Iz upravo objavljene knjige eseja ‘Dobro došli u pustinju postsocijalizma’ Nacional donosi ulomak rada slovenskog profesora Mitje Velikonje koji se bavi fenomenom obožavanja Tita

 

A mudar je bio, šepo ledeni
Mnogo je lagao, mamicu mu jebem, ali smo ga svi voleli…
Iz filma Srđana Dragojevića ‘Lepa sela lepo gore’ (1996.)

 

 

“To izrazito neobično razdoblje komunizma”, kao što su ga u jednom razgovoru2 1992. opisali nekadašnji disidenti Adam Michnik i Václav Havel, iznjedrilo je niz zanimljivih društvenih pojava i kulturnih neobičnosti širom bivše Jugoslavije. I profesionalna javnost i obični ljudi nazivaju ih “jugonostalgijom”, odnosno nostalgijom za zemljom koje više nema. Manifestacije te pojave iznimno su raznovrsne, razlikuju se ovisno o području, vremenu, skupinama i nakanama. Obuhvaćaju ugodne uspomene na razne “jugoslavenske stvari”, a ne stvari koje su specifične

za pojedine narode nekadašnje Jugoslavije. Među njima su i pop-kultura, film, televizijske serije, humoristične emisije, estrada, pobjede državnih reprezentacija, službeni i neslužbeni odnosi, putovanja i godišnji odmor, prilike za zapošljavanje širom zemlje, razni aspekti svakodnevnog života, kultni proizvodi za široku potrošnju itd. Titostalgija je dio jugonostalgije: žaljenje za Jugom, kako se zemlju zvalo od milja, u pravilu je žaljenje i za Drugom Titom. Titostalgija je konkretniji, izravniji i ključniji dio ne posve jasno definiranog pojma jugonostalgije, ali ga ipak valja istražiti u širem kontekstu. Tijekom turbulentnih desetljeća nakon njegove smrti, stavovi jugoslavenskih građana prema Titu, a kasnije građana novostvorenih država, kao i šire međunarodne zajednice, bili su vrlo raznoliki.

Nostalgija nije tek složena, nego je proturječna pojava koja udružuje različite naracije i praksu. Osim mimetičke nostalgije, koja je ozbiljna, dogmatska, nepromjenjiva, izričito politička i neprekidna, i u kojoj je slika o Brozu jednaka kakva je bila i u prošlosti, postoji i određena protunostalgija, satirička nostalgija ili “neonostalgija”. Određuju je šaljivo zadirkivanje i hotimična subverzija aktualnog sustava eksploatacijom problematične prošlosti.

Takvo ponašanje nije bez političkih konotacija, iako su one neizravne i prebačene na drugu razinu. Jasno je jedino da tu ustrajnu i snažnu naklonost prema Drugu Titu nije moguće objasniti u jednostavnim okvirima, kao posljedicu jednog ili nekoliko čimbenika. U tekstu iznosim i odbacujem nekoliko takvih generaliziranih objašnjenja i materijalizirane i nematerijalizirane titostalgije. U svim slučajevima prvo iznosim argument, a onda i svoj protuargument, budući da je svaki argument utemeljen u određenoj mjeri, ali nijedan ne nudi sveobuhvatno objašnjenje.

  • Što se sadašnjost doima gorom u odnosu na prošlost, to je nostalgija snažnija. Prošlost izgleda kao nekakvo sigurno utočište

Prvi argument

“Titov povratak” posljedica je katastrofalnih događaja tijekom približno protekla dva i pol desetljeća: ratova, pokolja, razaranja, bijede, ekonomske i društvene nerazvijenosti, političkih kriza itd. “Sve je propalo”, glasio je rezignirani komentar jednog stanovnika Kosova, koji je tako sažeto izrazio mišljenje mnogih drugih. Budući da se Broza idealizira kao simbol prijateljstva, solidarnosti, blagostanja i sigurnosti, nekako se čini posve očitim zašto ljudi čeznu za tim razdobljem. Stoga bismo najsnažniji izraz titostalgije i jugonostalgije mogli očekivati u onim dijelovima nekadašnje Jugoslavije u kojima su ljudi najviše patili i koji danas drastično zaostaju za susjedima. U načelu, što se sadašnjost doima gorom u odnosu na prošlost, to je nostalgija snažnija. Nezadovoljstvo i beznađe potiču i izazivaju nostalgiju, a prošlost u usporedbi s današnjim problemima izgleda kao nekakvo sigurno utočište. I premda je točno, to ne objašnjava snažnu prisutnost titostalgičnih elemenata, priča i prakse u Sloveniji, koja je u velikoj mjeri izbjegla tragičnu sudbinu većine ostalih bivših jugoslavenskih republika i tijekom posljednja dva i pol desetljeća ostvarila ekonomski i politički napredak unatoč nizu ozbiljnih problema. Osim dijakronijske kauzalnosti, nužno je u obzir uzeti i sinkronične međuodnose, kao što navodi Jameson: ne samo nedavnu prošlost, nego i – ili ponajviše – aktualnu situaciju u Sloveniji. Očito je da postoje i drugi faktori koji utječu na nostalgiju.

Drugi argument

Zagonetno štovanje pokojnog vođe zapravo je nostalgija starijeg naraštaja prema prošlim vremenima, mladosti, gorljivosti i idealima, dakle nostalgija prema nekadašnjim Titovim omladincima koji su najbolje godine proživjeli kada je Jugoslavija bila na vrhuncu zrelog titoizma. “Nikada neće biti bolje nego tada”, glasi tvrdnja koju sam često slušao u raznim dijelovima nekadašnje Jugoslavije. Obično se smatra da Titovi štovatelji uglavnom potječu iz redova “običnih ljudi”, koji su se s njim ili vidjeli na jednoj od brojnih manifestacija ili primanja organiziranih za djecu i mlade, ili koji su primili neku nagradu, nosili štafetu, bili njegovi suborci, suradnici i tako dalje.

Broz je nesumnjivo bio populist. Imao je osjećaj za ljude, volio se s njima družiti i za razliku od nekih suvremenika, nije bio vođa iz kabineta. Sudeći po njegovim intervjuima i razgovorima, ali i raznim drugim izvorima, uočavam četiri “zajednička nazivnika” u temeljima Brozove sadašnje popularnosti kod tih ljudi: antifašizam i oslobodilačka borba, industrijska i društvena modernizacija, mir te globalni ugled i prepoznatljivost.

Ipak, dob nije jedini faktor koji pobuđuje nostalgičnost. Posve prirodno, u jednome od pojavnih oblika, nostalgija je “pozitivno sjećanje” na prošlost, no na titostalgiju nailazimo i među pripadnicima mlađe generacije, rođene kad je Tito već (odavno) bio mrtav, ili među pripadnicima generacije koja ga se tek nejasno sjeća. I oni “u prošlosti pronalaze što im nedostaje u sadašnjosti”.

Kako, dakle, tradicionalna definicija nostalgije kao nečega što je dio osobnog iskustva može objasniti činjenicu da tinejdžeri nose majice s Titovim likom ili da učenici ili studenti sami organiziraju izlete u Kumrovec ili Beograd, iako su se svi sudionici izleta rodili nakon 1980. godine? Nostalgiju kod mladih valja shvatiti drukčije od nostalgije starijih, odnosno, kao neostalgiju. I dok su neki mladi ljudi očito svjesni činjenice da uopće nisu poznavali Tita i da ga nikako ne mogu znati, drugi se drže kao da ga doista pamte i čuvaju u sjećanju. Jedno istraživanje o jugonostalgiji među slovenskom mladeži pokazalo je da zamišljaju “sigurnu, stabilnu, pravednu i ujedinjenu Jugoslaviju”, u kojoj žive “jednostavni, zadovoljni i neambiciozni ljudi koji njeguju zajedništvo, solidarnost i ravnopravnost”.

Slično se mišljenje moglo čuti i u razgovorima s mladim Hrvatima koji su došli na proslavu Dana mladosti u Kumrovcu.

Jedan od njih dao je tipičan odgovor ustvrdivši da “nema dvojbe da je prije bilo bolje, da se živilo ležernije, humanije, manje stresnije”, te da “čovik je čoviku bija saradnik, a ne konkurent”.

Treći argument

I upravo iz toga izniče moj treći argument, koji, naime, govori da titostalgija (pa tako i jugonostalgija) među mladima nije posljedica mehaničkog prenošenja pozitivnih uspomena s naraštaja na naraštaj. Prema jednoj argumentaciji titostalgični roditelji navodno odgajaju djecu u tom duhu, a njihova djeca to jednostavno prihvaćaju. Ja i to objašnjenje smatram pretjerano pojednostavnjenim jer zanemaruje jaz između vrijednosti i produkcije roditeljske kulture i kulture mlađih generacija, zbog čega nema praktički nikakve linearnosti u suvremenim društvima koja se ubrzano mijenjaju. Za razliku od roditeljâ, mnogi mladi ljudi danas o Titu razmišljaju izvan bilo kakvog konteksta i smatraju ga posve novom figurom.

  • Broz je bio seljačko dijete, prekarni proleter, vojnik, uznik, vojskovođa, državnik, bonvivan, hedonist, ženskar

Četvrti argument

U patricentričnoj (titocentričnoj?) jugoslavenskoj ideologiji Broz je bio utjelovljenje praktički svih osobnosti: neobrazovano seljačko dijete, prekarni proleter, obični vojnik, uznik, politički zatvorenik, pobjedonosni vojskovođa, svjetski poznati državnik te, neizbježno, bonvivan, hedonist, ženskar i “pravi mačo”. Istodobno je bio i “tipični balkanski muškarac”, “tipični Srednjoeuropljanin” i “tipični kozmopolit”. U život je krenuo kao pripadnik niže klase, pa se uspeo do razine sitne buržoazije i naposljetku do više klase, čak i najviše. Unutar poslijeratnog političkog imaginarija izjednačavali su ga s državom, Titova Jugoslavija, i svim njezinim građanima (barem prema jednom od popularnih slogana iz prošlosti – “Svi smo mi Tito!”). Njegovi zloglasni politički suvremenici predstavljali su se kao antagonisti i Broz je iz svih sukoba s njima izlazio kao pobjednik. Uvijek su se isticali njegova politička sposobnost i pronicljivost, taktička mudrost, vojnička genijalnost, ali i njegova susretljivost, šarm, pa čak i tjelesna izdržljivost i vitalnost. Sve te vinjete moguće je spojiti u dvije glavne slike: na jednoj je veliki vođa, uspješan, nepokolebljiv i pravedan političar koji se slika u društvu najvažnijih svjetskih vođa, okrunjenih glava i hollywoodskih zvijezda, koji živi u neopisivoj raskoši, lovi, igra se s pripitomljenim leopardima, upravlja jahtom itd. U drugoj je “jedan od nas”, čovjek iz naroda, prikazan u neslužbenim situacijama, na primjer kako ubire voće, snima fotografije, kupa se u moru, igra šah, svira klavir, izrađuje predmete od metala, pleše kolo, čavrlja s običnim narodom, radnicima, djecom i vojnicima. Takva inflacija slika o vođi i njegova “lažna bliskost” navodno pridonose tome da se ljudi s njim identificiraju – tako bi se mogle sažeto prikazati te simplificirane racionalizacije naklonosti živućem ili pokojnom političaru. Što ih je više, to bolje, čini se.

Ipak, čak ni to objašnjenje nije dovoljno uvjerljivo s obzirom na to da istodobna humanizacija i iznimnost suvremenih političara nije nova propagandna smicalica. Oni su nedodirljivi, ali su nam i susjedi, negdje su daleko, ali i među nama. Nešto su osobito, ali i isti kao mi.

Osim toga, naglašavanje te “zvjezdane otmjenosti” koja je okruživala Broza i njegov život u okrilju obilja i raskoši u vrijeme kada je bio na čelu zemlje u razvoju koja je uglavnom živjela u siromaštvu, sumnjivo je kad je riječ o vrijednosti za objašnjavanje tog fenomena. Prije bi se pomislilo da bi se, u društvu u kojem su

egalitarizam i zajedništvo bili i predmoderna tradicija i geslo socijalističke propagande, Titova neskrivena monarhistička sklonost ekstravagantnosti smatrala manom, a ne pozitivnom karakteristikom.

Zanimljivo je da mu današnji nostalgičari to ne zamjeraju, iako, baš kao i šire društvo u postsocijalističkim zemljama, negativno gledaju na suvremene skorojeviće, tajkune, profitere i ljude koji su se preko noći obogatili i proslavili. Ta se dvostruka mjerila obično opravdavaju kroz šalu, približno riječima: “Tito je krao, ali je i nama dao, ovi danas kradu, ali ništa ne dadu.”

Peti argument

Tita su cijenili, a cijene ga i danas, zbog političke originalnosti.

Međutim, Brozov jugoslavizam bio je tek jedan od oblika šire i starije južnoslavenske nadnacionalne ideologije. Uvelike slično tome, socijalizam je kao politički sustav postojao i prije Brozova doba, a nakon Drugoga svjetskog rata razvio se i drugdje u Istočnoj

Europi, kao i izvan njezinih granica. Masovni skupovi i razne kulturne, sportske i političke manifestacije nalik na Dan mladosti neizostavan su sastavni dio obrednog repertoara svih autoritarnih skupina: Crkve, države, političkih stranaka itd. Prisjetite se samo otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine.

I na kraju, iako je i to podjednako važno, mnogi važni elementi Brozove propagandne mašinerije nisu bili jedinstveni i bez presedana.

Godine 1940. održana je štafeta u čast tada maloljetnoga jugoslavenskog kralja Petra II. Krenula je iz Kragujevca i prešla cijelu zemlju. Potkraj rata upravo se u Kragujevcu rodila ideja o tome da se organizira štafeta u čast novoga vođe, Broza. Osim toga, on je od Karađorđevićâ preuzeo i obiteljski običaj da bude kum devetome ili desetome djetetu u obitelji. “Mi smo Titovi, Tito je naš!”, glasio je slogan koji je uvelike podsjećao na geslo srpskih radikala potkraj 19. stoljeća (“Mi pripadamo Pašiću, Pašić pripada nama!”). I na kraju, Brozova sažeta “oporuka”, “Čuvajte mi bratstvo i jedinstvo, krvlju smo ga platili!”, podsjeća na navodno posljednje riječi jugoslavenskog kralja Aleksandra, koji je 1934. ubijen u Marseilleu: “Čuvajte mi Jugoslaviju!” Ta opsesivna retorika o bratstvu u svakom je slučaju sastavni dio svakog korporatizma – čujemo je i u sklopu ideologije novog eurocentrizma.

Nadalje, nove proizvode masovne kulture, suvenire i korištenje Brozova lika u reklamama moguće je objasniti čisto komercijalnim motivima – Tito se jednostavno dobro prodaje! Upravo je to bilo temeljno načelo za kojim se povela zagrebačka tvrtka Mirna voda kada je počela prodavati vodu u bocama koju je nazvala Titov izvor. “Vodu smo nazvali Titov izvor jer Joža [dijalektalni deminutiv krsnog imena Josip] može da nam donese zaradu”, glasilo je njihovo objašnjenje. Naziv im je predložila jedna reklamna agencija kojoj je cilj bio tržištu udahnuti malo svježine.

Takva komercijalizacija Tita nipošto nije iznimka. I drugi karizmatični vođe i ličnosti koriste se u sličnim ulogama, kao na primjer Che (na kutijama cigareta, bocama votke, sladoledima i bikinijima), Staljin (na čašama i u obliku svijeće), Mao (na satovima, privjescima i bedževima), Gorbačov (marka votke), kao i Atatürk (na kojeg nailazimo praktički širom simboličkog krajobraza turske države). Sve to naposljetku je prava nostalgična industrija. Zala Volčič navodi da je korištenje Brozova lika u reklamiranju “možda i konačni pokazatelj da je Slovenija postala pravo potrošačko društvo oslobođeno straha od povratka u smjeru socijalističke prošlosti”.

Nema sumnje u to da se Tito dobro prodaje, no mnogi spomenuti predmeti i ukrasi izrađeni su u kućnoj radinosti i cilj im je, kao što tvrde njihovi autori, “upotreba u privatnosti” vlastitoga doma. Jednako tako, mnoge slične aktivnosti i manifestacije (“hodočašća” u Kumrovec ili u njegov mauzolej u Beogradu) nemaju baš nikakvu komercijalnu vrijednost i nisu namijenjeni stjecanju zarade. Velik dio toga temelji se na načelu “uradi sam”.

U prilog toj tezi, promislite samo o porukama u knjigama gostiju, koje su većinom izrazito intimne prirode, introvertirane i nemaju druge ciljeve i svrhe, kao i već spomenute satirične uhidbene naloge na majicama, na kojima se navode Brozovi “zločini”. Titostalgija nije tek efektan marketinški trik, nego i tipičan primjer “refleksivne nostalgije” kako je određuje Svetlana Boym.

  • Slogan ‘Mi smo Titovi, Tito je naš’ uvelike je podsjećao na geslo srpskih radikala potkraj 19. stoljeća ‘Mi pripadamo Pašiću, Pašić pripada nama’

Šesti argument

Neslužbena posthumna “rehabilitacija” Broza tek je jedna od trenutačno popularnih opsesija i fascinacija prošlošću, odnosno “pasatizama”, da se izrazimo sažetije. Poigravanje poviješću i njezino obnavljanje česta je strategija u postmodernim naracijama u rasponu od medijske kulture do umjetnosti, a sve to prošlosti pridaje određenu mjeru spektakularnosti i pop-arta, pretvarajući je u uzbudljivu, intrigantnu i trivijaliziranu priču.

To potiče aktualnu grozničavu potragu za pojedinostima iz Brozova privatnog života: njegovim ljubavnim vezama, omiljenim jelima, prijateljstvu s domaćim i inozemnim filmskim zvijezdama, bračnim skandalima, ne posve jasno određenom podrijetlu itd. Kao i kod svih ostalih oblika nostalgije, i titostalgija može biti svojevrstan hobi, kao što je slučaj s kolekcionarskim Institutom nostalgije u Ljubljani. Ipak, iako je to u načelu točno, možemo se upitati zašto neki drugi nostalgičarski trendovi u tim društvima nisu jednako snažni i zašto nema jednako očite nostalgije za drugim važnim ličnostima. Dakako, druge takve ličnosti predmet su različitih nostalgija – u Sloveniji i drugdje u postsocijalističkoj Europi “vraćaju se stari demoni”, kako se izrazio Adam Michnik. Pojedine kontroverzne ličnosti iz suvremene povijesti ponovno se štuju – no ti su trendovi neusporedivo snažniji nego u Brozovu slučaju. U skladu s time Broz drži čvrsto prvo mjesto na hrvatskoj top-listi 100 povijesnih ličnosti. Na slovenskome popisu iz 2003. našao se na četvrtome mjestu, dok su poznati slovenski političari Pučnik, Korošec i Krek ostali daleko ispod njega.

U jeziku njegovih protivnika obično se kaže da Broza poštuju “nekadašnji drugovi”, “titoisti”, “tvrdokorni Jugoslaveni”, “rigidni jugonostalgičari”, “jugofili”, “jugoboljševici”, “kriptokomunisti”, “smrdljiva jezgra” ili “utroba Jugoslavije”, “udbaši”, “špijuni međunarodnog boljševizma”, “lažni proroci”, “oficirska djeca”, “pripadnici komunističke buržoazije”, “djeca iz etnički miješanih brakova”, “jugodrugovi”, “jugozombiji” ili “partizanski fosili”.

Općenito se smatra da je popularniji među antifašistima i ljevičarima, prema logici da je “i on bio ljevičar”. Takvoj argumentaciji moguće je pronaći barem četiri zamjerke. Kao prvo, mnogi od nekada najgorljivijih titoista danas su – ah, cuore ingrato – najgorljiviji antititoisti. Na primjer, zagovornici divovskog natpisa Tito ispisanog velikim bijelim kamenjem na uzvisini iznad Branika u Sloveniji utvrdili su da su među onima koji se natpisu protive i uništavaju ga i neki ljudi koji su ga prije više desetljeća obojili i zatim još dugo održavali. Čak i odgovornost za raspad Jugoslavije potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća može se djelomice pripisati određenim skupinama unutar vladajuće elite, dakle elite političke stranke u pojedinim republikama koji su se zaklinjali da će slijediti Titov put, ali su s njega zapravo skrenuli.

Osim toga, različite antagonističke skupine iz tog razdoblja pozivale su se na njega, pa čak i organizirale prosvjede na kojima su nosile njegove slike, dok su im stvarni ciljevi zapravo bili drukčiji (na primjer kosovski Albanci i Srbi osamdesetih godina). Da se poslužim riječima Slavoja Žižeka: “Tito drugi put nije umro zbog djelovanja nekakvog Neprijatelja: za to su se sasvim dobro pobrinuli njegovi legitimni nasljednici.”

Drugi prigovor: zašto baš on (i Che), a ne neki drugi ljevičarski političari, bilo svjetski (Staljin, Mao, Castro, Trocki, subcomandante Marcos), bilo lokalni (M. Pijade, E. Kardelj ili neki legendarni partizanski zapovjednici)? A treći prigovor – primjeri iz stvarnoga života ukazuju na suprotno od onoga što se tvrdi, s obzirom na to da se na njega pozivaju čak i neki nacionalisti i desničarski političari. Na primjer, zloglasni vođa Slovenske nacionalne stranke, Zmago Jelinčič, u vrtu svoje vile postavio je Brozov kip. Na postolju piše: Sin slovenske majke, pobjednik u II. svjetskom ratu i maršal Jugoslavije. Riječ je o jednome od tek dva nova spomenika posvećena Titu podignuta u posljednjih dvadeset godina (drugi se nalazi u istarskome Labinu). Na lokalnim izborima 2006. godine kandidat desničarske Slovenske ljudske stranke u promotivnome je materijalu imao citat iz jednog od Brozovih glasovitih govora, kao i jedan poznati portret. Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina također piše o “nikada posve jasno izraženim, ali ipak očitim simpatijama prvog hrvatskog predsjednika F. Tuđmana prema Brozu”.

I naposljetku, jednako važno, eksplicitno pozitivnu sliku koja se o Brozu pojavljuje u istraživanjima javnog mnijenja ne bi trebalo pripisivati isključivo sekularističkim ljevičarima, o čemu svjedoče i sljedeće dvije poruke, preuzete iz mnoštva sličnih poruka zapisanih u knjigama gostiju. Prva je iz knjige gostiju u Titovu mauzoleju na Dedinju: “Časni Josipe Brozu Tito, neka ti svemoćni Bog podari vječiti mir i pokoj!” Druga je iz njegove rodne kuće u Kumrovcu: “Sretna sam što sam živjela dok ste bili Predsjednik, počivali u miru Božjem.” Prije nekoliko godina, u jednoj emisiji o Brozu u Bosni i Hercegovini, neka starija žena koju su upitali što misli o njemu i njegovu dobu rekla je: “Bog mu daj sveti raj!”

Sedmi argument

Neki Brozov “povratak” kroz masovnu kulturu tumače kao statičnu, zastarjelu, čak i tehnološki zaostalu pojavu, svojevrsnu reprodukciju prošlosti koja će ubrzo izumrijeti zajedno sa svojim ostarjelim podanicima, odnosno da će nestati zahvaljujući entropiji.

Određeni kontinuitet s prošlošću nedvojbeno postoji. Na manifestacijama na kojima mu se odaje počast ljudi mašu starim zastavama, nose stara odlikovanja i dijelove uniforma, dok retorika podsjeća na retoriku iz junačkog doba partizanskog otpora i doba gorljive poslijeratne izgradnje socijalizma. S druge strane, titostalgični diskurs prešao je i u nove medije. Postoji više internetskih stranica posvećenih Brozu, a zanimljive rasprave između njegovih pristaša i protivnika vode se na raznim forumima i blogovima.

Povodom njegova rođendana, ili (nekadašnjeg) Dana Republike, e-mailom se razmjenjuju šaljive čestitke (npr. na jednoj je prikazana neka zgodna djevojka kako mu čestita), a na njima je često i poznata izjava na svim jugoslavenskim jezicima (“Dragi mladi drugovi, sretan vam Dan mladosti, 25. svibnja!”), ili šaljivi opisi tih vremena (npr. Sedam čuda socijalizma, s kratkim ironičnim osvrtom na sve što nije bilo kako treba u sustavu koji je ipak funkcionirao). Majice kratkih rukava i drugi predmeti s Brozovim likom mogu se kupiti na internetu, u Yu Retro Shop, na adresi yuretroshop.com.

Slovenski blogerski časopis Drugi svet i izdavačka kuća Mladinska knjiga pozvali su blogere da “pišu o svojim pogledima na Tita ili o nekom srodnom zanimljivom iskustvu, ili da pošalju poruku koja se odnosi na tu temu”. Slovenska tvrtka Pimp nudi imitacije, smiješne glasove slavnih ljudi i druge neobične zvučne efekte za mobitele. Među ostalom su ponudom i melodija jugoslavenske himne “Hej Slaveni” s grbom SFRJ te drug Tito s karikaturom Broza i Jovanke koji podsjećaju na Homera i Marge Simpson. Njegov lik otiskuje se i na podloške za kompjutorske miševe. Podlošci koji se prodaju u Ljubljani imaju oblik nekadašnjih ploča s imenom ulica (npr. Titova 244); u Beogradu se prikazuje na bijelome konju ili kako svira klavir; a u Hrvatskoj je na podlošcima za miševe prikazan iz partizanskog doba, a natpis aludira na pank: “Tito is not dead “, pri čemu je slovo A zaokruženo (“anarhija”).

  • I odgovornost za raspad Jugoslavije može se djelomice pripisati određenim skupinama unutar vladajuće elite koje su se zaklinjale da će slijediti Titov put, ali su s njega zapravo skrenuli

Osmi argument

Riječ je o nastavljanju Titova kulta ličnosti, njegova karizmatičnog imidža i narcističke slike o sebi, koje su i on i drugi u njegovo ime njegovali još od Drugoga svjetskog rata. U sklopu tog argumenta naglasak je na hedonizmu, luksuzu, glamuru, nonšalanciji i njegovoj povezanosti s važnim političarima tog doba, kao i pripadnicima jet-seta iz svijeta zabave. Nakon rata bio je na 142 putovanja, posjetio 62 zemlje i sastao se praktički sa svim svjetskim državnicima, bilo kao gost, bilo kao domaćin. To je ujedno i slika koju najčešće prikazuju suvremeni novinski članci, pri čemu karakterističan opis glasi: “Tito je bio tipični bonvivan, zapravo samo utjelovljenje hedonizma.” Istina, ali mitologije koje okružuju velike vođe, “heroarhija” ili “vladavina junakâ”, da se poslužimo izrazom Thomasa Carylea, dolaze i odlaze, dok se mitologija stvorena oko Broza ne samo očuvala, nego je stekla i novu dimenziju u politički i kulturno izmijenjenoj situaciji.

Stječe se dojam da se Broz regenerirao za nove naraštaje koji ga poznaju tek posredno, iz druge ruke. Čak i među ljevičarskim strankama uspomenu na njega čuvaju mladi, a ne velika većina članova, iako su mnoge takve stranke nastale iz nekadašnjeg Saveza komunista ili jedne od političkih organizacija koje su postojale u nekadašnjem režimu. Tipičan je primjer slovenski Forum mladih socijaldemokrata, čiji predstavnici redovito dolaze na proslave u Kumrovec i polažu vijenac pod Brozov spomenik, kao i njihovi hrvatski kolege iz Foruma mladih Socijaldemokratske partije. Kao što sam već spomenuo, na njegov lik također se često nailazi na alternativnoj i sukulturnoj sceni.

Dobro dosli u pustinju_300dpi

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.