Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Sirijska prašina’ koju je u Zagrebu promovirala ratna dopisnica Francesca Borri. Opisujući svoje četiri godine izvještavanja iz opkoljenog grada Alepa i patnje običnih ljudi, autorica razobličava lažnu medijsku sliku rata u Siriji

Naposljetku mi je pisao. Nakon više od godinu dana, napada tifusa i metka u koljenu, moj je šef gledao televiziju, pomislio je da sam oteta Talijanka ja i pisao mi je: “Ali ako si online, nije valjda da tvitaš otmicu?”

Navečer se vratiš — iako u Siriji “vratiti se” nije točan glagol, s tim granatama koje pljušte posvuda, i prašinom i gladi i strahom — navečer se zaustaviš u pobunjeničkoj bazi usred pakla, i nadaš se da te na mejlu čeka prijateljska riječ, nježnost: a čeka te samo Elena koja je za praznike kod tebe i osam ti je puta, ni manje ni više, napisala “Hitno!” jer traži iskaznicu za saunu. Ostalo su samo poruke rijetkih čitatelja, poput ove Paolove: “Sjajan tekst, podsjeća na vašu knjigu o Iraku” — samo što moja knjiga nije o Iraku, nego o Kosovu.

Ne znam. Iskreno, jedino što sam shvatila je da ljudi imaju neku romantičnu predodžbu o freelanceru koji se odriče sigurne plaće u zamjenu za slobodu da prati priče koje želi pratiti. A zapravo uopće nisi slobodan. Naprotiv, robuješ vijestima s naslovnice. Jedino što mogu raditi je biti u Siriji. Odnosno biti ondje gdje nitko ne želi biti — u Alepu je drugi jezik nakon talijanskog španjolski, jer Grci više nemaju ni za avionsku kartu. Točnije, ne u Alepu, nego na frontu. Jer ionako žele od tebe samo krv, samo bombe. Ako napišeš tekst o islamistima, o njihovoj mreži društvenih aktivnosti, razlozima njihova uspjeha, tekst mnogo zahtjevniji od fronta u kojem pokušaš nešto i objasniti, a ne samo potresti, odgovore ti: “Pa ovdje u 6 000 znakova nitko nije poginuo.”…

Pročitajte više u novom broju Nacionala…

Komentiraj