Nacional donosi ulomak iz dokumentarnog romana Ivice Đikića ‘Beara’ koji je na temelju izvornih dokumenata sa suđenja ratnim zločincima u Haagu rekonstruirao kako je kapetan bojnog broda Ljubiša Beara postao glavni organizator genocida u Srebrenici

Miroslava Deronjića panično su probudili u zoru petka, 14. srpnja 1995. godine. Uspio je odspavati dva ili tri sata. Razbudili su ga neugodnom viješću da je pukovnik Beara napustio sobu u bratunačkom hotelu “Fontana” i da se s pratnjom vozi u pravcu “Ciglane”. Deronjić je u trenu pobjesnio, jer se dogodilo upravo ono što je predviđao da će se dogoditi kad je lijegao u krevet: Beara će ga pokušati prevariti i ipak organizirati ubijanje u Bratuncu, u “Ciglani”, jer to je naprosto jače od njega.

Deronjić je sjeo u automobil i uputio se prema tvornici cigle. Sustigao je pukovnika na pola puta između grada i “Ciglane”. Automobili su se zaustavili, Deronjić i Beara izašli su, kao u vesternima, da se sretnu na kratkom i uskom mostu, na izlazu iz Bratunca prema Ljuboviji, gradiću s druge strane Drine, u Srbiji. Deronjiću je bilo dosta Bearinog poigravanja i zavaravanja: ponavljao mu je da neće biti nikakvog ubijanja u Bratuncu, ni u “Ciglani”, ni igdje drugdje, neka pukovnik to zauvijek zaboravi i pomiri se s time. Opet se pozivao na predsjednika Radovana Karadžića, ali sad još odlučnije i rezolutnije, i nije ostavljao pukovniku nimalo mjesta za suprotstavljanje. Nervozni i smrknuti Beara promrsio je da se ne radi o ubijanju, nego da razgleda i razmatra lokacije na kojima bi se privremeno moglo smjestiti zarobljenike, koji su, inače, bili zatvoreni u autobusima posvuda u Bratuncu. Zatim se vratio u automobil i rekao vozaču da, ipak, vozi u “Ciglanu”.

DOK SE DERONJIĆ VRAĆAO U BRATUNAC, odakle je potom, vrlo vjerojatno, telefonski razgovarao s nekim politički utjecajnim, užurbani Beara završavao je razgovor s Neđom Nikolićem, direktorom “Ciglane”: sad već više radi reda i da ranojutarnji nenajavljeni posjet ne ispadne sasvim besmislen, raspitivao se o mogućnosti da se dio zarobljenih Bošnjaka smjesti u krugu tvornice, no onda je zazvonio telefon, netko je tražio Bearu, on je uzeo slušalicu i tokom kratkog razgovora nije rekao gotovo ništa. Vratio je slušalicu u ležište i napustio kancelariju direktora Nikolića: trudio se da mu lice ostane ravnodušno, da ne pokaže da je upravo pretrpio omanji poraz.

Pukovnik Beara tada je odustao od razmišljanja o “Ciglani” i o tome koliko bi mu olakšalo zadatak pogubljenje bošnjačkih muškaraca u krugu te tvornice, koja – kad je riječ o masovnom smaknuću – uza sve ostale prednosti ima i posebne peći za spaljivanje. Dotad mu je valjda ta opcija služila i za samozavaravanje: ako sve drugo propadne ili pođe naopako, ima “Ciglanu” i ondje će sve završiti, usprkos svima i svemu, pa neka onda bude što god treba biti. Ali više ne: već je petak, 14. srpnja, prošla su puna dva dana otkako je sve počelo a nije se napravilo ni približno dovoljno, i pukovnik nema više živaca i vremena ispitivati mogućnosti i flertovati s nečim tako ekstremnim i u ideji, i u samoj izvedbi. Mora samo čvrsto stati na zemlju, prestati odgađati i tražiti opravdanja u postupcima drugih. Sabrati se, očistiti misli od svega što je dotad bilo, do kraja upotrijebiti autoritet, samo biti praktičan i odrješit. Djelom zaustaviti glasine, laži, otpore, strah, metež, samovolju. Nikom se više ne smije ostaviti prostor za razmišljanje i preispitivanje. Treba ubijati!

  • Pukovnik Beara odustao je od razmišljanja o ‘Ciglani’ i o tome koliko bi mu olakšalo zadatak pogubljenja bošnjačkih muškaraca u krugu te tvornice koja je imala i posebne peći za spaljivanje

NEŠTO POSLIJE OSAM SATI UJUTRO 14. SRPNJA, Ljubiša Beara i Vujadin Popović stigli su u štab Zvorničke brigade u prostorima poduzeća “Standard” u Karakaju kod Zvornika. Sastali su se s potporučnikom Dragom Nikolićem, načelnikom Organa sigurnosti Zvorničke brigade, ključnim operativcem u provedbi plana. Sastanak je potrajao dvadesetak minuta. Razgovaralo se isključivo o zvorničkim lokacijama na koje će biti dovezeni zarobljenici iz Bratunca i o osiguranju konvoja sa zarobljenicima na putu od Bratunca prema mjestima odabranima za novo zatvaranje. Uz školu u zaselku Grbavcima u selu Orahovcu, desetak kilometara sjeverozapadno od Zvornika, u koju je u noći s 13. na 14. srpnja i u zoru 14. srpnja dopremljeno tristo do četiristo zarobljenika iz hangara iza Osnovne škole “Vuk Karadžić” u Bratuncu, a dovoženje u grbavičku školu nastavljeno je i po danu 14. srpnja, odlučeno je da će zarobljenici, prema prijedlogu potporučnika Nikolića, biti zatvoreni i u školi u Petkovcima, petnaestak kilometara sjeverno od Zvornika, u školi u Pilici koja se naziva i školom u Kuli, trideset kilometara sjeverno od Zvornika, u Domu kulture u Pilici, i u školi u Ročeviću, dvadeset i pet kilometara sjeverno od Zvornika, blizu Pilice. O točnim lokacijama i detaljima smaknuća ujutro 14. srpnja još nije bilo odlučeno, to je Beara ostavio Popoviću i Nikoliću da rješavaju u hodu, ovisno o okolnostima, ovisno o njihovoj procjeni, snalažljivosti i odlučnosti. Za osiguranje konvoja, prihvat i čuvanje zarobljenika zadužene su Vojna policija Bratunačke brigade, Vojna policija Zvorničke brigade, dijelovi nekih bataljuna Zvorničke brigade i civilna policija iz Zvornika.

Drago Nikolić, rođen u Brani Bačići kod Bratunca 1957., s petnaest je godina otišao u Srednju vojnu školu u Sarajevu, a 1976. postao profesionalni vojnik Jugoslavenske narodne armije. S obitelji je živio u Sarajevu. Dvije godine prije rata umro mu je osmogodišnji sin Dragiša: kažu da ga je ta privatna tragedija značajno izmijenila. Vojsci Republike Srpske pridružio se u travnju 1992. godine. U ožujku 1993. postavljen je za načelnika sigurnosti u Zvorničkoj brigadi. Između njega i zapovjednika Zvorničke brigade potpukovnika Pandurevića otpočetka je zavladao zategnut i nepovjerljiv odnos, jer je dobro školovanom i strogom Pandureviću smetao Nikolićev privilegirani status, koji se trebao podrazumijevati kad je riječ o sigurnosnim časnicima. Pandurević se teško mirio s tim svojevrsnim stalnim zapovjednim paralelizmom, eskaliralim sredinom srpnja 1995., u kojem je sigurnosni, “stručni”, zapovjedni lanac prolazio mimo zapovjednika brigade. Teško se mirio, no ustvari, šutio je i trpio. Nije on to mogao promijeniti. Potporučnik Nikolić nije se naročito obazirao na komandantovo povremeno gunđanje, jer je znao da je sistem, predvođen generalom Mladićem, na njegovoj strani.

NAKON KRATKOG JUTARNJEG SASTANKA u štabu Zvorničke brigade, pukovnik Beara i potpukovnik Popović vratili su se u Bratunac, dok se potporučnik Nikolić, s vozačem Miloradom Birčakovićem, pripadnikom brigadne Vojne policije, uputio u hotel “Vidikovac” u Diviču, dva-tri kilometra od Zvornika. Nikolić je ondje sačekao prva vozila iz zarobljeničkog konvoja, koji je uskoro počeo stizati iz pravca Bratunca: radilo se o dijelu autobusa i kamiona koji su prethodne noći bili parkirani pred osnovnom školom, pred zgradom poduzeća “Vihor”, ispred stare građevinske škole… Potpukovnik Popović u svom tamnoplavom “golfu”, te pomoćnik Drage Nikolića Milorad Trbić i zapovjednik Vojne policije Bratunačke brigade Mirko Janković, bili su u pratnji konvoja čije je odredište bila škola u zaselku Grbavcima u Orahovcu. To područje bilo je u zoni odgovornosti 4. bataljuna Zvorničke brigade. Zapovjednik tog bataljuna praktično je bio potporučnik Lazar Ristić, premda je komandnu funkciju formalno zauzimao potporučnik Pero Vidaković. Drago Nikolić obišao je školu u toku noći, koji sat prije nego što će ondje opet doći na čelu većeg zarobljeničkog konvoja. Zarobljenike su u grbavičkoj školi, od 10 ili 11 sati prijepodne 14. srpnja pa nadalje, dočekivali pripadnici Vojne policije Zvorničke brigade predvođeni poručnikom Jasikovcem.

Pukovnik Beara ondje se pojavio nedugo poslije Vujadina Popovića, Drage Nikolića i prvih autobusa i kamiona iz zarobljeničkog konvoja. Nije više želio ništa prepustiti slučaju ili tuđoj krivoj procjeni, ili tuđoj sentimentalnosti, a morao je i osobnim pojavljivanjem utjecati na vojnike koji će ubijati, morao je dati do znanja da iza ovoga stoji general Mladić, da stoje vojska i država, da se radi o zadatku najvišeg stupnja važnosti. Nije smio ostaviti ni najmanju pukotinu kroz koju bi se mogla provući sumnja ili tračak neodlučnosti: trebali su mu vojnici nijemi od šoka i straha, vojnici koji se neće stići snaći prije nego što zapucaju u leđa postrojenih zarobljenika, a zatim će sve teći svojim tokom, kao požar, ili povodanj.

DO RANIH POPODNEVNIH SATI 14. SRPNJA, više stotina zarobljenih bilo je strpano u grbavičku školsku gimnastičku dvoranu, a autobusi i kamioni i dalje su pristizali. Bilo je nesnosno vruće i zagušljivo, zarobljenici su padali u nesvijest od žeđi, gladi, manjka kisika, umora i preplašenosti. Vojnim policajcima uskoro se pridružio dio pripadnika 4. bataljuna Zvorničke brigade: uputio ih je zapovjednik Ristić po naređenju kapetana Trbića. Dva rovokopača Inženjerijske čete Zvorničke brigade, pod komandom Dragana Jevtića i Slavka Bogičevića, kopala su u ranim popodnevnim satima tog petka golemu jamu na ledini u Orahovcu udaljenoj nekoliko stotina metara od grbavičke škole. Naredio im je major Dragan Jokić, načelnik Inženjerije Zvorničke brigade.

  • Beara i Popović sastali su se s potporučnikom Dragom Nikolićem, načelnikom Organa sigurnosti Zvorničke brigade, ključnim operativcem u provedbi plana

Potpukovnik Vinko Pandurević, zapovjednik Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, nije aktivno sudjelovao u upravljanju dijelovima svojih jedinica angažiranih u Bearinoj operaciji pogubljenja zarobljenika: nalazio se s trupama koje su bile u borbi na žepskoj fronti, pa je upotrebu brigadnih formacija i sredstava sigurnosnim oficirima odobravao major Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade, dok je pravi šef – onaj čiji su zahtjevi imali status prioritetnih – bio potporučnik Drago Nikolić, iza kojeg su stajali Bearin i Popovićev autoritet.

Nakon dvadesetominutnog jutarnjeg sastanka s potporučnikom Nikolićem u štabu Zvorničke brigade u Karakaju, a prije odlaska pred osnovnu školu u Grbavcima, pukovnik Beara nakratko se bio vratio u Bratunac. Gradić su ubrzano počeli napuštati zarobljenički konvoji. Beara je sjedio i telefonirao u uredu lokalne ispostave Srpske demokratske stranke, gdje je prethodne noći gubio vrijeme i živce s Miroslavom Deronjićem. Najviše ga je brinulo što mu se uporno ne odaziva jedinica pod komandom Bobana Inđića, Interventni vod Višegradske brigade, jedinica kojoj je Beara otpočetka bio namijenio središnju ulogu u ubijanju. Ali istovremeno je morao rješavati i manje dramatične stvari, poput angažiranja strojeva i ljudi, komunalnih radnika, za kopanje jama i pokopavanje već ubijenih i onih čije se ubojstvo toga dana pripremalo u Orahovcu i drugdje u zvorničkoj općini. Vjerojatno je preko zaštićenih linija komunicirao s generalom Mladićem i generalom Tolimirom i obavještavao ih o problematičnom razvoju operacije kojom je rukovodio. Vjerojatno je obojicu molio da mu svojim autoritetom pomognu u uključivanju željenih jedinica, pa i pripadnika 10. diverzantskog odreda, u nastavak masovnog ubijanja, nakon što zarobljenici budu prebačeni na područje Zvornika. Major Dragomir Pećanac, prvi ađutant generala Mladića i oficir Uprave sigurnosti Glavnog štaba, postao je operativna spona između Beare i Mladića, zadužen da – u komandantovo ime – pokuša uklanjati prepreke i tihe opstrukcije na koje su nailazili pukovnik Beara, potpukovnik Popović i potporučnik Nikolić.

Je li se itko tog jutra 14. srpnja, osim članova njegove familije i obiteljskih prijatelja u Beogradu, sjetio rođendana pukovnika Beare, njegovog pedeset i šestog rođendana? Vjerojatno su se sjetili Mladić, Tolimir, možda još ponetko iz Glavnog štaba, ipak su zajedno i gotovo bez razdvajanja provodili treću ratnu godinu. Je li sam Beara razmišljao o toj koincidenciji: da najvažniji i najstravičniji zadatak u karijeri, u životu, rješava na svoj rođendan? Moralo mu je nešto takvo proći mislima. Morao je barem načas pomisliti na cijeli svoj život, na sve što mu je važno. Kako se ova točka u koju je dospio na svoj pedeset i šesti rođendan uklapa u sve ono ranije? Pitanje je samo je li se misao o tome duže zadržala u njemu, i ako jest, je li mu služila kao poticaj i potvrda ili je stalno smetala poput kamenčića u cokuli.

  • Beara nije više ništa želio prepustiti slučaju ili tuđoj krivoj procjeni ili sentimentalnosti. Morao je osobno utjecati na vojnike koji će ubijati, dati do znanja da iza ovoga stoji general Mladić, da stoje vojska i država

VOJNICI 4. BATALJUNA i vojni policajci Zvorničke brigade počeli su u ranim poslijepodnevnim satima 14. srpnja izvoditi iz sportske dvorane u Grbavcima zatočene Bošnjake i dovoditi ih, jednog po jednog, u svlačionicu. Svaki je ondje dobio po šalicu vode i tamno platno preko očiju. Potom su utjerani u kamione i autobuse, koji su čekali pred školom. Prevoženi su ni kilometar dalje, na livadu u Orahovcu, gdje su rovokopači Inženjerije Zvorničke brigade iskopavali duboku i široku raku. Potpukovnik Popović, potporučnik Nikolić i poručnik Jasikovac pratili su i orkestrirali prevoženje do stratišta, te ritam ubijanja. Zarobljenici su postrojavani blizu jame, a zatim su, u najvećem broju slučajeva, strijeljani leđima okrenuti prema ubojicama. Dovođeni su i dovođeni. Ubijani su kao na pokretnoj traci. Pucali su pripadnici 4. bataljuna Zvorničke brigade i pripadnici Vojne policije iste brigade. Drago Nikolić, usprkos – doduše, mlakom – otporu potporučnika Lazara Ristića, zapovjednika 4. bataljuna, uspio je nagovoriti pripadnike te postrojbe da sudjeluju u strijeljanju tako što im je obećao nove uniforme. Nije bilo teško.

Nakon što bi zarobljenici popadali, egzekutori su gazili između tijela i metkom u glavu “dovršavali” one koji nisu usmrćeni u prvom naletu vatre. Preživjelih nije bilo više od prstiju jedne ruke: jedan je pogođeni čovjek ležao ispod beživotnih tijela ili tijela iz kojih je upravo odlazio život, i pravio se da je mrtav, dok su vojnici s uperenim puškama obilazili stratište u potrazi za neusmrćenima. Sačekao je da padne duboka noć, da budu pobijeni svi dovedeni, da se vojnici i strojevi raziđu ili stišaju, pa se domogao šume. Jedan dječak, petogodišnjak ili šestogodišnjak, koji se tko zna kako našao na mjestu smaknuća, sav krvav, bauljao je među toplim leševima i dozivao oca: “Babo! Babo, gdje si?” Išao je ususret naoružanim vojnicima, plakao i dozivao. Vojnici su, kao po komandi, spustili puške. Potpukovnik Popović viknuo je vojnicima da pucaju, “da to završe”. Vojnici su se oglušili, puške su ostale spuštene. Popović je tiho progutao taj neposluh: znao je da su nepripremljeni vojnici psihički prenapregnuti od višesatnog ubijanja, da malo fali da se netko pobuni, da odbije, da upita ili da se upita, a znao je da mu ti vojnici još trebaju, jer posao još nije bio ni približno gotov. Zakrvavljeni dječak i dalje je hodao i zvao, nesvjestan užasa u kojem se zatekao, užasa koji nije prestajao ni kad se smračilo. Tlo je drhtalo od brundanja autobusa, kamiona, buldožera, od pucnjave i padanja na zemlju snopova ljudi, od vriskova i hropaca.

Do kraja tog dana, 14. srpnja, na pedeset i šesti rođendan Ljubiše Beare, strijeljano je u Orahovcu od hiljadu i petsto do dvije hiljade i petsto ljudi. Inženjerija i Logistika Zvorničke brigade, dio vojnika 4. bataljuna, radnici lokalnog komunalnog poduzeća i pripadnici Civilne zaštite iz Zvornika nastavili su pokopavati tijela ubijenih i sljedećeg dana.

Potpukovnik Popović, zajedno s potporučnikom Dragom Nikolićem, nadgledao je pogubljivanje, naređivao što treba činiti, pazio da sve funkcionira bez zastoja i iznenađenja. Pukovnik Beara zadržao se kod škole u Grbavcima i na poljani pogubljenja u Orahovcu do ranog popodneva. Pratio je zatvaranje zarobljenika u školsku gimnastičku dvoranu, početak iskopavanja jame na poljani u Orahovcu i početak prijevoza iz škole na gubilište. Kad se započelo s pogubljenjima, uputio se u štab Zvorničke brigade u Karakaju, gdje je stigao između 14 i 15 sati. Ondje je s predstavnicima civilne zvorničke vlasti dogovarao daljnje angažiranje radnika komunalnih poduzeća i lokalne Civilne zaštite u zakopavanju pogubljenih Bošnjaka, čije je ubijanje u Orahovcu upravo trajalo i potrajat će do kraja tog dana, i onih koji će biti ubijeni u iduća dva-tri dana na drugim lokacijama na području Zvornika.

NO BEARU JE I DALJE NAJVIŠE BRINULO i zaokupljalo to što nije raspolagao streljačkim strojevima koje je želio i zahtijevao, i kojima je najviše vjerovao. Ovako, bio je doveden u situaciju da se prepusti slučaju, da neznane lokalne vojnike uvlači u ubijanje zarobljenika na prepad, na prevaru ili nasilu, umjesto da to, bez krzmanja i pitanja, odrade najpouzdaniji i najiskusniji, kako je i nalagala konspirativna i kardinalna narav operacije, kako je nalagala logika vojne službe sigurnosti.

  • Trebali su mu vojnici nijemi od šoka i straha, vojnici koji se neće stići snaći prije nego što zapucaju u leđa postrojenih zarobljenika, a zatim će sve teći svojim tokom, kao požar, ili povodanj

Dok se zahuktavalo strijeljanje na poljani u Orahovcu, s bratunačkih ulica i iz Kravice pokrenuo se prema novoj osnovnoj školi u Petkovcima dio autobusa i kamiona sa zarobljenicima, a za njima se uskoro, također prema Petkovcima, pokrenuo i dio autobusa i kamiona koji su se prazni vraćali iz Orahovca, i zatim se u Bratuncu opet punili zarobljenicima. Petkovci su bili u zoni odgovornosti 6. bataljuna Zvorničke brigade, čiji se štab nalazio u staroj petkovičkoj školi, oko sedamsto metara od nove dvokatne škole, u koju su tokom popodneva 14. srpnja dovoženi zarobljenici. Zapovjednik 6. bataljuna bio je kapetan Ostoja Stanišić, a njegov zamjenik Marko Milošević. Zarobljenici su nagurani u gole učionice na obama katovima škole: mnogi od njih bili su okrvavljeni, jer su ih na ulasku u školu vojnici dočekivali šamarima, šakama i kundacima pušaka, a pritom ih tjerali da uzvikuju “Živjela Republika Srpska!” i “Srebrenica je srpska!”. Oteli su im novac i zlato s prsiju, prstiju i s ruku. Zarobljenici su preklinjali za malo vode, ali vojnici se nisu obazirali: samo su psovali, udarali i ubacivali ljude u pretrpane učionice, koje su smrdjele po mokraći, znoju, krvi i prašini. Prozori se nisu smjeli otvarati.

Pukovnik Beara dovezao se iz brigadnog štaba u Karakaju pred novu školu u Petkovcima oko 17 sati. Ondje je bio i potporučnik Drago Nikolić, tog dana najzauzetiji čovjek u operaciji ubijanja. Pukovnik je došao u Petkovce iz istih razloga zbog kojih je bio i pred školom u Grbavcima: s obzirom na to da nije raspolagao provjerenim sijačima smrti, želio je što manje toga prepustiti slučaju ili tuđoj krivoj procjeni, morao je dati do znanja da iza ovoga stoje vojska i država, da se radi o zadatku najvišeg stupnja važnosti.

Popodne i uvečer u petak, 14. srpnja, zarobljene Bošnjake, s različitih bratunačkih lokacija, počelo se dovoziti i u školu u Ročeviću, i školu u Pilici, odnosno školu u zaselku Kuli u Pilici, i u Dom kulture u Pilici.

U Ročeviću, području odgovornosti 2. bataljuna Zvorničke brigade, do subote ujutro, 15. srpnja, zatočeno je više od hiljadu Bošnjaka. Čuvali su ih pripadnici Vojne policije Bratunačke brigade, a zatim i pripadnici 2. bataljuna Zvorničke brigade kojima je zapovijedao Srećko Aćimović, i pripadnici Vojne policije Zvorničke brigade predvođeni Momirom Jasikovcem.

Beara_3D

Komentiraj