Objavljeno u Nacionalu br. 982, 2017-02-26

Putovanja osoba koje povezuje iznenađujući način na koji razmišljaju o životu tema su knjige Protuotrov – Sreća za ljude koji ne mogu pozitivno razmišljati čiji je autor britanski novinar i kolumnist Oliver Burkeman i koja se zabavno obračunava s desetljećima starim savjetima o samopomoći

Christopher Kayes, dvadesetosmogodišnjak iz savezne države Indiana55, prijavio se 1996. jednoj putničkoj agenciji, inače specijaliziranoj za organiziranje avanturističkih putovanja, za odlazak na pješačenje po Himalaji. Premda će se, gledajući unatrag, to pokazati ironičnim, kanio se malo odmoriti. Iscrpljujuća karijera burzovnog mešetara, a potom korporativnog konzultanta, potpuno ga je ispraznila. Kayesa je uvijek zanimala psihologija poslovnog svijeta te je tako odlučio započeti rad na doktoratu s područja organizacijskog ponašanja. Ali, prije toga osjetio je potrebu za predahom, pa kad je u časopisu specijaliziranom za putovanja vidio oglas o skupnom planinarenju po Nepalu, učinilo mu se da je pronašao savršeno rješenje. Dok se zrakoplov spuštao u Katmandu, prisjećao se kasnije, očekivao je “neko osvježavajuće potapanje u nepalsku kulturu” u ozračju ljepota Himalaja. No, našavši se u planinama, suočio se s tegobnom psihološkom zbrkom, koja je još godinama dominirala njegovim životom.

Dok su Kayes i njegova skupina planinara istraživali podnožja Mount Everesta, sklanjajući se noću pod šatore, nadomak vrha te planine odvijala se katastrofa povijesnih razmjera. Četrnaest penjača na Everest poginulo je te godine tijekom planinarske sezone, a od toga osmorica su stradala u razmaku od dvadeset četiri sata. To je razdoblje potom postalo dijelom penjačke i planinarske predaje zahvaljujući uglavnom bestseleru pod naslovom Nestali bez traga (Into Thin Air) penjača i novinara Jona Krakauera, koji je u tom trenutku također planinario po himalajskim visovima. I Kayes je susreo neke od penjača i spasilaca povezanih s tom skupinom stradalnika – iscrpljenih i izmoždenih ljudi što se posve smušeni i ošamućeni spuštaju u podnožje planine pokušavajući nekako shvatiti što se to dogodilo.

Čak i u ovoj suvremenoj eri komercijalnih ekspedicija na Everest – kad bilo tko s dovoljno novca i ponešto penjačkih vještina može platiti da ga se odvede do vrha Himalaja – nije baš tako rijetka pojava da ljudi stradavaju u tim pokušajima. Osim po samom broju poginulih, nesreća iz 1996. zastrašujuća je zbog činjenice da se činila posve neobjašnjivom. Vrijeme na samom vrhu nije bilo ništa opasnije nego obično. Nisu zabilježene niti iznenadne lavine u razdoblju u kojem je stradala većina penjača. Penjači, koji su inače platili za uspinjanje, u dovoljnoj su mjeri bili ovladali penjačkim vještinama potrebnima za takav pothvat. Izazivajući prijepore, knjiga Nestali bez traga krivnju za tragediju pripisala je tvrdoglavosti i nadmenosti kazahstanskog penjača-vodiča Anatolija Boukreeva. Ima dokaza u prilog toj tvrdnji, ali ipak ni ta se tvrdnja ne može naposljetku uzeti za valjano objašnjenje. Penjači i planinari, kao skupina, pokazuju sklonost tvrdoglavosti i nadmenosti. No, nesreće razmjera onoga što se 1996. dogodilo na Everestu nasreću su rijetke.

Cijeli je taj događaj na kraju ostavio dojam kao da je ponajprije posrijedi provala masovnog bezumlja – epizoda koja je svoju najvišu točku dosegla oko podneva, 10. svibnja, na Hillary Stepu, zidu stijenja udaljenom tek nekih dvjestotinjak metara od samog vrha Mount Everesta u zapletu koji od tog trenutka postaje poznat kao “prometna gužva”. Skupine iz Novog Zelanda, Sjedinjenih Država i Tajvana – ukupno trideset četiri penjača – istodobno su tog dana pokušavale završiti uspon iz Logora broj četiri na oko 7.920 metara do samog vrha na 8.840 metara. Amerikanci i Novozelanđani uskladili su svoje napore kako bi osigurali neometan uspon i silazak s planine. Ali, tajvanski penjači prekršili su dogovor i sporazum da se ne penju istog dana. Ni prethodnica sastavljena od vodiča nije uspjela učvrstiti sigurnosnu užad kako je bilo planirano na Hillary Step, pa se tako glatko odvijanje protoka penjača pretvorilo u usko grlo.

Odabir pravog trenutka jedna je od najvažnijih varijabli u svakom pokušaju uspona na Everest pa se tako penjači strogo pridržavaju “trenutka za povratak” odnosno vremena potrebnog za povratak. Ako Logor broj četiri napusti u ponoć, penjač se može nadati da će se na sam vrh uspeti u podne, ili nešto malo kasnije. Ali ako mu to ne uspije do unaprijed utvrđenog vremena – a to može biti negdje između podne i četrnaest sati, ovisno o vremenskim uvjetima i odnosu vođe skupine prema riziku – nužno je odustati od pokušaja i krenuti natrag. Ako se to ne učini, penjač se izlaže opasnosti da ostane bez kisika u boci i po mraku na Everestu zatekne usred najopasnije vremenske nepogode. Pa ipak, unatoč tome što su se našle usred “prometne gužve” na Hillary Stepu, već spomenute skupine nastavile su uspon prema vrhu posve zanemarujući takozvani trenutak za povratak. Iz Logora broj četiri američki je planinar gledao kroz teleskop penjače kako sporo napreduju, te nije mogao vjerovati svojim očima što se zbiva. “Već su se satima uspinjali i još nisu došli do vrha”, prisjeća se kako je razmišljao u sebi i postajao sve uznemireniji. “Zašto se nisu okrenuli i zaputili natrag?”

Pripadnici sve tri skupine nastavili su dolaziti na vrh još dva sata nakon dva poslijepodne, što je doista krajnji rok za povratak. Dough Hansen, djelatnik poštanskog ureda iz savezne države Washing­ton, koji je platio za uspon i kao gost se priključio novozelandskoj skupini, posljednji je stigao i to zaprepašćujuće kasno – nešto iza četiri sata poslijepodne. I godinu dana ranije Hansen se uspinjao na Mount Everest, ali bio je prisiljen vratiti se kad je došao na samo nekoliko stotina metara od samog vrha. Ovog se puta nije nikad vratio u podnožje planine. Kao i još sedmoricu penjača, u suton ga je uhvatila snažna oluja zbog koje se nije moglo spuštati niz planinu dok su temperature pale na minus 40 stupnjeva Celzija. Ležali su umirući, nedostupni užurbanim spasiteljima koji su ipak uspjeli spasiti nekolicinu drugih penjača. Godinama nakon što je uspon na Everest postao projekt ustvari dostupan i izvediv i amaterima i profesionalcima, tijekom 1996. zabilježen je najveći broj žrtava u povijesti uspona na Himalaju. Ali, čak ni danas nitko ne razumije zašto.

Osim, možda, Chrisa Kayesa. Moglo bi se pomisliti kako bivši burzovni mešetar, koji je postao stručnjak za organizacijsko ponašanje, ne može previše pridonijeti obdukciji nesreće na planinarenju. No, što je Kayes više doznavao o tome što se zbilo, i kako je po povratku kući nastavio pratiti taj slučaj, ta ga je nesreća sve više počela podsjećati na fenomen koji je suviše često znao sretati među poslovnim ljudima. Penjače na Everest, posumnjao je Kayes, “u uništenje su navukli žudnja i strast za ostvarenjem ciljeva.” Razradio je postavku po kojoj, što su se više usredotočivali na krajnju točku, odnosno cilj – uspješan uspon na vrh planine – to im je taj cilj sve više gubio značajke pukog vanjskog cilja i postajao dijelom njihovih identiteta, ili doživljavanja samih sebe kao sposobnih vodiča ili, pak, amatera sposobnih za visoka postignuća. Ako je njegova slutnja o penjačima ispravna, onda je nesretnicima – unatoč sve brojnijim dokazima i znacima kako se cijeli pothvat približava rubu samoubojstva – postajalo sve teže žrtvovati svoj cilj. Dokazi i znaci što su se gomilali, zapravo, mogli bi samo produbiti riješenost i odlučnost penjača da se ne okreću i zapute natrag. Uspon bi se pretvorio u borbu, ne samo da dosegnu vrh, već i da sačuvaju osjećaj vlastitog identiteta. U teologiji pojam teodiceje (racionalna, filozofijska teologija; lat. theologia naturalis) odnosi se na nastojanje da se, unatoč činjenici da zlo prevladava u svijetu, zadrži vjerovanje u dobrohotnog boga; a pojam se povremeno koristi i da bi se očuvalo vjerovanje unatoč dokazima koji govore suprotno. Posuđujući taj izričaj, Kayes je opisani sindrom nazvao ciljodicejom (goalodicy).

Tijekom godina provedenih u poslovnom svijetu, Kayesa je smetala činjenica što mu među kolegama postavljanje ciljeva prerasta u vjersku dogmu. Ni danas stanje nije mnogo drukčije. Glavno je obilježje vođe s vizijom, naširoko se vjeruje, želja i spremnost postavljati velike, smione ciljeve za organizaciju koju predvodi, a potom svaki resurs što mu stoji na raspolaganju usredotočiti na postizanje tih ciljeva. Pojedinačne zaposlenike se u međuvremenu potiče, ili im se to ponekad postavlja kao obveza, da utvrde vlastite radne ciljeve, često u obliku takozvanih SMART ciljeva. (Ta engleska skraćenica znači specific, measurable, attainable, realistic, time-bounded, odnosno: određen, mjerljiv, dosegljiv, realističan i vremenski omeđen cilj.) U brojnim se knjigama posvećenima samopomoći ambiciozni i jasno određeni ciljevi zagovaraju kao univerzalni ključ koji vodi do uspješna života puna brojnih zadovoljstava: “Dogodine u ovo vrijeme bit ću u braku sa ženom iz svojih snova/sjediti na balkonu kuće uz plažu/zarađivati mjesečno 10.000 funti!” Jedan od najstrastvenijih propovjednika takvog pristupa i postupanja, Brian Tracy, u svojoj knjizi Ciljevi! Kako doći do svega što želite – brže nego što ste ikad držali mogućim (Goals! How to Get Everything You Want – Faster Than You Ever Thought Possible), ustvrđuje kako je “življenje bez jasnih ciljeva poput vožnje kroz gustu maglu… Jasni ciljevi omogućuju nam da stisnemo gas vlastitog života i ubrzano krenemo naprijed.”

Pa ipak, Kayes nije mogao ne zapaziti kako često sve ne ide baš tako. Postavio bi se poslovni cilj, najavilo ga se i općenito entuzijastično dočekalo i pozdravilo. No, potom bi se počeli pojavljivati dokazi kako to baš i nije bio mudar i promišljen cilj – ciljodiceja bi se javljala kao odgovor. Negativne dokaze i pokazatelje počelo bi se reinterpretirati kao razlog za daljnja ulaganja i napora i resursa u postizanje tog cilja. I, kao što se moglo predmnijevati, stanje bi se još više pogoršalo. Kayes je vjerovao kako se nešto slično dogodilo i na Everstu 1996.

Chris Kayes – profesor na katedri za upravljačke znanosti na Sveučilištu George Washington, u američkom glavnom gradu, koji posljednjih godina putuje i drži predavanja na kojima, koristeći Everest kao metaforu za sve što ne valja kad je riječ o našoj opsjednutosti ciljevima – nerijetko shvati kako zapravo vrijeđa svoje slušatelje. “Osoba iz poslovnog svijeta ne bi smjela izučavati teme prepune strašnih tragedija i osjećanja”, strogo ga je pismom upozorio neki ruski student. “Pitanja vezana za tragedije i dileme glede ljudskog postojanja valja ostavljati pjesnicima, romanopiscima i piscima drama. Te teme nemaju nikakve veze s razlozima zbog kojih smo se odlučili izučavati upravljanje organizacijama.” No, Kayes nije odustajao. “Sasvim bih pouzdano mogao kazati kako o nesreći na Everestu razmišljam gotovo svakodnevno”, kazao mi je. “Gotovo kao da je riječ o smrti u vlastitoj mi obitelji. ‘To me progoni’ nedvojbeno bi bila prava fraza.” Sakriveni negdje u uglavnom zaboravljenoj psihologijskoj studiji iz 1963.,56 postoje i uvjerljivi dokazi u prilog Kayesove postavke o tome što se dogodilo na planini. U radu na toj studiji sudjelovali su profesionalni penjači koji su krenuli u ekspediciju na Everest.

Te godine, sedamnaest penjača pokušali su postati prvi Amerikanci kojima bi uspjelo stići na sam vrh Himalaja, a psiholog James Lester shvatio je ekspediciju kao idealnu priliku za istraživanje o tome što privlači i potiče ljude da se upuštaju u tako ambiciozne i opasne pothvate. Uz novčana sredstva iz proračuna američke ratne mornarice, Lester i šačica njegovih kolega skupila je planinare u Berkeleyju, u američkoj saveznoj državi Kaliforniji, i podvrglo ih nizu testova osobnosti. Potom je – pokazujući neuobičajen stupanj predanosti svom istraživanju – Lester napustio sunčanu Kaliforniju i zaputio se na Mount Everest i pratio penjače sve do Logora broj dva na nadmorskoj visini od 6.400 metara. U tom je logoru ponovno testirao penjače i njihove vodiče, šerpe. U knjizi Destruktivno stremljenje cilju: Nesreća na Mount Everestu (Destructive Goal Pursuit: The Mount Everest Disaster), Chris Kayes se poziva na temeljne Lesterove zaključke o tipičnom penjaču na Everest: takve osobe pokazuju “znatan nemir i nestrpljenje, ne podnose rutinu, teže samostalnosti, sklone su dominirati u osobnim odnosima i pokazuju nedostatak zanimanja za osobne interakcije koje su same sebi svrhom. Osjećali su veliku potrebu za postignućem i neovisnošću.” Ništa iznenađujuće: Lester je potvrdio činjeničnu istinu da penjači pokazuju sklonost da postanu dominirajući samotnjaci i gotovo se ne osvrću na društvene konvencije. Ali, daleko se intrigantniji zaključak pojavio iz dnevnika što su ih, na Lesterov zahtjev, penjači vodili tijekom tromjesečnog razdoblja priprema, kao i za samog uspona na vrh Himalaja.

 

161695_3

Komentiraj