Objavljeno u Nacionalu br. 969, 2016-11-24

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Tko vlada svijetom?’, u kojoj Noam Chomsky, jedan od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, nudi duboku analizu slabljenja američke moći i hegemonije, razvoja američke politike nakon 11. rujna 2001. kao i opasnosti pretpostavljanja moći demokraciji i ljudskim pravima

Kad pitamo „Tko vlada svijetom?“ često se priklanjamo uobiča­jenoj konvenciji koja kaže da u međunarodnim odnosima djeluju države, ponajprije velike sile, a mi pratimo i analiziramo njihove odluke i međusobne odnose. To nije pogrešno shvaćanje. Ipak, bilo bi mudro voditi računa i o činjenici da takva razina apstrakci­je može snažno zavoditi na pogrešan put.

Dakako, države imaju složenu unutarnju strukturu, a na iz­bor i odluke političkog vodstva u velikoj mjeri utječe unutarnja koncentracija moći, dok se stanovništvo općenito marginalizira. To vrijedi čak i za demokratskija društva, a posve očito i za dru­ga. Ne možemo steći realističnu sliku o tome tko vlada svijetom i istodobno zanemarivati „gospodare čovječanstva“, kako ih je na­zvao Adam Smith: u njegovo doba to su bili engleski trgovci i vlasnici manufaktura. Danas su to multinacionalni konglomera­ti, divovske financijske institucije, maloprodajna carstva i slične poslovne organizacije. I dalje se povodeći za Smithom, važno je obratiti pozornost na ono „izopačeno geslo“ kojem su posvećeni „gospodari čovječanstva“: „Sve za nas i ništa za druge“ – riječ je o doktrini koja je inače poznata kao ogorčeni i neprekidni klasni rat, nerijetko jednostrani, uglavnom na veliku štetu stanovnika matič­ne zemlje i svijeta.

U suvremenome globalnom poretku institucije gospodarâ čo­vječanstva imaju nevjerojatnu moć, ne samo na međunarodnoj pozornici, nego i u vlastitim državama, na što se i oslanjaju kad je riječ o zaštiti vlastite moći i pružanju gospodarske potpore s pomoću niza različitih pomagala. Kad promotrimo ulogu gospo­darâ čovječanstva, dolazimo do takvih prioriteta aktualne držav­ne politike kao što je Transpacifičko partnerstvo (TPP), jedan od sporazuma o ulagačkim pravima koji se u sklopu propagande i komentarâ pogrešno naziva „sporazumom o slobodnoj trgovini“. O takvim sporazumima pregovara se tajno, iako se to ne odnosi na stotine korporativnih odvjetnika i lobista koji pišu ključne odred­be i pojedinosti. Namjera je da ih se u pravome staljinističkom sti­lu prihvati po „žurnoj proceduri“, kako bi se onemogućile rasprave i kako bi se ponudio samo izbor „da“ ili „ne“ (pa stoga: „da“). Autori su u tome redovito vrlo uspješni, što ne bi trebalo čuditi. Ljudi su usputna briga, s posljedicama koje se i mogu očekivati.

DRUGA SUPERSILA

Neoliberalni programi prethodnog naraštaja doveli su do kon­centracije bogatstva i moći u neusporedivo manjem krugu ljudi, istodobno potkopavajući funkcionalnu demokraciju, ali pritom izazivajući i protivljenje, najviše u Latinskoj Americi, ali i u sre­dištima globalne moći. Europska unija, jedan od pomaka koji najviše obećavaju u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, po­srće zbog teških posljedica politike štednje tijekom recesije, koju osuđuju čak i ekonomisti Međunarodnog monetarnog fonda (ako već ne i politički dužnosnici MMF-a). Demokracija je potkopana, jer je donošenje odluka prešlo u ruke birokracije u Bruxellesu, a sve u sjeni banaka sa sjevera. Tradicionalne stranke ubrzano gube članstvo, i na ljevici i na desnici. Izvršni direktor pariške istra­živačke organizacije EuropaNova tu opću razočaranost pripisuje „raspoloženju bijesa i nemoći, jer je stvarna moć za utjecanje na događaje u velikoj mjeri iz ruku nacionalnih političkih vođa [koji su, barem u načelu, podložni demokratskim izbornim procesima] prešla na tržište, u institucije Europske unije i korporacije“, posve u skladu s neoliberalnom doktrinom. Vrlo slični procesi na djelu su i u Sjedinjenim Državama, zbog ponešto sličnih razloga, što je važno i izaziva zabrinutost ne samo u zemlji, nego i, zbog američke moći, u svijetu.

Sve veće protivljenje neoliberalnim napadima naglašava još jedan ključni aspekt uobičajenih konvencija: one ostavljaju po strani javnost, koja često ne prihvaća odobrenu ulogu „gledatelja“ (umjesto „sudionika“), koja joj je dodijeljena u teoriji liberalne demokracije. Takav neposluh oduvijek brine pripadnike vladaju­ćih klasa. Držimo li se samo američke povijesti, uvidjet ćemo da je George Washington običan puk u sastavu milicije kojom se spre­mao zapovijedati smatrao „iznimno prljavim i zlobnim ljudima koji [izražavaju] neobjašnjivu glupost u nižim slojevima tih lju­di“. U knjizi Violent Politics, majstorskome osvrtu na ustanke od „američke pobune“ do suvremenog Afganistana i Iraka, William Polk zaključuje da je general Washington „toliko htio ne istisnuti [borce koje je prezirao] na margine da je zamalo izgubio Rat za neovisnost“. I doista, „to bi se možda i dogodilo“ da se velikim snagama nije umiješala Francuska i „spasila revoluciju“, koju su tada već izvojevali gerilci – koje bismo danas nazivali „teroristima“ – dok je Washingtonova vojska oformljena po uzoru na britansku vojsku, „doživljavala poraz za porazom i zamalo izgubila rat“.

Zajednička odlika uspješnih pobuna, bilježi Polk, sastoji se u tome što vodstvo, nakon što se narodna potpora nakon pobjede počne raspršivati, potiskuje „prljave i gadne ljude“ koji su zapravo izvojevali rat gerilskom taktikom i terorom, pribojavajući se da bi se oni mogli usprotiviti klasnim povlasticama. Prijezir elita prema „nižim slojevima tih ljudi“ tijekom godina poprima različite oblike. U posljednje je vrijeme jedan od izraza tog prijezira i poziv na pasiv­nost i poslušnost („umjerenost u demokraciji“) koji upućuju liberal­ni internacionalisti koji reagiraju na opasne posljedice na području demokratizacije masovnih pokreta iz šezdesetih godina 20. stoljeća.

Države ponekad doista svjesno slijede javno mnijenje, što izazi­va velik bijes u centrima moći. Jedan dramatičan slučaj zabilježen je 2003. godine, kada je Bushova vlada pozvala Tursku da joj se pridruži u napadu na Irak. Devedeset pet posto Turaka protivilo se takvome potezu, a na veliko iznenađenje i užas Washingtona, turska vlada priklonila se njihovu mišljenju. Turska je doživjela žestoke osude zbog takvog otklona od odgovornog ponašanja. Zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz, kojeg su mediji već nazivali „vrhovnim idealistom“, ukorio je tursku vojsku jer je do­pustila da se vlada ponese kako nije trebala, te je zatražio ispriku. Ne dajući se smesti takvim i nebrojenim drugim primjerima naše slavne „žudnje za demokracijom“, ugledni komentatori nastavi­li su slaviti i hvaliti predsjednika Georgea W. Busha zbog posve­ćenosti „promicanju demokracije“ ili ga ponekad kritizirati zbog naivnosti u stavovima o tome da neka vanjska sila drugima može nametnuti svoju žudnju za demokracijom.

Turska javnost nije bila usamljena. Globalno protivljenje američko-britanskoj agresiji bilo je nevjerojatno veliko. Potpora rat­nim planovima Washingtona jedva da je igdje dosezala do 10 posto, pokazale su međunarodne ankete. Protivljenje je izazvalo masovne prosvjede širom svijeta, čak i u Sjedinjenim Državama, što je po svoj prilici bilo prvi put u povijesti da odlučni prosvjedi prate imperijalističku agresiju i prije nego što je službeno pokrenu­ta. Na naslovnici New York Timesa novinar Patrick Tyler izvijestio je da „na planetu možda ipak još postoje dvije supersile: Sjedinjene Države i svjetsko javno mnijenje“.

Neviđeni prosvjedi u Sjedinjenim Državama bili su pokazatelj protivljenja agresiji koje je nastalo više desetljeća ranije, s osudom američkog ratovanja u Indokini, dosežući konkretne i utjecajne razmjere, iako prekasno. Godine 1967., kada je proturatni pokret prerastao u značajnu silu, vojni povjesničar i stručnjak za Vijetnam Bernard Fall upozorio je da „Vijetnamu kao kulturnoj i povije­snoj tvorevini… prijeti umiranje i nestanak… [jer] ruralni predjeli doslovce umiru pod udarima najveće vojne sile koja je ikada napa­la područje te veličine“. Ali antiratni pokret uistinu je prerastao u silu koju nije bilo moguće zanemariti. Jednako tako nije je bilo moguće zanemariti ni kada je na vlast došao Ronald Reagan, od­lučan u nakani da pokrene napad na Srednju Ameriku. Njegova vlada vjerno je oponašala korake koje je John F. Kennedy poduzeo dvadeset godina ranije, kada je pokrenuo rat protiv Južnog Vijet­nama, ali se morao povući zbog žestokih javnih prosvjeda kakvih nije bilo početkom šezdesetih godina 20. stoljeća. No i taj je po­kušaj bio dovoljno strašan. Žrtve se još oporavljaju. Ali to što se dogodilo Južnome Vijetnamu, a poslije i cijeloj Indokini, gdje je ta „druga supersila“ nametnula ograničenja tek znatno nakon toga tijekom sukoba, bilo je još neusporedivo gore.

Često se navodi da silno protivljenje javnosti nije imalo nikakav utjecaj na invaziju na Irak. Meni se to čini netočnim. I u tom sluča­ju sama je invazija bila više nego dovoljno užasna, a razdoblje nakon nje krajnje groteskno. Ipak, sve je moglo biti i mnogo gore. Pot­predsjednik Dick Cheney, ministar obrane Donald Rumsfeld, kao i ostali najviši dužnosnici Bushove vlade, nisu mogli ni pomisliti na mjere koje su predsjednik Kennedy i predsjednik Lyndon Johnson četrdeset godina ranije primijenili uglavnom bez prosvjeda.

SNAGA ZAPADA POD PRITISKOM

Dakako, moglo bi se reći još mnogo više o čimbenicima koji odre­đuju državnu politiku, a odbacuju se u stranu kada prihvatimo općenito konvencionalan stav da su države akteri međunarodnih odnosa. Ai uz tako trivijalne ograde i uvjete, prihvatimo ipak tu konvenciju, barem kao početnu aproksimaciju stvarnosti. Pitanje o tome tko vlada svijetom tada odmah dovodi do tema kao što je kineski uspon i stjecanje velike moći, te izazov koji Kina pred­stavlja za Sjedinjene Države i „svjetski poredak“, novi Hladni rat koji buja na istoku Europe, globalni rat protiv terorizma, američka prevlast i slabljenje Amerike, kao i cijeli niz sličnih pitanja.

Izazove s kojima se moć Zapada suočava na početku 2016. na praktičan je način unutar konvencionalnog okvira sažeo Gideon Rachman, glavni vanjskopolitički kolumnist londonskog Finan­cial Timesa. Počinje od osvrta na zapadnjačku sliku svjetskog po­retka: „Još od završetka Hladnoga rata, nedodirljiva moć američke vojske središnja je činjenica međunarodne politike.“ To je osobito važno u trima regijama: u Istočnoj Aziji, gdje se „američka Ratna mornarica već naviknula prema Tihom oceanu odnositi kao pre­ma nekakvom ‘američkom jezeru’“, u Europi, gdje NATO – a to znači Sjedinjene Države, „koje pokrivaju nevjerojatne tri četvrtine NATO-ovih ulaganja u vojni sektor“ – „jamči teritorijalnu cjelovi­tost zemalja članica, i na Bliskome istoku, gdje divovske američke pomorske i zračne baze „postoje kako bi umirile prijatelje i zastra­šile protivnike“.

Problem u vezi s današnjim svjetskim poretkom, nastavlja Rachman, sastoji se u tome što se takav sigurnosni poredak sada u sva tri dijela svijeta suočava s izazovima „zbog ruske intervencije u Ukrajini i Siriji i jer Kina obližnja mora iz američkog jezera pre­tvara u „nedvosmisleno sporne vode“. Temeljno pitanje međuna­rodnih odnosa, stoga, glasi trebaju li Sjedinjene Države „prihvatiti da i druge velike sile mogu imati određenu zonu interesa u su­sjedstvu“. Rachman smatra da trebaju, zbog „difuzije ekonomske moći širom svijeta – kao i zbog pukog zdravog razuma“.

Postoje, dakako, i načini promatranja svijeta iz drugih kutova. Ali zadržimo se sada na ove tri regije, koje su nedvojbeno presudno važne.

DANAŠNJI IZAZOVIISTOČNA AZIJA

Počet ćemo od tog „američkog jezera“: neki će možda s čuđenjem dočekati izvještaj o tome da je sredinom prosinca 2015. „američki bombarder B-52, u rutinskoj misiji iznad Južnokineskog mora, nenamjerno proletio na dvije nautičke milje od umjetnog otoka koji je izgradila Kina, ustvrdili su visoki vojni dužnosnici, čime su samo pogoršani odnosi u ionako vrlo užarenome otvorenom pitanju između Washingtona i Pekinga“. Oni kojima je pozna­ta nimalo vedra povijest tih odnosa tijekom sedamdeset godina razdoblja nuklearnog oružja i te kako će dobro znati da upravo takvi incidenti često dolaze opasno do ruba pokretanja kobnog nuklearnog rata. Čovjek ne mora podupirati kineske provokativne i agresivne poteze u Južnokineskome moru da primijeti kako ovdje nije bila riječ o kineskome bombarderu s nuklearnim mogućno­stima koji se našao negdje na Karibima ili ispred obale Kalifornije, gdje Kina ni ne pokušava stvoriti nekakvo „kinesko jezero“. Na sreću svijeta.

Kineski vođe vrlo dobro znaju da su njihovi pomorski trgovački pravci okruženi neprijateljskim silama od Japana, preko Malajskog prolaza, pa i dalje, u potporu velike američke vojne sile. U skladu s time, Kina se i dalje širi na zapad uz velika i brojna ulaganja, te oprezno ide u smjeru integracije. Ti su potezi dijelom unutar okvira Šangajske organizacije za suradnju (SCO), koja obuhvaća i srednjoazijske države i Rusiju, a ubrzo će obuhvatiti i Indiju, Pa­kistan i Iran, kao promatrače – status koji je odbijen Sjedinjenim Državama, koje su pozvane i da zatvore vojne baze u tome dije­lu svijeta. Kina gradi osuvremenjenu inačicu putova svile, želeći ne samo integrirati cijeli taj dio svijeta pod kineskim utjecajem, nego i doći do Europe i bliskoistočnih područja proizvodnje nafte. Ulaže nevjerojatno velike iznose u stvaranje integriranog azijskog energetskog i komercijalnog sustava, s velikom mrežom brzih vla­kova i cjevovoda.

Jedan od elemenata tog programa autocesta je koja vodi kroz neke od najviših planina na svijetu i dolazi do nove luke Gwadar u Pakistanu, koju su uredili Kinezi i koja će dopremu nafte štititi od potencijalnog američkog miješanja. Taj bi program, nadaju se Kina i Pakistan, mogao potaknuti i industrijski razvoj u Pakistanu, koji Sjedinjene Države nisu pokrenule, unatoč velikoj vojnoj po­moći, te ujedno poslužiti i kao poticaj Pakistanu da uguši domaći terorizam, koji je ozbiljan problem za Kinu u zapadnoj pokrajini Xinjiang. Gwadar će biti dio kineske „niske bisera“, baza koje se na području Indijskog oceana grade u komercijalne svrhe, ali bi mogle imati i vojnu namjenu, uz očekivanje da bi Kina jednoga dana mogla proširiti utjecaj sve do Perzijskog zaljeva, prvi put u suvremeno doba.

Svi spomenuti koraci imuni su na silnu vojnu moć Washingtona, osim samog uništenja u nuklearnome ratu, koji bi uništio i same Sjedinjene Države.

Godine 2015. Kina je utemeljila i Azijsku investicijsku banku za infrastrukturu (AIIB), u kojoj je ona sama glavni dioničar. Pe­deset šest država nazočilo je otvorenju u lipnju, među njima i ame­ričke saveznice Australija i Velika Britanija, kao i druge zemlje čiji su predstavnici onamo došli unatoč željama Washingtona. Nije bilo Sjedinjenih Država i Japana. Neki analitičari smatraju da bi se moglo pokazati da će ta banka biti konkurencija institucijama nastalima na temelju Bretton Woodsa (MMF-u i Svjetskoj banci), u kojima Sjedinjene Države imaju pravo veta. Neki očekuju i da bi SCO u konačnici mogao prerasti u pandan NATO-u.

DANAŠNJI IZAZOVIISTOČNA EUROPA

Prijeđimo sada na drugi spomenuti dio svijeta, istočnu Europu, gdje se sprema kriza na granici NATO-a i Rusije. To nipošto nije zanemariv problem. U vrlo pronicljivoj i odmjerenoj znanstvenoj studiji koja se bavi tim dijelom svijeta Richard Sakwa piše – i odvi­še uvjerljivo – da je „rusko-gruzijski rat iz kolovoza 2008. godine u biti bio prvi od ‘ratova koji su zaustavili širenje NATO-a’. Drugi je bio ukrajinska kriza 2014. godine. Nije posve jasno hoće li ljudski rod preživjeti treći takav sukob.“

Zapad širenje NATO-a smatra bezazlenim. Što nije nimalo neobično, Rusija, kao i velik dio Globalnog juga, ne misli tako, baš kao i neki istaknuti glasovi na Zapadu. George Kennan još je davno upozorio da je proširenje NATO-a „tragična pogreška“, a pridružio mu se i jedan ugledni američki državnik, koji je to u otvorenome pismu Bijeloj kući opisao kao „političku pogrešku povijesnih razmjera“.

Aktualna kriza ima korijene u 1991. godini, u doba završetka Hladnoga rata i raspada Sovjetskog Saveza. Tada su postojale dvije suprotstavljene vizije novog sigurnosnog sustava i političke eko­nomije na području Euroazije. Prema Sakwinim riječima, jedna je vizija predviđala „’Širu Europu’, s jezgrom u EU-u, ali sa sve više poklapanja s euro-atlantskom sigurnosnom i političkom zajedni­com. Na suprotnoj je strani bila ideja ‘Veće Europe’, vizija o konti­nentalnoj Europi, koja bi se protezala od Lisabona do Vladivosto­ka, s mnogobrojnim središtima, među kojima bi bili i Bruxelles, Moskva i Ankara, ali i sa zajedničkim ciljevima u nadvladavanju podjela koje tradicionalno opterećuju ovaj kontinent.“

Sovjetski vođa Mihail Gorbačov bio je glavni zagovornik Veće Europe, koncepta koji je također imao europske korijene u dego­lizmu i drugim inicijativama. Međutim, kad je Rusija posrnula pod razornim tržišnim reformama devedesetih godina 20. stolje­ća ta je vizija izblijedjela, da bi se obnovila kada se Rusija počela oporavljati i tražiti mjesto na svjetskoj pozornici pod vodstvom Vladimira Putina, koji je, zajedno s Dimitrijem Medvedevom, više puta „pozvao na geopolitičko ujedinjenje cijele ‘Veće Europe’ od Lisabona do Vladivostoka, radi stvaranja istinskog ‘strateškog par­tnerstva’“.

Te inicijative „dočekane su s uljudnim prijezirom“, piše Sakwa, kao „tek malo više od krinke za potajnu uspostavu ‘Velike Rusi­je’“ i pokušaj „zabijanja klina“ između Sjeverne Amerike i zapad­ne Europe. Takva razmišljanja potječu od ranijih hladnoratovskih strahova da bi Europa mogla postati „trećom silom“ neovisnom i o velikoj i o manjoj supersili, razvijajući se u smjeru tješnjih veza s potonjom (kao što se vidi iz Ostpolitika Willyja Brandta i drugih sličnih inicijativa).

Zapad je na raspad Rusije reagirao trijumfalistički. Ta promjena slavila se kao znak „završetka povijesti“, konačna pobjeda zapad­njačke kapitalističke demokracije, gotovo kao da se Rusiji predla­že da se vrati u status koji je imala prije Prvoga svjetskog rata, da praktički postane kolonijom Zapada. Širenje NATO-a počelo je odmah, unatoč usmenim jamstvima danima Gorbačovu o tome da se NATO-ove snage neće „ni za centimetar pomaknuti na istok“, nakon što je on pristao da ujedinjena Njemačka postane članicom NATO-a – što je bio upravo nevjerojatan ustupak s obzirom na povijest. Ta rasprava odnosila se samo na Istočnu Njemačku. O mogućnosti da bi se NATO mogao širiti i izvan Njemačke s Gor­bačovom se nije razgovaralo, čak ni ako se u tajnosti razmatrala.15

NATO se ubrzo doista počeo širiti i dalje, sve do same ruske granice. Opća misija NATO-a službeno je promijenjena tako da je sada imao mandat da štiti „ključnu infrastrukturu“ globalnog energetskog sustava, morske pravce i cjevovode, te je tako počeo djelovati globalno. Osim toga, nakon presudne revizije sada nave­liko najavljivane doktrine „odgovornosti za zaštitu“, koja se bitno razlikuje od službene verzije UN-a, NATO sada može služiti i kao interventna sila pod američkim zapovjedništvom.

Rusiju osobito brinu planovi za širenje NATO-a na Ukrajinu. Ti su planovi eksplicitno spomenuti na samitu NATO-a koji se u travnju 2008. održao u Bukureštu, kada je Gruziji i Ukrajini u perspektivi obećano članstvo. Formulacija je bila nedvosmislena: „NATO pozdravlja euroatlantske težnje Ukrajine i Gruzije i želju da postanu članice NATO-a. Danas smo se složili da će te zemlje postati članicama NATO saveza“. Nakon „Narančaste revoluci­je“, pobjede prozapadnjačkih kandidata u Ukrajini 2004. godine, predstavnik State Departmenta Daniel Fried dojurio je onamo i „naglasio američku potporu ukrajinskim težnjama euroatlantskim integracijama i članstvu u NATO savezu“, kao što otkriva jedan izvještaj WikiLeaksa.

Nije teško shvatiti razloge zabrinutosti Rusije. U glavnim cr­tama iznosi ih stručnjak za međunarodne odnose John Mearshe­imer, u vodećem časopisu američkog političkog establišmenta, Foreign Affairs. On piše da je „glavni izvor aktualne krize [zbog Ukrajine] širenje NATO-a i želja Washingtona da Ukrajinu izvuče iz ruske orbite i integrira je u Zapad“, što je Putin smatrao „izrav­nom prijetnjom središnjim ruskim interesima“.

„Tko bi im to mogao zamjeriti?“ pita Mearsheimer, ističući da se „Washingtonu možda ne sviđa stav Moskve, ali da bi trebao shvatiti razloge i logiku“. To ne bi trebalo biti odviše teško. Na­posljetku, kao što svi znaju, „Sjedinjene Države ne trpe kad neke daleke velike sile postave vojne snage i kapacitete bilo gdje u Za­padnoj hemisferi, a kamoli na njihovim granicama“. Štoviše, ame­rički je stav i neusporedivo odlučniji. SAD ne tolerira nešto što se službeno naziva „uspješnim prkošenjem“ iz Monroeove doktrine iz 1823. godine, kojom je najavljen (ali još nije mogao biti i pro­veden) plan za američki nadzor nad cijelom hemisferom. A neka mala zemlja koja provede takav čin uspješnog prkošenja može biti podvrgnuta „svim užasima svijeta“ i stravičnom embargu – što se dogodilo Kubi. Ne trebamo ni pitati kako bi Sjedinjene Države reagirale da su se zemlje Latinske Amerike pridružile Varšavskome

tko-vlada-svijetom-mu-tisak-1

Komentiraj