U prosincu 1994. počele su pripreme kako bi se u svibnju 1995. mogla uspješno izvesti operacija Bljesak. Jednu od glavnih zadaća u toj operaciji imala je 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, o čijem je ratnom putu nedavno objavljena monografija iz koje Nacional donosi ulomak

U Zagrebu i Kninu je 2. prosinca 1994. godine potpisan gospodarski sporazum između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. Jedna od najznačajnijih stavki sporazuma bila je otvaranje dionice Autoceste Zagreb – Okučani – Lipovac na okupiranom području između Novske i Nove Gradiške koja je za promet bila zatvorena više od tri godine.

S obzirom na to da srpska strana nije poštivala potpisani sporazum, hrvatske su oružane snage započele planiranje vojno-redarstvene operacije za oslobađanje zapadne Slavonije pod nazivom Bljesak-1. Cilj operacije bio je poraziti neprijateljske snage, osloboditi područje zapadne Slavonije te uspostaviti normalan promet Autocestom Zagreb – Lipovac.

Srpska vojska Krajine (SVK) rasporedila je na području zapadne Slavonije svoj 18. korpus sastava tri lake pješačke brigade (98., 51. i 54. lbr), dva odreda (59. i 63. odred), bataljun milicije, izvidnička četa i četa vojne policije. Sveukupno je 18. korpus Srpske vojske Krajine brojio oko 4000 vojnika, od kojih je bilo 25% aktivnih oficira. Korpusom je uoči vojno-redarstvene operacije Bljesak-1 zapovijedao pukovnik Lazo Babić koji je na tom mjestu naslijedio pukovnika Milana Čeleketića. U Jasenovcu je obranu izvodila jedna manja taktička grupa (TG-1), a 18. korpus raspolagao je i s desetak tenkova. Cilj neprijateljskih snaga bio je na privremeno okupiranim područjima organizirati i utvrditi sustav obrane i očuvati dostignutu crtu razdvajanja.

Pripreme 1. gardijske brigade za izvođenje operacije Bljesak-1 formalno započinju 5. prosinca 1994. kad načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske donosi Direktivu za napad s kojom je odmah upoznat zapovjednik Zbornog područja Bjelovar, brigadir Luka Džanko, kao i zapovjednik 1. gbr, brigadir Jozo Milićević. Nosilac zadaće bilo je Zborno područje Bjelovar koje je ojačano postrojbama iz zbornih područja Zagreb i Osijek te iz Glavnog stožera Hrvatske vojske. Uz oslobađanje zapadne Slavonije, Direktiva je uključivala i oslobađanje Petrinje, Ljubova i dominantnih položaja na Velebitu i Promini. Međutim, u kasnijim je odlukama područje operacija ograničeno samo na zapadnu Slavoniju.

Nakon što je izdana Direktiva, načelnik Glavnog stožera izdaje i zapovijed kojom se 2. pješačka bojna 1. gardijske brigade, počevši od 14. prosinca 1994. godine, stavlja pod operativno zapovijedanje zapovjednika Zbornog područja Bjelovar.

Zapovjednik 2. pješačke bojne bio je pukovnik Dragan Basić, ali je zbog izmještaja na druge zadaće zapovijedanje preuzeo bojnik Andrija Kolobarić zvani Major, po dužnosti obavještajni časnik postrojbe koji je uoči provedbe operacije imenovan zastupnikom zapovjednika 2. pb 1. gardijske brigade.

  • Pripreme 1. gardijske brigade za izvođenje operacije Bljesak-1 formalno počinju 5. prosinca 1994. kad načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske donosi Direktivu za napad

U Garešnici je 19. siječnja 1995. ustrojeno Izdvojeno zapovjedno mjesto Glavnog stožera Hrvatske vojske, a za njegova je čelnika postavljen general bojnik Marijan Mareković. Nedugo nakon što je primio zapovijed, uski krug časnika iz Zapovjedništva Brigade i Zapovjedništva 2. pješačke bojne upoznat je s osnovnom zamisli buduće operacije i započinje operativno planiranje dodijeljene zadaće. Ostvaren je i kontakt sa 125. domobranskom pukovnijom kao desnim susjedom i započela je razmjena obavještajnih podataka te zapovjedna izviđanja na kojima je ključno osoblje 2. pješačke bojne upoznato sa stanjem na prednjem kraju naše obrane. Već početkom 1995. manji izvidnički timovi ubacuju se u međuprostore iza neprijateljskih crta u svrhu prikupljanja obavještajnih podataka o dodijeljenoj zoni napada i rasporedu neprijateljske obrane. Prilikom jednog od takvih izviđanja teže je ranjen Miroslav Oštrić, pripadnik Izvidničke satnije.

Prvotni plan predviđao je napad 2. pješačke bojne pravcem zapad-istok te presijecanje prostora sjeverno od komunikacije Novska – Nova Gradiška radi stvaranja uvjeta za prodor tenkova na smjeru Novska – Okučani. Kasnijim je manjim preinakama plana 2. bojna 1. gbr dobila zadaću obuhvata slijeva i zauzimanja Roždanika i Rajića, a snage 125. domobranske pukovnije (dp) vezivanja neprijatelja na području Starog Grabovca i Paklenice, što se provedbom operacije i ostvarilo.

Od prosinca 1994. pa sve do početka operacije Bljesak-1 traje njezino planiranje, organizacija i priprema za napadno djelovanje. Zapovjedništvo 2. bojne sudjeluje u stožernim trenažama u organizaciji Zbornog područja Bjelovar te u zapovjednim izviđanjima. Pješačke satnije provode dnevnu i noćnu obuku na zemljištu sličnom onom na pravcu napada, a Zapovjedništvo Brigade prednost daje popuni i održavanju borbene i neborbene tehnike. Do početka travnja 1995. svi su zapovjednici satnija i vodova imali razrađen plan napada i jasno je definirano mjesto i zadaće svakog voda u planu Bljesak-1. Tijekom priprema za operaciju planiran je i premještaj cijele 2. bojne na šire područje Strušca u svrhu operativnog maskiranja priprema za operaciju o čemu je 25. travnja 1995. izvršena koordinacija s 57. brigadom HV-a iz Siska. Izmještaj nije ostvaren zbog ubrzanog razvoja događaja u zapadnoj Slavoniji.

Početkom travnja 1994. samozvane srpske vlasti u Okučanima predložile su da se promet Autocestom obustavi odnosno da se zatvore svi izlazi i ulazi na nju. Pobunjeni su Srbi 24. travnja blokirali promet Autocestom čime su prekršili sporazum o normalizaciji odnosa. Potom, 28. travnja dolazi do incidenta u kojem je ubijeno troje ljudi, a nekolicina je ranjena. Hrvatsko vrhovništvo uzvraća kako neće više tolerirati srpsku samovolju. Nakon što su pobunjeni Srbi odbili sve pokušaje mirnog rješenja, vrhovni zapovjednik donosi odluku i aktivira se operacija pod kodnim nazivom Bljesak-1.

Na temelju toga, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske 29. travnja 1995. zapovijeda pripreme za provedbu zadaća na prostoru zapadne Slavonije, bez promjena operativnog rasporeda snaga, te nalaže stavljanje 2. bojne 1. gbr u najviši stupanj borbene spremnosti uz kompletiranje svim potrebnim materijalno- tehničkim sredstvima za borbenu uporabu.

Izdvojeno zapovjedno mjesto snaga 1. gardijske brigade bilo je početkom akcije u Starom Selu, tijekom akcije premješta se u Paklenicu, a njezinim završetkom u Livađane.

  • Već početkom 1995. manji izvidnički timovi ubacuju se u međuprostore iza neprijateljskih crta u svrhu prikupljanja obavještajnih podataka

Neposredno prije početka operacije, 2. pješačkoj bojni pod operativno je zapovijedanje dodijeljeno i 30 pripadnika 3. pješačke bojne (posade MB 120 mm i VLR RAK-12) te 22 pripadnika Izvidničke satnije. U ojačanjima koja su dovedena prvog i drugog dana operacije sudjelovalo je i devet pripadnika Voda za elektroničko djelovanje, 12 pripadnika Satnije veze, dijelovi Oklopno-mehanizirane bojne (četiri tenka M-84 i četiri BVP-a M-80), dijelovi Logističke satnije, desetina iz Inženjerijske satnije, 14 pripadnika Bitnice PZO-a – ukupno 329 pripadnika 1. gardijske brigade.

Zadaća 2. bojne 1. gardijske brigade bila je da u usklađenom djelovanju sa specijalnim snagama MUP-a i 1. bojnom 125. domobranske pukovnije, ubacivanjem snaga i obuhvatom slijeva napada na području Radanovo brdo – Roždanik – Donji Rajić, u usklađenom djelovanju sa snagama MUP-a ovlada crtom Donji Rajić, Gornji Rajić (željeznička pruga) – Roždanik te osigura uvjete za brz i energičan prodor snaga u zaleđu Autoceste i željezničke pruge. U sljedećoj je zadaći manjim dijelom trebala sudjelovati 1. bojna 125. domobranske pukovnije u pretresanju dodijeljenog područja, a glavninom snaga biti u pričuvi zapovjednika Izdvojenog zapovjednog mjesta Glavnog stožera Hrvatske vojske na području Gornjeg Rajića.

U skladu sa zapovijedi za dovođenje planiranih snaga u očekujuće područje, 30. travnja 1995. u 21:00 sat započeo je izmještaj 2. pješačke bojne s ojačanjima u Repušnicu kod Kutine. Dolaskom u očekujuće područje, bojnik Andrija Kolobarić, zastupnik zapovjednika 2. pješačke bojne, izdaje zapovijed i zadaće zapovjednicima satnija, obavlja se podjela znakova za raspoznavanje, popuna streljivom i druge neposredne pripreme.

Bojna 1. svibnja 1995. u 2:30 sati kreće prema Novskoj i Starom Selu. U 5:00 sati, jedinstveno i koordinirano među svim postrojbama, počinje operacija Bljesak-1. Druga pješačka bojna 1. gardijske brigade bez topničke pripreme napada iz pokreta iz pravca Kričkog brda prema Kučerinama odnosno Roždaniku.

Prva i 3. pješačka satnija spajaju se na Kričkom brdu na glavnom pravcu napada Bojne sa Specijalnom jedinicom MUP-a Ajkule iz Rijeke. Usklađenim djelovanjem napreduju prema neprijateljskim otpornim točkama na području Kučerina gdje dolazi do prvog žestokog okršaja. Naše su snage obasute jakom neprijateljskom vatrom od koje pogiba poručnik Mladen Dijanek, zapovjednik voda u 1. pješačkoj satniji. Pripadnici MUP-a uništavaju neprijateljsko uporište, a 1. i 3. pješačka satnija s posadama POVRS Fagot 9K111 iz Bitnice POLK i na čelu s izvidnicima prema planu nastavljaju prodor u dubinu smjerom Kučerine – raskrižje ceste Rajčić – Gornji Rajić gdje se spajaju sa Specijalnom jedinicom MUP-a iz Pule. Zauzimanjem kote 147 (Radanovo brdo) izvidnici se ispred snaga na glavnom pravcu napada spuštaju u Gornji Rajić i zauzimaju prve kuće. Nakon toga, glavnina snaga uz manji neprijateljski otpor zauzima Gornji Rajić i postavlja polukružnu obranu.

Izvidnici istodobno na pomoćnom pravcu napada uvode pripadnike 2. pješačke satnije u borbena djelovanja u smjeru Roždanika. Neprijateljske su postrojbe najžešći otpor pružale u samom mjestu. Otpor je slomljen do 16:00 sati. Neprijatelj je na pravcu napada 2. pješačke satnije imao sedam mrtvih. Jednog teže ranjenog neprijateljskog vojnika zarobile su naše snage i pružile mu medicinsku pomoć. U borbama za Roždanik poginuo je stožerni vodnik Pero Parić iz 2. pješačke satnije, a jedan je vojnik lakše ranjen. Obrana je na zauzetim položajima zbog približavanja noći organizirana po otpornim točkama.

  • Pobunjeni Srbi su 24. travnja 1994. blokirali promet autocestom, čime su prekršili sporazum o normalizaciji odnosa. Potom dolazi do incidenta u kojem je ubijeno troje ljudi

U međuvremenu, na temelju operativnog razvoja situacije, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske izdaje zapovijed zapovjedniku 1. gardijske brigade za žurno formiranje mješovite oklopno-mehanizirane satnije jačine četiri tenka M-84 i četiri BVP-a M-80. Satnija je odmah bila pripremljena za borbenu uporabu te stavljena u pričuvu načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Zapovjednik 1. gardijske brigade tijekom iste večeri upućuje Mješovitu oklopno-mehaniziranu satniju koja se podređuje zapovjedniku IZM-a Glavnog stožera u Garešnici, generalu Marijanu Marekoviću. Dolaskom u Staru Subocku u noći s 1. na 2. svibnja 1995., dva su tenka M-84 i dva BVP-a M-80 pridodana 105. brigadi HV-a u Donjem Čagliću.

Prvog dana operacije, kad je cijela Brigada stavljena u punu borbenu spremnost, njezin je zapovjednik pozvao uži dio Zapovjedništva da mu se javi u Novsku. Rano ujutro drugog dana operacije zapovjednik i načelnik operativno-nastavnih poslova sastaju se u zahvatu Autoceste s pukovnikom Josipom Zvirotićem radi usklađivanja djelovanja sa snagama iz 3. gardijske brigade. Usklađeni su i dogovoreni daljnji pokreti snaga 1. i 3. gardijske brigade i međusobna potpora. Potom zapovjednik 1. brigade odlazi u zonu napada 2. pješačke bojne u oslobođeni Donji Rajić gdje do završetka zadaće neposredno zapovijeda svim angažiranim snagama iz sastava svoje postrojbe.

U zoru 2. svibnja 1995. godine 2. pješačka bojna s ojačanjima pregrupirala je snage te produžila napadna djelovanja smjerom Gornji Rajić – Donji Rajić – Borovac – Lađevac – Bodegraj. Na ulazu u Okučane spaja se sa snagama 3. gardijske brigade. Prilikom oslobađanja Bodegraja pripadnici 2. pješačke satnije oslobađaju sedam pripadnika UNCRO-a koje su prethodno zatočile neprijateljske snage. Radi izbjegavanja grupiranja snaga na manjem području, 2. bojna izvlači se iz Okučana i postavlja obranu u Lađevcu i Bodegraju, sa zadaćom blokiranja mogućih prodora zaostalih neprijateljskih formacija iz sjevernog dijela područja operacije. Drugog je dana operacija Bljesak-1 na pravcu Novska – Okučani završena, a snage 1. gbr izvršile su sve planirane zadaće. Bojna se sljedećeg dana izvlači u područje Stare Subocke gdje postaje pričuva Izdvojenog zapovjednog mjesta Glavnog stožera Hrvatske vojske. Mješovita oklopno- mehanizirana satnija iz 1. gbr još nekoliko dana izvodi obranu uz Savu na području Jasenovca. Nakon završetka zadaće i do dolaska 66. bojne Vojne policije koja je preuzimala osiguranje prometnica, logistika Brigade organizira izvlačenje ratnog plijena značajnog za Brigadu, osobito tenkovskog streljiva. Nakon četiri godine okupacije opet je uspostavljen normalan promet na Autocesti Zagreb – Nova Gradiška. Tom je operacijom Hrvatska reintegrirala pod svoju vlast cijelu zapadnu Slavoniju. Tijekom vojno-redarstvene operacije Bljesak-1 ojačana 2. bojna 1. gardijske brigade imala je dva poginula (jedan časnik i jedan dočasnik) i devet ranjenih pripadnika. U operaciji je 1. i 2. svibnja 1995. bilo angažirano ukupno 329 Tigrova.

OPERACIJA SKOK 2

Vojnopolitička situacija u Republici Hrvatskoj, s važećim mandatom UNCRO-a, nije jamčila mirnu reintegraciju okupiranih područja. Odmah nakon Bljeska, u Zapovjedništvu Brigade i podređenim zapovjedništvima razrađivani su planovi za provedbu operacije koja se tada nazivala Bljesak-3. Trebala je biti dio niza od nekoliko Bljeskova – ograničenih operacija kojima bi se dio po dio okupiranog područja vratio pod suverenitet Republike Hrvatske. Poslije su ti planovi dorađeni i stavljeni pod zajednički naziv – Oluja. Planom Bljesak- 3 predviđena je napadna operacija 1. gardijske brigade na pravcu Kamenica – Primišlje – Slunj i od Skradnika preko vojnog poligona Slunj. U svibnju 1995. u Zapovjedništvu Brigade i zapovjedništvima bojni već su razrađeni potrebni operativni planovi.

Uvidjevši nadmoć Hrvatske vojske u Bljesku, u Glavnom stožeru Hrvatske vojske počinje se razrađivati i plan za izvođenje znatno veće operacije s ciljem potpunog oslobađanja okupiranih područja u središnjoj Hrvatskoj. Istodobno, bihaćka enklava na području zapadne Bosne nalazila se u potpunom okruženju srpskih postrojbi iz Bosne i Hercegovine, kao i onih koje su djelovale s područja Hrvatske, povezane u privremenu grupaciju OG Pauk. Da bi se smanjio pritisak srpskih snaga na Bihać te ujedno stekli povoljniji položaji u odnosu na srpske snage iz 7. kninskog korpusa, hrvatske snage u zoni odgovornosti Zbornog područja Split tijekom zime 1994. i proljeća 1995. napreduju kroz Livanjsko polje i preko planine Dinare u smjeru Bosanskog Grahova čime se grad Knin dovodi u poluokruženje Hrvatske vojske i stvaraju povoljni uvjeti za Oluju.

Za provedbu operacija oslobađanja okupiranih područja na prostoru zapadne Bosne, u tadašnjem političkom okruženju stvorene su pretpostavke za izvođenje operacija Hrvatske vojske. Tako su velikim operacijama Hrvatske vojske prethodili u Splitu potpisani sporazumi između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine kojima je omogućena provedba operacija Ljeto ‘95, Oluja, Maestral i Južni potez.

Prije toga, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske zapovijeda 7. lipnja 1995. pripremu ojačane bojne Tigrova za sudjelovanje u napadnim operacijama na Livanjskom bojištu. Zapovjednik Brigade odlučuje angažirati 1. pješačku bojnu dotad razmještenu u Ogulinu. Za buduće je zadaće 1. pješačka bojna ojačana mješovitim tenkovskim vodom (dva tenka T-55, tenk M-84 i BVP), vodom iz Izvidničke satnije (18 pripadnika), šestoricom pripadnika PORD-a, vodom iz Satnije veze (18 pripadnika), četvoricom pripadnika Voda ABKO, četvoricom pripadnika Voda za ED, četrnaestoricom pripadnika Inženjerijske satnije i medicinskim tehničarom.

Već 8. lipnja 1995. ojačana 1. pješačka bojna iz Ogulina prebacuje se helikopterima u Livno gdje zapovjednik 1. pješačke bojne, bojnik Ivica Krizmanić, od zapovjednika OG-a Livno dobiva zadaću zaposjedanja položaja od Ražnjevića glave (tt 369) – Borika (rub šume) – kote 1130.

  • Od prosinca 1994. pa sve do početka operacije Bljesak-1 traje njezino planiranje, organizacija i priprema za napad, a u operaciji je bilo angažirano ukupno 329 Tigrova

Sutradan su pripadnici 1. pješačke bojne zaposjeli navedenu crtu te se na području Ražnjevića glave povezuju s 4. gardijskom brigadom. Zapovjedno mjesto Bojne nalazilo se u selu Crni Lug na rubu Livanjskog polja. Gotovo istodobno, snage 2. pješačke bojne s cjelokupnom su tehnikom izmještene u ogulinsku vojarnu “Sveti Petar”. Stavljene su u 3. stupanj pripravnosti (priprema za borbena djelovanja) sa zadaćom preuzimanja interventnih pravaca na Karlovačko-ogulinskom bojištu za koje je dotad u spremnosti bila 1. bojna.

Prilikom razmještaja 1. pješačke bojne s ojačanjima na Livanjsko bojište, u tijeku je bila operacija Skok 2 koja je započela 4. lipnja, napadom 4. gardijske brigade na Crni Lug.

Cilj operacije bio je potisnuti srpske snage istočno i zapadno od Livanjskog polja te nastaviti borbena djelovanja prema Bosanskom Grahovu, a drugim smjerom prema Šatoru. Time bi se ostvarili znatno povoljniji položaji za zauzimanje Glamoča i Bosanskog Grahova.

Prva pješačka bojna već 10. i 11. lipnja, zajedno s 1. hrvatskim gardijskim zdrugom i postrojbama MUP-a, kreće u zauzimanje Šatora odnosno dominantnih položaja Mali Šator i Runjevica. U nastavku operacije, rano ujutro 18. lipnja, 1. pješačka bojna počinje napadnu akciju s dostignutih polaznih položaja Veliki Šator (tt 1883) i drugim smjerom s položaja kota tt 1602. U akciji je u potpunosti ovladano položajima lijevo: kota 1735 – Veliki Šator (tt 1860) i desno Veliki Šator (tt 1723). Pridodani mješoviti tenkovski vod Tigrova započinje borbena djelovanja odmah nakon dolaska u Crni Lug. Nakon zauzimanja Malog Šatora dva su tenka (T-55 i M-84) zauzela položaje iznad Gornjih i Donjih Peulja, a u Crnom Lugu ostali su tenk T-55 i BVP. Oklopništvo je djelovalo po neprijateljskim položajima i tenkovima u Trifunovićima i na komunikaciji Crni Lug – Bosansko Grahovo.

Sljedećeg je dana u 14:00 sati, u nastavku akcije, 1. pješačka bojna započela napad s dostignutih položaja duž Šatorske kose te je ovladano cjelokupnim prostorom sve do položaja na Malom Šatoru (tt 1768). Postrojba se na Malom Šatoru spaja s 1. hrvatskim gardijskim zdrugom koji je tijekom operacije bio desni susjed. Na održavanju zauzetih položaja, uz povremena borbena djelovanja, 1. pješačka bojna ostaje do 13. srpnja kad je zamjenjuje 3. bojna kojom je zapovijedao bojnik Ivan Čačić.

Operacijom Skok 2 oslobođen je prostor širine 30 km i dubine 15 km. Uspjehom u operaciji Skok 2 oslabljen je pritisak srpskih snaga na Bihać, a hrvatske snage stekle su povoljne položaje za nastavak napadnih operacija u smjeru Bosanskog Grahova i Glamoča.

Tigrovi monografija 2015 naslovnica 3D

Komentiraj