Nacional ekskluzivno donosi ulomak s početka i kraja monografije o slavnom arhitektu Nikoli Filipoviću koja je napisana u obliku dijaloga između autorice Zrinke Paladino i njezina profesora, a izaći će iz tiska ovog četvrtka, točno na dan kad će biti i predstavljena u Kući za umjetnost i ljude Lauba

Trenutka začetka ideje o pisanju ove i ovakve knjige se ne sjećam.

Ono čega se, međutim, sa sigurnošću sjećam jest činjenica da je nova tema sama pronašla put do mog srca i ruke.

Nakon sedmogodišnjeg rada na disertaciji te potom i na knjizi o arhitektu Lavoslavu Horvatu, osjećala sam snažnu potrebu za odmorom, međutim, stvari su se, kako to u životu često biva, posložile same od sebe i uputile me u drugom smjeru.

Prema novom imenu, novoj priči i novoj knjizi.

Nije slučajnost što mi je u lipnju 2013. godine, od mnogobrojnih i pretežito u tamno odjevenih uzvanika na promociji Horvatove monografije u zagrebačkoj “Laubi”, za oko zapela vjerojatno jedina oso­ba odjevena u bijelo.

Vjerojatno baš u trenutku kada sam govorom naglašavala svoju iscrpljenost i želju za privremenim odmorom, u “Kuću za ljude i umjetnost” s ogromnim buketom i prepoznatljivim nonšalantno-ubr­zanim hodom ušetala je osoba u bijelom.

Moja nova tema.

Moj profesor, arhitekt, usuđujem se reći i prijatelj – Nikola Filipović.

Nino. Ili Filip…

Nije slučajnost ni to da nas povezuje i zajednički prijatelj Tomislav Kličko, vlasnik “Laube”, kao ni to što nam je Kličko oboma bio “strankom” koja je po odrađenim poslovima postala zajedničkim prijateljem.

Jednako tako, nije slučajnost ni to da je Nino bio redovitim gostom na svim mojim predavanjima o Horvatu, kao što je i moje uho prvi puta zamijetilo Horvatovo ime upravo na njegovim predavanjima o hrvatskoj arhitekturi na Arhitektonskom fakultetu.

Nije neobično ni to što sam nakon kompleksnog i teškoćama obilježenog životnog puta jednog preminulog arhitekta, kojeg zbog generacijskog jaza nisam niti imala prilike upoznati, poželjela pisati o nečemu što sam poznavala bolje.

O nekome čije ime poznajem već četvrt stoljeća, koga sam zavoljela kroz brojne životne situacije koje su me redovito ispunjale veseljem, i vjerojatno bi bilo najispravnije reći, “inficirale me” dobrim raspoloženjem.

Upravo je vedar duh ono što, uz znanje, iskustvo, nevjerojatnu memo­riju i predan predavački rad, obilježava profesora Nikolu Filipovića.

Moju novu temu.

Jednog, Bogu hvala, živog, živahnog i životnog arhitekta, kojeg imam sreću poznavati, s njim prijateljevati i o kojem mi je, zahvaljujući njegovoj privoli, dopušteno pisati.

Najsnažnija sjećanja vezana uz prve godine mog studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, upisanog u jesen 1991. godine, uz slike “ratnih” predavanja, za vrijeme zračnih opasnosti nerijetko održavanih i u podrumskim prostorijama, obilježavaju i imena nekolicine profesora.

Nikola Filipović ih predvodi.

Nakon sjajnog profesora Dragomira Vlahovića, koji nas je učio pojmu “kuće” i grčevito se trudio podučiti nas tajnama projektiranja iste, na trećoj su godini “kuće” predstavljale neizbrisive slike s Filipovićevih predavanja o suvremenoj hrvatskoj i svjetskoj arhitekturi.

Čvrsto sam uvjerena da su mlađi studenti, koji su ostali bez Filipovićevih predavanja o “kućama”, ostali uskraćeni za najljepše moguće trenutke koje studij arhitekture može pružiti i koji su mojoj, kao i mnogim generacijama prije i poslije, bili poklanjani.

Nedotjerana prostorija s hrapavom i ispucalom pločom predavaonice 317 na trećem katu Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj ulici, rijetko je kada bila ispunjena kao u vrijeme Filipovićevih predavanja, tijekom kojih se uz naguravanje uvijek tražilo mjesto više. Očišćena je ploča redovito dočekivala najosebujniju osobu Fakulteta, koja bi bez kašnjenja, dotjerana u osebujnim odjevnim kombinacijama, redovito dopunjenim jednom od nezaobilaznih šarenih marama oko vrata, započinjala svoje priče o “kućama”.

Ne bi Filipovićeva predavanja bila toliko drugačija od predavanja drugih osebujnih predavača na sličnim fakultetima, kojih srećom svaki takav ima u određenom broju, da se nije radilo o stvarno posebnim predavanjima.

Kuće su se, naime, tijekom njegovih predavanja pred očima studenata rađale, ne kroz uobičajene prikaze dijapozitiva već kroz prostoručne crteže kredom po ploči nevjerojatno vješte crtačke ruke.

Ruke našeg predavača, kojeg u toj natjecateljskoj kategoriji, sigurna sam, nitko na svijetu ne bi porazio.

Nerijetko je ploča počašćeno primala i po desetke, pa i dvadesetke iscrtanih tlocrta, presjeka i perspektiva primjera koji su se dodirivali, nastavljali i preklapali. Naposljetku bi, nakon redovitih predavanja u blok-satima, i najmanji dijelovi ploče bili u cijelosti išarani neopisivo lijepim crtežima onoga čemu se i predavač iskreno divio i što je u arhitekturi cijenio.

Ako bi u pojedinim trenucima slobodnog prostora ponestalo, marama, nerijetko kockasta “arafatica”, odmotana bi i skinuta s vrata poslužila pri brisanju, prema slobodnoj umjetničkoj procjeni, najnevažnijih dijelova ploče i tako bi oslobodila prostor za nove crtačke pothvate. Marama bi naposljetku ponovno bila omotana oko vrata ili bi u nuždi nerijetko bila upotrijebljena i za brisanje lica pa bi krede osim na ploči u izobilju bilo i po licu i po odjeći nevjerojatnog predavača. Redovito smo se pitali koliko je predavač, ma koliko žilav i vitalan bio, morao biti umoran nakon takvih umjetničkih “performansa”, no on umor nije pokazivao.

A ploče, te divne ispunjene plohe, riječima je teško i opisati.

Sreća što je netko već i tada osjećao potrebu za ovjekovječenjem opisanih trenutaka pa su crtežima preplavljene ploče u nekoliko navrata ipak bile i fotografirane. Domišljatost možemo pripisati profesoru Ljubomiru Miščeviću, Bubi, kako ga i danas Filipović i bliski suradnici zovu, i zahvaljujući kojemu poneka od tih fotografija iscrtanih ploča danas ipak resi knjigu njihova autora.

Jer knjiga o arhitektu Nikoli Filipoviću tek je s takvim prilozima ono što i treba biti. Dokaz nevjerojatnog arhitektonskog i predavačkog talenta, jedne neponovljive crtačke ruke koja je raznolikim slikovnim bajkama obogatila život ne samo nama, njegovim studentima, već i puno široj publici.

Talent i vješta ruka redovito su bili popraćeni iskrenim optimizmom i dobrim raspoloženjem čovjeka, koji, činilo nam se, nije poznavao nerješivi problem. Nažalost, život mu je upriličio i nekoliko teških, nerješivih situacija, ali je i iz takvih Nikola Filipović dostojanstveno i hrabro izašao ojačan.

Sretna sam što mi je lipnja 1997. godine bio predsjednikom diplomske komisije i da nas je i tom prilikom spojila “kuća” kao tema mog diplomskog rada, odrađenog pod mentorstvom profesora Nenada Fabijanića. Nakon obranjenih radnja tog smo se ljetnog popodneva mi diplomanti oprostili s dragim profesorom na vanjskom stubištu pred fakultetom, s kojeg nas je iz sjedeće poze, glave pokrivene velikim slamnatim šeširom, ispratio još pokojom čestitkom.

Nije prošlo niti desetljeće i spojila nas je ponovno jedna “kuća”.

Zdanje moje obitelji pod zagrebačkim Cmrokom, koje je, zahvaljujući dugotrajnom prijateljstvu s mojim mužem, Nikola Filipović rado pristao projektirati i kroz projektiranje i gradnju koje smo se sjajno družili tijekom 2006. godine. U istoj kući moja obitelj već osam godina sretno živi, a mene su jednako njezinu rađanju veselili i trenuci udruženog projektiranja.

Uz činjenicu da sam kao arhitekt konzervator i profesionalno “opsjednuta” kućama i njihovom zaštitom, ne treba, vjerujem, više dvojiti o razlogu mog odabira Nikole Filipovića za temu moje nove knjige.

I tko bi drugi u ovom trenutku to uopće mogao biti, ako ne on?

Srećom, nitko ga se do mene nije ozbiljnije “dotaknuo”.

Monografije se uvriježeno pišu o veličinama iz naše prošlosti pa sam se upitala zašto se ovom ne bih dotaknula i jedne živuće veličine.

Vrijeme je.

Vrijeme je za jednog drugačijeg čovjeka i arhitekta te za jednu drugačiju knjigu o arhitekturi, koja ne smije biti drugačija doli životna, bogato i zarazno optimistična. Kakva je i njezina tema.

Sadržaj je knjige, također, pomalo atipično posložen.

Djelomično je u njega uklopljena i sjajna Filipovićeva doktorska radnja iz 1980. godine s temom obiteljske kuće jer bi predstavljalo grijeh ne objaviti njezine najbolje dijelove široj javnosti.

Kroz opsežan katalog se pak uobičajenom znanstveno-istraživačkom metodom kronološki nabrajaju radovi, pri čemu se daje osvrt na njihov nastanak, oblikovnosti i specifičnosti, dok se poglavljem s odabranim radovima ističe ono što je po mojoj slobodnoj procjeni trebalo posebno naglasiti i što Nikolu Filipovića opravdano smješta na pijedestal naše suvremene arhitekture.

U glavnom dijelu, svojevrsnom dijalogu autorice i arhitekta kojim se knjiga bavi, razvija se priča o jednom nevjerojatnom životnom putu, životnoj profesiji, životnim ljubavima…

I o najznačajnijim ostvarenjima, projektima i uzorima, naravno.

Ovo je i knjiga o Zagrebu i njegovoj kasnomodernoj, postmodernoj i suvremenoj arhitekturi.

Ah, da, da ne zaboravim pripomenuti i ono važno, to je i knjiga o Jazzu, trčanju, tenisu i cigarama.

Knjiga o životu koji se u punom smislu i ljepoti diše punim plućima, a koji nitko ne prakticira prikladnije od našeg arhitekta.

Gospodina, koji o nikome nema ružnu riječ.

Razgovori vođeni tijekom 2013. i 2014. godine pomogli su mi u autorskom definiranju dijaloga kao literarne forme s kojom ću se najlakše nositi u prenošenju jedne kompleksne priče koja je preda me u sjajnim druženjima bila iznesena. Sve drugo mi se tada, kao uostalom i danas, činilo nevjerodostojnim i nedovoljno autentičnim, a to je jedino što nisam smjela dopustiti.

I djelomično kajkavsko narječje i govor “zagrebačkog dečka” nose svoj udio u priči pa su kao takvi, također, očuvani u cijelosti. Od jedne Dalmatinke, doduše odrasle i školovane u Zagrebu, previše bi bilo očekivati uzvratnu kajkavštinu, ali i takva “šarena” konverzacija nije naudila prenošenju naših, za mene poučnih, a obostrano, vjerujem, iskrenih i veselih druženja.

Razgovori su rezultirali jednim, prepoznatljivo “filipovićevski” atipičnim, sjajnim ma­­terijalom o zagrebačkoj i hrvatskoj arhitekturi od druge polovice XX. stoljeća, iz očišta jednog od njezinih najaktivnijih i najznačajnijih sudionika.

Arhitekta koji je suvereno vladao stilom moderne i smjenjujuće joj postmoderne, hrabro ih kombinirajući u sebi svojstven oblikovni izričaj, čime je osigurao posebno mjesto među velikanima hrvatske arhitekture.

Neiscrpno znanje Nikole Filipovića o vodećim svjetskim ostvarenjima, ali i kroz bezbrojna putovanja i kontakte osobno upoznavanje s njima, rezultiralo je rijetkom slobodom “geste” u našoj sredini, koja je čitljiva i kroz ostvarenja, ali i kroz nevjerojatne crtane materijale, koji su, srećom, ostali očuvani.

Upravo na crtežima i temelji se slikovni dio ove knjige, koja nikako nije samo knjiga “o djelovanju jednog arhitekta”.

Ova je knjiga pokušaj da se hrvatska arhitektura predstavi kroz priču neuobičajeno dobrog i plemenitog, primarno čovjeka, a potom i velikog umjetnika.

Majstora arhitekture, koji arhitekturu poistovjećuje sa životom i život s arhitekturom.

I dokazuje da jedno bez drugoga ne može.

Niti smije.

PRIVOLA NA ULOGU TEME KNJIGE

Jednog od sparnijih srpanjskih popodneva 2013. godine, dok je živa na termometru dosezala i 33 stupnja Celzijeva, u moju sobu gornjogradskog zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spome­ nika kulture i prirode, ušetao je arhitekt Nikola Filipović.

Netom nakon “odrađenog” tenisa na Šalati, naravno.

Nije mu bilo prvi put da mi kuca na uredska vrata, više nas je stručnih tema već vezivalo, ali prvi je put došao zbog jednog drugačijeg posla, kojega se, na moje veliko zadovoljstvo naposljetku ipak voljno prihvatio.

Mjesec dana “intervjuiranja” nastavilo se ugodnim dvogodišnjim druženjem i rezultiralo je zanimljivim i osebujnim materijalom, koji sam poželjela približiti ostalim kolegama, ali i široj javnosti.

Razgovori su, bez okolišanja, otpočeli jednostavnom upitnom rečenicom mog nevjerojatnog sugovornika…

Kaj biste Vi, Zrinka, zapravo hteli?

Napisati još jednu knjigu.

O Vama.

Ok.

Knjigu.

Ali kakvu knjigu?

Pa… Poučnu, zabavnu i lijepu knjigu, naravno.

Lepu knjigu.

Život i delo? Ali drugačiju, velite?

Hm! Ok, možda se i možemo nekaj dogovorit.

I kaj, pričekat ćete da umrem pa da je odmah sutra objavite?

Fora, kaj ne?

Znate da sam ja i inače rekao mojim dečkima sa Šalate da mi na kraju pepel posipaju po terenu broj dva na Šalati. To je moje mesto…

Ne, ne, profesore, itekako mi trebate živi i za pisanje i za promociju knjige.

Ne bi to bio tulum kakav bi trebao biti kada Vi ne biste bili tu.

Zato, bez zezanja o nekakvim odlascima i posipanjima, molim…

Dobro! Ja budem pričal, ali ne bude sve za knjigu.

Neke stvari, znate, ne možete baš objavit, jer bu bil skandal…

Pa kažem ja da će to biti tulum. Već vidim…

Ha, ha…

Dajte, Zrinka, uozbiljimo se!

Odmah da Vam velim da nemam ništa od arhivske dokumentacije.

Kako nemate ništa? Ne vjerujem Vam.

Možda nešto vrlo malo.

Sve sam pobacal.

Čak i diplome, na što je Mića (supruga, arhitektica Ines (Medanić) Filipović (1936–2001)) poludela. Jer, znate, bacil sam i njezinu. I to još dok smo živeli u kući Frank na Mažurancu (trokatna najamna uglovnica u današnjoj Ulici Andrije Hebranga 33 / Mažuranićevu trgu 1, sagrađena 1912–1913. godine za investitora dr. Edu Franka prema projektu arhitekta Viktora Kovačića).

Ali sve što sam, odnosno, što smo Mića i ja radili, uglavnom je na faksu (Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, AFSZ) i u Zavodu (Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta).

I kod Uchytila (arhitekt Andrej Uchytil (1956), profesor na AFSZ), a ja ću ga pitati da mi to malo složi.

Puno je, verovatno, i kod Kincla (arhitekt Branko Kincl (1938))…

Puno smo lepih stvari zajedno radili…

Budemo se mi, Zrinka, nasnimali, ali ne moramo se snimati baš od početka…

Snimali smo se, naravno, od početka…

O OBLIKOVANJU KNJIGE

Belo na belom, velite? Umotano u miris cigare?

Ha, ha…

Imam ja još lepih mirisa.

Dobio sam lepih mirisa od Žanet (investitorica Žanet Rodić) dok sam joj radil Institut u Prolazu.

Mislite na “Flores” u Dežmanovu prolazu?

Da. Uredil sam Žanet pred nekoliko godina Institut u Dežmanovu prolazu (uređenje lokala / “Institut Parfumeur Flores” / u Zagrebu iz 2008–2009. godine, kataloška jedinica 247).

U njegovo je uređenje strašno puno utrošeno.

Po najskuplje zidne tapete smo išli van. Na podu je u glavnom prodajnom delu kokos, ostatak je lepi kamen, a mesto pulta smo stavili nekoliko prvih, onih zelenih “Korbijevih” (francuski arhitekt, dizajner, slikar i pisac Charles-Édouard Jeanneret-Gris, Le Corbusier, rođen u Švicarskoj (1887–1965)) stolova.

Sav furnir je radika (furnir od korijenja oraha ili topole), kaj su se od njega dugo radile kutije za cigarete. Sve tapete i materijali su naručivani od Alenke (Alenka Kaiser i “A&A INTERIOR” u “Oktogonu” Ilice 5), a lampe sam sam slagal.

Mislite na one višestruke bijele kuglaste visilice?

Da, a i druge lampe smo pažljivo birali.

Tu su i “Bulbice” (stolna lampa “Bulb” talijanskog dizajnera Inga Maurera iz 1966. godine).

Imali smo Mića i ja dve takve i u Kavurićevoj. Radili smo s njima, ali sam ih ostavil tamo. Nedavno sam si ipak naručil još jednu i imam je doma na stolu.

Baš mi je lepa ta lampa. I danas.

Vidim da ste uživali u uređenju tog prostora. A to se i osjeti u njemu.

Meni je to jedan od najljepših recentno uređenih zagrebačkih lokala. Spoj je naizgled nespojivog, no fantastično spojivog…

Da. Sa Žanet je bilo ugodno radit, puno toga je i sama znala jer je volela lepe stvari pa ih je i sama proučavala. I inače je opsjednuta modom, “Seksom i gradom” i trošenjem. Ona tak voli modu i lepe stvari.

Još jedna osoba je tako volela luksuz.

Moja prijateljica Goranka (akademska slikarica Goranka Vrus-Murtić (1937)).

“Chanel”, “Cartier”…

O njezinim je “šopinzima” moja Davorka (druga supruga, arhitek­tica Davorka Križ-Filipović (1960–2002)), koja je pratila sve modne editorijale i literaturu, znala sve.

Moja je Davorka sve to znala. Volela je modu…

Pa i Vi ste oduvijek imali stila. Vi ste zapravo pojam muškog “Stila”…

Ma kaj god!

To uopće nije stil, ne, ne…

Većinu toga dobijem. Evo na primer, ova bela košulja kaj se ne pegla je poklon, jer je frend tek nakon kaj ju je kupil, skužil da ima neko cveće negde po sebi našiveno. A meni je to baš fora.

A slamnati šešir i bele čarape, koje je, apropos, nosil i Frank Sinatra i Louis Armstrong, moj su zaštitni znak, iako ih jedno vreme uopće nisam nosil.

Čarape, mislim…

Znam. Dok smo gradili moju kuću (kuća Paladino u Zagrebu iz 2006–2007. godine, kataloška jedinica 241) po cičoj zimi ste bili bosi u mokasinkama.

To nikad neću zaboraviti. Brrr…

Može bit! Ha, ha…

Kad smo već kod “Stila”, neizbježna cigara?

Koja?

Volim cigare.

Pušim “Romeo y Julieta”.

Srednja cigara, “Kubanka”, nije preoštra, s kutijom na kojoj piše “Pushing Julia”!

Ima puno dobrih cigara. “Punch”, “Churchill”…

Najfinija je ipak, mislim, velka cigara “Churchill”.

Znate, Churchill je bil i jedini čovek po kom je prozvana cigara, dok naš Alen (Alen Kosanović) nije za Hrvatsku naručil 1 500 kutija cigara, koje je nazval “Marshall”.

Jer kad tolko naručiš, dobivaš i ime, pa i mi sad imamo pravu cigaru.

Apropos Goranke, gradil sam joj atelje i projektiral nekakav bazen (slikarski atelje Goranke Vrus-Murtić iz 2002. i projekt vrtnog bazena iz 2005. godine u Vrsaru, kataloške jedinice 232 i 236). Stakleni paviljon uz kamene zidove njihova imanja u Vrsaru, koji je naposletku, prema mojoj zamisli, Goranka uresila tepisima i koristila ga kao salon.

Lepa priča.

Taj je salon, naposletku Goranka, pred kraj Edina (akademski slikar Edo Murtić (1921–2005), suprug Goranke Vrus-Murtić) života iskori­ stila za mirenje muža i Džamonje (akademski kipar Dušan Džamonja (1928–2009)), koji su dulje vreme bili u svađi.

Pomirila ih je, na njihovo obostrano zadovoljstvo, pozvavši Džamo­nju da pogleda njezin krasni salon…

NF naslovnica

Komentiraj


PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.