Bitna odrednica islamizma njegova je ideološka usmjerenost koja implicira oblikovanje islamskog svjetonazora za i u političke svrhe. U tom se smislu islamizam određuje i kao politički (ili politizirani) islam. No važno je izbjeći poistovjećivanje islamizma sa samim islamom. Naime, islamizam je prije svega ideologija, odnosno instrumentalizacija islama kao religije radi ostvarenja konkretnih političkih ciljeva, političke mobilizacije i eventualnog osvajanja vlasti.

Uzroci nastanka i snaženja islamizma ili političkog islama višestruki su. Većina autora uglavnom se slaže da su među ovim uzrocima važni aspekti društvene i ekonomske krize pojedinih arapskih zemalja, odnosno problematični socioekonomski uvjeti (demografski rast, migracije iz sela u gradove, neadekvatna infrastruktura, rast nezaposlenosti i siromaštva i dr.). Također se ističe političko-ekonomska prevlast Zapada kao oblik dominacije koji je u arapskim društvima potaknuo potragu za autentičnošću, odnosno revitalizaciju islamističkog svjetonazora. Značajna je i uloga pojedinih zemalja u poticanju različitih islamističkih formi u širem geopolitičkom okruženju; npr. uloga islamističkih režima u Iranu, Sudanu ili Saudijskoj Arabiji. Svi autori slažu se u pogledu važnosti uloge “Muslimanskog bratstva”, izvorno nastalog u Egiptu (1928.), a potom raširenoga arapskim svijetom i drugdje, s perspektivom stjecanja političke vlasti u nizu arapskih zemalja početkom 2000-tih (tzv. arapsko proljeće u Egiptu, Tunisu i dr.). U Saudijskoj Arabiji dominira vahabizam, fundamentalistički vjerski pokret, koji je nastao istodobno sa Saudovom dinastijom, te zagovara povratak na temelje islamske vjere, na tzv. izvorni islam prvih triju generacija muslimana.

 

  • Nacional donosi ulomke iz knjige Pavla Kalinića ‘Sekularni korijeni modernog islamizma’
  • Knjiga govori o društveno-povijesnom i sociopolitičkom kontekstu nastanka političkog islama

 

Vahabiti imaju snažan utjecaj u Saudijskoj Arbiji i oštro su suprotstavljeni šijitima u Iranu. Slični su i pogledi raznih autora vezani uz političku instrumentalizaciju islama koju obavljaju arapski režimi i opozicijske skupine i pokreti, pa se u tom smislu govori o službenom (pozicijskom) i opozicijskom političkom islamu (islamizmu).

Posebno se naglašava poraz ideološkog koncepta arapskog nacionalizma, simbolično urušenog s arapskim porazom u ratu s Izraelom 1967. godine. Arapski je nacionalizam pridonio jačanju arapskog samopouzdanja u složenim hladnoratovskim prilikama i problematičnim odnosima s Izraelom. Međutim, sa slabljenjem arapskog nacionalizma jača uloga islama i religijskog identiteta kao novoga kohezivnog elementa u arapskom svijetu. U kronološkom smislu, “politički islam, iniciran krajem 1930-ih, definitivno nastao krajem 1960-ih, na svjetsku scenu kao politički koncept lansiran je krajem 1970- ih, svoj vrhunac kao politička snaga doživio je krajem 1980-ih”.

Potom, kao na filmskom platnu, slijede međunarodna zbivanja u kojima se islamizam dodatno manifestira, kroz odnose u Afganistanu, Zaljevskom ratu, okupaciji Iraka i dr., te jačaju razne islamističke terorističke skupine. U tom se kontekstu islamisti “zauzimaju za povratak društva islamskim vrijednostima i uvođenju šerijatskog prava”, i za “panislamističko političko jedinstvo te eli- minaciju gospodarskih, političkih, socijalnih i kulturnih utjecaja Zapada na muslimanski svijet”.

Važno je naglasiti da kao što islam i islamizam nisu sinonimi, isti se odnos poistovjećivanja ne može uspostaviti ni između islamizma i terorizma. Preciznije govoreći, islamizam nije isključivo terorizam. Više zapadnih autora u islamističkom pokretu razlikuje tradicionalne tendencije, ne nužno i reakcionarne, odnosno radikalne, zatim revolucionarne tendencije, progresivne i dr. Pod pritiskom terorističkog djelovanja niza islamističkih skupina postoji tendencija da se u očima Zapada politički diskreditira cjelokupni islamizam, kao iznimno složen društveno-politički fenomen. Tako se unutar islamizma negiraju oni njegovi emancipacijski sadržaji koji su protivni radikalizmu i terorizmu. Posebno se to odnosi na suvremeno djelovanje “Muslimanskog bratstva” u Egiptu, koje odbacuje nasilne metode i sklono je demokratizaciji društva u skladu s njegovom islamskom kulturom i tradicijom. Uočavanje ovih tendencija Zapadu je važno u kontekstu potiskivanja islamističkog terorizma “u vlastitom dvorištu”, a time slabi i njegov međunarodni i globalni utjecaj.

PALESTINSKO-IZRAELSKO NASLJEĐE

U vezi s Bliskim istokom geopolitičke igre započele su još prije Prvog svjetskog rata. Ovdje je politički “vakuum” nastao s raspadom Turskog Carstva u koji je svom silinom ušla Velika Britanija. No za razliku od Francuske i carske Rusije, Velika Britanija svoje je imperijalne interese u regiji temeljila na nalazištima nafte čiju su važnost ispravno procijenili još 1870. godine. Upravoj naftadugoročnoodredila budućnost Bliskogistoka, ma kako se britanska imperijalna politika pokušavala opravdati kao i američka koja ju je naslijedila završetkom Drugog svjetskog rata. Bliski istok bio je središnje mjesto britanske vanjske politike tijekom Prvog svjetskog rata. Naime Velika je Britanija imala podjednak broj vojnika u Europi i na Bliskom istoku. Naslijedivši mjesto broj jedan od Velike Britanije, američka vanjska politika vezana uz Bliski istok ostala je beskompromisna blokirajući svačiji utjecaj, poglavito nastojanja SSSR-a. Washington nije bio niti je danas spreman na ikakve ustupke ili kompromise s bilo kime. Očuvanje sveobuhvatne kontrole nad Bliskim istokom središnje je mjesto američke vanjske politike i nacionalne sigurnosti.

Austrijski književnik i novinar Theodor Herzl u svojoj je knjizi Židovska država (1896.) oblikovao židovsku državotvornu ideologiju, potaknut valom antisemitizma u Europi. Pokrenuo je cionistički pokret, organizirao njegov prvi kongres (u Baselu 1897.) i postao predsjednik Svjetske cionističke organizacije. Zadatak cionizma kao židovskog nacionalnog pokreta bio je stvaranje “doma za Židove” na području Palestine. U tu svrhu osnovana je Židovska nacionalna banka i novčani fond za kupnju arapske zemlje u Palestini. Oko 90.000 Židova doselilo se u Palestinu do 1914., iako Osmansko Carstvo nije podupiralo takvo geopolitičko rješenje.

Sekularni korijeni modernog islamizma (Pavle Kalinić)
KNJIGA PAVLA KALINIĆA ‘Sekularni korijeni modernog islamizma’ objavljena je nedavno u izdanju Profila, a kao ključni problem navodi nestabilnost kao dominantno obilježje Bliskog istoka Foto: ‘Sekularni korijeni modernog islamizma’

S druge strane, u prepisci s britanskim visokim povjerenikom u Egiptu, Henryjem McMahonom, tijekom 1915. – 1916. godine, Hussein bin Ali, šerif u Meki (1908. – 1916.), tražio je neovisnost arapskih zemalja, označivši precizno i njihove granice, uključujući Palestinu. McMahon je potvrdio da je “Velika Britanija spremna priznati i poduprijeti neovisnost Arapa u svim regijama unutar granica navedenih u zahtjevu šerifa Husseina bin Alija”. Naravno takvo stajalište Londona proizlazilo je iz težnje da se i arapska plemena upregnu u britansku imperijalnu politiku kako bi London što lakše zavladao prostorom, bogatim naftom, nad kojim Osmansko Carstvo nije imalo više snage dominirati.

Tajni pregovori, u tradiciji velikih sila, vođeni su između Velike Britanije, Francuske i carske Rusije te je 9. svibnja 1916. sklopljen tajni Sykes-Picotov sporazum o podjeli utjecaja u bivšim osmanskim područjima na Bliskom istoku. Poslije se u ove dogovore uključila i Kraljevina Italija. Kako se na tim teritorijima nalaze sveta mjesta značajna židovskoj, kršćanskoj i islamskoj religiji, razmatrala se i mogućnost međunarodne uprave nad Palestinom.

Dok se carska Rusija urušavala pod teretom rata, gospodarskog rasula i time iniciranog boljševičkog juriša na nebo, a američka vojna i gospodarska sila nije bila još do kraja uključena u ratne napore Antante, britanski ministar vanjskih poslova Sir Arthur James Balfour poslao je studenog 1917. lordu Walteru Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista, pismo s dalekosežnim posljedicama:

“Cijenjeni lorde Rothschilde,

veliko mi je zadovoljstvo prenijeti Vam, u ime vlade Njegova Veličanstva, sljedeću izjavu o suglasnosti sa židovsko-cionističkim težnjama koje su vladi predložene i odobrene:

Vlada Njegova Veličanstva s naklonošću gleda na utemeljenje domovine židovskog naroda u Palestini, i uložit će napore kako bi se olakšalo ostvarivanje tog cilja. Ništa se ne smije učiniti što bi ugrozilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status koji uživaju Židovi u drugim zemljama. Bio bih Vam zahvalan kada biste ovo dali na znanje Svjetskoj cionističkoj organizaciji.”

Nastanak ovog pisma ima i svoju pretpovijest te kao i slične namjere i postupci iz britanske imperijalne prošlosti, carstva u kojem sunce nikada nije zalazilo, nije bilo izraz filosemitizma. Godinama se zaobilazilo, prešućivalo, kad je 1916. godine Prvi svjetski rat gotovo bio pred završetkom, s Njemačkom kao pobjednikom, cionisti su navodno Velikoj Britaniji ponudili uključivanje SAD-a u rat u zamjenu za Palestinu u kojoj bi mogli obnoviti svoju državu. London je, prihvativši ponudu, kako bi iz rata izašao kao pobjednik, odlučio naseljavanjem Židova u Palestini dugoročno osigurati britanske interese u toj regiji, te istovremeno smanjiti pritisak doseljavanja Židova u Veliku Britaniju. Balfourovom deklaracijom iz 1917. poduprti su cionistički zahtjevi u Palestini, u kojoj je britanski mandat (od 1922.) potvrđen odlukom Lige naroda. Time je otvoreno i političko sučeljavanje s arapskom stranom, koje traje i danas s tendencijom daljnjeg zaoštravanja.

Od prosinca 1917. do lipnja 1920. Velika Britanija je de facto upravljala Palestinom kao okupacijska sila. Civilna uprava uvedena je 1. srpnja 1920., a za visokog komesara bio je postavljen Sir Herbert Samuel. Uloga britanskih ministarstava promijenjena je u ožujku 1921., kada je ovlast nad Mandatnim teritorijima, uključujući Palestinu, prebačena iz Ministarstva vanjskih poslova u Ministarstvo za kolonije, koje je vodio Sir Winston Churchill.

Chaim Weizmann, vođa Svjetske cionističke organizacije od 1920. do 1931. godine (potom i 1935. – 1946.), doradio je Balfourovu deklaraciju sloganom “Zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje”. Velika Britanija vodila je svoju politiku, kontrolirano naseljavajući europske Židove u Palestini, iako su prethodno (1918.) šerifu Husseinu bin Aliju dana jamstva da su “snage Antante odlučne arapskoj rasi dati punu prigodu za ponovno formiranje nacije… Što se tiče Palestine, odlučni smo da nijedan čovjek ne može biti podređen drugome”. Obećavajući i Židovima i Arapima ono što su oni, pojedinačno svaki za sebe, smatrali svojim prirodnim pravom, a to im je i jednima i drugima jamčio London – sukob oko istog teritorija postao je neizbježan.

Upravo je Weizmann svojom doradom Balfourove deklaracije uspio dijelom stvoriti dojam u europskim državama kako se naseljava prostor koji ili nema domicilnog stanovništva ili je vrlo slabo naseljen, što, naravno, nije odgovaralo činjeničnom stanju. Trajni, tinjajući sukob bio je upravo ono što je britanskoj imperijalnoj politici najviše odgovaralo.

Mirovna konferencija u Parizu započela je 18. siječnja 1919. i s nekoliko prekida trajala je do 21. siječnja 1920. godine. Određeno je da se područja pod vladavinom Osmanskog Carstva podrede mandatnom sustavu utvrđenom ugovorom Lige naroda, a potpisanom kao dijelom mirovnog Versajskog ugovora 28. lipnja 1919. godine. Mandatni sustav 22. člankom ugovora Lige naroda određuje “pružanje administrativne pomoći” arapskim zajednicama, odnosno područjima sve dok ona “ne budu sposobna samostalno postojati”.

Na konferenciji u San Remu 25. travnja 1920. Palestina de iure od mandatnog sustava utvrđenog ugovorom Lige naroda prelazi pod britansku ovlast. S pojačanim useljavanjem Židova u Palestinu nakon Prvog svjetskog rata intenziviraju se sukobi i pobune palestinskih Arapa. Nasilje postaje oblik komunikacije između starosjedilaca i doseljenika. London je podupirući naseljavanje Židova u Palestini smatrao kako se oni neće moći integrirati u postojeće okruženje i da će dugoročno biti ovisni o pomoći i utjecaju Velike Britanije, te da će permanentni sukob olakšati održavanje britanske kontrole nad cjelokupnim Bliskim istokom. Intenziviranim useljavanjem Židova u Palestinu bitno je usporeno njihovo useljavanje u Veliku Britaniju.

Prvi dio Međunarodne konferencije u Lausanni održan je od 20. studenog 1922. do 4. veljače 1923., a drugi od 9. travnja do 24. srpnja 1923. Na konferenciji su sudjelovale Velika Britanija, Francuska, Italija, Grčka, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Bugarska, Rumunjska i Turska. SAD je sudjelovao s promatračem, a Sovjetski Savez, kao sudionik konferencije, priključio se krajem studenog 1922. Konferencija je bila prekinuta zbog odbijanja Turske da pristane na uvjete koje je diktirao lord George Curzon, predstavnik Velike Britanije. Sporazumom iz Lausanne, koji je potpisan 24. srpnja 1923., potvrđeno je da se ne priznaju osmanska prisvajanja stranih teritorija, tako se Turska odrekla Saudijske Arabije, Sudana, Egipta, Tripolitanije, Mezopotamije, Palestine i Sirije i svih otoka koji se nalaze udaljeniji od tri milje od azijske obale Turske. Tjesnaci Bospor i Dardaneli demilitarizirani su. Dogovor o Mosulu, području izrazito bogatom naftom, nije postignut, nego je dogovoreno da to u daljnjim pregovorima za najdulje devet mjeseci riješe Velika Britanija i Turska ili da se prihvatljivo rješenje za obje strane nađe u Ligi naroda. Završetkom konferencije u Lausanni, tj. potpisivanjem sporazuma Velika Britanija je i de iure dobila upravu nad Palestinom.

Liga naroda je 24. srpnja 1922. odobrila tekst mandata koji je uključivao Balfourovu deklaraciju te priznaje povijesnu povezanost Židova s Palestinom i jamči jednakopravnost svih stanovnika Palestine bez obzira na rasu i vjeru. Donesena je i odluka da se Židovska agencija prizna kao javno tijelo koje će surađivati s palestinskom administracijom na ekonomskom, socijalnom i svim drugim poljima koja su od interesa za židovsku zajednicu u Palestini.

Liga naroda 16. rujna 1922. daje suglasnost Velikoj Britaniji za podjelu mandatnog teritorija na dvije administrativne jedinice – Palestinu pod izravnom britanskom upravom i autonomni teritorij Transjordana (Transjordanije), pod vlašću emira Abdullaha bin-al Husseina iz dinastije Hašimida (Hašimita). Transjordan je 1923. odcijepljen od Palestine kao zasebni entitet (1949. postaje Kraljevina Jordan). Podjelom mandatnog teritorija zapečaćena je budućnost arapskih starosjedilaca koji će tijekom višedesetljetnog omalovažavanja, protjerivanja, ratovanja i ponižavanja prerasti u palestinsku naciju koju ignorira ne samo međunarodna zajednica nego i arapski susjedi koji su se uvijek bili spremni dogovoriti međusobno ili s Izraelom, upravo na račun Palestinaca.

Intenzivirali su se sukobi između arapske i židovske zajednice te se unatoč njima nastavlja, čak ubrzava, doseljavanje Židova koje maksimum dostiže između 1924. i 1926. godine. Tijekom 1929. nesuglasice zbog Zapadnog zida (Zida plača) u Jeruzalemu dodatno rasplamsavaju sukobe. Ni stalni sukobi i sveprisutno nasilje nije usporilo useljavanje Židova u Palestinu. Do kraja 1930. doselilo se gotovo sto tisuća Židova.

Velika Britanija 1. listopada 1930. objavljuje novu službenu izjavu poznatu kao Passfieldov izvještaj. U njemu se ističe da “jednaku važnost treba uvijek pridavati preuzetim obvezama, poštujući oba dijela populacije i pomiriti te obveze unatoč neminovno uključenim sukobljenim interesima”. Cionističke organizacije iz cijelog svijeta digle su se protiv ovog izvještaja, vidjevši u njemu korak natrag u odnosu na Balfourovu deklaraciju.

U bilo kojem pogledu cionisti nisu željeli pristati ni na kakvo ograničavanje useljavanja Židova u Palestinu. Kako bi udovoljio cionističkim organizacijama i umanjio njihov pritisak, britanski premijer Ramsay MacDonald poslao je pismo Chaimu Weizmannu, predsjedniku Svjetske židovske organizacije: “Vlada Njezina Veličanstva nastavit će upravljati Palestinom u skladu s uvjetima mandata koji je odobrilo Vijeće Lige naroda. To je međunarodna obveza od koje nema povlačenja.” Pismom je jasno dano do znanja da će se Palestinom upravljati u skladu s Churchillovom politikom iz 1922. godine. Arapski starosjedioci se 1933. žestoko suprotstavljaju židovskim kolonistima u Jeruzalemu i Jafi te se počinju sve snažnije opirati britanskoj upravi, što s vremenom prerasta u pobunu koja je trajala do izbijanja Drugoga svjetskog rata.

U travnju 1936. godine osnovana je unija palestinskih političkih stranaka – Arapsko visoko povjerenstvo (Arab High Committee), koju je vodio jeruzalemski muftija Haj Amin al-Husseini. Napad na židovski autobus u travnju doveo je do serije incidenata koji su prerasli u najjaču pobunu Palestinaca. Arapsko visoko povjerenstvo pozvalo je na generalni štrajk, zahtijevajući obustavu daljnjih doseljavanja Židova, zabranu prodaje zemlje doseljenicima i uspostavu Arapske nacionalne vlade. Nasilje je bilo usmjereno protiv Židova i Britanaca. Arapi su Židove vidjeli samo i jedino kao uljeze koji im otimaju zemlju, a Britaniju su vidjeli kao silu koja potiče doseljavanje, odobrava naseljavanje i štiti Židove i njihove interese u Palestini.

Britanska kraljevska komisija, koju je vodio Earl Peel, stigla je 11. studenog 1936. u Palestinu kako bi pronašla prihvatljivo rješenje za obje zajednice. Na osnovi uvida na terenu trebali su predložiti promjene unutar britanskog mandata uvažavajući razloge zbog kojih je trajala pobuna Arapa. U Britaniju su se vratili 18. siječnja 1937. i objavili izvještaj (“Peel Commission Report”) u kojem je predložena podjela Palestine. Prijedlog podjele Palestine koju je prihvatila Britanska kraljevska komisija s početka 1937. samo je prvi prijedlog podjele koju su slijedili mnogi slični prijedlozi, varijacije na temu, koja se nije realizirala do danas iako mnogi, arapski, izraelski i drugi stručnjaci vjeruju kako je riječ o jedinom mogućem i realnom rješenju – dvodržavnom rješenju, sa zajedničkim glavnim gradom Jeruzalemom.

Vođa izraelske laburističke stranke David Ben-Gurion prihvatio je ovaj prijedlog podjele Palestine s očekivanjem da i Transjordan jednom bude dio Izraela. Također je Jeruzalem vidio kao jedinstveni židovski glavni grad. Nesuglasice i prijepori zbog Transjordana, od 1949. Kraljevine Jordan, traju i danas. Ben-Gurion kao realpolitičar bio je spreman na kompromis koji bi uključivao osnivanje židovske države barem na dijelu Palestine.

Židovska strana na nasilje odgovara istom mjerom. Glavni nositelji oružane borbe, ali i terorističkih akcija su Haganah, ilegalne paravojne snage formirane na početku britanskog mandata, te Irgun Zvai Leumi i tzv. specijalne noćne snage, koje je obučavao britanski časnik Charles Orde Wingate.

Na Londonskoj konferenciji u veljači i ožujku 1939., na kojoj su uz palestinske i židovske predstavnike i Veliku Britaniju sudjelovali još i predstavnici iz regionalnih arapskih zemalja, nije pronađeno rješenje. Arapi su inzistirali na nasljednom pravu Palestinaca na neovisnost, a Židovi su inzistirali na osnivanju židovske države.

Tzv. MacDonald White Paper objavljen je 17. svibnja 1939. U njemu se decidirano navodi kako se ne prihvaća osnivanje židovske države, a istovremeno se odbija i zahtjev da Palestina postane neovisna arapska država. Predviđen je nastavak britanskog mandata do 1949., kad bi Palestina postala država sa zajedničkom arapsko-židovskom vladom. Također se predviđa dolazak još 75.000 židovskih imigranata, od kojih 25.000 u idućih pet godina. Chaim Weizmann je u ime židovskih sudionika pregovora objavio da su takvi prijedlozi za njih neprihvatljivi. Za Židove ni u jednom trenutku zajednička arapsko-židovska vlada nije bila prihvatljiva opcija. Židove je zanimala samo i jedino Država Izrael kao država židovskog naroda.

Arapi su također bili nezadovoljni postignutim, odbijajući bilo kakvo daljnje naseljavanje. Londonska konferencija nije uspjela postići napredak u odnosima Arapa i Židova te nije potpisan nikakav sporazum. Izostanak kompromisa koristio je cionističkom pokretu, dobili su vrijeme za daljnje naseljavanje Židova, što im je itekako odgovaralo.

Tijekom 1939. u Palestini je živjelo oko 445.000 Židova, što je predstavljalo oko 30% od ukupnog stanovništva (1,5 milijuna). Bio je to značajan porast broja Židova u populaciji Palestine jer su dvadeset godina prije činili samo 10% stanovništva. Također je površina zemlje kojom su raspolagali Židovi 1939. narasla za četiri puta u proteklih dvadeset godina. Tako su Židovi raspolagali s 1,5 milijuna jutara od ukupno 26 milijuna jutara koliko je približno iznosio teritorij Palestine.

Različiti planovi o podjeli Palestine nisu se mogli realizirati zbog nedostatka kompromisa među sučeljenim stranama. Kompromisa i nije moglo biti jer su obje strane, svaka za sebe, inzistirale na zahtjevima koji su za drugu stranu bili neprihvatljivi. Dok se ne nazire nikakav sporazum, ilegalno useljavanje Židova ubrzano se nastavlja. Sve su brojniji sukobi i terorističke akcije, a pojačava se židovsko lobiranje kako bi se osigurala potpora SAD-a za osnivanje Države Izrael.

Mala skupina radikalnih cionista, poznata kao grupa Stern (Stern gang, LEHI), 1942. izvodi niz političkih ubojstava i pljački na području Tel Aviva. U svibnju 1942. u New Yorku, u hotelu “Baltimore”, održan je sastanak Židovske agencije. Usvojen je tzv. Baltimorski program koji je prihvatio britanski “Peel Commission Report”, tj. prijedlog o stvaranju dviju država na teritoriju Palestine.

Grupa Stern nastavila je s terorističkim napadima. Britanski visoki povjerenik za Palestinu Sir Harold MacMichael preživio je nekoliko atentata. Lord Moyne, Walter Edward Guinness, britanski ministar za Bliski istok, ubijen je 6. studenog 1944. godine u Kairu. Iza atentata je stajala židovska grupa Stern (LEHI). Bio je to prvi slučaj da je ubijen tako visoko pozicionirani predstavnik britanske krune.

Predsjednik SAD-a Harry Truman, pod žestokim pritiskom lobista, cionističkih aktivista, u pismu od 8. svibnja 1946. poziva britanskog premijera Atleeja da povuče odluku o zabrani useljavanja Židova u Palestinu i da dopusti useljavanje 100.000 europskih Židova beskućnika.

Komentiraj