Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zarobljeništvo i bijeg’ u kojem prisilno mobilizirani Splićanin Ivan Kovačić opisuje grozote Prvoga svjetskog rata i ratište kod gradića Gorice na kojem je poginulo oko 100 tisuća vojnika, a njega su zarobili Talijani
13. augusta 1919. godine u tri sata poslije podne dezertirao sam iz ropstva. Trenutak kad sam se odvažio na bijeg bijaše najkritičniji. Iako sam za sve to znao, postavio sam sebi tu tešku i opasnu zadaću jer dalje grubi cinizam kulturnih Talijana nijesam mogao podnositi. Stoga sam odlučio da se oslobodim ili propadnem u toj zemlji gdje su išli za tim da nas svojom osvetom unište. Poslije dvadeset časa brza, ali skrovitog šuljanja, uvučem se u jedan gustiš gdje sam se bolje uredio. Imao sam u kapi spremnu iglu i konac pa sam istog časa počeo šivati na ovratniku bluze zvijezde, a na kapi znak 77. reg. brigada Toscana tako da sam bio odjeven kao talijanski vojnik. Sa sobom sam imao šest lira, dvije čiste krpe za noge i Spomen ropstva kojeg sam bio izvezao u svili još u logoru 1916. godine, a za hranu šest dvopeka. To su mi bila sva sredstva za taj daleki i opasni put. Kad sam se sredio, izvučem se iz guštare pa brzim korakom krenem prema selu Mareno. Koračao sam stranputicom, a nikakva straha nijesam imao. Izađem na cestu i proslijedim naprijed. Među radnicima koji su tu radili, bilo je mnogo onih koji su me poznavali pa su se začudili kad su me vidjeli da žurim preko ceste…
– O, napokon da te vidim!… – približi mi se jedan od onih koji su bili sa mnom u Coneglianu kad su me časnici sreli na Piazza d‘Armi.
– Što će reći da više ne dolaziš u Mareno?… Ili si bio bolestan?…
Komentari