Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Knjiga šapata’ rumunjskog pisca i političara Varužana Voganjana koji kroz pojedinačne tužne ljudske sudbine govori o protjerivanju armenskog naroda iz Turske u Siriju, u kojoj je milijun i pol nesretnih ljudi likvidirano ili umrlo od gladi

U Knjizi šapata ne postoje imaginarni likovi, svi oni postojali su na ovome svijetu, imali su ime i živjeli na određenom mjestu u određeno vrijeme. Postoji samo jedan lik koji bi se mogao činiti imaginarnim zbog toga što njegovo postojanje pretvara Knjigu šapata u zbilju čiji se stupnjevi umnažaju poput dva zrcala postavljena jedno naspram drugog. Često ja pišem o pripovjedaču Knjige šapata. U mojoj pripovijesti, pripovjedač pripovijeda o Knjizi šapata. On pripovijeda o pripovjedaču i o njegovoj pripovijesti. Ako bi se red obrnuo i došli bismo do posljednjeg pripovjedača, onoga tko ne bi imao tu slabost da samog sebe opisuje, i od njega prema meni, tada bismo imali san, zatim san u snu i tako dalje. Ovako pak—pišući o onome koji piše, a on pak čineći to isto, nagnut nad rukopis u kojem postoji i lik koji je ujedno autor koji piše—kao da silazimo stubama, poput tih drvenih igrački, babuški koje je sa sobom donio starac Musajan iz Sibira, izgubivši pojam o vremenu i zaboravivši da je u međuvremenu njegov sin Arahel već postao zreo za vojsku…

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje

Komentiraj