Većina ljudi, kako pokazuju istraživanja, provede život radeći ono što ne voli. Britanac John C. Parkin smatra da su ljudi, kada čine ono što vole, sretniji, zdraviji, bogatiji i uspješniji, a Nacional iz njegove nove knjige ‘J*** mi se – čini ono što voliš’ donosi ulomak u kojem objašnjava kako u tome uspjeti i zaraditi

Kao tinejdžer bio sam u bendu, kao i mnogi tinejdžeri. U bendu je bio i Paul, i u tome je uživao. Ali, on je kao osamnaestogodišnjak napustio školu, a od glazbe nije mogao živjeti. Njegov otac Jim ga je korio, govoreći: “Dokonost je vražja radionica.” Rekao je Paulu neka pronađe posao. “Imam posao, u bendu sam”, rekao je Paul. Ali, nje- gov je otac odgovorio: “Ne, moraš imati pravi posao.”

Tako se Paul prijavio na zavod za zapošljavanje gdje su mu pronašli posao u tvrtki Massey & Coggins koja je tražila nekoga da im mete dvorište. Prihvatio je posao, ali direktor mu je uskoro rekao: “Ne možeš više mesti dvorište – ti si materijal za upravu.” Tako je Paul dobio stalan i perspektivan posao.

Međutim, jednoga su dana Paula u tvornici posjetila dva člana njegova benda izvijestivši ga da imaju gažu. Paul im je rekao da im se ne može pridružiti jer sada ima stalan posao. Plaća je bila dobra, mogao se usavršavati i boljemu se nije ni mogao nadati.

Paul je bio ozbiljno odlučio da ne pođe s bendom, ali onda je pomi- slio: “Fućka mi se, ne da mi se ovo.” Preskočio je zid i otišao na gažu. Ta je gaža bila u The Cavernu u Liverpoolu. A Paul McCartney se više nikada nije vratio u Massey & Coggins.

Da je Paul ostao u Massey & Cogginsu i postao upravitelj, možda bi imao ugodan život, sretnu obitelj, djecu i unuke, i da smo ga upitali (kada je, recimo, imao 64 godine) je li sretan i je li činio ono što voli, možda bi odgovorio “da”. I možda bi to doista mislio.

On se doima kao prirodno pozitivan i sretan čovjek. Možda bi bio jednako sretan, a možda i ne bi. Ali ne znam bi li u posljednjih 50 godina ostatak svijeta bio sretan. Također me zapanjuje činjenica da se Paul McCartney u svojoj odluci da napusti posao služio vlastitom inačicom J*** mi se – “Fućka mi se”.

J*** VAM SE, BUDITE ISKRENIČINITE LI ONO ŠTO VOLITE?

Ne morate nikome odgovoriti na to pitanje. Ne morate to izgovoriti naglas. Nipošto ne morate reći meni. Ili Paulu McCartneyju. Ali – činite li ono što volite? Doista?

ČINITE LI ONO ŠTO VOLITE?

Pitam vas to jer većina ljudi ne čini ono što voli (vjerojatno posljedično žive u “tihom očaju”, kao što smo vidjeli). Ali, većina to neće priznati ni sebi ni drugima. I u tome je problem.

Vidite, priznanje da većinu svoga dragocjenog vremena na Zemlji provodite ne čineći ono što volite nekovrsno je priznanje neuspjeha u ovome životu, zar ne? A većina nas ne želi biti neuspješna, nije li tako? Želimo biti uspješni na ovaj ili onaj način. Stoga mislimo da smo uspješni ako imamo uspješne karijere (čak i kada mrzimo ono što radimo) ili ako imamo lijepe kuće (čak i kada u njima samo spavamo) i lijepe automobile (čak i kada se u njima vozimo samo na posao) ili obitelj (čak i kada je rijetko viđamo).

Ali barem imamo neka slova iza imena, ili neke brojeve na bankov- nom računu, ili još nekoliko stavaka u životopisu… no, nema previše slova koja čine riječ lj-u-b-a-v. Da, većina nas ne provodi dovoljno vremena čineći ono što volimo. Oh, kako smo evoluirali.

Ne osjećajte se kao promašaj ako je to kod vas slučaj. Ali, molim vas, j*** vam se, budite iskreni prema sebi. Nitko ne zna. Nitko ne sluša. A kažete li kome, reći će vam: “Ma nisi promašaj, imaš odličan posao, obitelj itd.” Zato što se i oni plaše da su promašaji i da ne žive sretnim životom. Iskrenost sa samima sobom – s nama samima (ne izostavljam sebe iz ovoga) – velik je korak u promjeni stanja stvari. I reći ću – to nije tako lako. Naravno, neki dijelovi jesu laki, ali ispunjavanje većine vre- mena stvarima koje doista volimo nije tako lako. Čak i kada u tome uspijemo, postoji opasnost da ćemo nakon nekog vremena prestati u tome uživati.

ZARAĐIVATI NA ONOME ŠTO VOLITE

“Kada činite ono što volite, bit ćete uspješni. Nema drugoga načina da budete uspješni.” Malcolm S. Forbes – vlasnik časopisa Forbes

Ako već ne živite od onoga što volite (pretpostavimo da ne živite, jer ste počeli čitati ovaj dio), želio bih misliti (i reći) kako je to lako. Nažalost, obično nije. Naravno, bit će trenutaka kada će vam ići lako. Ovisno o vašim vještinama – više o tome poslije.

Cijela stvar može biti veoma naporna, i to je razlog zašto sam taj proces podijelio u korake: slijedite li te korake, jedan za drugim, otkrit ćete način na koji možete živjeti od onoga što volite.

Ima još nešto. To nešto sadržava J*** mi se odliku i može se voka- lizirati i iskoristiti izgovaranjem j*** mi se kada vam je to potrebno. Potreban vam je J*** mi se kako biste dobili snagu kada stvari posta- nu previše teške. Potreban vam je J*** mi se kada vas ljudi pitaju što, dođavola, radite. Potreban vam je J*** mi se kada zapnete i ne vidite izlaz… kažete j*** mi se i ustrajete dok se ne izvučete iz gliba.

Rekao sam j‘*** mi se užasu, strahu i stidu nakon što smo tuđom krivnjom, upali u financijske teškoće – izgubivši gotovo sve. Bilo je to bolno vrijeme, ali kada sam se oslobodio unutarnje buke, ukazala mi se prilika za prekvalifikaciju.

Sada sam registrirani psihoterapeut i apsolutno VOLIM ono što činim. Živim prema pankerskoj duhovnosti mantre J*** mi se.

Chris Madden – Yorkshire, Velika Britanija

Potreban vam je J*** mi se kada izvršite sve zadatke i pokrenetesvoju stvar, ma što ona bila, a svijet je ignorira. Kažete j*** mi se kada novac odmah ne pristiže. J*** mi se može uključivati odustajanje i usporavanje. S druge strane, j*** mi se može uključivati pokretanje i ubrzavanje. J*** mi se yang sučelice j*** mi se yinu. U ovoj fazi procesa činjenja onoga što volite i zarađivanja na onome što volite, trebat će vam mnogo yang inačice. Čini mi se da se život vrti oko stvari kojima kažemo “da” ili “ne”. J*** mi se je “da” ili “ne” na steroidima.

Ovo poglavlje posvećeno je onome “da”. Da, zapravo mogu zaraditi na onome što uistinu volim. Da, ja to mogu, premda to nikad prije nisam učinio/učinila i premda se doimlje teškim. Da, nastavit ću, premda ne funkcionira – ustrajat ću sve dok ne profunkcionira.

J*** mi se je injekcija steroida u to “da”. J*** mi se je udarac po leđima; to je “HAJDE” vašega trenera; to je povik Henrika V. kod Agincourta: “NAPREGNITE MIŠIĆE, UZBURKAJTE KRV, BUDITE

J*** vam se, hajdemo: učinimo to.

ZARAĐIVATI ČINJENJEM ONOGA ŠTO UISTINU VOLITE

“Vaš posao ispunjavat će velik dio vašega života, a jedini način da budete uistinu zadovoljni jest da činite ono za što vjerujete da je dobro. A jedini način da dobro radite jest da volite ono što radite. Ako to još niste pronašli, nastavite tražiti. Nemojte se miriti.” Steve Jobs

Razmislite o ovome – koliko vremena posvećujete onome što vam donosi novac? Uključite i vrijeme putovanja, pripreme itd. Štoviše, ako se navečer ili vikendima žalite na svoj posao mužu/ženi/prijatelju/ prijateljici, uključite i to vrijeme.

Koji ste rezultat dobili? Osam sati na dan, deset sati na dan… više? Sada oduzmite vrijeme koje provodite spavajući i vrijeme koje provodite čineći stvari nevezane uz posao u kojima ne uživate (primjerice, kućanske poslove). Koliko ste dobili?

To je vaš život. Iz sata u sat, iz dana u dan, iz četvrti u četvrt. Sve dok pijesak vremena ne iscuri. Recimo sada da imate sreće i da nekoliko sati na dan provodite zaista čineći ono što volite – bilo da je to hobi, sport ili sjedenje kod kuće i gledanje televizije s obitelji.

Stvar je u tome da je, ako želite povećati količinu vremena na ovome planetu koje provodite čineći nešto što vam se zaista sviđa, ili što čak i volite, to najbolje činiti za vrijeme kada zarađujete novac. Taj novac, osim za osiguravanje krova nad glavom, topline, jela i pića sebi i onima koje volite, zarađujete i zato da biste ga trošili na stvari koje volite, zar ne?

Posrijedi je posve racionalan izbor. (Prilično) laka odluka. Najpristupačnije voće. Želite li više uživati u svom životu? Ako je tako, najprije se obračunajte s najvećim dijelom vremena koje provodite ne uživajući – a to je obično vrijeme koje provodite zarađujući novac koji kasnije raspodjeljujete.

Uzgred, nedavna Gallupova studija pokazala je kako 70 % zaposlenih u SAD-u mrzi svoje poslove. Oh, i nemojte se sada osjećati glupima zato što ste i sami potratili toliko vremena čineći nešto u čemu ne uživate, u nadi da će vam se nekako isplatiti (bilo za vikend, ili na praznicima, ili – FUJ – kada odete u mirovinu).

Ne, nemojte se osjećati glupima. Ideja da moramo stisnuti zube i činiti stvari u kojima ne uživamo duboko je ukorijenjena u našem društvu. A duboki korijeni te duboke ukorijenjenosti brojni su i raznoliki. Primjerice, naslijedio sam protestantsku radnu etiku – naporan rad smatra se dobrim sam po sebi, bez obzira na njegov sadržaj. Ali, to su mi prenijeli ljudi koji vjerojatno nisu imali mnogo izbora u pogledu onoga što će raditi kako bi zaradili za život: “Tvornica ili dućan, curo – odaberi.”

Ta je ideja sveprožimajuća. Našim dečkima u školi neprestano ponavljaju kako moraju naučiti stisnuti zube i činiti stvari koje im se ne sviđaju… to je preduvjet za ispunjen život. Možda je to jadan izgovor za jadne metode poučavanja, ali učitelji u to vjeruju (nije ni čudno kada, po mojoj procjeni, samo 10 % njihovih učitelja uistinu uživa u svom poslu). Spomenuto istraživanje također pokazuje kako nas do uspjeha u životu vodi razumijevanje “odgode zadovoljstva”. Ako možete naučiti pognuti glavu i činiti stvari koje ne želite činiti, i odgoditi zadovoljstvo nagrade za kasnije, veća je vjerojatnost da ćete biti “uspješni”. A vjerujem da za njih “uspješni” znači biti odvjetnik, konzultant ili direktor, a ne, recimo, knjižničar, medicinska sestra, vozač dostavnog vozila, vlasnik trgovine itd.

Ne, nemojte se osjećati glupima ako trošite previše vremena čineći nešto u čemu zapravo ne uživate – tako živi većina nas. Ali, zamislite da sve te sate koje trenutno provodite čineći nešto što vam donosi novac provodite čineći nešto što volite. Činite ono što volite i na tome zarađujete. Divno!

Uzgred, Leone, jedan od naših klinaca, jutros me upitao što radim.

“Pišem o tome kako zarađivati na onome što volimo”, odgovorio sam. “Aha”, rekao je.

“Znaš li što to znači – zarađivati?”, dodao sam.

“Si, farsi una vita”, odgovorio je. (Podsjećam, mi smo u Italiji, a Leoneov prvi jezik je talijanski, iako veoma dobro govori engleski.)

Prevedeno na engleski (vrtimo se u krug, zar ne?), to znači: “Da, napraviti si život.” Eto ga – počnete li zarađivati na onome što volite, možda biste si mogli napraviti život… novi život. Hvala ti, Leone, na tom uvidu.

Želite li doista zarađivati na onome što volite?

To se pitanje čini smiješnim, ali vrijedi ga postaviti, i u ovoj ga fazi vrijedi provjeriti (“ova faza” je netom prije negoli zaronite i počnete tražiti načine da zaradite čineći stvari koje volite).

Kada razmišljam o tom pitanju, sjetim se svoga šogora, Saula. Otkako ga poznajem, ima dvije velike strasti: fotografiju i automobile. Napisavši ovo, shvatio sam još jedan očit put koji je mogao odabrati – fotografiranje automobila. Kako bilo, nikad nije zarađivao ni od fotografije ni od automobila.

Tijekom godina predlagao sam mu načine na koje bi mogao to činiti (moja je strast uvijek bila “činiti ono što voliš koliko god možeš”). Ali, njegov je odgovor uvijek bio isti – ne želim.

“Kako to misliš, ne želiš?” upitao bih. “Radiš posao koji ti se ne sviđa – provodiš sve to vrijeme radeći i putujući s posla i natrag – samo kako bi zaradio novac koji trošiš na automobile i fotoaparate i kako bi vikendima činio ono što uistinu voliš. Što, zapravo, želiš činiti?”

“Ne.” Obično bi to rekao: samo “ne”. I ja bih zašutio. Ali, jednom mi je prilikom objasnio svoje razloge: fotografiranje je za njega užitak upravo stoga što NIJE posao. Da je kojim slučajem od toga morao zarađivati, to bi postalo poslom i samim time u tome ne bi uživao.

Nisam ga baš dobro shvatio, stoga mi je objasnio kako je posao nešto što jednostavno obavljaš – ne moraš u tome uživati. Znao je da u fotografiranju kao načinu zarađivanja za život ne bi uživao. I točka (kako bi rekao da je odrastao u Sjevernoj Americi, umjesto u sjevernoj Engleskoj).

Možda ima logike u takvu razmišljanju – možda stres življenja od fotografije, na tržištu na kojemu se vjerojatno teško probiti, može “inficirati” sam čin fotografiranja. Ali, mislim da je u Saulovu slučaju problem manje složen. Posao je posao. Dokolica je zadovoljstvo. Posao nije zadovoljstvo. Dokolica nije posao. Jednostavno kao “ulje i voda nisu dobra mješavina”, zar ne?

Međutim, ne slažem se s tim gledištem. Često “pečem” jaja u vodi s nekoliko kapi ulja u njoj. Ulje se može (dovoljno) pomiješati s vodom, a ono što dobivate je zdravije (od jaja pečenog samo na ulju) i ukusnije (od jaja skuhanog samo u vodi).

Mislim da nastojanje da se zaradi na onome što volimo može biti istodobno zdravije i ukusnije. Nikad nisam “pokvario” ništa što sam volio nastojanjem da na tome zaradim. Naprotiv, to oplemenjuje moje iskustvo skladanja glazbe u kojoj bi ljudi mogli uživati i također mi pruža notu zadovoljstva.

Naravno, na tom putu zarađivanja na onome što volite može se dogoditi da završite ne čineći ono što volite (zbog osobite naravi toga procesa), ili da se ono što volite jednostavno izgubi. O tome ćemo govoriti kasnije, ali za sada provjerite niste li možda u Saulovu taboru i ne tvrdite li da ne možete miješati nešto što volite s “poslom”.

(Dobro) zarađujem čineći ono što volim

Kažem to u nadi da ćete poželjeti naučiti te vještine od nekoga tko zapravo zna o čemu govori. A do sada ste već mogli shvatiti da ja znam kako činiti ono što volim i kako to oplemeniti. Naposljetku, pročitali ste moju “čini ono što voliš (ili ne voliš) autobiografiju” na početku ove knjige.

Ali, znam li ja uistinu kako (dobro) zarađivati na ovome? Da, i uvijek sam znao. Moram reći kako se moja filozofija isprva razlikovala od današnje. U svojim dvadesetima razmišljao sam ovako: Osjećam se slobodnim kada činim ono što volim, a činim li ono što volim, bit ću nagrađen.

Bila je to nekovrsna “J*** mi se, novac će doći” filozofija. Što je (djelomice) točno. I to je veoma zdravo. Nisam razmišljao niti sam se brinuo o novcu (bilo je to prije obitelji, prije hipoteke i prije mirovine!). Čineći ono što sam volio, i budući da sam u tome bio dobar, nudili su mi se odlični poslovi i dobre nagrade. Ali, jesam li tako mogao postati bogat? Vjerojatno nisam.

U tridesetima sam imao još jednu misao: Osjećat ću se uistinu slobodnim kada više ne budem trebao činiti išta za novac. Primijetite promjenu u glagolskom vremenu: otišao sam iz prošlosti (osjećam se slobodnim kada…) u budućnost (osjećat ću se slobodnim kada…) – tj. odgođeno zadovoljstvo.

Funkcioniralo je: moja usredotočenost na stvaranje financijske slobode kroz pasivne prihode od kojih ću živjeti ne čineći ništa stvorila je niše koje nisam mogao ni zamisliti radeći u uredu u svojim dvadesetima. Dakle, funkcioniralo je po pitanju stvaranja novca. Ne mogu reći da sam činio upravo ono što sam volio, ali to vam je “odgađanje zadovoljstva”.

Sada sam u četrdesetima. Što sada mislim? Da vidimo, moja ranija misao – “čini ono što voliš i novac će doći” – može biti istinita, premda ovisi o industriji u kojoj radite… i obično je najbolje biti negdje zaposlen. Usredotočenost na stvaranje imetka koju sam imao u tridesetima doista može funkcionirati, iako ovisi o mnogim stvarima – i obično je najbolje biti svoj gazda. Ali, to često podrazumijeva odgađanje zadovoljstva.

Pokušavam činiti ono što volim, ali istodobno jednim okom pregledavam knjige (pritom mislim na financijske “knjige”, iako knjige koje pišem očito pomažu tim vrstama knjiga). Shvatio sam da, premda dobro zarađujemo kada jednostavno volimo naš posao, još više zarađujemo ako jednim okom pregledavamo knjige.

Kada bolje razmislim, to je jednostavna sinteza gledišta koje sam imao u dvadesetima i onoga koje sam imao u tridesetima. I djeluje: ono što činim volim jednako kao u svojim dvadesetima – sa svim pratećim uzbuđenjima – ali uz financijsku sigurnost svojih tridesetih.

Izvršavaj svoju dužnost (prema Bogu i Kraljici)

Ovdje ne mislim zaista na vašu dužnost prema Bogu ili Kraljici, ali ne mogu odoljeti tom dodatku u zagradama: to je prisega koju smo položili u Scotusu, stoga ne mogu govoriti o “izvršavanju dužnosti” a da to ne čujem u glavi. No, nisam siguran što bi bila moja dužnost, prema Bogu ili Kraljici.

Da ijedno od njih stvarno postoji – da, gotovo jednako sumnjam u postojanje Kraljice koliko u postojanje Boga. Ona je očito izmišljen lik: igra je niz glumica, ili robot. Zapravo, Helen-Mirren-glumi-kraljicu veoma je znakovito, zar ne?

Kako bilo, u govorenju o onome što volimo postoji opasnost da ne pridajemo pozornost nekim našim dužnostima. Znam da to ne zvuči previše J*** mi se i također znam da ako postoji jedna stvar koja vas je dovela u nepriliku (tj. da ne činite ono što volite), to je upravo dugačak popis vaših dužnosti.

Međutim, ne bacajte sve mačiće u vodu, jer neke dužnosti, naravno, moramo nastaviti izvršavati. Primjerice, hraniti našu djecu, plaćati račune, voditi knjige – i istinito se očitovati o sadržaju spomenutih knjiga.

Nadam se da će se vaše “dužnosti” s vremenom smanjiti.

Bilo stoga što ih ne morate izvršavati (jer ste odlučili da ne morate, ili ih izvršava netko drugi) ili stoga što vam se počinju sviđati, pa više nisu “dužnosti” nego dio onoga što volite. Zanimljivo, zar ne? Kako počinjete voljeti svoju dužnost, tako ona prestaje biti dužnost. Kao kada dosadan i prilično jeziv duh zauvijek nestane čim ga zavolite. (Nije da vjerujem u duhove. Iako njihovo postojanje smatram nešto vjerojatnijim od postojanja Kraljice.)

Mnogo je dužnosti koje će vas, iz različitih razloga, podržavati u činjenju onoga što volite. A vođenje knjiga je očito jedna od njih. Stoga vas molim da, kada morate, izvršavate svoju dužnost najdostojanstvenije što možete.

Riječi koje bi trebalo izbaciti iz rječnika

Riječi se obično izbacuju iz rječnika kada se više ne koriste (a dodaju se u rječnik zato što se koriste). Ali, napisavši taj naslov, poigravao sam se mišlju kako bismo trebali namjerno izbaciti dvije riječi (uskoro će se pojaviti), jer nas njihova uporaba ograničava. (To veoma podsjeća na Orwellovu 1984.: bez obzira na moje dobre namjere, ne možemo predlagati da se iz engleskoga jezika izbace neke riječi kako bismo ljudima “pomogli”.)

Evo koje su te dvije riječi (premda jedna od njih nateže definiciju riječi “riječ”, jer je kratica). No, evo ih.

Karijera.

CV (curriculum vitae).

Krajem 20. stoljeća, ideja “doživotnog zaposlenja” počela se smatrati zastarjelom, a umjesto nje se pojavila “karijera”. Danas se, pak, “kari jera” smatra reliktom 20. stoljeća. “Karijera” je kada ostajete u istoj vrsti posla i napredujete (barem se nadate) na karijernoj “ljestvici”. Kako vaša “karijera” napreduje, ovisit će o nekim pravilima: o kvalifikacijama, o poslovima koje ste prethodno obavljali, o radovima koje ste objavili, ili o nagradama koje ste osvojili.

A vaša “uspješnost” u “karijeri” također će imati svoja pravila: jeste li do svoje tridesete stavili slova iza svoga imena? Jeste li došli na neku poziciju do svoje četrdesete? Mnogi od nas kažu j*** mi se tim pravilima i j*** mi se karijerama. Problem ideje karijere jest da vas ona može zakočiti u trenutku kada biste se trebali pokrenuti (i izaći). Čujete li koga da kaže: “Ali, što je s tvojom karijerom?” predložite ljudima koji pišu rječnike da izbace tu riječ: tako je više neće moći rabiti. Ili ih, jednostavno, ignorirajte.

Ista stvar je s “curriculum vitae” (CV). Ideja je prastara, riječi su latinske – a latinski se ne govori već tisuću godina, izuzev ljudi koji su izgradili karijere poučavajući jezik koji nitko ne želi naučiti.

Nikad nisam napisao CV i nikad ni neću. Dobro, može se dogoditi neka neobična okolnost u kojoj ću biti obvezan ponuditi svoj CV. U tom ću ga slučaju napisati na latinskome. To će biti moj posljednji, prkosan J*** mi se – Futuo id.

Upita li vas tko: “A što je s tvojim CV-om?”, recite im: Ponera tuus CV ubi sol non radiare! – “Zabij si svoj CV tamo gdje ne sja sunce!”

je_mi_se_velka

Komentiraj