Nacional donosi ulomak iz knjige novinarke New Yorkera Elizabeth Kolbert ‘Šesto izumiranje’ koja govori o tome zašto su i kako ljudi promijenili život na Zemlji i opisuje čudesne vrste koje su izumrle. Njezina priča počinje u gradu Gubbiu, u kojem je nastala teorija o udaru asteroida prije 65 milijuna godina koji je uništio dinosaure

Gubbio, grad na brežuljku smješten oko stotinu šezdeset kilometara sjeverno od Rima, moglo bi se opisati kao fosil grada. Ulice su mu tako uske da mnogima ne može proći čak ni najmanji model Fiata, a trgovi popločani sivim kamenom izgledaju više-manje isto kao u Danteovo doba. (Zapravo, upravo je moćni Gubijanac postavljen za gradonačelnika Firence izrežirao Danteov progon 1302. godine.) Posjetite li grad zimi, kao što sam ja učinila, kad nema turista, hoteli su zatvoreni, a bajkovita gradska palača napuštena, gotovo vam se čini da je netko začarao grad pa on sad čeka da ga netko probudi.

NEPOSREDNO IZVAN GRADA USKI KLANAC vodi u smjeru sjevero- istoka. Padine klanca, nazvanog Gola del Bottaccione, sastoje se od pojasova vapnenca koji teku u dijagonalnim prugama. Dugo prije nego što su ljudi naselili taj kraj — i dugo prije nego što su ljudi uopće postojali — Gubbio je bio na dnu bistroga, plavoga mora. Ostaci sitnih morskih stvorenja padali su na dno mora i taložili se godinu za godinom, stoljeće za stoljećem, tisućljeće za tisućljećem. U uzdizanju koje je oblikovalo planinski masiv Apenina vapnenac se podignuo i nagnuo pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. Penjati se danas tim klancem znači putovati sloj po sloj kroz vrijeme. Na putu od nekoliko stotina metara proći ćete kroz razdoblje dugo gotovo stotinu milijuna godina.

Gola del Bottaccione danas je prava turistička destinacija, ali za ponešto posebne goste. Upravo je tu potkraj sedamdesetih go-dina dvadesetog stoljeća geolog Walter Alvarez, koji je došao kako bi proučavao podrijetlo Apenina, više-manje slučajno napisao novu povijest života. U tom je klancu našao prve tragove golemog astero- ida koji je okončao razdoblje krede te uzrokovao možda najgori dan u dugoj Zemljinoj povijesti. Do trenutka kad se prašina — u ovom slučaju doslovna kao i figurativna — slegnula, otprilike tri četvrtine svih vrsta zauvijek je nestalo.

SLOJ GLINE U GUBBIJU, sa slatkišem koji označava točno mjesto.

Dokaze o udaru asteroida nalazimo u tankom sloju gline otprilike na polovici klanca. Posjetitelji mogu parkirati na skretanju izgrađenom u blizini. Ondje je i mali kiosk koji na talijanskome objašnjava važnost lokacije na kojoj se nalazite. Glineni sloj lako je zamjetljiv. Izlizan je od dodira stotina prstiju, slično nožnim prstima brončanoga sv. Petra u Rimu koji su se istrošili od poljubaca hodočasnika. Dan mojeg posjeta bio je siv i vjetrovit, pa sam klanac imala samo za sebe. Pitala sam se što potiče sve te ljude da dodiruju glineni sloj. Samo znatiželja? Neka vrsta geološke opčinjenosti nesrećama? Ili nešto suosjećajnije: želja da se uspostavi kontakt — koliko god malen — s izgubljenim svijetom? Naravno, i ja sam morala gurnuti prst u njega. Čeprkala sam po udubini i sastrugala komadić gline veličine oblutka. Bio je boje istrošene opeke i gust poput osušenog blata. Stavila sam ga u stari omot slatkiša i spremila u džep — moj vlastiti komadić planetarne katastrofe.

Walter Alvarez potjecao je iz duge loze uglednih znanstvenika. I pradjed i djed bili su poznati liječnici, a otac Luis bio je fizi- čar na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju. Ali zapravo ga je njegova majka vodila u duge šetnje po brdima Berkeleyja i zainteresirala ga za geologiju. Walter je studirao na Princetonu, a poslije fakulteta zaposlio se u naftnoj industriji. (Živio je u Li- biji kad je 1969. godine Moamer Gadafi preuzeo vlast u državi.) Nekoliko godina poslije dobio je istraživački položaj na Opser- vatoriju Zemlje Lamont-Doherty s druge strane rijeke Hudsona nasuprot Manhattanu. U to se doba njegovom profesijom širila tzv. “revolucija tektonskih ploča” i gotovo svi na Lamontu bili su zaneseni novinom.

Alvarez je odlučio pokušati doći do odgovora kako je talijan- ski poluotok, uzevši u obzir tektoniku ploča, zapravo nastao. Ključ projekta bila je jedna vrsta crvenkastog vapnenca, nazvanog scaglia rosso, koji se može naći na nekoliko mjesta, a jedno od njih je i Gola del Bottaccione. Projekt se pokrenuo, zaglavio, pa promijenio smjer.

“U znanosti je katkad bolje imati sreće nego pameti”, rekao je poslije o tim događajima. Naposljetku se našao u Gubbiju zajedno s talijanskom geologinjom Isabellom Premoli Silva, stručnjakinjom za krednjake.

  • U klancu Gola del Bottaccione geolog Walter Alvarez više-manje slučajno napisao je novu povijest života – našao je prve tragove asteroida koji je okončao razdoblje krede

KREDNJACI IMAJU KARAKTERISTIČNE, katkad vrlo neobične oblike.

Krednjaci su sićušne morske životinje koje stvaraju male kalcitne kućice, tzv. testove. Kad životinja ugine, kućica joj potone na dno oceana. Kućice su vrlo osebujna oblika koji se mijenja od vrste do vrste. Neki (pod povećalom) izgledaju poput košnica, drugi nalikuju pletenicama, mjehurićima ili grozdovima grožđa. Krednjaci su obično široko rasprostranjeni i sačuvani u velikom broju, što ih čini iznimno korisnima u ulozi provodnih fosila: na temelju vrsta krednjaka pronađenih u određenom sloju stijene, stručnjak poput Silve može odrediti starost stijene. Dok su polako radili na slojevima Gola del Bottaccionea, Silva je Alvarezu pokazala neobičan niz slojeva. Vapnenac iz posljednje faze perioda krede sadržavao je raznolike, obilne i razmjerno velike krednjake od kojih su mnogi bili veliki poput zrna pijeska. Neposredno iznad njega bio je sloj gline debeo oko centimetra bez ijednog krednjaka u njemu, a iznad te gline ponovno je slijedio vapnenac s krednjacima, ali koji su pripadali samo malome broju vrsta, vrlo sitnima i potpuno drukčijim od većih primjeraka u sloju ispod gline.

Alvarez je bio obrazovan u, da upotrijebimo njegovu frazu, “vrsti čistunskog aktualizma”. Podučavan je da vjeruje, u skladu s Lyellom i Darwinom, da je nestanak bilo koje skupine organizama morao biti postupan proces tijekom kojeg bi najprije polako izumrla jedna vrsta, zatim još jedna, pa još jedna i tako dalje. No gledajući slojeve u gubijskom vapnencu, vidio je nešto posve drukčije.

Činilo se da su brojne vrste krednjaka u donjem sloju nestale naglo i više-manje istodobno. Cijeli je proces, prisjetio se poslije Alvarez, svakako “djelovao vrlo iznenadno”. Mučilo ga je i neobično pitanje vremenske usklađenosti. Naime, izgledalo je kao da su posebno veliki krednjaci nestali baš u vrijeme kad su izumrli posljednji dinosauri. Alvarez je bio uvjeren da nije riječ o slučajnosti i pomislio je da bi bilo zanimljivo znati koliko točno vremena predstavlja taj centimetar gline.

ALVAREZ JE 1977. GODINE DOBIO POSAO NA BERKELEYJU gdje je još uvijek radio njegov otac Luis pa je sa sobom u Kaliforniju ponio uzorke iz Gubbija. Dok je Walter proučavao tektoniku ploča, Luis je dobio Nobelovu nagradu. Usto je razvio i prvi linearni protonski akcelerator, izumio novu vrstu komore na mjehuriće, dizajnirao nekoliko inovativnih radarskih sustava i bio jedan od pronalazača tricija. Na Berkeleyju je Luis bio poznat kao “čovjek ludih ideja”. Zaintrigiran raspravom postoje li u drugoj najvećoj egipatskoj piramidi odaje ispunjene blagom, osmislio je pokus koji je zahtijevao instalaciju mionskog detektora u pustinji. (Detektor je pokazao da je piramida potpuno ispunjena kamenom.) Drugom se prilikom zainteresirao za Kennedyjevo ubojstvo i izveo je pokus koji je uključivao omatanje dinja ljepljivom trakom i pucanje u njih iz puške. (Pokus je pokazao da trzaj predsjednikove glave pošto je pogođen odgovara zaključcima Warrenove komisije.) Kad je Walter ispričao ocu za zagonetku iz Gubbija, Luis je bio očaran. I upravo je on nadošao na ludu zamisao da s pomoću kemijskog elementa iridija utvrde starost gline.

Iridij je na površini Zemlje iznimno rijedak, no zato je u me- teoritima mnogo češći. Komadići meteorita u obliku mikroskopskih zrnaca kozmičke prašine stalno padaju na naš planet. Luis se vodio logikom da što je sloju gline dulje trebalo da se nataloži, to je više kozmičke prašine palo i zato će sadržavati više iridija. Kontaktirao je kolegu s Berkeleyja Franka Asaru čiji je laboratorij bio jedan od malobrojnih s odgovarajućom opremom za takvu vrstu analize. Asaro je pristao obaviti pokuse na desecima uzoraka, premda je rekao i da prilično sumnja da će se nešto izroditi iz toga. Walter mu je dao malo vapnenca koji je bio iznad sloja gline, malo vapnenca koji je bio ispod njega i malo same gline. A onda je čekao. Devet mjeseci poslije zazvonio je telefon. S uzorcima iz sloja gline nešto ozbiljno nije valjalo. Količina iridija u njima bila je suludo velika.

Nitko nije znao što to zapravo znači. Je li riječ o neobičnoj anomaliji ili o nečemu mnogo važnijem? Walter je odletio u Dansku kako bi na vapnenačkim liticama Stevns Klinta uzeo uzorak sedimenata iz gornje krede. Na Stevns Klintu završetak krede vidljiv je kao potpuno crn sloj gline koji smrdi na uginulu ribu. A kad su smrdljivi danski uzorci analizirani, i oni su pokazali astronomske razine iridija. Tre i komplet uzoraka, s novozelandskoga Južnog otoka, također je pokazao “skok” iridija na samome kraju krede.

  • Na Berkeleyju je Luis bio poznat kao ‘čovjek ludih ideja’, intrigiralo ga je blago iz egipatskih piramida i Kennedyjevo ubojstvo

LUIS JE NA TU VIJEST, ispričao je njegov kolega, reagirao “po- put morskog psa koji je nanjušio krv”.

Osjetio je priliku za veliko otkriće. Alvarezi su predlagali različite teorije, ali sve kojih su se uspjeli sjetili ili se nisu podudarale s dostupnim podacima ili su bile opovrgnute dodatnim testovima. A onda su napokon, poslije gotovo pune godine slijepih ulica, došli do hipoteze udara. Jednog po svemu običnog dana prije šezdeset pet milijuna godina asteroid promjera deset kilometara sudario se sa Zemljom. Eksplodiravši pri kontak-tu, oslobodio je energiju usporedivu sa stotinu milijuna megatona TNT-a ili više od milijun najsnažnijih ikad testiranih vodikovih bombi. Planetom su se rasule krhotine eksplozije, ukljuujući iridij s razmrskanog asteroida. Dan se pretvorio u noć, a temperature su dramatično pale. Slijedilo je masovno izumiranje.

Alvarezi su zapisali rezultate iz Gubbija i Stevns Klinta te ih, zajedno s predloženim objašnjenjem, poslali časopisu Science.

“Sjećam se da sam naporno radio na tome da taj rad članak bude što uvjerljiviji”, rekao mi je Walter.

Članak Alvarezovih pod nazivom “Izvanzemaljski uzrok kredsko-tercijarskog izumiranja” objavljen je u lipnju 1980. godine i izazvao je mnogo uzbuđenja, dobrim dijelom izvan granica paleontologije. Časopisi posvećeni temama u rasponu od kliničke psihologije do herpetologije pisali su o otkrićima dvojice Alvareza i uskoro su ideju o asteroidu s kraja krede objavili i časopisi poput Timea i Newsweeka. Jedan je komentator rekao da se “povezivanje dinosaura, stvorenja koja zanimaju samo najveće dosadnjakoviće, sa spektakularnim izvanzemaljskim događajem” činilo “kao jedna od onih zavjera koje je lukavi izdavač smislio da poveća prodaju”. Nadahnuta hipotezom udara, skupina astrofizičara predvođena Carlom Saganom odlučila je pokušati oponašati učinke totalnog rata i osmislila koncept “nuklearne zime” koji je, zauzvrat, pokrenuo vlastiti val medijske pozornosti.

Ali među profesionalnim paleontolozima ideja dvojice Alvareza, a u mnogim slučajevima i njih dvojica osobno, oštro je napadana.

“Navodno masovno izumiranje proizvod je statistike i lošeg razumijevanja sistematike”, izjavio je jedan paleontolog za New York Times.

“Arogancija tih ljudi je nevjerojatna”, komentirao je drugi.

“Ne znaju gotovo pa ništa o tome kako se stvarne životinje razvijaju, kako žive i kako izumiru. Ali unatoč njihovu neznanju, ti geokemičari misle da je dovoljno sklepati neki pomodni stroj i već ste revolucionirali znanost.”

“Neviđeni meteori koji padaju u neviđena mora nisu za mene”, objavio je treći.

“Kredska su izumiranja bila postupna, a teorija katastrofe je pogrešna”, rekao je još jedan paleontolog. Ali “pojednostavljene će se teorije nastaviti pojavljivati zavodeći nekolicinu znanstvenika i oživljujući naslovnice popularnih časopisa”. Zanimljivo je da je čak i uredništvo Timesa odlučilo iznijeti svoje mišljenje. “Astronomi bi trebali astrolozima prepustiti posao traženja uzroka zemaljskih događaja u zvijezdama”, prekorio je časopis.

Za bolje razumijevanje žestine takve reakcije pomoći će ako se ponovno prisjetimo Lyella. Masovna izumiranja jasno se ističu u fosilnim nalazima, čak toliko da iz njih pro izlazi i jezik korišten da se opiše Zemljina povijest. John Phillips, Lyellov suvremenik koji ga je naslijedio na položaju predsjednika Londonskoga geološkog društva, 1841. godine podijelio je život na Zemlji u tri poglavlja. Prvi je nazvao paleozoik po grčkoj riječi za “drevni život”, drugi mezozoik što znači “srednji život”, a treći kenozoik, odnosno “novi život”. Phillips je kao razdjelnicu između paleozoika i mezozoika odredio ono što bi danas nazivali izumiranjem s kraja perma, a između mezozoika i kenozoika događaj s kraja krede. (Geološkim jezikom, paleozoik, mezozoik i kenozoik su “ere”, a svaka se era sastoji od nekoliko “perioda”; primjerice, mezozoik obuhvaća trijas, juru i kredu.) Fosili iz triju era bili su tako različiti da je Phillips mislio da predstavljaju zasebne činove stvaranja.

  • Alvarezi su predlagali različite teorije, a poslije gotovo godine slijepih ulica došli su do hipoteze udara. Prije 65 milijuna godina asteroid promjera deset kilometara sudario se sa Zemljom

Lyell je dobro znao za te prekide u fosilnim zapisima. U trećem svesku knjige Načela geologije spomenuo je “jaz” između biljaka i životinja pronađenih u stijenama iz perioda gornje krede te onih pronađenih neposredno iznad, s početka perioda tercijara (koji se sada službeno smatra početkom paleogena). Primjerice, sedimenti iz gornje krede sadržavali su ostatke brojnih vrsta belemnita — životinja sličnih lignjama iza kojih su ostali fosili u obliku čahura metaka. Ali fosili belemnita nikad nisu pronađeni u novijim talozima. Isto je vrijedilo i za amonite te za školjkaše rudiste — školjke koje su stvorile goleme grebene. (Rudisti su opisani kao kamenice koje se pretvaraju da su koralji.) Lyellu je bilo nemoguće, odnosno “nefilozofski” zamisliti da je taj “jaz” predstavljao ono što se činilo — iznenadnu i dramatičnu globalnu promjenu. Zato je u prilično zgodnom primjeru kružnog zaklju- čivanja ustvrdio da je faunalni jaz samo jaz u fosilnom zapisu. Usporedivši oblike života s obje strane navodnog jaza, Lyell je za- ključio da je neobjašnjeni interval zasigurno bio dug te približno jednak vremenu koje je prošlo otkad se zapis nastavio. Uporabom današnjih metoda datiranja, praznina koju je pretpostavljao iznosi otprilike šezdeset pet milijuna godina.

DARWIN JE TAKOĐER BIO DOBRO INFORMIRAN o diskontinuitetu potkraj krede. U Podrijetlu je zapisao da se nestanak amonita čini “izvanredno iznenadnim”. I, baš kao Lyell, odbacio je amonite i ono što se činilo da poručuju.

“Što se mene tiče”, primijetio je, prirodne geološke zapise promatram kao povijest svijeta zabilježenu na nesavršen način i pisanu promjenjivim dijalektom; o toj povijesti ima- mo samo posljednji svezak koji se odnosi samo na dva ili tri stoljeća. Od tog je sveska sačuvano samo pokoje kratko poglavlje, a na svakoj stranici samo tu i tamo koji redak.

Rascjepkana narav zapisa značila je da je prividnost iznenadne promjene bila upravo to, prividnost: “Što se tiče navodno iznenadnog istrebljenja cijelih porodica ili redova”, mora se zapamtiti, napisao je Darwin, da su “veliki vremenski intervali” vjerojatno bili nezabilježeni. Da dokazi o tim intervalima nisu izgubljeni, pokazali bi “vrlo sporo istrebljenje”. Tako je Darwin nastavio lajelovski projekt okretanja geoloških dokaza na glavu.

“NAŠE JE NEZNANJE TAKO DUBOKO, a naša uobraženost tako velika da se čudimo kad čujemo za izumiranje nekog živog bića, a kako mu ne vidimo uzrok, prizivamo kataklizme da opustoše svijet!”, rekao je.

  • ‘Povezivanje dinosaura, stvorenja koja zanimaju samo najveće dosadnjakoviće, sa spektakularnim izvanzemaljskim događajem, činilo se kao jedna od onih zavjera’

Darwinovi su nasljednici naslijedili problem “vrlo sporog istrebljenja”. Aktualistički pogled isključivao je iznenadnu ili sveobuhvatnu promjenu svake vrste. Ali što se više saznavalo o fosilnim zapisima, bilo je sve teže ostati pri tvrdnji da je cijelo jedno doba u trajanju od nekoliko desetaka milijuna godina na neki nepoznat način jednostavno nestalo. Rastuća je napetost dovela do niza sve nategnutijih objašnjenja. Možda je potkraj krede doista došlo do nekakve “krize”, ali morala je biti riječ o iznimno sporoj krizi. Možda su gubici s kraja tog perioda doista bili “masovno izumiranje”, ali masovna izumiranja ne smijemo pobrkati s “katastrofama”. Iste godine kad su Alvarezi objavili članak u časopisu Science, George Gaylord Simpson, u to vrijeme vjerojatno najutjecajniji paleontolog na svijetu, napisao je da se “preokret” s kraja krede treba smatrati dijelom “dugog i u biti kontinuiranog procesa”.

U kontekstu “čistunskog aktualizma”, hipoteza udara bila je mnogo više od pogrešne. Alvarezi su tvrdili da su objasnili događaj koji se nije dogodio — događaj koji se nije mogao dogoditi. Kao da prodajete patentirani lijek za izmišljenu bolest. Nekoliko godina nakon što su otac i sin objavili svoju hipotezu, na sastanku Društva kralješnjačke paleontologije održana je neformalna anketa u kojoj je većina ispitanika rekla da smatra da je moguće da se dogodio nekakav kozmički sudar. Ali samo je pet posto smatralo da to ima nekakve veze s izumiranjem dinosaura. Jedan je paleontolog na tom sastanku hipotezu Alvarezovih proglasio “budalaštinom”.

Sesto izumiranje - naslovnica veliki meki

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.