Austrijski esejist Karl-Markus Gauss u svojoj knjizi ‘U šumi prijestolnica’ govori o kulturnoj povijesti Europe prepunoj propalih utopija i propuštenih mogućnosti, a Nacional donosi ulomak u kojem autor piše o lutanjima kroz Beč u kojima je otkrio priču o prijateljstvu Vuka Karadžića i Petra Preradovića te potom putovanje završio u Jasenovcu

Marokanska ulica u bečkom trećem gradskom području polazi od Rennwega, gotovo točno nasuprot Donjem Belvedereu u kojem sam se nekoć susreo s grimasama nedokučivoga Messerschmidta, i vodi nizbrdo prema Heumarktu. Nakon što je 1813. dospio u Beč kao dvadesetsedmogodišnji izbjeglica, ovdje je više od pedeset godina živio Vuk Karadžić, otac srpske nacije.

Odrastao u zabačenom selu na zapadu Srbije, nije mogao steći nikakvo više obrazovanje. Pa ipak mu je u Beču takoreći ni iz čega pošlo za rukom da za malo godina postavi temelje srpske nacije: stvorio je književni jezik blizak narodnome, ustanovio novi pravopis i prikupio dotad samo usmeno prenošenu narodnu poeziju. Književni jezik izumio je tako što je unatoč kaluđerskoj prijetnji izopćenjem okrenuo leđa mrtvom crkvenoslavenskom koji nitko nije razumio i predložio mudru nagodbu između seljačkih dijalekata koji su se u svakom selu drukčije izgovarali. Njegov novi pravopis, koji je trebao biti lak za čitanje i učenje, slijedio je načelo “piši kako govoriš, čitaj kako piše”, a to je značilo uklanjanje naslijeđene ortografske ropotarije koja je čitanje i pisanje činila tajnom znanošću i privilegijem elite. Što su braća Grimm učinila s njemačkim bajkama, to je on učinio s narodnim pjesništvom Srba, koje je sakupljanjem uspio spasiti iz staroga u novo doba.

Već prve godine Karadžić je u Beču upoznao dvije osobe koje su dovele do preokreta u njegovu životu: slovenskog učenjaka Jerneja Kopitara i bečku djevojku iz predgrađa Annu Krauß. Kopitar, seljački sin zagonetne nadarenosti kojega su poslali na studij u Beč pa je ovdje s 26 godina objavio svoju “Gramatiku slavenskoga jezika Kranjske, Koruške i Štajerske”, čovjek kojeg su suvremenici sa strahopoštovanjem nazivali “monstrum scientiarum”, čudovištem znanostî i učenosti, bio je u carskoj Dvorskoj knjižnici kao kustos nadležan za sve slavenske knjige. On je Karadžića učio osnovama filologije koje su ovoga napokon osposobile da sa srpskim učini ono što je Kopitar pokušavao sa slovenskim, naime da od govornoga narodnog jezika načini sustav pravila standardnog i književnog jezika koji je blizak narodu. Kopitar ga je upoznao i s Friedrichom Schlegelom, Jakobom Grimmom i drugim njemačkim prorocima europskih narodnih jezika i narodnih poezija, koji su u njemu vidjeli svoga balkanskog navjestitelja čiji su dolazak dotad toliko priželjkivali.

Anna Krauß podarila je kržljavome strancu hramavih nogu nešto drugo, naime srce, dom i tijekom godina dvanaestero djece. Čak i u starosti, kad je već bio europski poznata osoba, član svih akademija na kontinentu, opskrbljen mirovinom ruskoga cara i svim znanstvenim počastima koje se moglo dobiti od austrijskoga, Karadžić se tužio što je njegova supruga morala kraj njega patiti u tako gorkom siromaštvu. Jer on je doduše nepojmljivo brzo objavio svoju gramatiku srpskoga jezika, veliki srpski rječnik s 27.000 objašnjenih riječi i svoje zbirke narodnih pjesama koje su u cijeloj Europi pokrenule pravu srpsku modu, sličnu onoj grčkoj, kojoj su toliki pobunjenici plaćali danak u liberalnim salonima, a koji put i na bojištima; a hitro je, unatoč brojnim otporima, umio nametnuti i svoju reformu jezika i pisma; ipak je mnogo godina živio u gorkoj neimaštini, u svojem malom stanu u Marokanskoj ulici, bez sigurnih prihoda, s jatom djece koje je raslo i koje su periodično decimirale bolesti što su onomad cvjetale u tjeskobi sumornih i vlažnih stanova. Na kraju je od dvanaestero djece samo dvoje nadživjelo svoje roditelje, jedno od njih bila je Minna, poliglotski načitana kći, koja je ocu vjerno služila kao tajnica i suradnica i zbog toga gotovo zaboravila živjeti vlastiti život i pisati vlastite knjige.

Nedaleko od Marokanske ulice od Rennwega se prema gradu odvaja mnogo šira i duža Mađarska ulica. Ovdje je stanovao hrvatski general i pjesnik Petar Preradović, na čijoj je nekadašnjoj zgradi pričvršćena neobična ploča koju sam slučajno otkrio dvije godine prije, slijedeći neki drugi trag, a koja svojom posvetom “Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti” svjedoči o zemlji koja je nestala u krvi i samo u Beču još živi, u kojem je međutim u određenom smislu i izumljena. Upravo ovdje, na jednoj od ulica bečkoga trećeg gradskog područja, sreli su se prvi put Vuk Karadžić, koji je stvorio gramatiku, ortografiju i rječnik suvremenoga srpskog jezika, i od njega mlađi Petar Preradović, s kojim započinje suvremena hrvatska književnost. Sprijateljili su se jer su obojica dakako htjeli isto budući da im jezik nije bio sredstvo razdvajanja ljudi, nego njihova povezivanja.

  • Stari Karadžić posjetio je mlađega Preradovića, sretan što se budućnost počinje ocrtavati kao sretno doba slobode i mira, i rekao: ‘Pa vidiš li, brate, da sad već ustaju i pjesnici i da se na ovom našem jeziku, zvali ga mi srpskim, kao ja, ili hrvatskim, kao ti… sriču stihovi’

Jernej Kopitar, koji je provodio dane i noći nad knjigama Dvorske knjižnice, bio je uvjeren da su svi slavenski jezici varijante jednog jedinog zajedničkog prajezika Slavena. To ga uvjerenje međutim nije odvelo na krivi put da male jezike osudi na propast i zauzima se za neki moćni sveslavenski opći jezik; naprotiv, ono ga je potaknulo da prizna vrijednost i dostojanstvo svake, pa i najmanje, jezične zajednice i sanja o blistavoj bratskoj budućnosti svih Slavena. Isto su tako u Beču i Srbi i Hrvati otkrili da imaju zajednički jezik i upravo su se u Beču, protiv čije će se vladavine slavenske nacije kasnije pobuniti, dogovorili da njihov zajednički jezik treba imati dvije različite forme pisma. Oduševljen svim tim svitanjima svijetle budućnosti, Petar Preradović, pacifistički pjesnik i general, koji je svoj izgubljeni, oteti materinski jezik iznova otkrio tek kao kadet habsburške vojne akademije u Milanu, smatrao je upravo Hrvate i Srbe, te bratske narode koji se nikada neće zavaditi, pozvanim da Europi donesu vječni mir.

Onog vrelog ljeta kad smo odlučili upoznati Srbiju napustili smo autocestu na putu za Beograd stotinjak kilometara jugoistočno od Zagreba. Nikakva ploča na hrvatskoj cesti nije upućivala na to da se ovdje nalazi mjesto po imenu Jasenovac. Županijskom cestom vozilo se kroz močvarno područje nad kojim su kružila jata velikih ptica i duž prostranih polja pod zažarenim suncem, a onda napokon ugledasmo: deset metara visok kameni cvijet, moćan betonski pupoljak ljiljana što je nicao usred polja. Ovdje se između 1941. i 1945. nalazio koncentracijski logor Jasenovac koji je podigla fašistička država hrvatskih ustaša, u kojem se ubijalo Židove, pravoslavne svećenike, muslimane, Srbe, Rome, komuniste svih nacionalnosti, a i Hrvate koji su se opirali režimu velikog ubijanja. S ceste nije bilo odvojka, nego nas je vodila oko polja sa spomenikom, djelom arhitekta Bogdana Bogdanovića, koje je iz daljine izgledalo prije zastrašujuće negoli potresno, u mjesto koje leži kilometar od logora.

Tjeskobna se tišina širila nad selom koje bijaše neuobičajeno gusto izgrađeno jer se svaka druga kuća doimala kao pogođena vatrenom pripremom i nenastanjena, a neposredno kraj tih propadajućih građevina stanovnici su podigli nove kuće čiji zidovi od crvene opeke većinom još ne bijahu ožbukani. Tamo, u vrtu nove građevine, stajao je mali plavi bazen za djecu s plastičnom patkom i svakojakim igračkama, ali u susjednom dvorištu, čija je drvena ograda bila polomljena, šikara je kroz otvorena vrata navirala u napuštenu kuću; ovdje su na prozorskoj klupčici stajali lijepo poredani lonci s raznobojno rascvjetalim cvijećem, a kroz krovište susjedne kuće probijale su se grane drveta koje je u njoj izraslo. Jasenovac, mjesto na čijem su općinskom prostoru ustaše od 1941. do 1945. držale ubilačku mašineriju u stalnom pogonu, bio je pedeset godina poslije poprištem rata. Polja oko nekadašnjeg logora bila su područje na kojem su se postrojavale zaraćene vojske, a samo neugledno mjesto, zavičaj dvije tisuće ljudi, dijelom Srba, dijelom Hrvata, bilo je plijen za koji su se borile.

Nakon što se Hrvatska 1991. izjasnila za neovisnost, Srbi, kojih je više od pola milijuna stoljećima živjelo na području Krajine i stoga na hrvatskom teritoriju, proglasili su “Slobodnu republiku Krajinu” i odcjepljenje od novoosnovane države. Njima su se priključili zemljaci iz historijskih krajeva Baranje i Slavonije, tako da je srpska republika zauzela gotovo trećinu teritorija Hrvatske. Jasenovac, na jugu Slavonije, nekadašnje žitnice Hrvatske, gdje se sastaju Una i Sava, svakih je nekoliko mjeseci padao pod druge okupatore; jednom je ovdje vladala Jugoslavenska narodna armija, koja već odavno bijaše postala nacionalnom srpskom vojskom, potom hrvatske paravojne postrojbe. Specijalne jedinice i jedne i druge strane osvajale su ovo zemljište i ovo selo; nakon etničkog čišćenja koje su počinile srpske postrojbe, razorivši katoličku crkvu u Jasenovcu i dvije stotine drugih crkava u tom području, mjesto su ponovno osvojile hrvatske paravojne snage, koje su sa svoje strane dizale u zrak kuće srpskih stanovnika, dok i oni opet ne bijahu otjerani odavde, da bi se nakon nekoliko mjeseci ponovno vratili i još jednom natjerali u bijeg tisuće ljudi čiji su preci nekoć živjeli ovdje. Pojedini zapovjednici zaraćenih paravojnih postrojbi koji su u Krajini i u Slavoniji naređivali etnička čišćenja, zlostavljanja, mučenja i ubijanja zarobljenika, nalagali rušenje kuća i crkava, danas složno sjede, osuđeni kao ratni zločinci, u švedskim ili nizozemskim zatvorima i provode dane igrajući zajedno šah ili stolni tenis i tugujući za jugoslavenskom kuhinjom. Mali izvršitelji velikih pokolja vratili su se, međutim, u svoja sela i gradove, u ono što se naziva normalnim životom, zločinci koji su ubijali na godišnjim odmorima ili nakon završetka radnoga vremena, a sad su opet postali pristojnim građanima koji možda katkad sanjaju svoje godišnje odmore.

Išli smo kroz nijemo selo o čijim su stanovnicima svjedočile samo alatke odložene u vrtovima i pohabane zastave što su visjele s prozorâ. Ulica je vodila prema groblju, no i sam je Jasenovac podsjećao na groblje nastanjeno sumnjičavim ljudima i nakon što smo neko vrijeme prolazili mimo kuća sa slijepim prozorima, urušenim krovovima, rupama od metaka na fasadama i novih zgrada koje su ostavljale čudan dojam provizornosti, pročitah na maloj ploči da se nalazimo u Ulici Petra Preradovića, ulici koja je baš ovdje, na mjestu etničkoga razdora, bila posvećena Petru Preradoviću, čovjeku koji je oduševljeno propovijedao vječni mir među narodima koji će nastupiti u svijetu kao djelo jedinstvenoga bratskog naroda Srba i Hrvata. Kod groblja shvatismo da u ovom malom mjestu zapravo postoje dva posljednja počivališta: pravoslavno, koje bijaše prostrano i dobro se održavalo, i katoličko, koje nije bilo tako pristalo i na kojem se za mrtve očito nije mnogo brinulo. U novim kućama živjeli su Hrvati kojima su srpski susjedi razorili kuće i Srbi kojima su hrvatski susjedi razorili kuće, opet su živjeli jedni pokraj drugih, kao i uvijek, gledajući svoje razorene stare kuće i pokapahu svoje mrtve na dva različita groblja koja su oduvijek stajala jedno naspram drugog i do kojih se oduvijek dospijevalo Ulicom Petra Preradovića.

  • Petar Preradović, pacifistički pjesnik i general koji je svoj izgubljeni, oteti materinski jezik iznova otkrio tek kao kadet habsburške vojne akademije u Milanu, smatrao je upravo Hrvate i Srbe, te bratske narode koji se nikada neće zavaditi, pozvanima da Europi donesu vječni mir

Kad smo izišli iz mjesta, našli smo neasfaltiranu cestu koja je vodila van u polje na kojem je stajao znameniti betonski cvijet. Još dok smo ga gledali izdaleka, tjeskobno sam se pitao nije li možda ipak ispao suviše velik i moćan i te se dvojbe izbliza nisu umanjile. Ali na ovom mjestu spomena mnogo je više od te možebitne neprimjerenosti spomenika ozlojeđivalo i potresalo što je ovdje sve bilo bezočno prepušteno propadanju, daskama prekriven put kojim smo prilazili spomeniku, a i on sam. Šest vrela iz kojih je Bogdan Bogdanović zamislio izrastanje cvijeta, moćnoga simbola tuge, ranjivosti koja je postala betonom, bijahu prazna, kameni cvjetni listići oštećeni, pukotine zidova bile su tu i tamo zalivene silikonom, a oštećena žbuka grubo premazana. Ovo se spomen-obilježje, podignuto kako bi podsjećalo na mjesto najvećeg masovnog ubojstva na Balkanu, trebalo zaboraviti, a sjećanje na ustašku državu i njene zločine izbrisati.

Osamdesetih godina, međutim, za sjećanje se borilo, tih se dana između srpskih i hrvatskih političara, historičara, propagandista oko Jasenovca vodio spor u kojem se već nazirala sklonost da ga se jednog dana riješi oružjem. Srpski nacionalisti nazivali su Jasenovac “najvećim srpskim gradom pod zemljom”, pa kao da im nije bilo dovoljno ljudi koje se tu zatuklo, izbolo, ustrijelilo ili prepustilo smrti od gladi i pošasti, broj se žrtava stalno uvećavao kako se približavao krvavi raspad zajedničke države, sve dok Vuk Drašković, pisac i političar, nije dogurao do više od milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu, neshvatljivoga broja koji bi bio gotovo jednak broju žrtava svih jugoslavenskih nacija tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata. S druge strane, broj žrtava u hrvatskim studijama, koje su nosile besramne naslove kao što je “Jasenovačka laž”, bivao je sve manji, dok se logor smrti nije pretvorio u odgojni logor, nastao zbog razvoja događaja u ratu, u kojem je nažalost život izgubilo nekoliko tisuća ljudi, većinom Hrvata. Okolnost da neovisni centar Simona Wiesenthala procjenjuje broj žrtava na otprilike 90.000 jednako je ozlojeđivala i one kojima nikad nije bilo dovoljno umrlih ljudi, ako su samo bili Srbi, kao i ove druge, koji su poricali mrtve svih nacionalnosti i religija jer su znali da su počinitelji bili Hrvati.

Vratili smo se na autocestu i vozili njome prema granici koja danas međusobno razdvaja Hrvate i Srbe. Etniziranje antifašizma bilo je važna etapa na putu prema ratu, koja i danas, godinama nakon strašnoga sukoba, sprečava mnoge Hrvate i Srbe da priznaju zločine koji su počinjeni u njihovo ime i priznaju patnju drugih jer se fašizam uvijek može pripisati drugoj naciji kao njen navodno nacionalni karakter, a humanizam naprotiv uknjižiti kao trajno pozitivan saldo na vlastitom računu.

Na dobro utvrđenoj granici dug je niz automobila. U svojem romanu Pave i Pero austrijska književnica Paula von Preradović, unuka hrvatskoga nacionalnog pjesnika kojoj je ime danas poznato samo zato što je napisala tekst austrijske savezne himne, opisuje susret Vuka Karadžića i Petra Preradovića. U Beču, u trećem gradskom području, u stanu pjesničkoga generala, sjedili su skupa: stari Karadžić posjetio je mlađega Preradovića kako bi mu, sretan što vremena bivaju sve bolja i što se budućnost već počinje ocrtavati kao sretno doba slobode i mira, s osjećajem emfatičnog prijateljstva rekao: “Pa vidiš li, brate, da sad već ustaju i pjesnici i da se na ovom našem jeziku, zvali ga mi srpskim, kao ja, ili hrvatskim, kao ti… sriču stihovi, vidiš li brate, toliko me to raduje da sam morao doći k tebi…”

u-sumi-prijestolnica_300dpi

Komentiraj