Iz upravo objavljene knjige Igora Štiksa ‘Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država’ Nacional donosi ulomak u kojem se analizira odnos Komunističke partije Jugoslavije prema nacionalnom pitanju

Premda su jugoslavenski socijalisti općenito bili skloni novoj državi, Komunistička je internacionala (Kominterna) u travnju 1920. objavila “Manifest” balkanskim komunistima koji je pozvao na razbijanje nepravednog “versajskog” poretka na Balkanu i emancipaciju potlačenih nacija. To je podrazumijevalo komadanje Jugoslavije, pri čemu je Kominterna i sam taj termin smatrala ničim doli drugim imenom za “vlast srbijanske birokratske i zemljovlasničke oligarhije”. Rješenje za jugoslavenske nacije podrazumijevalo je njihovo uključivanje u “federaciju socijalističkih balkanskih (ili balkanskih i dunavskih) sovjetskih republika”. “Ponešto paradoksalno, Komunistička partija Jugoslavije odabrala je usvojiti cilj, ignorirajući predviđena sredstva”. Drugim riječima, KPJ je htjela da Jugoslavija kao takva postane članicom buduće sovjetske federacije. Njihov tihi otpor potvrđen je u programu usvojenome na Vukovarskom kongresu samo dva mjeseca poslije, u lipnju 1920. Te su se linije držali sve dok Kominterna nije počela primjenjivati ozbiljnije mjere uvjeravanja, koje su pak izazvale značajnu teorijsku i političku podjelu među jugoslavenskim komunistima.

U “programu praktičnog djelovanja” osnivačkog kongresa Partija se zalaže za “jednu nacionalnu državu s najširom autono- mijom regija, oblasti i općina”. To međutim zahtijeva “zaštitu nacionalnih manjina” i, što je zanimljivo, potpunu pravnu i po- litičku jednakost nedržavljana i državljana”. U skladu s klasičnim marksističkim naukom on pozdravlja ujedinjavanje i centralizam (ali ne buržoaski!) jer su veće ekonomske jedinice povoljnije za opći razvoj i, na kraju, za komunističku revoluciju. Komunisti se dakle suprotstavljaju separatizmu u korist lokalne autonomije, inzistiraju na primatu klasne borbe i općenito, do 1923., u nacionalnom pitanju vide još jednu buržoasku varku. Godine 1920. Partija je ostvarila odličan rezultat na općinskim izborima (osobito u većim gradovima poput Beograda, gdje je komunist Filip Filipović izabran za gradonačelnika) te na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenom iste godine, zahvaljujući čemu je KPJ izbila na treće mjesto po snazi u Skupštini. Međutim samo mjesec dana poslije KPJ je zabranjena kraljevskom “Obznanom”, što je dovelo do naglog pada članstva Partije i njenog političkog utjecaja u sljedećem desetljeću.

U godinama u kojima je nacionalno pitanje mučilo jugosla- vensku politiku i društvo svojeglavo sljepilo komunista spram tog problema samo je ubrzalo njihovu političku marginalizaciju. U srpnju 1922. na Prvoj konferenciji KPJ usvojena je “Rezolucija o političkoj situaciji i najvažnijim zadacima Partije”. Priznala je da teorija nacionalnog jedinstva kakvu je iznosila srbijanska buržoazija samo služi interesima srbijanskog imperijalizma. Za Partiju je jedino rješenje cjelokupnog “nacionalnog i plemen- skog” tlačenja bio princip samoodređenja, ali će potpuno naci- onalno i ekonomsko oslobođenje biti moguće samo revolucijom i unutar balkanske socijalističke federativne sovjetske republike. Godinu dana poslije izbija velik sukob oko nacionalnog pitanja između desnog i lijevog krila Partije.

Desno krilo odobravalo je raniji stav Partije spram nacionalnog pitanja. Njegov vođa Sima Marković prikazuje nacionalno pitanje kao stvar sukoba između srbijanske, slovenske i hrvatske buržoazije oko ekonomskih resursa; “nacionalni” sukob tako “zamagljuje” ono što je u biti klasna borba. Partija treba ustrajati na čistoj klasnoj borbi, pri čemu se nacionalno pitanje svodi na puko “ustavno pitanje” koje se može riješiti demokratizacijom političkog života i amandmanima na Ustav iz 1921. To bi jamčilo ravnopravnost Srba, Slovenaca i Hrvata i osiguralo političku autonomiju regija. Zanimljivo je da je Marković Jugoslaviju smatrao savezom suverenih nacija, mada ne i suverenih država, te se prema tome protivio federalizmu kao uređenju koje bi, kako su se bojali mnogi marksisti, samo fragmentiralo radničku klasu. Antifederalistički, ali i antiunitaristički stav desnog krila izazvao je reakciju s lijevog krila KPJ, koje je prednost davalo federalnom rješenju. Lijevo je krilo usvojilo lenjinistički princip “samoodređenja do odcjepljenja” i odbacilo Markovićeve ustavne mjere, kao i njegovo inzistiranje na klasnoj borbi, jer je po njihovu sudu nacionalno pitanje obuhvaćalo sve klase. Tvrdili su da se separatističke nacionalizme može tolerirati pod uvjetom opreza spram “svrsishodnosti” odcjepljenja u svakom pojedinačnom slučaju. Najistaknutije doprinose iz lijeve frakcije davali su Đuro Cvijić i hrvatski književnik ekspresionist August Cesarec, koji je u članku iz kolovoza 1923. priznao povijesnu važnost ujedinjenja Južnih Slavena, ali je, s druge strane, njegovu tadašnju monarhističku formu odbacio u korist republikanske federacije.

  • Suočeno s dolaskom Hitlera na vlast i nužnošću jake antifašističke koalicije, vodstvo Kominterne shvatilo je da bi poticanje raspada Jugoslavije poslužilo strategiji neprijatelja

Na Trećoj konferenciji KPJ u Beogradu u siječnju 1924. fede- ralisti su bili premoćni. Usvojena “Rezolucija o nacionalnom pitanju” prvi put u revolucionarnoj strategiji Partije povezuje nacionalno i socijalno oslobođenje, što je smjesa koja će se dva desetljeća poslije pokazati kritičnom. Rezolucija je optužila srbijansku buržoaziju za početnu pogrešku pri stvaranju jugoslavenske nacije. Stvaranje jedne nacije u Jugoslaviji bilo je neuspješno već od začetka, što je pokrenulo sve dublje nacionalne antagonizme i na kraju proizvelo tri neovisne nacije (Srbe, Hrvate i Slovence). Srbijanska je buržoazija bila okrivljena zbog svoje kolonijalne ekspanzionističke politike spram Makedonije (koja je bila podvrgnuta “posrbljivanju”) i Albanije, što seže i prije Prvog svjetskog rata, zbog njene eksploatacije Slovenije i Hrvatske (pa čak i njihovih buržoazija) te uništavanja autonomije Crne Gore, Bosne i Vojvodine. S druge strane, odvajanje nacija ne mora uvijek biti “svrsishodno”. Prema tome, apstraktno priznanje prava na odcjepljenje ne bi spriječilo Partiju da u posebnim slučajevima agitira protiv njega, jer – kako se neobično tvrdi u Rezoluciji, a to će se vjerovanje na neki način održati sve do zadnjeg jugoslavenskog Ustava iz 1974. – “što je jača sloboda samoodređenja, slabiji je separatizam”. Rezolucija iz 1924. i nadalje će biti od enormnog značaja za kasniju povijest Jugoslavije. Partija je priznala kraj projekta izgradnje jugoslavenske nacije i naglasila izgradnju države buduće federativne Jugoslavije. Pa ipak, sljedeća dva desetljeća jugoslavenski su se komunisti kolebali između potpunog odbacivanja Jugoslavije – stava koji su usvojili po instrukcijama Kominterne između 1924.–25. i 1934.–35. – i varijacija federalističkog rješenja.

Otvoreni frakcijski sukobi unutar KPJ o nacionalnom problemu prisilili su Kominternu da reagira pola godine kasnije na Petom kongresu Komunističke internacionale i otvoreno kritizira desno krilo KPJ. Pravo nacija na samoodređenje u južnoslavenskim zemljama, u interpretaciji Kominterne, u osnovi je značilo neposredno komadanje rojalističke Jugoslavije ili, što bi po učincima bilo isto, njenu duboku reorganizaciju. U ožujku 1925. taj je stav potvrdio sam Staljin. Na Petom plenumu Izvršnog komiteta Komunističke internacionale izbio je sukob između Staljina i Sime Markovića. Staljin je tvrdio da nacionalni program Partije mora sadržavati i pravo nacija na samoodređenje do odcjepljenja ili nacionalnu teritorijalnu autonomiju za one nacionalnosti koje bi htjele ostati u Jugoslaviji. On nije samo ostavio otvorena vrata za opstanak Jugoslavije kao države nego je ponudio i vrlo važnu uputu za njenu buduću organizacijsku strukturu: sama Jugoslavija, tvrdio je, bila bi preobražena u “federaciju autonomnih nacionalnih država zasnovanu na sistemu sovjeta”. Jugoslavenski komunisti pokorili su se naredbama Kominterne. Razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne Slovenije, Hrvatske i Makedonije sve do 1934.–35. ostalo je partijskom linijom.

Od odbacivanja Jugoslavije do njene obrane

Krajem 1934. Kominterna je – praktički preko noći – radikalno promijenila politiku spram Jugoslavije i 1935. potvrdila novi kurs. Suočeno s dolaskom Hitlera na vlast i nužnošću jake antifašističke koalicije, vodstvo Kominterne shvatilo je da bi poticanje raspada Jugoslavije u zbilji poslužilo strategiji neprijatelja. KPJ je opet poslušno slijedila novu liniju i revno se vratila federalistič- koj formuli, što je općenito bilo prihvatljivije njenom članstvu. U samoj Jugoslaviji Partija je izgubila golem broj članova, a mnogi su se vjerni komunisti nalazili bilo u zatvoru, bilo u egzilu. Jasno je da je u odbacivanju jugoslavenstva između 1924. i 1934. središnju ulogu imala počesto neshvatljiva globalna politika Moskve, no te štetne promjene poklopile su se sa širokim razočaranjem jugoslavenskim projektom među nesrpskim narodima i s općim nezadovoljstvom diktaturom kralja Aleksandra i politikom integralnog jugoslavenstva. U tom kontekstu KPJ je zbiljski odbacila jugoslavenstvo – koje se već shvaćalo ne kao nacionalizam, nego kao južnoslavenski internacionalizam – u ime internacionalizma unutar balkanske ili čak i šire regionalne i, na kraju, svjetske socijalističke federacije. Unatoč čitavom desetljeću, iz perspektive kasnijih događaja, nezgodnog odnosa spram Jugoslavije kao države KPJ je ostala jedina istinski jugoslavenska politička partija od ikakva značaja u cijeloj zemlji. U proljeće 1934. Kominterna je još uvijek poticala odcjepljenje Slovenije, Hrvatske i Makedonije od Jugoslavije. U lipnju 1934. KPJ je s talijanskim i austrijskim komunistima potpisala pakt o stvaranju ujedinjene i neovisne Slovenije. Prvi signal promjene koja će uslijediti pojavio se u prosincu 1934. na Četvrtoj nacionalnoj konferenciji KPJ. Partija je iznenada prestala pozivati na razbijanje Jugoslavije i donijela povijesno važnu odluku za samu KPJ (koja je na neki način pridonijela njenom vlastitom raspuštanju više od pola stoljeća poslije) i za buduću socijalističku Jugoslaviju; obavezala se uspostaviti zasebne komunističke partije Slovenije, Hrvatske i Makedonije. KP Slovenije doista je osnovana u travnju 1937., a stvaranje KP Hrvatske slijedilo je u kolovozu iste godine.

  • Tito je bio u pravu. Samo je Partija uoči rata povezivala rješavanje nacionalnog pitanja sa socijalnom emancipacijom

Do istinske je prekretnice došlo sljedeće godine. U ožujku 1935. Centralni komitet (CK) KPJ prestao je etiketirati Jugoslaviju kao “imperijalističku tvorevinu”. Umjesto toga naglasak stavlja na regionalnu autonomiju, što je bilo značajno za Hrvatsku, ali ovaj put izbjegava bilo kakvo pozivanje na raspuštanje Jugosla- vije. U lipnju 1935. ta je promjena javno proglašena na Splitskom plenumu Centralnog komiteta KPJ. Jugoslaviju treba sačuvati kao federaciju autonomnih nacionalnih jedinica. Godine 1937. KPJ je iz uporabe izbacila termin “samoodređenje” i nastavila osuđivati separatizam. No samo dvije godine poslije Moskva šalje još jedan zbunjujući signal nakon potpisivanja nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju u kolovozu 1939. KPJ je primila instrukcije da spram Jugoslavije zauzme miroljubiv i neutralan stav umjesto da je podržava ili vrši agitaciju protiv nje.

U listopadu 1940., šest mjeseci prije napada sila Osovine na Jugoslaviju, u Zagrebu je održana Peta konferencija KPJ. U njenoj Rezoluciji odjekuju duboka nacionalna nezadovoljstva zbog kojih je Partija na prvo mjesto morala staviti “najvažniju i akutnu zadaću – borbu za nacionalnu ravnopravnost potlačenih naroda i narodnosti Jugoslavije”. Premda Rezolucija rabi poznate fraze, vrijedi pobliže razmotriti Titov govor na toj konferenciji. Tito kritizira bivše vođe Partije (Sima Marković i Milan Gorkić već su nestali u Staljinovim čistkama) zbog toga što nisu razumjeli nacionalno pitanje. “A odgovor je cijelo vrijeme bio tu, u njihovim rukama, da su ga samo znali.” Ali što je bio odgovor? Na to pitanje Tito nudi poprilično intrigantnu formulu: “nacionalna autonomija, uvjet za socijalnu revoluciju; raznolikost nacionalnih kultura – uvjet za političku jednoobraznost”. Tito značajno ukazuje na Sovjetski Savez kao, po njegovu mišljenju, “uzor višenacionalne države, uzor za ono što Jugoslavija s raznim svojim rasama mora postati”. U sljedećoj rečenici on ističe kako samo Partija ima “pravo rješenje” nacionalnog pitanja u Jugoslaviji: “Ne zaboravite, drugovi, da partija koja ima hrabrosti donijeti Jugoslaviji to rješenje mora postati njen gospodar. I ne zaboravite da mi, i samo mi, imamo to rješenje.”

Ratna vremena: neprijatelji ili braća?

Tito je bio u pravu. Samo je Partija uoči rata povezivala rješavanje nacionalnog pitanja sa socijalnom emancipacijom. Drugim riječima, federalistička formula za buduću višenacionalnu državu mogla je uspjeti samo u kombinaciji sa socijalističkom revolucijom, i vice versa. Strukturne promjene unutar Partije između 1937. i 1941., izvučene političke pouke, kao i dragocjeno iskustvo prikupljeno po zatvorima, na bojištima Španjolske, u ilegali i u savezu s nekomunističkim “naprednim” snagama unutar Narodne fronte, pripremili su članstvo Partije za rat i ideološki i operativno. Otkako je imenovan generalnim sekretarom u prosincu 1937., Tito, koji je prošao Kominternine škole, uspio je brzo disciplinirati i ujediniti Partiju. Novo je vodstvo privuklo mnogo novih članova, osobito među pripadnicima mlade inteligencije, iz svih jugoslavenskih etničkih skupina. Napad nacista na Jugoslaviju u travnju 1941. i na Sovjetski Savez u lipnju 1941. poslužili su kao okidač za oružani otpor protiv okupatora i njihovih domaćih saveznika.

Do studenog 1943. i povijesnog Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) pokret otpora raznih antifašističkih snaga, koji je vodila i njime zapovijedala KPJ, razvio se kao jedini vjerodostojni partner Saveznika u ratu protiv Hitlera. Za tako brz uspon od relativno slabog pokreta do vodeće političke snage otpora (kao i države nakon njenog oslobođenja u svibnju 1945.) svakako ima mnogo razloga, ali postoji opća suglasnost da je za pobjedu komunista zaslužna “iznimno uspješna nacionalna politika”. Ovdje nema dovoljno prostora za opisivanje detalja varljive ratne sreće koja je pratila pokret otpora, promjena u strategiji Partije, brutalnosti i zločina koje su činili okupatori i njihovi lokalni saveznici tokom međuetničkog i političkog građanskog rata koji je pustošio Jugoslavijom između 1941. i 1945. ili, uostalom, poslijeratnih osveta pobjednika. Uglavnom ću se koncentrirati na proces koji je rezultirao uspješnom formulom poslijeratnog ujedinjenja Jugoslavije pod komunističkom vlašću.

  • Pokret otpora raznih antifašističkih snaga, koji je vodila i njime zapovijedala KPJ, razvio se kao jedini vjerodostojni partner Saveznika u ratu protiv Hitlera

Dobar odgovor glasio bi “moguće, ali ne i vjerojatno”, da je itko 1941. postavio pitanje o izgledima za uskrsnuće Jugoslavije. Još je udaljenije djelovala mogućnost da Jugoslavija uskrsne pod komunističkim vodstvom. Protiv KPJ bili su moćni okupatori, kao i domaći nacionalistički kolaboracionisti poput Bele garde u Sloveniji, ustaša u Hrvatskoj, ljotićevaca i nedićevaca u Srbiji te drugih manjih skupina. Partija se nosila i s konkurencijom četničkog pokreta pod vodstvom generala Draže Mihailovića, lojalnog kraljevskoj vladi u Londonu. Međutim program četnika za obnovu kraljevske Jugoslavije te teritorijalno i politički ojačane srpske pozicije unutar unitarističke države nije bio privlačan nesrbima, koji su bili općenito razočarani u Jugoslaviju pod vladavinom Karađorđevića. Opća pasivnost četnika spram Nijemaca i Talijana nakon okupacije zemlje, njihova labava vojna organizacija, niz zločina koje su činili prema nesrpskom stanovništvu (najistaknutije u istočnoj Bosni protiv muslimanskog stanovništva) i neprijateljstvo spram partizana dovelo je do toga da se tokom rata četnički pokret skoro u cijelosti priklonio nacističkom i fašističkom okupatoru. S druge strane, federalistička formula, koja je obuhvaćala i obnovu Jugoslavije i nacionalnu emancipaciju nesrpskih nacija, savršeno se uklapala u široku platformu antifašističkog pokreta otpora i obećanja društvene promjene. Ta moćna vizija buduće političke zajednice, izgrađene na pepelu prve Jugoslavije, osigurala je Titovim partizanima neophodnu podršku da opstanu, bore se i, na koncu, pobijede u ratu.

KPJ je dokazala svoju odanost federalnom rješenju time što je već u kolovozu 1941. uspostavila zasebne komande za svako područje. Stvarna organizacija borbe uvažavala je i etničke i po- vijesne granice. U svom članku iz 1942. “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu narodnooslobodilačke borbe” Tito je potvrdio da su “narodnooslobodilačka borba i nacionalno pitanje u Jugoslaviji neodvojivo povezani”. Narod bi “lako” riješio nacionalna i regionalna pitanja, tvrdi Tito, “i svaki narod stječe pravo da to učini”, zaključuje Tito, “s oružjem u ruci”.

U studenom 1942. u Bihaću je formirano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Godine 1943. antifašistička vijeća, kao zakonodavna i izvršna tijela vlasti, konstituirana su u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (uključujući Boku kotorsku) i Sandžaku, a 1944. i u Srbiji i Makedoniji. U studenom 1943. predstavnici tih vijeća sastali su se u Jajcu, u središnjoj Bosni, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. AVNOJ se proglasio vrhovnim zakonodavnim i izvršnim tijelom nastajuće federativne Jugoslavije i “izdajničkoj” jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu uskratio svako pravo da predstavlja narode Jugoslavije. AVNOJ je objavio odluku o “izgradnji Jugoslavije u skladu s federativnim principom”. U prvoj točki AVNOJ izjavljuje da “narodi Jugoslavije nikada nisu prihvatili podjelu zemlje”. Suprotno, “u zajedničkoj oružanoj borbi [dokazali su] svoju čvrstu volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji”. U drugoj točki ponovo se poziva na federalizam kao vladajući princip buduće Jugoslavije koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca ili, drugim riječima, “narodâ Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”. Zanimljivo je primijetiti kako je u jednom od utemeljujućih dokumenata buduće socijalističke Jugoslavije sama definicija narodâ – jugoslavenskih etničkih nacija i/ili narodâ konstitutivnih republika – neprecizna i dvoznačna. Dvije godine poslije, na drugu godišnjicu odluka iz Jajca, te su programatske točke prevedene u praksu: monarhija je ukinuta i zamijenjena Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom.

Od braće po oružju do federalnih državljana

Federalističko je jugoslavenstvo prethodilo sovjetskom višenacionalnom federalizmu. Tek nakon promjene politike Moskve prema Jugoslaviji 1934. godine sovjetski je model, takoreći, iznova otkriven kao postojeći funkcionalni ideal za prevođenje federalističkog jugoslavenstva – onog tipa jugoslavenstva koji je uvijek dominirao u članstvu Partije – u političku zbilju. Stoga je po mom mišljenju pogrešno gledati na “novu Jugoslaviju” kao na čistu imitaciju ili proizvod slijepog pridržavanja sovjetskog modela. Pa ipak, sovjetsko je usmjerenje prvih poslijeratnih godina bilo neosporno prisutno, a jugoslavenski su se komunisti za mnoga praktična rješenja okretali Moskvi kao u slučaju konkretnog funkcioniranja višenacionalnog federalizma. Vlast je bila visoko centralizirana, a sam je Tito u nekoliko prilika morao javno podsjećati na zbiljsko značenje federalizma u Jugoslaviji. Neposredno nakon oslobođenja Zagreba u svibnju 1945. Tito je govorio o njegovu “administrativnom” karakteru: “Granice federalnih država u federativnoj Jugoslaviji nisu granice razdvajanja, nego granice spajanja. Što je značenje federalnih jedinica u današnjoj Jugoslaviji? Mi ih ne smatramo grupom malih država; one više imaju upravni karakter, slobodu da se vlada sobom”.

  • KPJ je dokazala svoju odanost federalnom rješenju time što je već u kolovozu 1941. uspostavila zasebne komande za svako područje. Organizacija borbe uvažavala je i etničke i povijesne granice

Na osnivačkom kongresu KP Srbije 1945. Tito, kao da ga je obuzeo iznenadan predosjećaj, još jednom upozorava da “…nije naša namjera stvarati unutar Jugoslavije države koje će ratovati jedna s drugom… To je samo pitanje administrativne podjele”. Međutim uskoro su se pojavili prvi znaci nezadovoljstva novom federacijom. “Partizanska federacija bila je suviše centralistička za većinu nesrba i suviše raspršena za Srbe”. U osnovi je bila pretpostavka da će komunistička federalistička formula – ta čuvena formula koju samo oni posjeduju! – zadovoljiti elementarne nacionalne zahtjeve, dok je zbiljski plan – nakon kojega će nacionalno pitanje biti konačno “riješeno” – bila socijalistička revolucija pod vodstvom Partije.

U ovom sam poglavlju nastojao odgovoriti na opće pitanje zbog čega je Jugoslavija vraćena u život kao višenacionalna i socijalistička federacija, nakon poraznog iskustva u međuratnom razdoblju i njenog potpunog nestanka tokom Drugog svjetskog rata. U različitim frakcijama KPJ odjekivalo je gotovo sto godina marksističkih rasprava o nacionalnom pitanju; to je dovodilo do suprotnih shvaćanja marksističkog pristupa jugoslavenskom slučaju. U krajnjoj su liniji prevladali sovjetski model, izgrađen na lenjinističko-staljinističkom tumačenju konkretnih odluka donesenih tokom Oktobarske revolucije i kasnijeg građanskog rata, kao i političke odluke Kominterne. Međutim taj model nije bio naprosto uvezen iz Sovjetskog Saveza. Za federalistički se stav unutar Partije u prvoj polovici 1920-ih godina zalagalo njeno lijevo krilo i on je, unatoč prekidu koji je Kominterna donijela 1924.–25. i 1934.–35. godine, među jugoslavenskim komunistima ostao dominantan odnos spram Jugoslavije kao države. Ono što u ovom poglavlju zovem “federalističkom formulom za socijalističko ponovno ujedinjenje Jugoslavije” pokazalo se kao djelotvorno oruđe, a možda i najodlučniji element pobjede narodnooslobodilačke borbe. Tu će formulu stalno propitivati kako pristaše tako i protivnici, u višestrukim ustavnim i institucionalnim promjenama i beskrajnim debatama o tome kako organizirati politički i ekonomski život višenacionalne federacije te, konačno, na presudan način za postojanje Jugoslavije kao države između 1989. i 1991. godine.

U najkraćemu, jugoslavenski su komunisti u vrijeme rata dali tri obećanja: oslobođenje, rješenje nacionalnog pitanja i socijalna emancipacija. Prvo je obećanje ispunjeno 1945., ali nastojanja da se ispune druga dva, koja su bila nerazdvojivo povezana, odredit će sudbinu Jugoslavije. Smatralo se da su nacionalna i socijalna emancipacija uzajamno uvjetovane: nije moglo biti socijalizma bez zadovoljavajućeg rješenja nacionalnog pitanja, i obrnuto, nikakvo zadovoljavajuće rješenje nacionalnog pitanja nije moglo biti moguće bez uspješne socijalističke revolucije. To je značilo da će svaka (ekonomska ili politička) kriza socijalizma baciti sumnju na jugoslavensko komunističko rješenje nacionalnog pitanja. Nacionalna nezadovoljstva, s druge strane, neizbježno su dovodila u pitanje legitimnost socijalističkog režima

Drzavljanin_gradjanin_300dpi

Komentiraj