Ovisnost o alkoholu kronična je recidivna bolest progresivnog tijeka koja, ako se ne liječi, završava s predvidljivo negativnim ishodom. Ovisnici o alkoholu osobe su koje su doživotno izgubile sposobnost kontrole nad pijenjem. Posezanje za i najmanjom količinom alkohola u alkoholičara-apstinenta razbuđuje poriv za daljnjim pijenjem, reaktivira bolest ovisnosti o alkoholu i otvara kruženje u zloćudno zatvorenom krugu kompulzivnog pijenja.

[quote_box_center]

  • Knjiga psihijatra Roberta Torrea ‘Alkoholizam – prijetnja i oporavak’ govori o tome kako pomoći ovisniku, supružnicima i članovima obitelji alkoholičara
  • Ovisnost o alkoholu kronična je recidivna bolest progresivnog tijeka koja, ako se ne liječi, završava s predvidljivo negativnim ishodom
  • Ovisnost o alkoholu jest bolest, ali prije svega bolest koju je alkoholičar sam izabrao i koja se uvijek ponovno potvrđuje

[/quote_box_center]
Zbog prevage medicinskog koncepta u sagledavanju stvari, alkoholnu ovisnost danas držimo bolešću, ali da smo načisto — bolest ovisnosti sigurno nije bolest u smislu u kojem je to dijabetes.

Ovisnost o alkoholu jest bolest, ali prije svega bolest koju je alkoholičar sam izabrao i koja se uvijek ponovno potvrđuje i uvijek ponovno izabire u svakom daljnjem pijenju. Jer, što drugo podržava pijenje do slobodna volja koja stoji iza njega, tako da je alkoholizam bolest koja se sama hoće. Nitko ne pije ako to zaista ne želi, odnosno — onaj tko pije čini to od svoje volje i pri svakom novom pijenju iznova potvrđuje pijenje kao svoj životni izbor.

U podlozi ovisničkog životnog stila leži svjetonazor koji taj život opravdava i omogućuje. Izopačeno i iracionalno razmišljanje vodi k izopačenom i iracionalnom pijenju. I dokle god alkoholičar za svoju ovisnost bude okrivljavao ove ili one okolnosti, situacije i ljude, i dokle god ovisnost ne prizna kao svoj najosobniji izbor i ne preuzme odgovornost za nju na sebe, nema realne nade za njegovo izlječenje. Alkoholičar u svojim rukama ima ključeve klopke u koju se sam zaključao. Protuslovlje tog navoda dodatno uvećava faktična istina da je tome tako zato što on to tako želi. Navada prekomjernog pijenja zapravo se može smatrati bolešću u užem i jakom smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze ovisnosti o alkoholu s razvojem metaboličke gladi za alkoholom, tj. tek kada se u alkoholičara po obustavi pijenja javljaju očiti znaci apstinencijskog sindroma. Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faza bolesti ovisnosti, u kojoj alkoholičar uspješno održava fasadu socijalnog funkcioniranja. I tek tada definitivno možemo govoriti o kroničnoj ovisnosti s prolongiranim stanjima pijanstva koja traju danima, i tek tada alkoholičar definitivno više ne može piti i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.

Alkoholičari se često zbog svojih postupaka i ispada vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje su ih nagnale na prekomjerno pijenje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.

Moguće da je pojedini alkoholičar i prije razvoja ovisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja i psihičkog funkcioniranja, moguće da je bio odgojno zapušten ili da je živio u nepovoljnim vanjskim okolnostima, ali to što je izabrao da mu za sve to pijenje, odnosno alkohol bude “lijek”, “utjeha”, “zaborav” i “zabava”, to je ipak isključivo do njega.

Zato alkoholičaru uvijek treba jasno dati do znanja da je on, odnosno njegovo pijenje, prouzročilo pogubne posljedice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ako se želi oporaviti.

Budući da nije bolesnik u užem smislu riječi, alkoholičar u neposrednoj okolini ne izaziva ni razumijevanje ni sažaljenje. Ovisniku o alkoholu dužni smo pomoći, ali nema nikakvog razloga za veću sućut, jer svakako da je temeljno sam odabrao sve posljedice do kojih vodi prekomjerno pijenje.

Doduše, alkoholičara se mora i može razumjeti, ali njegovi se postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba prijeći, jer time alkoholičaru samo olakšavamo suočavanje s posljedicama onoga što je kroz prekomjernim pijenjem napravio od sebe, od svog života i od života ljudi oko sebe. Ne treba ni kazati da, prelaženjem preko posljedica konzumiranja alkoholnih pića, olakšavamo i podržavamo njegovo daljnje pijenje.

Moralističko očište marginalizira disfunkcionalne alkoholičare kroz proces njihova etiketiranja i stigmatizacije, kojim oni postaju socijalno izopćena skupina kojoj dominantna kultura uskraćuje potvrdu.

Alkoholičarskoj životnoj praksi dominantna kultura nudi mogućnost društvene rehabilitacije ili “iskupljenja” ako odustane od sebe i pridržava se dominantnih socijalnih normi.

25.10.2006.,Zadar - Mladen i Brankica Grdovic (koja je dosla u posjet suprugu) ispred zadarske Opce bolnice.Zadarski pjevac na lijecenju je od alkohola. Photo: Filip Brala/24sata
ZADARSKI PJEVAČ Mladen Grdović jedna je od rijetkih javnih osoba koje su priznale da imaju probleme s alkoholom, zbog čega se 2006. čak liječio na zadarskoj psihijatrijiFoto: Filip Brala/PIXSELL

ALKOHOLIČARI SU OSOBE KOJE SVOJE POREMEĆENO DRUŠTVENO I DUŠEVNO FUNKCIONIRANJE “LIJEČE” ALKOHOLOM

Tek jedan dio alkoholičara čine psihološki i društveno normalne osobe koje k tome učestalo piju. Zapravo, znatan broj alkoholičara čine osobe s poremećenim duševnim i društvenim funkcioniranjem i u njih je pijenje svojevrsni izopačeni oblik “samoliječenja”. No, s druge strane, da nisu pili i da se nisu propili, njihova bi psihička neuravnoteženost ostala skrivena, ne bi uzela maha, ne bi se očitovala, već bi kao puka neotkrivena predispozicija negdje u njima ostala zauvijek ležati, a da nitko, pa ni oni sami, za nju ne bi znali.

Ovako alkohol iznosi na površinu ono najgore u alkoholičaru, koji se kroz pijenje počinje otuđivati od svoje obitelji, prijatelja, radne sredine i sve više vremena provoditi na društvenog margini: bilo sam, bilo unutar supkulture alkoholičara.

Biografija mnogih alkoholičara bremenita je psihijatrijskim vidljivostima još od njihova djetinjstva, ali svejedno alkohol igra važnu ulogu u psihičkom i socijalnom slomu tih osoba.

U usporedbi s općom populacijom, alkoholičari u psihološkom profilu imaju nižu toleranciju frustrativnih situacija, zatim naznačeniju sklonost agresivnim ispadima, povišenu napetost, konfliktnost, usmjerenost na sebe u smislu sebičnosti, jednostavno osjećaj nelagode u postojanju, nisko samopoštovanje te izrazitu preosjetljivost na kritike uz popratni osjećaj manje vrijednosti. No, istodobno uz osjećaj manje vrijednosti, u alkoholičara dvoslojno postoji i kompenzatorni osjećaj precijenjene vlastite važnosti, osjećaj superiornosti praćen grandomanskim sanjarenjima.

Alkohol nesumnjivo pomaže u održavanju sustava alkoholičarovih psihopatoloških obrana. No, za psihičku ravnotežu uspostavljenu kroz pijenje alkoholičar plaća previsoku cijenu i, u nagodbi pića sa životom koji nemilosrdno uzima mjeru svakom živom stvoru, on svakako gubi bitku.

Činjenica je da znatan broj alkoholičara i nakon uspješno uspostavljene apstinencije pokazuje znakove psihički i socijalno poremećenog funkcioniranja i otežane prilagodbe na svijet oko sebe. Alkoholičari zapravo svoje društvene i duševne poremećaje “liječe” alkoholom.

Naime, alkohol je psihoaktivna supstanca koja mijenja način doživljaja sebe i stvarnosti, sukladno čemu popravlja manjkavosti psihizma u tih osoba. Tako se mnogi tupi i prazni ljudi pod utjecajem alkohola osjećaju stvarno i živo, dok deprimirane osobe piju jer ih antidepresivno djelovanje alkohola oslobađa od emotivnih patnji. Tjeskobne osobe pijenjem se oslobađaju napetosti, a zakočene i plahe osobe alkohol lišava unutarnjih kočnica i strahova.

Psihopatima, sociopatima (društveno neprilagođenim osobama) i agresivnim naravima sklonim hazardnom životnom stilu pijenje pruža žuđeni osjećaj razgaljenosti, osjećaj brzog, dinamičnog, nepromišljenog i destruktivnog života, neopterećenog pritiscima izvanjskih društvenih normi.

ALKOHOLIČARI PIJENJEM ODRŽAVAJU FASADU SVOJE PSEUDONORMALNOSTI

Alkoholičari pijenjem podržavaju fasadu svoje osobnosti. Svaki jači životni stres psihički ih destabilizira i regresivno fragmentira. Gdje god se u alkoholičara očituje nestabilnost u naravi i nepredvidivost u ponašanju, tu nije došlo do punog iscjeljenja osobnosti i oni ta slaba mjesta svoje osobnosti imaginarno “iscjeljuju” učincima alkohola i opijanjem.

Grandiozno sebstvo opitog alkoholičara omalovažava njegove bližnje i nema suosjećanja za nutrinu drugih ljudi, ne može ih doživjeti kao stvarne niti si prispodobiti način na koji svijet izgleda iza njihovih očiju. Stanje pijanstva po definiciji je već sebično, i to u toliko većoj mjeri, što je pijanstvo veće.

Alkoholičar nije glup i razumije što mu se prigovara kad mu se prigovara zbog pića, ali on vrijednosni sustav svijeta na kojem parazitira dok pije ne smatra svojim. On ga poznaje, ali ga ne spoznaje i ne doživljava iznutra vrijednost njegova smisla.

Njemu je tek do samozadovoljstva kroz pijenje, jer mu alkoholičarski hedonizam govori da se “samo jednom živi”, a on živi samo ako se animalno neodgovorno iživljava.

Alkoholičare resi društvenost lakog, površnog, neobaveznog, zabavnog i nezahtjevnog bivanja s drugima. Oni samo igraju igru prisnosti bez stvarne i odgovorne bliskosti. Pred sobom i drugima samo hine egzistencijalnu ozbiljnost bez zbiljskog pokrića.

Nosi ih poriv da budu drukčiji, nekonvencionalni, dok zapravo žive isprazno rukovođeni tek hedonističkim naputkom kako je jedino važno “dobro se provoditi”.

Osobe sa psihičkim poremećajima piju u bitno većoj mjeri od psihički zdravih ljudi. Psihički poremećaji jednim su dijelom uzrok posezanja za alkoholom, a dijelom su upravo posljedica prekomjernog pijenja. Alkoholna pića istodobno su i psihoaktivne supstancije te otklanjaju određene psihičke tegobe. Zato se alkoholičari, barem u početku, na jedan nesvjestan način alkoholom zapravo “liječe”.

S druge strane, budući da pijenje otklanja stres, stječe se navika pijenja kao odgovor na stres, čime se pijenje kao navika učvršćuje. Pijenje pozitivnim potkrepljenjem podržava samo sebe, pijenje postaje metabolička potreba organizma, tako da se na kraju i samo nepijenje doživljava kao stres koji oslobađa poriv da se i dalje pije.

U alkoholičara se kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz alkohol i pijenje. Ta zloćudna formula (stres + alkohol = rasterećenje) na kraju stvara stanje kada se već samo stanje nepijenja doživljava kao stres.

Osobe koje pijenjem uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe, vrlo brzo razvijaju ovisnost i postaju alkoholičari. Iz prve ruke doživljeno iskustvo pijanstva, koje kao rukom odnosi potisnutu napetost i depresiju, samo po sebi biva okidač i pozitivna potpora budućem pijenju.

A budući da je olakšanje koje pijenje pruža praktički trenutačno, alkoholičar se ni ne stiže protiv tih stanja boriti zrelijim mehanizmima obrane, pa oni polako s vremenom kopne, a daljnje pijenje učvršćuje se kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti.

Alkohol na kraju postaje jedino alkoholičarovo sredstvo dosegnuća narušene psihičke ravnoteže, a pijenje postaje kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisutnosti svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost.

A alkohol ne samo da ne liječi alkoholičarove potisnute psihičke tegobe, nego ih dugoročno pogoršava, a k tome na njih nakalemljuje i psihičke poremećaje izazvane samim pijenjem.

I SIMPTOMATSKA OVISNOST JE OVISNOST, I SIMPTOMATSKI ALKOHOLIČAR JE ALKOHOLIČAR

Mnogi pozitivni učinci koje alkoholičari doživljavaju pijući svode se na otklanjanje njihovih temeljnih ili alkoholom izazvanih psihičkih tegoba. Naravno da je upravo taj potez dugoročno katastrofalan jer alkohol nije lijek.

Jer, kada se i otkloni potisnuti uzrok nečijeg pijenja, uzrok nečije simptomatske ovisnosti o alkoholu, ostaje ovisnost kao ovisnost koja samu sebe podržava, traje i razvija se neovisno o tomu je li otklonjen potisnuti psihički kompleks, koji joj je nekoć bio u korijenu.

I simptomatska ovisnost isto je tako ovisnost i simptomatski alkoholičar je jednako tako alkoholičar te zadržava bolesnu neotpornost prema alkoholu, što znači da ga ne može piti drukčije do po svakodnevnom razornom alkoholičarskom obrascu.

Razrješenjem temeljnih psiholoških uzroka, koji su se do tada uklanjali pijenjem, riješili su se uzroci posezanja za alkoholom, ali time nije ni oslovljen problem same ovisnosti o alkoholu, nego je samo simptomatska prevedena u primarnu bolest ovisnosti o alkoholu.

Problemi generiraju pijenje, ali onda pijenje postaje samopodržavajuća radnja koja generira samu sebe i koja ne nestaje po razrješenju problema koji su doveli do pijenja. Simptomatski uzrok pijenju služi tek kao njegov prvi pokretač, a zatim pijenje već samo sebe okida.

Iz tog razloga alkohol nikako nije tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćno opojno psihoaktivno sredstvo s jakim adiktivnim potencijalom na duge staze.

Iako je potreba da se pije radi otklanjanja tegobnih duševnih stanja bila primarna, alkohol podmuklo neprimjetno, ali s vremenom ipak neupitno, počinje nametati vlastiti obrazac kompulzivne zlouporabe, pa onoga tko ga pije pretvara u ovisnika.

Zato valja ponoviti da je i simptomatska ovisnost bolest ovisnosti u svoj svojoj ozbiljnosti, štoviše da se simptomatska ovisnost teže liječi od tzv. obične ovisnosti o alkoholu.

Iz prve ruke doživljeno iskustvo pripitosti koja kao rukom odnosi napetost i depresiju u podlozi problema, samo po sebi okidač je i pozitivna potkrepa daljnjem pijenju.

Budući da je olakšanje koje pijenje donosi praktički momentalno, osoba koja pije ni ne stigne se protiv tih stanja boriti ostalim, bitno zrelijim, mehanizmima obrane, pa oni s vremenom kopne, a alkohol ostaje jedino sredstvo borbe protiv unutarnje i vanjske stvarnosti. Alkohol na kraju ostaje jedino sredstvo za obnavljanje narušene psihičke ravnoteže, a pijenje postaje fiksirani uvjetni refleks koji se automatski reaktivira pri svakom povišenju duševne napetosti.

Znatan broj alkoholičara zapravo su duševno poremećene osobe koje svoje potisnute psihičke tegobe “samoliječe” alkoholom. No, s druge strane, samo pijenje u tolikoj mjeri muti ionako već zamućenu vodu alkoholičarove funkcionalnosti potisnutim psihičkim tegobama, da je među poteškoćama s kojima se alkoholičar životno nosi zaista teško odrediti što su psihički poremećaji po sebi, a što alkoholom izazvani psihički poremećaji.

Tek nekoliko mjeseci po uspostavi apstinencije alkoholičar za tegobe koje ga more može reći da su odista i izvorno psihičke prirode. Naime, bolest ovisnosti o alkoholu psihički je poremećaj tolike snage da svojim očitovanjima potpuno prekriva i zakriva očitovanje eventualnih i drugih supostojećih psihičkih poremećaja.

PIJENJE KRATKOTRAJNO OTKLANJA, A DUGOROČNO POGORŠAVA SVE ALKOHOLIČAROVE PROBLEME

Iako pijenje na kratke staze zaista otklanja ili barem olakšava podnošenje mnogih duševnih patnji, dugoročno ono potpuno psihički rasklimava i u bitnome pogoršava alkoholičarov potisnuti psihički poremećaj. Ista osoba koja je u fazi prekomjernog pijenja upadljivo poremećenog psihičkog i socijalnog funkcioniranja, već mjesec-dva nakon uspostave apstinencije odjednom postaje u socijalnom pogledu bitno adaptiranija, a u psihološkom pogledu bitno uravnoteženija osoba.

Nakon prestanka s pijenjem ona se naprasno, praktički preko noći, mijenja na bolje i postaje osoba koja je zadovoljna sobom i drugima, i kojom su odjednom i drugi zadovoljniji.

Alkohol alkoholičaru ne samo da prouzročuje onaj dio životnih problema izravno izazvanih pijenjem, nego i samo pijenje u bitnom smanjuje kapacitete alkoholičara za nošenje s problemima svakodnevice koji nisu direktno izazvani činjenicom ovisnosti.

U aktivnoj fazi svoje bolesti alkoholičar jednostavno nema vremena napraviti ništa korisno za sebe i svoje, jer stalno mora piti ili pak satima biti neupotrebljivo razvaljen i pijan.

Ono malo vremena kad nije pijan, alkoholičar se nemotivirano pasivno prepušta da ga nosi tijek nepovoljnih životnih okolnosti jer je umoran od svega.

Nepripremljen je za normalan život u kojem se sve manje i manje snalazi, pa se od njega brani povlačenjem u gubitničku inertnost. Alkohol djeluje tako da alkoholičara isključuje iz ove jedine stvarnosti gdje se svi susrećemo. Opita osoba samo prividno nastanjuje ovaj svijet, jer čim nađe utočište i mir u pijanoj izmaglici, ona negira recipročni odnos s drugima.

Stanja pijanstva alkoholičarovu ponašanju, razmišljanjima, raspoloženjima i odlukama pridaju utvarno fantazmagoričnu narav. Dok pije i dok je pijan, alkoholičar udaljuje stvarnost i svoje ja u njoj. Fantastičnost snatrenja u stanjima pijanstva povlači ga k sebi: njegovo ja i njegov život postaju utvarni. Isključivost i nekomunikativnost opite svijesti udaljuje ga od svijeta i od ljudi i čini da jaz među njima postane sve dublji.

Svakodnevica opite osobe obojena je utvarnim ugođajem neobičnog, bizarnog i čudesnog u jednom dubljem živom i jakom smislu. Iako ćemo čuti alkoholičare kako za razloge svog pijenja navode da piju “tek tako, bez pravog razloga, da im brže prođe vrijeme” i “da se, eto tako, malo zabave i provesele”, količina njihova vremena provedenog u opijanju, i naboj doživljaja strastvene uzbuđenosti u stanjima pijanstva svjedoči koliko su oni zapravo u pijenje uneseni i koliko je ono kao oblik postojanja njihov bitan odnos prema stvarnosti.

U aktivnoj fazi svoje bolesti alkoholičar je neprijateljski nastrojen prema svima koji ne toleriraju njegovo pijenje. A da bi i dalje mogao nesmetano, bez grižnje savjesti piti, on se okružuje osobama koje i same prekomjerno piju ili koje barem toleriraju njegovu pijenje. Alkoholičar si ne voli kvariti ugodu pijanstva druženjem s osobama koje ne toleriraju njegovo pijenje ili koje s njime nisu poklopljene u fazi pijanstva.

No, blaženstvo pijanstva ne može trajati vječno, uvijek će ga nešto izvanjski prekinuti i zagorčati mu tijek ili će se u najmanju ruku opita osoba otrijezniti i doživjeti ružno buđenje u stvarnosti koja čeka da bude preuzeta sa svim svojim obavezama.

MORALISTIČKI PRISTUP ALKOHOLNOJ OVISNOSTI

Svaka ljudska duša vrijedna je spasa, ali ako već zbog uvijek ograničenih resursa moramo stvarati prioritete u pružanju pomoći, onda su alkoholičari svakako posljednja društvena skupina o kojoj valja voditi računa.

J.E.Todd, 1882. godine u pamfletu “Opijanje — porok, a ne bolest”

Društvo na problem pića, što je na kraju krajeva i razumljivo, gleda kao na porok, a ne kao na bolest, gleda s moralističkog, a ne s medicinskog očišta, to jest s aspekta običajnog morala, a ne kao na javnozdravstveni problem.

Da budemo otvoreni: velik broj ljudi drži da osobe s problemom ovisnosti nisu bolesne i ne zaslužuju pomoć, nego neki oblik kazne. Štoviše, drže da je netolerantan, to jest moralističko-represivan odnos prema ovisnicima učinkovit u rješavanju njihovih problema. Moralističko sagledavanje problema ovisnosti ovisnog pojedinca drži odgovornim za nastanak ovisnosti, baš kao što ga drži odgovornim za uspjeh ili neuspjeh u ostavljanju svog poroka. Sukladno moralističkom modelu ovisnosti, ovisna osoba ili nema želje ili nema volje ili joj nedostaje moralna instanca osobnosti ako ne uspije izaći na kraj sa svojim problemom.

Radikalna, izopačena i vulgarna varijanta moralističkog pristupa ovisnosti očituje se u marginaliziranju ovisnika kroz odnos represivnog etiketiranja. No iako je posramljivanje i ponižavanje osoba sa socijalno vidljivim problemom pijenja među našim narodom omiljen, ono svakako nije terapijski učinkovit način pristupa tim osobama jer im nanosi više štete nego koristi, a ne rješava njihov problem.

Naš čovjek na alkoholom izazvane probleme gleda s moralističkog očišta: osuđuje ih u drugih, a skriva kod sebe.

Tako se alkoholičari stide svoje ovisnosti, a njihove obitelji stide se alkoholičara. Činjenica ovisnosti sakriva se u privatnosti obitelji sve dok se više ne može ne skrivati, sve dok se i alkoholičar i njegova obitelj ne slome pod teretom ovisnosti. Tako da uz svoj uobičajeni život, alkoholičar živi i jedan tajni život svoje ovisnosti i pića, posljedice kojeg skriva od sebe, bližnjih i daljnjih.

Kada njegovi bližnji za njih doznaju, skrivaju ih od daljnjih, jer ih se stide, a tako samo dalje podržavaju razorni život alkoholne ovisnosti.

Osoba koja prekomjerno pije zbog stigme socijalne etikete alkoholičara, ne može ni sebi, a kamoli drugima priznati koliko zapravo pije. Etiketa alkoholičara socijalno stigmatizira, pa na nju alkoholičar ne pristaje već taji svoju ovisnost.

U ranoj fazi ovisnosti, ovisnici o alkoholu uspješno prikrivaju činjenicu prekomjernog pijenja. U obiteljskoj, radnoj ili široj društvenoj sredini oni još posve dobro funkcioniraju. Dokle god im to uspijeva, od sebe odbijaju marginalni društveni status alkoholičara, ali s vremenom ipak nužno postaju sve disfunkcionalniji i avantura pijenja polako stiže na naplatu.

U odnosu na uzbuđenja koja pružaju alkohol i pijenje, svijet im se doima dosadnim i sporim, ružnim i nezanimljivim. Ali, činjenicu da se s tim svijetom isplati biti dobar, to svaki alkoholičar itekako dobro zna. Jer, samo dok se uspješno igra dvostruka igra, moguće je koristiti pogodnosti života u oba svijeta. Privid normalnosti se čuva, jer je to ulaznica za stvarni svijet, na kojem alkoholičar parazitira.

Zato, iako se ovisnost tretira u sklopu medicinskog koncepta, ona nije bolest u klasičnom smislu te riječi, nego je prije stil i način života, koji se u temeljnom smislu slobodno bira, pa se sukladno tome trebaju snositi i posljedice tog izbora.

Budući da je alkoholna ovisnost proizišla iz slobodno izabrane odluke da se izopačeno i dokoličarski nehajno uživa u prekomjernom pijenju, logično da alkoholičar snosi posljedice svojih izbora i njihovih posljedica, a da odnos društva prema njemu bude represivan.

Komentiraj