Kognitivni kapitalizam” način je preživljavanja kapitalizma kada su njegove kategorije izgubile svoju relevantnost: kada se proizvodnja bogatstva više ne može izračunati ni kvantitativno izraziti u terminima “vrijednosti”, kad glavna proizvodna snaga nije više rijedak resurs ni privatno prisvojivo sredstvo proizvodnje, već skup izobilnih, neiscrpnih ljudskih znanja čija se upotreba i dioba uvećavaju kako obujmom tako i svojom raspoloživošću.

Virtualno prevladan, kapitalizam opstaje koristeći jedan izobilan resurs – ljudsku inteligenciju – kako bi proizveo oskudicu, uključujući i oskudicu inteligencije. Ta proizvodnja oskudice u situaciji potencijalnog obilja sastoji se u podizanju prepreka optjecaju i pozajedničenju znanja i spoznaja: ponajprije putem kontrole i privatizacije sredstava komunikacije i pristupa, koncentracijom na vrlo uzak krug onih kompetencija kojima je dopušteno funkcionirati kao “kognitivni kapital”.

Satkan od neskladnosti i proturječnosti koje ga čine krajnje pokretljivim i ranjivim, “kognitivni kapitalizam” prožimaju kulturni sukobi i društvene suprotnosti. I upravo zbog svoje nestabilnosti, svoje neskladnosti, svoje neuravnotežene i složene (klasne) strukture te suženosti svoje društvene osnove “kognitivni kapitalizam” sadrži mogućnost brzih evolucija u suprotnim smjerovima. On nije kapitalizam u krizi, on je kriza kapitalizma koja dubinski potresa društvo.

Ekonomski simptomi te krize mogli su se zapaziti u dugom napuhavanju burzovnog mjehura i u njegovoj imploziji od 2001. godine. Ona je razotkrila teškoću kapitalizma da “nematerijalni kapital” pretvori u (novčanu) vrijednost, da pokrene kapitalsko funkcioniranje te u biti nemjerljive, nerazmjenjive vrijednosti i da pokrene funkcioniranje “kognitivnog kapitalizma” kao kapitalizma. Novčani ekvivalenti kako aktiva tako i nematerijalnih roba ne mjere više ništa mjerljivoga. Oni odražavaju odnos snaga, ne odnose ekvivalentnosti.

Za dubinski je poremećaj podjednako upozoravajuća važ- nost koju su konzultantska društva u poduzećima počela pridavati pozitivnim eksternalijama kao izvorima vrijednosti. U članku koji u biti potvrđuje neke analize Lazzaratoa, Moulier-Boutanga, Negrija i njegovih kolega Hervé Sérieyx pokazuje da poduzeće, kako bi ovladalo kompleksnošću svoga okoliša, mora računati na razmah viševrsnih aktivnosti i razmjena članova svoga osoblja a ne podređivati ih misleći da na taj način mjeri njihove individualne uspjehe. Osobe koje surađuju i međusobno se slobodno koordiniraju i prilagođavaju u zajedničkom projektu težit će vlastitom nadmašivanju. Poput grupe free-jazza, svatko će se osjetiti potaknutim od drugih da razvije svoje sposobnosti, svoju prijemljivost, svoju usredotočenost na postignuti rezultat. Održanje poduzeća u složenoj okolini ovisi o toj sposobnosti samoorganizacije – o sposobnosti promicanja “razvoja kolektivne i individualne inteligencije”.

Individualni prinosi kolektivnom rezultatu time očito postaju nemjerljivi. Pojmovi dužine i količine rada gube svoju primjerenost. Izvor je produktivnosti u organizaciji koja pro- miče samoorganizaciju i stvara pozitivne eksternalije, to jest kolektivni rezultat koji premašuje individualne doprinose.

Jednako kao zagovornici mreža i besplatnih digitalnih programa, Hervé Sérieyx je uvjeren da “prividna organizacija” mora biti paradigmom jednog drukčijeg društva, “društva koje uči, čija bi pravila igre – njegov ustav, njegovi zakoni, njegova načela kolektivnog života – bila zamišljena tako da svakom građaninu omoguće da uči djelujući, a kolektivu, u akciji, da neprestano povećava dobro podijeljenu ‘nacionalnu bruto sreću’”. Tu je upravo riječ o nagovještaju pametnoga društva u kojem je plan procvata sposobnosti svakoga cilj sviju.

Zanimljivost Sérieyxova članka nije u unutarnoj novosti njegova promišljanja, već u činjenici da je ono iznijeto u brizi za “opstanak” i optimalnu djelotvornost. Ono sugerira da se ekonomska racionalnost u doba general intellecta sastoji u tome da se ekonomska racionalnost podredi kriterijima drukčijima od onih koji su je do sada definirali i ocjenjivali. Optimalna djelotvornost više se ne može postići težnjom za maksimalnim učinkom neposrednog rada, ni težnjom za maksimalnim uspjehom, ni maksimizacijom profita. Ona se više ne može postići tako da se svi faktori proizvodnje učine mjerljivima kako bi se uzmogao maksimizirati svačiji dobitak. Ekonomska racionalnost nije više ono što je bila. Ona od sada zahtijeva da se uobičajeni kriteriji dobitka podrede kriteriju ljudskog razvoja, dakle temeljno drukčijoj racionalnosti.

Tako je kapitalizam u svom razvoju proizvodnih snaga dospio do granice iznad koje može svoje potencijale potpuno koristiti samo nadilazeći se prema drukčijoj ekonomiji. Potencijalni je akter tog nadilaženja sam “ljudski kapital” utoliko što se teži emancipirati od kapitala. Poslije ćemo vidjeti u kojoj mjeri ta tendencija dolazi do izražaja. No jasno je, kao što zapaža Sérieyx, da “postoji malo poučnih organizacija”. Za kapital je vladavina nad sredstvima rada uvijek bila uvjet njihove upotrebe. S njegova je stajališta bolje odbaciti korištenje određenih potencijalnih eksternalija nego odbaciti vladavinu nad njima.

Od trenutka kada se shvati odlučujuća važnost resursa koji su, kao kolektivna inteligencija, bez ekvivalenta, kvantitativno neodredivi, nemjerljivi, pa prema tome na tržištu nerazmje- njivi, dospijeva se do drugačijeg poimanja bogatstva i ciljeva ljudske aktivnosti. Otkriva se da postoje unutarnja bogatstva i da ih ekonomija koja poznaje samo robnu vrijednost dovodi do uništenja. Ekonomizacija svih aktivnosti i svih bogatstava zadobiva razoran smisao, osiromašuje društvene odnose, narušava urbanu sredinu i prirodni okoliš, stvara negativne eksternalije čiji sustav ne može i ne želi vrednovati trošak. Raskida se veza između “više” i “manje”, između “vrijednosti” (u ekonomskom smislu) i “bogatstva”. Živi se sve lošije trošeći sve više novca i vjeruje se da ga uvijek treba zarađivati sve više i više. Na to aludira Hervé Sérieyx kad “bruto nacionalnu sreću”, očito lišenu razmjenske vrijednosti, suprotstavlja bru- to nacionalnom proizvodu koji mjeri razmjenu vrijednosti. Bogatstvo postaje pojmom koji valja redefinirati i spasiti od hegemonije ekonomskih kategorija.

Kao polazište i temelj redefinicije uzet ću kratak odlomak iz Grundrissea, koji se pojavljuje kao iznenadno rasvjetljenje pri kraju nacrta povijesti ekonomskih sustava:

Kad se liši svog ograničenog buržoaskog oblika, što je bogatstvo nego u univerzalnoj razmjeni proizvedena univerzalnost potreba, sposobnosti, užitaka, proizvodnih snaga itd. individua? Potpuno ljudsko ovladavanje prirodnim snagama kao i vlastitim prirodom? Apsolutno iskazivanje njegovih stvaralačkih sposobnosti, bez druge pretpostavke osim povijesnog razvoja koji je, kao cilj po sebi, ispostavio razvoj svih ljudskih snaga kao takvih, bez ikakva prethodno utvrđenog mjerila.

Taj je odlomak osobito zanimljiv zbog toga što prevladavanje kapitalizma definira kao nužno prevladavanje produktivizma. Ekonomija prestaje dominirati društvom, ljudske snage i sposobnosti prestaju biti sredstvima proizvodnje bogatstva, one su same po sebi bogatstvo.

Izvor bogatstva je aktivnost koja razvija ljudske sposobno- sti, to jest: rad “samoproizvodnje” koji “pojedinci” – svatko i svi, svatko u svojim viševrsnim razmjenama sa svima – obavljaju na sebi. Procvat ljudskih sposobnosti i svojstava istodobno je cilj aktivnosti i ta aktivnost sama: nema razdvajanja između cilja i njegova nikad završenog postizanja. Zbiva se temeljni obrat: čovjek više nije u službi razvoja proizvodnje; proizvodnja je u službi ljudskog razvoja, to jest samoproizvodnje. Razlika između proizvodnje i samoproizvodnje tendencijski nestaje. Proizvodni je rad osiguran na način koji najbolje služi “razvoju bogate individualnosti” koja “cvate” kako u proizvodnji tako i u potrošnji i čiji se rad, prema tome, više ne očituje kao rad već kao (osobna) aktivnost. Dokidanje produktivizma uspostavlja drugačiji odnos prema vremenu, prema vlastitom tijelu i prirodi, koji dolazi do izražaja u razvoju “sposobnosti za uživanje”, “sklonosti dokolici” (Mussefähigkeit), umjetničkim aktivnostima i drugim neinstrumentalnim aktivnostima.

OTPADNICI DIGITALNOG KAPITALIZMA

Društvo u kojem je puni procvat svakog pojedinca zajednički cilj svih definira se kao “društvo kulture” (Kulturgesellschaft), to jest društvo kojemu je glavna zadaća i vrijednost kultura u smislu Bildunga, u smislu kultiviranja naših osjetilnih, afektivnih, izražajnih, tjelesnih sposobnosti; u smislu, kao što piše Dominique Méda, da “kultiviramo vlastiti duh, neprestano obrađujemo, produbljujemo, brusimo, oblikujemo sposobnosti koje su nam date, individualnu i društvenu baštinu kojom smo obdareni”.

Nakon što je pokazano da je takva redefinicija kulture smisao koji opsjeda krizu glavnih kategorija političke ekonomije i osobito krizu pojmova kapitala i vrijednosti, “jedan od prioriteta”, piše Patrick Viveret, “sastoji u tome da se detektiraju nositeljske osobe i grupe kulturnih i duhovnih vizija koje igraju ili će igrati bitnu ulogu u pronošenju ideje da je čovječanstvo ušlo u novo doba i da su mu potrebni novi konceptualni, kulturni i etički okviri kako bi slijedilo tu veliku mijenu”. U povodu članka Hervéa Sérieyxa sugerirao sam da je “potencijalni akter nadilaženja (kapitalizma prema drukčijoj ekonomiji) sam ‘ljudski kapital’, utoliko što se on teži emancipirati od kapitala”. Tu težnju najotvorenije ilustrira borba koju, u samom žarištu sklopova kapitalske moći, vode stručnjaci računalnih programa i besplatnih mreža. S njima se, barem dio onih koji su nositelji “ljudskog kapitala” na njegovoj najvišoj tehničkoj razini suprotstavlja privatizaciji sredstava pristupa tom “zajedničkom dobru čovječanstva” kakvo je znanje u svim svojim oblicima. Tu je riječ o društvenom i kulturnom otpadništvu koje otvoreno zagovara drukčiju koncepciju ekonomije i društva. Ono ima strategijski doseg zbog važnosti koju klasa radnika nematerijalnog – Amerikanci je nazivaju knowledge class – zadobiva za evoluciju društva i njegovih sukoba.

Tim se pitanjem pozabavio Peter Glotz u knjizi rječita naslova Ubrzano društvo. Kulturni sukobi digitalnog kapitalizma. On skicira klasnu analizu polazeći od američkih fiskalnih statistika i socioprofesionalnih klasifikacija na koje su se oslanjali i autori kao što su Christopher Lasch, Robert Reich i Jeremy Rifkin.

Podaci što ih navode ti autori pokazuju da moć i bogatstvo nikada nisu bili koncentrirani u tako malo ruku. Manje od 0,5 % američkog stanovništva, odnosno 843.000 obitelji, posjeduje 56,2 % opipljivih sredstava proizvodnje i 37,4 % financijskih aktiva. Ispod tog sloja superbogatih nalazi se sloj novih profesionalaca, koji uz ostalo obuhvaća “manipulatore simbolima” (symbolic analysts), odnosno 3,8 milijuna osoba ili 4 % aktivnog stanovništva koje upravlja high-tech ekonomijom informacija. Prihod tih 4 % jednak je prihodu 51 % (49,2 milijuna) najamnika koji se nalaze na nižim razinama piramide prihoda. Toj knowledge elite treba dodati 16 % pripadnika intelektualnih profesija. Tako knowledge class predstavlja 20 % aktivnog stanovništva i prisvaja polovicu BDP-a.

Peter Glotz napominje da se ipak treba čuvati zaključka da tih 20 % predstavlja sve radnike nematerijalnog ili, što se svodi na isto, da se svi radnici nematerijalnog nalaze u 20 % najpovlaštenijeg stanovništva. Treba znati da je 90 % plodova petnaestogodišnjeg ekonomskog rasta prigrabilo 5 % najbogatijeg stanovništva i, što je još gore, da je 60 % tog rasta prigrabio 1 % najbogatijeg stanovništva; da su se prihodi 80 % stanovnika smanjili; da su se srednje klase istopile i da je polarizacija društva dovela do novog postindustrijskog proletarijata koji Glotz procjenjuje na oko trećinu stanovništva; i da taj proletarijat, “za razliku od proletarijata industrijskih društava, obuhvaća veliki broj otpadnika koji, s visokoškolskom diplomom, imaju kritički stav prema ‘digitalnom kapitalizmu’ i njegovu kultu ‘uvijek više, uvijek brže’”. Prema anketi Wall Street Journala, “više od 30 % tek diplomiranih moralo je prihvatiti zaposlenje koje ne zahtijeva diplomu visokog obrazovanja… Tržište rada nikada nakon Drugog svjetskog rata nije za diplomirane bilo tako suženo.”

Zanimljiva je novost da se dio informatičara visoke razine pridružuje postindustrijskom neoproletarijatu zajednički odbijajući “kulturu nanosekunde”, kako je naziva Glotz, to jest kulturu oslonjenu na krilaticu “sve brže”. Vladajuća klasa (5 %) bez sumnje je uspjela kooptirati tehnoznanstvene elite koje su potrebne kapitalizmu. No, iako su potpuno predani svom radu, svi pripadnici te elite ne žele mu posvetiti cijeli svoj život. Velik dio informatičara visoke razine smatra da je, poslije navršenih 30 ili 35 godina, ugrožen onim što se naziva burnout, to jest svojevrsnim mentalnim zamorom zbog kojeg im rad čija je težina u početku poticala kreativnost odjednom izgleda dosadan, neugodan, besmislen. Tijekom godina intenzivne aktivnosti mnogi se od njih pripremaju prodati poduzeće koje su stvorili, živjeti od rente, baviti se samo dva puta tjedno savjetodavnom, često dobrovoljnom aktivnošću. Njihovi odnosi s kolegama ostaju na osobnom planu općenito neformalni i opušteni, čak i onda kada se na profesionalnom planu upuštaju u žestoku konkurenciju. Granica između elite i proletarijata digitalne sfere ostaje vrlo propusna. Unutar istoga sloja profesionalaca istodobno se nalaze mladi umirovljeni milijunaši, mladi s diplomom koji ne žele sve žrtvovati karijeri, samozaposleni koji rade samo povremeno jer nemaju mnogo klijenata ili zato što se ne žele pod svaku cijenu tući da bi osvojili mjesto na tržištu. Istinska je novost, napominje Peter Glotz, u tome što se sve veći broj ljudi po izboru pridružuje neoproletarijatu jer odbacuju kulturu nanosekunde. Mladi sve više odbijaju stupnjevite uspone, više slobodnog vremena draže im je od novca, svoje zaposlenje s punim radnim vremenom nastoje pretvoriti u zaposlenje s kraćim radnim vremenom i riješiti se radne etike… Uzor će im biti učitelj koji za trećinu smanjuje svoje radno vrijeme, u uvjerenju da je njegov angažman u korist vlastite djece i vlastita kućanstva stotinu puta vredniji od rada hiperkompetitivnog programera koji se bez računice troši za Microsoft, Java-Script ili hipertekstove. […]

Što digitalni kapitalizam više širi svoju vladavinu našim životom, to će se više množiti downshiftersi i dobrovoljno deklasirani… Od njih će poteći nova koncepcija. Borba koja će proletarijat digitalne sfere suprotstaviti njezinoj eliti neće za ulog imati tehnokratska i ekonomska pitanja već, uglavnom, dvije načelne i strastvene koncepcije života. U pitanju je sva društvena etika modernog kapitalizma.

Malo poduže citiram Petera Glotza jer kod tog oštroumnog svjedoka svoga doba nalazim ideju “postindustrijskog neoproletarijata” koju sam 1980. godine smatrao glavnim budućim akterom antiproduktivističke i antietatističke kulturne promjene. Novost koja se poslije pojavila sastoji se u tome što je s razvojem weba i pokreta besplatnih digitalnih programa taj neoproletarijat postao geometrijskim mjestom prema kojemu smjeraju i odakle se svjetski promiču sva radikalna osporavanja globaliziranog i financijaliziranog kapitalizma. Digitalni su programi naime istodobno sredstva stvaranja mreža i sredstva prijenosa, komunikacije, pozajedničenja, razmjene i proizvodnje. Naredbodavna moć kapitala od sada nije više upisana u materijalnost i privatno vlasništvo nad jednim od glavnih sredstava proizvodnje i razmjene niti je time zajamčena. Ne samo da je digitalni program podložan kolektivnom prisvajanju, pozajedničenju i besplatoj dostupnosti svima, nego se on na njih gotovo i poziva jer to uvećava njegovu djelotvornost i njegovu korisnost. Virtualna zajednica, virtualno univerzalna s obzirom na korisnike-proizvođače digitalnih programa i besplatne mreže, uspostavlja društvene odnose koji nagovješćuju praktičnu negaciju kapitalističkih društvenih odnosa.

Stefan Merten, utemeljitelj sitea Oekonux koji istražuje mogućnosti “drukčijeg društva i drukčije ekonomije, s onu stranu rada, novca i razmjene”, procjenjuje da se jedina moti- vacija “mnogih proizvođača besplatnih digitalnih programa” sastoji u želji za osobnim razvojem. “Osobni razvoj, samo- proizvodnja zasebnog pojedinca, prisutna je u cjelokupnom procesu proizvodnje.”

“Razvoj” ne pokreće ništa drugo do “želja za komunikaci- jom, zajedničkim djelovanjem, socijalizacijom i diferencijaci- jom ne putem razmjene usluga već putem odnosa simpatije”, piše Maurizio Lazzarato. “Za hakere kao što je Torvald (jedan od glavnih pionira besplatnih digitalnih programa) temelj- ni organizacijski čimbenik nije ni novac ni rad, već strast i želja da se s drugima stvori nešto društveno vrijedno”, piše Pekka Himanen, to jest nešto zbog čega će ga njegovi kolege uvažavati. Hakerska aktivnost počiva na etici dobrovoljne suradnje u kojoj se svatko s drugima odmjerava kvalitetom i upotrebnom vrijednošću svog prinosa “zajedničkom loncu” i s njima se slobodno usklađuje. Ništa se ne proizvodi radi tržišne razmjene. Razmjenska vrijednost nikada se ne uzima u obzir, u obzir se uzima samo upotrebna vrijednost, koja u biti nije mjerljiva. Nema ni onoga što se naziva “dam da daš”, “niti bilo kakve potrebe za recipročnošću: vi nudite ono što volite i uzimate (iz zajedničkog lonca) ono što vam je potrebno” (Merten). Za razliku od “računalnog plemstva” hakerska zajednica odbacuje svako produktivističko načelo: “Različite životne sekvence – rad, obitelj, prijatelji, hobiji – tako su kombinirane da rad nikada ne zauzima središte… On prvo mjesto prepušta razonodi i individualnoj kreativnosti…” (Himanen). U hakerskoj etici i estetici susrećemo dakle praktičku provedbu prethodno spomenute Marxove definicije “bogatstva lišenog njegova buržoaskog oblika”: prije svega rad usklađen s “osobnom aktivnošću”, koji pridonosi punom samorazvoju, jednako kao kultura slobodnog vremena; što je moguće izrazitija zamjena tržišnih odnosa zasnovanih na razmjenskoj vrijednosti “dogovorom o onome što, kako i zašto treba proizvesti… Zajednica Linux nagovještaj je nove organizacije rada i upravljanja koja bi mogla voditi novoj ekonomiji.” “Nije nemoguće da taj sustav za dvadeset i prvo stoljeće postane jednako odlučujući kao što je industrijska organizacija bila za dvadeseto stoljeće.”

Sve bi to bilo smiješno kad bi se radilo o utopijskoj “viziji”. No radi se o praksi koja se, polazeći od “učeće samoorganizacije” inherentne besplatnim digitalnim programima, svjesno razvija unutar kapitalizma protiv kapitalizma, kao realnopostojeći anarhokomunizam”, kako ga naziva Richard Barbrook; o praksi koja kapitalu nastoji osporiti strateški naročito osjetljivo poprište proizvodnje, usmjerenosti, podjele i vlasništva znanja.

Sada ću se morati poduže vratiti na pitanje prirode, podjele i usmjerenosti znanja. Trenutačno je važno to da su borbene zajednice pokreta besplatnih digitalnih programa nerazdvojan dio mreža izravnog djelovanja koje nastoje dokazati da je moguć drukčiji svijet i drukčiji život. “Realnopostojeći anarhokomuni- zam” onoga što je “slobodno” jest praksa a ne program. Praksa je program. Cilj nije transcendentan djelovanju.

Komentiraj