Iz knjige 'Jasenovac - tragika, mitomanija, istina'

Publicist Slavko Goldstein svojom je novom knjigom ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’ odgovorio na revizionističke pokušaje dokazivanja teze da je Jasenovac po svojoj provedbi bio samo sabirni, kažnjenički i radni logor, u kojem su se prikazivale kazališne predstave i nogometne utakmice, a najmanje ili nikako logor smrti. Nacional donosi ulomak knjige čiju je promociju zbog prijetnji novinaru Ivici Đikiću osiguravala policija

Autor središnjeg dijela knjige Jasenovački logori – istraživanja Igor Vukić osjetno je bolji poznavalac literature i arhivskih fondova o Jasenovcu nego što je to Vladimir Horvat. Njegovih 80 stranica dosad su najrazrađeniji pokušaj da se smišljenim izborom iz građe dokaže revizionistička teza kako je Jasenovac po svojoj namjeni i provedbi bio samo sabirni, kažnjenički i radni logor, a najmanje ili nikako logor smrti. Stoga ću tom tekstu obratiti pomniju pažnju i konfrontirati ga s nekima od dokazanih činjenica o pravome karakteru ustaškog Jasenovca.

Jasenovački logorski sustav bio je organiziran po uzoru na njemački koncentracijski logor Sachsenhausen – Oranienburg nedaleko Berlina, koji je 1936. godine uspostavljen pod direktnim nadzorom glavne uprave elitnih nacističkih policijskih i represivnih službi SS-a (Schutzstaffel). Logoraši su bili politički sumnjivci, kažnjenici i ratni zarobljenici koji su radili za njemačku ratnu industriju i bili sistematski izgladnjivani i ubijani. Mlađi SS-ovski časnici, predviđeni za rukovođenje logorima u Njemačkoji u okupiranim zemljama Europe, dolazili su u Sachsenhausen na in- strukcije. Među njima se u rujnu 1941. našao i Vjekoslav Maks Luburić, tada već zapovjednik svih ustaških konclogora u NDH, koji je tako prošao kroz dva tjedna poduke u Sachsenhausenu. Po tom receptu uspostavio je Jasenovac kao višenamjenski logor, u kojem će svojim radom logoraši izdržavati sami sebe i ustaške stražare, ponešto će raditi i za potrebe ustaške vojske i za privredu NDH, a u konačnici će velikom većinom biti likvidirani.

U svojem tekstu Vukić ne spominje Sachsenhausen ni ma- sovne likvidacije kao konačnicu, a podrobno se zadržava na onim komponentama jasenovačkog sustava iz kojih je bilo relativno više preživjelih: otpremanje logoraša na rad u njemačku ratnu industriju, naseljavanja u poharana srpska sela Slavonije, Posa- vine i Moslavine, pojedinačna otpuštanja nakon isteka kaznenog roka, povremene amnestije za manje grupe logoraša i zamjena komunističkih zatočenika za njemačke i ustaške časnike i vojnike koji su bili zarobljeni kod partizana. Dokazujući da su ustaški logori jasenovačkog kompleksa po namjeni i praksi bili prvenstveno radni logori, Vukić se najviše trudi opširnim opisivanjem logoraških radnih grupa. Sve je to uglavnom bilo poznato iz stotine knjiga i sjećanja preživjelih logoraša i tri knjige dokumenata koje je vrlo savjesno prikupio Antun Miletić, a Vukić je dodao razne pojedinosti i interpretacije.

  • Jasenovački logorski sustav bio je organiziran po uzoru na njemački Sachsenhausen Oranienburg gdje su kažnjenici, politički sumnjivci, i ratni zarobljenici radili za njemačku ratnu industriju i bili sistematski izgladnjivani i ubijani

Od kasne jeseni 1941. do početka travnja 1945. u Jasenovcu i Staroj Gradiški više od 1000, a obično oko 3000 i više logoraša radilo je u dvadesetak uslužnih i proizvodnih radnih grupa. Ve- ćina je radila za potrebe samih logora, za brojnu ustašku posadu i logoraše (poljoprivredni radovi i stočarstvo, pekara, kuhinje, zdravstvena služba, električna centrala, pilana, krojačka, posto- larska i keramička radionica, bravarija, građevinari, radovi na nasipima i na podizanju velikog ciglenog zida oko logora, pisar- nica i grobari). Međutim, Vukić ne kaže da su u većini tih radnih grupa postupci prema logorašima bili krajnje brutalni, da su izne- mogli na nasipu često ubijani na licu mjesta, pred očima logoraša i da su skoro svi pripadnici tih radnih grupa koji su u Jasenovcu i Staroj Gradiški još živjeli početkom 1945. godine bili listom poubijani do likvidacije logora u travnju 1945. Vukić naročitu pažnju posvećuje proizvodnim grupama u kojima su stručno sposobni logoraši uspješno radili i za tržište (lančara, mehaničarski Brzi sklop, a osobito Kožara). U tim grupama postupak ustaša prema logorašima bio je obzirniji i znatno se rjeđe ubijalo, ali su skoro svi ipak bili ubijeni u konačnoj likvidaciji jasenovačkih logora. Preživjela su samo 22 visokostručna radnika iz Brzog sklopa i zdravstvenih službi koje su ustaše poveli sa sobom prilikom povlačenja iz Jasenovca i 12 uspješnih bjegunaca iz Kožare u pobuni i proboju 22. travnja 1945.

Mit o “Maloj Floramye” i zapisi Erwina Millera

Prebacujući idealiziranu koprenu preko pravog karaktera ustaškog Jasenovca, Vukić se posebno opširno bavi logoraškim orkestrom, kazališnim priredbama i nogometnim utakmicama. Ubrzo poslije rata (1946. godine) o tim su temama već u svojim memoarima pisali preživjeli jasenovački logoraši Đorđe Miliša i Milko Riffer, ali tadašnje komunističke vlasti onemogućile su normalnu distribuciju tih knjiga. Nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša, jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti. Istraživači su ipak o tome mogli saznavati u arhivima, a čini mi se da su prvi o toj temi javno progovorili Adolf Friedrich, Sado Koen-Davko i drugi autori u zborniku Sećanja Jevreja nalogor Jasenovac koji je objavljen u izdanju Saveza jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu 1972. godine. Kad je to poslije 1990. godine prestala biti tabu-tema, javili su se mnogi autori, neki s neozbiljnim, a neki i s ozbiljnim novim podacima, i tako je nastao prilično rašireni mit o “Maloj Floramye” u jasenovačkom logoru.

U svojim opširnim opisima o logoraškom orkestru, kazališnim i sportskim priredbama Igor Vukić se oslanja na memoarske zapise u knjigama Miliše i Riffera, a najpreciznije podatke crpi iz zornih opisa Erwina Millera u knjizi Izabran za umiranje (izdanje Durieux, Zagreb, 2004., uredila Zora Dirnbach). Između više od tisuću knjiga napisanih o Jasenovcu Millerova su sjećanja, pored knjige Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi, najimpresivniji memoarski zapisi o logoraškom životu u jasenovačkom kompleksu l941.–l945. godine. Tri i pol godine Jasenovca Miller se uspio održati, jer je najveći dio tog vremena proveo na stručnom poslu u Kožari (Jasenovac IV), smještenoj izvan glavnog logora, u samome mjestu Jasenovac, gdje su zatočenici masovno poubijani tek 22. travnja 1945., a Miller se u proboju uspio spasiti. O “mirnoj” 1943. godini Miller između ostalog piše:

Kožarci su bili osnivači kulturno-prosvjetne grupe koja je, budući da knjiga nije bilo, trebala popuniti prazninu logorskog života. Nekoliko je logoraša sa smislom za glumu i pjesmu počelo s pripremama, i to ni manje ni više – s pripremom operete “Grofica Marica”!

S nama je u kožari bio operni pjevač Arnold Basch koji je sve nas osvojio svojim baritonom. Pred improviziranom pozornicom u dvorištu koje je bilo prilično veliko, postavljene su klupe za ustaške časnike i ustaše-stražare. Nakon prvog nastupa, koji je biouspješan i postigao više nego što smo očekivali, stiglo je iznenađenje. Seljanke i seljaci koji su s one strane ograde gledali predstavu, toliko su njome bili oduševljeni da su nam stali bacati cigarete. Pojavile su se i tepsije s pečenicama, pa kolači… Ustaše su bili zadovoljni, to je ipak bilo za njih nešto novo, pa su tražili da takvih predstava bude što češće. Poslije smo odlazili čak u glavni logor da odigramo predstavu. Jedna od predstava koju smo nazvali “San ljetne noći”, a bila je potpuna izmišljotina samih logoraša, imala je specijalnu zadaću. Sve što se na sceni odigravalo trebalo je pokazati o čemu logoraš sanja. Ali kako je sama predstava bila relativno kratka, trebalo joj je nešto dodati. Pala je odluka da Arnold Basch otpjeva “Ave Mariju”. Sakupilo se mnogo ustaša, a s vanjske strane ograde mnogo seljanki i seljaka, čak i onih iz Uštica. Predstava je tekla dobro i bilo je vidljivo da su svi zadovoljni. Onda je Arnold izišao na pozornicu i počeo pjevati:

“Ave Marija, Majko moja sveta,

molitvu moju slušaj vruću i

ne ostavljaj me ni na čas.

U ovom svijetu punom boli,

u kom su ljudi tako zli,

tvoje te dijete Majko moli

ne ostavi me ni na čas!

Ave Marija, Majko moja sveta!”

  • Vukić ne kaže da su u većini radnih grupa postupci prema logorašima bili krajnje brutalni, da su iznemogli na nasipu često ubijani na licu mjesta, pred očima logoraša

Seljanke su s onu stranu ograde plakale, maramama brišući suze, seljaci su se počeli meškoljiti, a ustaše se uzvrtjeli sjedeći na klupama kao da ih odozdo netko bocka. Pjesma je učinila svoje. Cigarete su padale kao kiša, a i slatkiša je bilo na pretek. Nema sumnje da su ustaše pjesmu doživjeli kao osudu, jer je već sutradan izišla naredba da se “Ave Marija” više ne smije pjevati javno.

U ovom slučaju Vukić iznimno ne izbjegava spomenuti jasenovačka grupna ubojstva. Piše da je zbog navodnog pokušaja bijega harmonikaša Ive Wollnera “orkestar pretrpio teške gubitke”, jer je 6. lipnja 1944. po kazni ubijeno 19 muzičara i glumaca. To je u Jasenovcu bio trajni kazneni sistem: za bijeg ili samo pokušaj bijega jednog iz logoraške grupe, na strijeljanje je išla cijela grupa. Memoarist Riffer bilježi da je iz jasenovačke muzičarsko-glu- mačke grupe preživio samo Zagrepčanin Vladimir Cvija, u zamjeni s partizanima za neke njihove zarobljenike.

Literarno daroviti i pouzdani memoarist Erwin Miller u Jasenovcu je izgubio cijelu užu obitelj: iz logoraškog stroja morao je promatrati kako mu starijeg brata odvode na strijeljanje, otac mu je pred njim na očigled poginuo, majku i sestru vidio je gladne i žedne u slutnji da ih pripremaju za stratište. Kad se vratio da im donese bar nešto kruha i vode, više ih nije bilo.

Miller još nije bio navršio ni 18 godina kad je u studenom 1941. u grupi od 80 vinkovačkih Židova – muškaraca bio dopremljen u Jasenovac, a jedini je iz te grupe koji je iz Jasenovca živ izašao. U sjećanjima je zapisao kako mu je bilo naročito teško kad je nekima od tih vinkovačkih prijatelja morao kopati grob. Zahvaljujući lakšim logoraškim uvjetima na radu u Kožari, Miller je u slobodnim trenucima kradom uspio pisati povremene dnevničke bilješke. Pisao ih je u obliku pisama mrtvoj majci, dijelom ih uspio sačuvati do spasa iz logora i tako su mu nastali vjerojatno najdojmljiviji logoraški memoari iz Jasenovca. Iz bilježaka i nekih opisa vidi se da je Igor Vukić vrlo pažljivo čitao Millerovu knjigu, ali je iz nje jednostrano koristio samo vedrije momente o kulturno-zabavnim priredbama i drugarskoj solidarnosti u kolektivu od oko 150 “kožaraca”, a prešutio je druge dijelove knjige koji precizno govore o pravome karakteru Jasenovca. Stoga citiram Millerov opis dolaska i prvoga dana u logoru i bit će dovoljno da se vidi što to Igor Vukić o Jasenovcu prešućuje i pomno skriva:

Uz ustašku pjesmu o Paveliću “marširamo” po trojica u redu prema Jasenovcu, a s obje strane kolone prate nas ustaše i mlate kundacima. Na brzinu se snalazimo, mlađi se podmetnu na kraj reda, a stariji u sredinu. Kad god dobijem u slabine, čujem oca kako uzdiše, a kako je tako uzdisao i zbog brata, uzdisao je neprekidno. Ako bi tko progovorio, dobio bi kundakom. Ako bi tko od onih sprijeda pao, dobio bi zato što je pao.

  • Memoarist Erwin Miller u Jasenovcu je izgubio cijelu užu obitelj: morao je promatrati kako mu starijeg brata odvode na strijeljanje, otac mu je naočigled pred njim poginuo, majku i sestru vidio je kako pripremaju za stratište

Konačno stižemo pred ustaški stan. Naređuju da se poredamo u krug i pripremimo novac i zlato. Tri ustaška oficira traže od nas podatke. Ime i prezime, zanimanje, godina rođenja, koga imaš još vani, a tko je tu s tobom. Imam sreću, pri pregledu mi nisu ništa oduzeli (amnogo nisam ni imao), pa su se batine ograničile na samo dva šamara od kojih su mi još dugo bridjeli obrazi.

Dok se u kancelarijama obavljaju pregledi i dijele batine, vani se čarkari bacaju na “specijalne” preglede. Traže novac i zlato. Vidim da jednoga vode u nužnik, navodno je progutao prsten ili dukat. Nekoliko čarkara, reklo bi se da nisu stariji od 12 godina, odjeveni su i naoružani po svim ustaškim propisima talijanskim kratkim karabinima. Obilaze nas, bockaju bajonetima i smiju se. Čini se da im se sviđa igra bockanja, baš kao i muklo stenjanje iz grla logoraša koje ih još više draži, pa nastavljaju s igrom. Na što su mislila ta djeca-ustaše dok su se tako sadistički igrala, teško je naslutiti, ali svojim sam očima vidio kako pucaju na grupu pravoslavaca čim im je bilo rečeno da su to “četnici”.

Po završetku pregleda vode nas u selo pred pravoslavnu crkvu. Naređuju nam da razmontiramo s krova svu drvenariju. Radimo sve do večeri bez prestanka i bez hrane. Sada su od crkve ostali samo goli zidovi uz koje, kako nam naređuju, moramo provesti noć. Kiša ponovo pada, crkva je bez krova, i netko nas nepoznat, zbog nečega što smo učinili, uporno kažnjava. Nitko ne može jesti, iako smo gladni i umorni. Pokušavamo se zaštititi od kiše gunjevima i kaputima, i na kraju se smirujemo u nadi da će sutra biti bolje.

Ali usred noći usrećuje nas obilazak valjda svih ustaša koji su se zatekli u blizini. Mlate čeličnim žicama koga god stignu, gaze nogama i teško onome tko pokuša uzmaknuti! Kada su se ustaše konačno umorile, osvanulo je jutro, sivo, kišno, hladno i mokro. Uz dreku i batine istjerani smo van iz zgrade, poredani po trojica i krenulo se naprijed…

Sutradan… priključili su me grupi (koja je) poslana u Krapje da pokopa “likvidirane” logoraše. Stigavši onamo zatekli smo gomilu od osamdesetak pobijenih logoraša kojima su od udaraca drvenim čekićima bili razmrskani potiljci.

Post scriptum

U zadarskom Hrvatskom tjedniku od 28. siječnja 2016. godine Igor Vukić napisao je tri stranice teksta (str. 33-35) kojem je sažetak grafički izdvojen u okvir i glasi: “Smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazat će da NDH i Zavnoh u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju Drugoga svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot Zavnohu, ili još jednostavnije: u Ustavu Zavnoh uopće ne treba ni spominjati.” Iako formulirana pomalo nespretnim rečenicama, ideja je vrlo jasna: totalna rehabilitacija ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Iz povijesnih temelja današnje Republike Hrvatske, zapisanih u njenom Ustavu, treba izbaciti ZAVNOH, a na istome mjestu ustoličiti NDH. Za takvu ili bilo kakvu promjenu ustavnog teksta potrebna je po članku 149 dvotrećinska većina glasova svih sa- borskih zastupnika, a u Saboru i u političkom životu Hrvatske takva konstelacija trenutno ne postoji i nije vjerojatno da bi se u dogledno vrijeme mogla stvoriti. Ipak, i samo spominjanje ta- kve ideje u saborskim raspravama ili pojava takvog prijedloga u saborskoj proceduri Hrvatskoj bi bila nanesena ozbiljna šteta. Produbila bi raskole u hrvatskom javnom životu i osnažila nepovjerenje kakvo se u demokratskom svijetu već počelo pojavljivati prema Hrvatskoj nakon nekih postupaka i izjava iz redova naše nove vlasti.

U ideji da se današnja Hrvatska nadovezuje na NDH, a ne na ZAVNOH, sadržana je laž. Današnja samostalna Republika Hrvatska ne bi postojala da 1943.–1945., kad se krojila karta poslijeratne Europe, nije bilo ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Najvjerojatnije bi bila skučena pokrajinska oblast pod žezlom dinastije Karađorđevića, s vlašću koja bi izrasla iz četničkog pokreta i kraljevske vojske pod komandom Draže Mihailovića. Ili bi, što je manje vjerojatno, cijelu Jugoslaviju, zajedno s Hrvatskom, 1944.–1945. zaposjela Crvena armija, pa bismo poput Poljske postali plijenom Staljinova carstva i u kavezu Istočnog bloka tavorili skoro pola stoljeća u bespomoćnom zaostajanju za slobodnim svijetom. Ustavno-pravno današnja se Republika Hrvatska direktno nadovezuje na ZAVNOH. U stvari, izvire iz ZAVNOH-a i AVNOJ-a, iz niza ustava i ustavnih promjena NR Jugoslavije i NR Hrvatske, pa zatim i SFR Jugoslavije i SR Hrvatske, koje su postepeno produbljivale autonomiju Hrvatske i svih ostalih federalnih jedinica Jugoslavije i dovele do slobodnih izbora 1990. godine, kad smo glasujući za zastupnike ZAVNOH-a de facto izglasali samostalnu Republiku Hrvatsku, ma kakva ona bila. Granice zacrtane AVNOJ-em i ZAVNOH-om postale su i međunarodno priznate granice današnje Republike Hrvatske, dok po granicama NDH, potpisanima 18. svibnja 1941. s Kraljevinom Italijom, Split bi bio Spalato, grad na istočnoj obali Mare Adriatico.

Ustaška NDH bila je čedo fašističke Italije i njemačko-nacističkog Trećega Reicha. Neposredno je nastala Hitlerovom Direktivom 25 (Weisung 25) od 27. ožujka 1941. i pravno je nestala s njemačkom kapitulacijom 8. svibnja 1945. Pune četiri godine ratovala je na strani Zla. Bila je apsolutno najvjernija Hitlerova saveznica u Europi koja je jedina nastavila ratovati na Hitlerovoj strani još i petnaestak dana nakon što se Hitler ubio. S vremenom, jasenovački logor smrti postao je ključnim simbolom za cjelokupnu NDH i nesavladiva je prepreka svakome pokušaju rehabilitacije ustaške države. To dokazuje i knjiga Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković Jasenovački logori – istraživanja: četvero marljiva autora zdušno se trudilo uvjeriti čitatelje da Jasenovac 1941.–1945. nije bio logor smrti, da je to postao tek 1945. i kao takav trajao do 1951. – a proizveli su samo tvrdnje bez dokaza i providno skrivanje istine. Nisu se ni usudili spomenuti poraznu reputaciju Jasenovca u međunarodnim razmjerima: na tamnome dnu Dvorane sjećanja u jeruzalemskom Jad Vašemu Jasenovac je upisan među 22 najveća stratišta genocidnog ubijanja u okupiranoj Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Posvuda, na dvadeset i jednom stratištu, organizatori i izvršioci masovne smrti bili su pripadnici njemačko-nacističkog SS-a, a samo je Jasenovac bio izuzetak: organizatori i masovni ubojice bili su ustaše.

  • Vidi se da je Igor Vukić pažljivo čitao Millerovu knjigu, ali je iz nje jednostano koristio samo vedrije momente o kulturno-zabavnim priredbama i drugarskoj solidarnosti u kolektivu od 150 ‘kožaraca’

U veljači 1943. kardinal Stepinac napisao je Anti Paveliću: “Čitav Jasenovac sramotna (je) ljaga za NDH.” Autori knjige o kojoj pišem ovu polemiku i ostali članovi Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca na krivom su putu kad prikrivanjem istine o Jasenovcu misle da mogu isprati Stepinčevu i sve druge osude nad NDH. Još su više na krivome putu ako stanu iza ideje Igora Vukića, tajnika njihova Društva, da je današnja Republika Hrvatska sljedbenica ustaške NDH. Zaslijepljeni nacionalizam obično je najveći štetočina vlastitoj državi i narodu.

Hrvatski obraz od ustaškog je sramoćenja spasio sam hrvatski narod, aktivnim i pasivnim otporom ustaškoj državi i njenim nehrvatskim tutorima. Kao dječak, tri sam godine aktivno su- djelovao u tom otporu i ubrajam to među najbolje godine svog dugog života. Pobijedili smo, ali nažalost nismo znali biti dobri pobjednici. Među prvim sam bivšim partizanima koji je pored naših ratnih zasluga priznao i naše poslijeratne grijehe. O tome sam govorio u javnim istupima, novinskim člancima i intervjuima, u knjigama koje sam pisao sâm i još više u suradnji sa svojim sinom prof. Ivom Goldsteinom. To mi daje moralnu snagu da slijedim Spinozinu maksimu da je “istina cjelina” i da to zahtijevam i od autora koji očiglednom neistinom vrijeđaju moj pijetet prema mojim bližnjima nestalima u Holokaustu i prema milijunima nedužnih koji su nestali s njima.

Pozivnica_-_Predstavljanje_knjige_Jasenovac-tragika,_mitomanija,_istina_Slavka_Goldsteina

Komentiraj