U veljači 2015. otputovao sam u svoj prvi službeni posjet Berlinu u svojstvu grčkog ministra financija. Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Otišao sam onamo da razgovaram o tome što nam je s tim u vezi činiti. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfgangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo. Naša ljevičarska vlada tek je bila formirana nakon što je na izborima porazila grčke saveznike doktora Schäublea i kancelarke Angele Merkel, točnije, stranku po imenu Nova demokracija. Naša izborna platforma je, u najmanju ruku, predstavljala neugodnost za njemačku demokršćansku vladu i njezine planove da održi red unutar eurozone. Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju.

Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom. Ta gesta je predstavljala simboličan dokaz da se tijekom polovice stoljeća koja je dijelila moje noći provedene ispod crvene deke od tog mog prvog službenog susreta u Berlinu Europa suštinski promijenila. Moj domaćin nikako nije mogao zamisliti da sam došao u njegov grad s glavom prepunom uspomena iz djetinjstva u kojima je Njemačka bila moj predmet utjehe.

Grci su 1974., uz moralnu i političku podršku Njemačke, Austrije, Švedske, Belgije, Nizozemske i Francuske, zbacili totalitarizam. Šest godina nakon toga Grčka se pridružila demokratskoj uniji europskih nacija na radost mojih roditelja koji su napokon mogli složiti crvenu deku i odložiti je u ormar. Nepunih deset godina poslije toga Hladni rat je okončan i Njemačka se iznova ujedinjavala u nadi da će se moći prepustiti zaboravu unutar cjelovite Europe u trajnom procesu integracija. Središnji događaj u okviru tog projekta ugrađivanja nove ujedinjene Njemačke u novu ujedinjenu Europu bio je ambiciozni program monetarne unije koja bi ubacila isti novac, iste novčanice i čak iste novčiće (čija bi jedna strana bila identična, bez obzira na to gdje su bili skovani) u džepove svih Europljana. “Natjerat će nas da koristimo isti novac”, rekao mi je jednom neki atenski taksist početkom devedesetih, “i prije no što toga budemo svjesni, nametnut će nam Sjedinjene Europske Države.”

Od 2001. dvije zemlje koje su spojene ispod obiteljske crvene deke u prohujaloj eri moga djetinjstva – Grčka i Njemačka – dijelile su isti novac, zajedno s više od deset drugih nacija. Bio je to odvažan projekt i odisao je ambicijom kojoj nijedan Europljanin moje generacije nije mogao odoljeti.

Grad na gori

Ustvari, taj proces europske integracije počeo je mnogo prije mog rođenja, kasnih četrdesetih godina prošloga stoljeća pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država. Njegov početak je bio označen takozvanim “govorom nade” Državnog tajnika SAD-a Jamesa F. Byrnesa u Stuttgartu 1946., u kojem se obratio njemačkom narodu prvi put nakon njegovog poraza, nudeći mu “priliku da, ukoliko je voljan iskoristiti je, uloži svoje goleme snage i mogućnosti u djela mira… priliku da dokaže da je vrijedan poštovanja i prijateljstva naroda koji vole mir, i da tako, s vremenom, zasluži počasno mjesto među članicama Ujedinjenih naroda”.

Ubrzo zatim su se Grci i Nijemci, zajedno s drugim Europljanima, počeli sastajati i razgovarati o mogućnosti da se zajedničkim snagama ujedine u ono što će kasnije postati Europska unija. Dobili smo mogućnost da se ujedinimo usprkos različitim jezicima, raznovrsnim kulturama, osebujnim temperamentima, a u samom procesu zbližavanja, s velikom smo radošću otkrili da zapravo između naših nacija ima manje razmimoilaženja nego što unutar njih samih ima vidljivih razlika. A kada se jedna nacija suočila s izazovom, kao što je to 1967. bio slučaj s Grčkom i njezinim vojnim pučem, ostali su se ujedinili u namjeri da pomognu. Europi je trebalo pola stoljeća da zacijeli ratne rane kroz solidarnost i da se pretvori u figurativni grad na gori čovječanstva, ali je naposljetku u tome uspjela.

Ujediniti dotad sukobljene nacije na osnovi narodnih mandata zasnovanih na obećanju zajedničkog prosperiteta, osnovati zajedničke institucije, porušiti smiješne granice koje su u prošlosti izbrazdale kontinent dubokim ožiljcima – to je oduvijek bio izuzetno težak zadatak, jedan čaroban san. Na sreću, do kraja dvadesetog stoljeća, to je postala objektivna realnost. Europska unija bi čak mogla postati svijetli primjer iz kojeg bi ostatak svijeta mogao crpiti hrabrost i inspiraciju kako bi bile iskorijenjene podjele i uspostavljen miroljubivi suživot na čitavom planetu.

Potpuno neočekivano, svijet je mogao zamisliti, i to sasvim realno, da bi različite nacije, a ne autoritarna carstva, mogle stvoriti jednu zajedničku zemlju. Zaista je postalo moguće napraviti spone koje se ne bi zasnivale na srodstvu, jeziku, naciji ili zajedničkom neprijatelju, već na zajedničkim vrijednostima i humanističkim principima. Postala je moguća jedna zajednica naroda u kojoj bi razum, demokracija, poštivanje ljudskih prava i pristojna socijalna sigurnosna mreža osigurali svojim multinacionalnim, multilingvalnim, multikulturnim građanima razinu na kojoj bi se oni mogli razviti u ljudska bića dostojna vlastitih potencijala.

“Kad mogu dobiti natrag svoj novac?”

A onda je uslijedila implozija Wall Streeta 2008., i kao njezina posljedica globalna financijska katastrofa. Ništa više nije moglo biti kao prije.

Čim je univerzum Zapadnog financijskog sistema prerastao planet Zemlju, njegove banke u imploziji i uništeni kreditni sistem uzeli su svoj danak od europskih naroda, konkretno od onih koji su ovisili o euru. Britanska banka Northern Rock bila je prva europska banka koja je poklekla, Grčka je bila prva država. Zagrljaj smrti u kojem su bile nesolventne banke i države koje su doživjele bankrot širio se Europom. Međutim, postojala je ogromna razlika između Britanije i zemalja kao što je Grčka: dok se Gordon Brown mogao osloniti na Banku Engleske i osigurati neophodnu gotovinu da bi londonski City bio spašen, vlade članica eurozone imale su središnju banku čiji im statut nije dopuštao da učine isto. Umjesto toga, teret spašavanja bankarskih ništarija pao je na leđa najslabijih građana.

Već krajem 2009. bankrot grčke države francuskim je i njemačkim bankama zaprijetio sudbinom Lehman Brothersa. U međuvremenu pad irskih banaka za sobom je povukao irsku državu i raspirio nevolje francuskih i njemačkih banaka. Političari su radi spašavanja financijskog sistema od bankrota u panici pohitali uvesti goleme poreze koji su pali na leđa najsiromašnijih poreznih obveznika, s obzirom na to da su Google, Facebook i grčki oligarsi uživali porezni imunitet. Sasvim nevjerojatno, bailout zajmovi za spašavanje od bankrota odobravani su pod uvjetom primjene strogih mjera štednje utemeljenih na smanjivanju prihoda koji su još više nasrtali na već oslabljene porezne obveznike, koji su podupirali čitavu konstrukciju. A kako se ništa ne širi brže od opravdane panike, ona je preplavila Portugal, Španjolsku, Italiju i Cipar, sljedeće kockice domina koje su bile spremne srušiti se. U nedostatku odgovarajuće strategije za suočavanje s neumitnom krizom eura, vlade europskih država okrenule su se jedne protiv drugih, upirući prstom na sve strane, postajući tako lak plijen merkantilističkih politika koje nalaze lijek u osiromašenju susjeda i koje su posljednji put viđene u Europi tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Do 2010. europska solidarnost je u potpunosti izjedena iznutra, ne ostavljajući za sobom ništa do bijedne ljušture nekada solidnog zajedništva.

Što je prouzrokovalo krizu eura? Novinski mediji i političari vole jednostavna objašnjenja, i od 2010. nadalje priča koja je kružila Njemačkom i protestantskom sjeveroistočnom Europom izgledala je otprilike ovako:

Grčki cvrčci nisu napravili svoju domaću zadaću i njihovo ljetovanje na dužničko gorivo je jednoga dana naglo završilo. Kalvinistički mravi bili su pozvani da ih izvuku, kao i razne druge cvrčke iz svih krajeva Europe. Mravima se govorilo da grčki cvrčci nisu htjeli isplatiti svoj dug; oni su željeli novi krug raskalašenog života, više zabave na suncu i još jedan spasonosni paket kako bi mogli sve to financirati. Čak su izabrali kliku socijalista i radikalnih ljevičara kako bi mogli ugristi ruku koja ih je hranila. Tim cvrčcima je trebalo očitati bukvicu, jer bi u suprotnom i drugi Europljani, sačinjeni od lošijeg materijala nego mravi, bili ohrabreni da usvoje isti taj raskalašeni stil života.

Riječ je o jednoj moćnoj priči, priči koja opravdava surov stav prema Grčkoj, kao i prema vladi čiji sam član bio, stav koji mnogi podržavaju.

“Kada mogu dobiti natrag svoj novac?” pitao me vragolasto zamjenik njemačkog ministra financija, ali s nagovještajem potisnute agresivnosti, na liniji onog prvog susreta s doktorom Schäubleom. Ugrizao sam se za jezik i ljubazno se nasmiješio.

Cvrči svuda

Namjera mi je ovom knjigom ukazati na to da je Ezopova basna o cvrčku i mravu, ili bilo koja priča tog tipa, užasno varljiva da bi se koristila kao opis uzroka naše sadašnje krize.

Za početak, nije u stanju pokazati da svaka nacija, uključujući njemačku i ostale bogate nacije, ima moćne cvrčke. Propušta napomenuti da ti cvrčci, sa sjevera i s juga, imaju naviku sklapati premoćne međunarodne saveze protiv interesa dobrih mrava koji rade neumorno ne samo u zemljama kao što je Njemačka, već i u zemljama kao što su Grčka, Irska i Portugal. Štoviše, još je važnije reći da pravi uzrok krize eurozone nema nikakve veze ni s ponašanjem cvrčaka, ni s ponašanjem mrava, niti s ponašanjem bilo čega sličnog. No ima veze sa samom eurozonom i, konkretno, s izumom eura kao valute. Naime, ova knjiga se bavi jednim paradoksom: europski narodi, koji su se dosad ujedinjavali na divljenja dostojan način, završili su tako da ih sve više razdvaja upravo zajednička valuta.

Paradoks zajedničke valute koja razjedinjuje središnja je tema ove knjige. Da bismo izvukli smisao iz ovog paradoksa i na taj način shvatili pravi razlog zašto je štivo o cvrčku i mravu, o spasonosnim bailoutima i politici štednje toliko pogrešno, morat ćemo prvo ispitati povijesne korijene samog eura u okviru poslijeratnog poravnanja računa u Europi, osvrnuti se na konferenciju u Bretton Woodsu održanu u srpnju 1944., na kojoj je dogovorena ekonomska struktura Europe, i na kolaps te strukture koji je nastupio s takozvanim Nixonovim šokom iz 1971. godine. To je priča u kojoj su SAD odigrale ključnu ulogu, i bavljenje njome zauzima prva dva poglavlja ove knjige.

Europa i Amerika: tri povijesna događaja

Ustvari, ova knjiga je zamišljena kao nastavak moje prethodne knjige, objavljene pod naslovom Globalni Minotaur, u kojoj izlažem svoj pogled na uzroke i prirodu globalnog sloma 2008. godine. Za razliku od Globalnog Minotaura, gdje je Amerika imala vodeću ulogu, u središtu ove knjige kao njezin središnji igrač je Europa. Međutim, iako je Europa protagonist, Amerika osigurava zrak koji naš protagonist diše i hranjive sastojke kojima se hrani, globalni kontekst u okviru kojega se razvija, a isto tako figurira i kao potencijalna žrtva neuspjeha koji naš protagonist može izbjeći. U ovoj knjizi osvjetljavam tri povijesna događaja koji povezuju, a istovremeno i razdvajaju, sudbine Europe i Amerike.

Prvi se dogodio 1971. kada je, u pokušaju da sačuva svoju globalnu ekonomsku dominaciju, Amerika izbacila Europu iz zone dolara (ekvivalenta eurozone) osnovane na skupu u Bretton Woodsu. Utjecaj ovog događaja može se osjetiti i dan danas širom Europe i štoviše, ima recipročni utjecaj na samu Ameriku (vidi prvo i drugo poglavlje). Drugi događaj je duže trajao i nastupio je kada je nestabilna Europa u više navrata pokušala nadoknaditi štetu nastalu zbog njezinog izbacivanja iz zone dolara uz pomoć združivanja njezinih mnogobrojnih valuta u neku vrstu monetarne unije – prvo u okviru europskog monetarnog sistema, a onda u okviru svoje vlastite monetarne zone (pogledajte treće, četvrto i peto poglavlje). Veći dio knjige je posvećen opisu koji odražava proces stvaranja europske monetarne unije i, što je važnije, način na koji je njezin razvoj usmjeravan, često skriveno, uz pomoć ekonomskih odluka, prošlih i sadašnjih, donošenih u Washingtonu.

Treći događaj se i opet zbio u Sjedinjenim Državama i nastupa s implozijom Wall Streeta 2008. godine. Ovaj događaj proizvodi čitav niz lančanih reakcija koje europska klimava monetarna unija ni u kom slučaju nije bila u stanju preživjeti (šesto i sedmo poglavlje). Knjiga se onda okreće korijenskim uzrocima europskog neuspjeha u pokušaju da se nosi s vlastitom krizom na razuman i djelotvoran način, i prati ih sve do groznih posljedica tog neuspjeha po narode Europe, i odlučujućeg utjecaja koji je taj neuspjeh imao na nastojanja Amerike da se oporavi od krize kojoj se ne nazire kraj, i koja je pokrenuta događajem iz 2008. (sedmo i osmo poglavlje).

Ukratko, ovu knjigu vidim kao izvještaj o krizi Europe u kontekstu povijesne veze koja je spaja s pokušajima Amerike da regulira globalni kapitalizam i, što je ključno, kao upozorenje da kriza eura ima toliko veliki značaj za Sjedinjene Države da je one ni u kom slučaju ne bi prepustile Europljanima, a kamo li je ignorirale. Štoviše, kriza eura, kako nas upozorava posljednje poglavlje, povlači za sobom Sjedinjene Države na način presudan za budućnost svakog čovjeka.

Naša 1929.

Sudeći po načinu na koji se ona ponekad ponavlja, povijest ima sklonost prema tragičnoj farsi. Hladni rat nije počeo u Berlinu, već u prosincu 1944. na ulicama Atene – kao što će vam ova knjiga ispričati. Kriza eura je također počela u Ateni 2010., pokrenuta grčkom dužničkom nesrećom. Grčka je, igrom slučaja, rodno mjesto i Hladnog rata i krize eura. Za malu naciju biti epicentrom globalne katastrofe je peh. Proizvesti iskru dviju kriza u okviru živog sjećanja jedne generacije prava je tragedija.

Dok promišljamo budućnost Europe, postajemo svjesni da postoji još jedan razlog da se pogleda u prošlost. Ono što je uslijedilo poslije meteža zbog izbacivanja Europe iz dolarske zone 1971. (što je tema prvog poglavlja), bio je pokušaj europskih nacija da zbiju redove, poput ovaca u oluji. Međutim, kako je solidarnost iz sedamdesetih godina evoluirala u loše dizajniran zajednički novac, toksična bailout spašavanja polaganjem kaucije proizvodila su zone psihološke krivice koje su se pružale linijom Alpa i uz Rajnu. Nezajažljivi val zla valja se duž tih zona krivice (vidi sedmo i osmo poglavlje) tolikom silinom da prijeti poharati europski projekt i, još gore, u velikoj mjeri destabilizirati cijeli svijet. Ove nove podjele nas podsjećaju na to da bi bila prava ludost zaboraviti kako je Europa uspjela, dva puta u prošlom stoljeću, postati toliko nestabilnom da je prouzrokovala ogromnu štetu ne samo sebi, već i čitavom svijetu.

Kada se monetarna unija između raznih nacija počela mrviti i raspadati na dijelove, pri čemu su se zone krivice neumoljivo širile Europom, samo je ozbiljan dijalog i spremnost da se svi vrate natrag i sjednu za stol mogao popraviti okvire na kojima je mir i zajednički prosperitet morao biti zasnovan. Nedostatak takvog dijaloga tridesetih je godina dvadesetog stoljeća vodio do dezintegracije tadašnje zajedničke valute: zlatnog standarda.

Osamdeset godina kasnije, isto to se ponavlja u ovoj Europi koja je morala biti bolje pripremljena. Europljanima je trebalo previše vremena da bi shvatili kako je 2008. naša verzija 1929. godine. Wall Street je bio epicentar u oba slučaja i, kad se jednom financijski sistem istopio, kreditni sistem ispario, a vrijednosni se papiri pretvorili u dim, zajednička se valuta počela cijepati. Ubrzo se radnička klasa jedne nacije počela okretati protiv radničke klase svih drugih nacija pribjegavši protekcionizmu. Godine 1929. protekcionizam je poprimio formu devalvacije vlastite valute u odnosu na ostale. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, 2010. je uzeo formu devalvacije rada pojedinca u odnosu na rad drugih. U deprimirajuće sličnom lancu događaja, nije prošlo mnogo vremena prije no što su loše plaćeni njemački radnici zamrzili Grke, a potplaćeni grčki radnici zamrzili Nijemce. Dok su eurozonu šibali udarci ogromne ekonomske krize, čitav ju je svijetradoznalo promatrao u namjeri da vidi na što će izaći ova postmoderna verzija tridesetih godina dvadesetog stoljeća. A promatra i dalje.

Dug i krivica

“U svakom slučaju, dug je dug!” bila je još jedna izjava koju mi je uputio jedan drugi visoki dužnosnik Savezne Republike Njemačke tijekom tog mog prvog službenog posjeta Berlinu. Čim sam čuo te riječi, bilo je nemoguće da me ne podsjete na riječi koje je Manolis Glezos, simbol grčkog otpora protiv nacista, napisao u knjizi iz 2012. pod naslovom Čak i ako se radi o samo jednoj njemačkoj marki. Odašiljale su poruku odgovarajuću proklamaciji njemačkih dužnosnika: svaka njemačka marka vojne odštete koja se i dalje duguje Grčkoj mora biti plaćena. Čak i jedna njemačka marka koja bi bila plaćena bila bi u stanju ispraviti ogromnu nanijetu nepravdu. Baš kao što je u Njemačkoj, čim je izbila kriza eura, odmah prevladao stav da je sasvim očigledno da su Grci bili nepopravljivi dužnici, isto tako bi i u Grčkoj njemačke neplaćene ratne odštete mogle zauvijek ostati neoproštene.