Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Glasovi iz tmine – Krležološke rasprave’ u kojem autor Krešimir Nemec objašnjava kako je Miroslav Krleža svojim posljednjim romanom ‘Zastave’ promijenio sliku Mađarske i Mađara u hrvatskoj književnosti
Pet godina u životu jednog čovjeka nije malo, pa makar on doži vio i duboku starost. Pet važnih godina svoga života, i to onih for mativnih, kada se presudno oblikuje ljudska osobnost i intelektual ni habitus, Krleža je proživio u Mađarskoj: tri godine u Pečuhu (1908. – 1911.), gdje je pohađao kadetsku školu, i dvije u Budimpešti (1911. – 1913.), gdje je studirao na vojnoj akademiji Ludoviceum. Brzo je naučio mađarski jezik, pozorno pratio zbivanja u mađarskome društvenom i političkom životu, čitao mađarske pjesnike u originalu. U knjizi Moj obračun s njima napisao je da je s osamnaest godina ušao u Ludoviceum kao “četrdesetosmaš košutovac, pod Petőfijevim dojmom” (Krleža, 1983: 221) i da je imao “gotovo dovršen” prijevod njegova epa Az apostol na hrvatski. “Mađarske godine” ostavile su vidne tragove u Krležinim djelima. Štoviše, nećemo pogriješiti ako kažemo da je mađarska komponenta jedna od važnijih poluga u tematskom sustavu Krležina literarnog opusa. Dug je popis Krležinih djela, i fikcionalnih i nefikcionalnih, koja sadrže mađarske teme, i to u širokom rasponu od sjećanja, doživljaja i uspomena do opisa pejzaža i veduta, od analize različitih aspekata mađarskoga društvenog života, politike i umjetnosti (književnosti, slikarstva, glazbe), do razmatranja složenih hrvatsko-mađarskih odnosa u zajedničkoj državnoj tvorevini u povijesnoj vertikali…
Komentari