Kad je 25. ožujka 1941. jugoslavenska vlada potpisala pristupanje Trojnom paktu, Tito je boravio u Zagrebu. U Beograd je otišao 28. ožujka, dan pošto je, nakon velikih demonstracija, grupa probritanski orijentiranih oficira državnim udarom preuzela vlast pod vodstvom generala Dušana Simovića. Vladu su činile stranke i ličnosti čiji su pogledi, čak i o osnovnim pitanjima, bili vrlo različiti. Tito se nadao da bi se demonstrante moglo potaknuti na daljnji otpor. Komunisti zaposleni u ratnom zrakoplovstvu omogućili su mu da u Beograd ode avionom. Kad je stigao u Beograd, demonstracije su bile u smiraju. Čuvši da su demonstranti napali turistički ured Reicha i zapalili njemačku zastavu (s kukastim križem), uz smijeh je rekao Đilasu i Rankoviću: “Naravno, bili ste potpuno u pravu”, shvaćajući da su komunisti organizirali paljenje zastave, a da je to prikazano kao spontani bunt. No potom je i istaknuo kako je puč bio provokacija, dijelom agenata britanskog imperijalizma, koji su se nadali da bi tako Jugoslaviju mogli uvući u rat.

 

• Iz upravo predstavljene knjige Ive i Slavka Goldsteina ‘Tito’ Nacional donosi ulomak koji obrađuje pripreme za ustanak hrvatskih antifašista u 2. svjetskom ratu

SUTRADAN TITO PRISUSTVUJE SAVJETOVANJU Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, održanom u jednom stanu na Čukarici, s oko 35 sudionika. Predložio je dnevni red s jedinom točkom: ocjena novonastale situacije, drugim riječima, odnos prema novostvorenoj Simovićevoj vladi te zadaci komunista, pa je na tu temu održao i govor. Ocijenio je da “iako je silama Osovine pučem nanet jak udarac” i zaključio kako je “rat neizbežan – zemlja će biti napadnuta, pa je potrebno napadaču pružiti što jači otpor”. Komunisti se moraju, naglašavao je, “odazvati mobilizaciji” i “jačati borbeni duh” (za razliku od prethodnih godina, kad su tražili da se izbjegava mobilizacija ili da se ne služi vojska izvan užeg zavičaja). U međuvremenu je naredio istaknutom crnogorskom komunistu Krsti Popivodi da odmah otputuje u Sarajevo i ondje stvori uvjete za preseljenje CK KPJ. Smatrao je da će Nijemci brzo zauzeti ravničarske dijelove zemlje i da će se linija fronte stvoriti negdje prema srednjoj Bosni.

Georgi Dimitrov već je 22. ožujka poslao Titu telegram u kojem traži da KPJ “zauzme odlučan stav protiv kapitulacije pred Njemačkom” i “podrži pokret za svenarodni otpor politici ratne najezde”. Dimitrov više nije spominjao politiku ekvidistance prema zaraćenim stranama, iako je ona i dalje važila kao direktiva. KPJ je kao članica Kominterne disciplinirano izvršavala direktive iz Moskve, pa je Tito, naravno, poslušao Dimitrova. Što se tiče partijskog protivljenja imperijalističkom ratu, to je usput dotaknuo u izvještaju Kominterni potkraj svibnja: “Tijekom čitavog razdoblja imperijalističkog rata prvi cilj KPJ bio je da Jugoslavija ne bude uvučena u imperijalistički rat na strani Britanije i Francuske, jer je takva opasnost zaista postojala”, ali je potom u ostatku izvještaja opisivao kako se KPJ organizirano priprema za buduću borbu protiv fašističkog okupatora. Naime, Tito je tada i dalje u javnosti slijedio liniju Kominterne, koja je tvrdila da se vodi imperijalistički rat između dva antagonizirana bloka, iako, očito, on sam nije imao tu ekvidistancu i nastojao ju je na razini svakodnevnih aktivnosti što više zaobilaziti. Konkretno, već posljednjih dana ožujka, kad je postalo očito da će sile Osovine napasti Jugoslaviju, smatrao je da se treba po svaku cijenu braniti. Stoga je 30. ožujka uputio proglas: “Mi, komunisti, smatramo da je u interesu očuvanja mira, u interesu jedinstva i sloge svih naroda Jugoslavije, u interesu odbrambene snage za očuvanje slobode i nezavisnosti naroda Jugoslavije, da sadašnja vlada odmah ispuni zahtjeve za koje se ogromna većina naroda godinama bori”, dakle, posve otvoreno traži jasno protivljenje nacifašističkim aspiracijama. No bila je to više retorska poza radi pridobivanja simpatija u narodu nego iskrena vjera da bi se ti “zahtjevi” mogli ispuniti, jer je Tito, po svemu sudeći, imao u rukama Dimitrovljev telegram od prethodnog dana koji je sugerirao da se “odustane od uličnih demonstracija i na svaki način izbjegnu oružani sukobi masa s vlastima. Ne prepuštajte se trenutnim raspoloženjima… ne istrčavajte se. Još ni izdaleka nije nastupio trenutak odlučnog okršaja s neprijateljem”. I Tito i suradnici su poslušali, iako će u sljedeća tri mjeseca, dok uistinu ne pozovu na ustanak, smatrati kako potencijal za njegovo dizanje postoji.

TITO JE 6. TRAVNJA, KAD JE POČEO TRAVANJSKI RAT, bio u svom ilegalnom stanu u Donjem Stenjevcu u Zagrebu. Herta Haas je šezdesetak godina poslije svjedočila kako joj je suprug toga dana rekao da sada počinje “prava, odlučujuća borba”. Dva dana poslije Tito je sazvao sastanak svih članova CK KPJ i CK KPH (osim njega, bili su tu i Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Andrija Hebrang, Rade Končar, Josip Kraš, Marko Orešković i drugi). Tito je na sastanak došao s tekstom proglasa CK KPJ, u kojem se ističe da komunisti žele braniti zemlju od “suludog Hitlera”. Zaključeno je kako jugoslavenska vojska nema šansi oduprijeti se neprijatelju, pa su planirali naoružati radnike i ostale antifašistički raspoložene Zagrepčane i pružiti otpor Nijemcima prilikom ulaska u grad. Osim toga, željeli su da vojska “razoruža petokolonaše”, da se “saboteri i subverzivni elementi uhapse i predaju vlastima”, a “da se politički zatočenici puste iz zatvora i koncentracionih logora”. Kako bi se to ostvarilo, neki partijski aktivisti kontaktirali su komandanta armije, generala Panteliju Jurišića, a neki podbana Svetozara Ivkovića. No, bilo je posve nerealno očekivati da će im vlasti udovoljiti, a i da kojim slučajem jesu, nikakva se djelotvornija obrana ne bi mogla organizirati.

Nijemci su nakon Blitzkriega 10. travnja nesmetano ušli u Zagreb. Tito se zatječe na ulici: ogorčen je prizorom – bahati pobjednici u trijumfu prolaze ulicama, popriličan broj ljudi ih pozdravlja. Tito se sklanja k prijatelju, u obiteljsku kuću na Trešnjevci. Koji dan poslije, pod dojmom tih događaja, piše letak: “Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti, hrvatski narode.”

Potom, tih dana, Tito održava sastanke s članovima dvaju centralnih komiteta (KPJ i KPH): zaključak je bio da Partija nastavi borbu unatoč potpunom porazu Vlade i Generalštaba, da svi članovi poznati policiji prijeđu u ilegalu i dalje nastave s radom. “Tito je na sastanku bio vedar i dobro raspoložen unatoč vanredno teške situacije”, prisjećao se Pavle Gregorić. Nekoliko dana kasnije, Tito – u duhu zaključaka s tih sastanaka – sastavlja proglas, objavljen 15. travnja, u kojem se naglašava da se borba nastavlja i da će ona “biti okrunjena uspjehom, pa ma kako bila teška”. Potom poručuje sljedbenicima: “Ne klonite duhom ni onda ako u toj borbi privremeno i podlegnete, jer će se iz ovog krvavog imperijalističkog pokolja rađati novi svijet… stvorit će se na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna bratska zajednica”. U međuvremenu se sastaje s raznim ljudima, na raznim lokacijama u gradu, praktički pred nosom policijskih službi novouspostavljenih vlasti – njemačkom Vojnom upravom kojoj je u prvo vrijeme (do kolovoza 1941.) bila podređena marionetska srpska Komesarska vlada s Milanom Aćimovićem na čelu.

KAKO JE ODMAH PO USPOSTAVI NDH počelo popisivanje i rekviriranje privatnih automobila, Tito je, kako bi spasio Ford koji je Partija kupila, angažirao dva zidara da u dvorištu njegove kuće u Stenjevcu naprave garažu u koju bi ga sakrio. Toga dana, kad je garaža bila gotova, Tito je otišao u grad. U stan mu je došla policija s namjerom da ga uhapsi. Spasio ga je nećak Branko koji je, po nalogu svoga oca i Titova brata Slavka, otrčao na početnu stanicu samoborčeka u tadašnjoj Samoborskoj ulici (današnjoj Adžijinoj) i dojavio mu kako ne smije doma. Tito je zaključio da ga je jedan od zidara prijavio pa nije otišao kući. No ustaše su samo odvezle automobil, a vlasnik ih više nije zanimao.

Potkraj travnja i početkom svibnja Tito je u Zagrebu održao više sastanaka s predstavnicima KP iz raznih dijelova Jugoslavije, odnosno s predstavnicima nacionalnih i pokrajinskih rukovodstava. U kasnijoj su se literaturi ti sastanci nazivali Majsko savjetovanje, iako nikad nije bilo prisutno više od dvoje, troje, najviše četvero osoba, jer bi organiziranje većeg skupa bilo u toj situaciji preopasno. Na njima je analizirano stanje i zaključeno je da se ne prizna komadanje Jugoslavije (Tito tada piše: “Mi komunisti ne priznajemo okupaciju i komadanje”), što je bilo različito od stava Kominterne koja je, barem u slučaju bugarske okupacije Makedonije, prihvatila to kao gotovu činjenicu. Tito tvrdi kako je stav KP Bugarske da se prizna bugarska okupacija Makedonije “zločinački stav”. Nije dopustio ni da se pomišlja o izdvajanju KPH iz KPJ zbog osnivanja NDH. Nije priznao ni mađarsku i talijansku okupaciju dijelova jugoslavenskog teritorija. U izvještaju Kominterni je isticao: “Bez obzira na to što je Jugoslavija podijeljena među imperijalistima i što su stvorene nove granice, KPJ je ostala jedinstvena i CK rukovodi nesmetano svim oblastima okupirane zemlje, ima redovne veze s tim oblastima”. Taj je rezolutni stav bio ključan za kasniji razvojdogađaja.

Osim toga, na tim je sastancima zaključeno kako postoje važni preduvjeti za organiziranje i vođenje borbe protiv okupatora. Formiran je i Vojni komitet, a Tito je postavljen za predsjednika.

Tito je donio na sastanku svih članova CK KPJ i CK KPH u Zagrebu, kada je zaključeno da treba naoružati radnike i ostale antifašistički raspoložene Zagrepčane, a nadobudno su očekivali da će im pomoći i vojska
FOTO: Arhivske snimke

Tih dana CK, u povodu praznika 1. svibnja, a na Titov prijedlog, odašilje “proglas radnom narodu Jugoslavije”. Nakon što u maniri zaslijepljenog dogmatika konstatira (zapravo, svjesno ne govori istinu) kako u SSSR-u, “u svijetu socijalizma, vladaju mir i blagostanje”, a da se u svijetu vodi “imperijalistički rat”, poziva se “radni narod da stvara borbeno jedinstvo”, jer “vaši vjekovni neprijatelji teže da vas zbrišu s lica zemlje, da vas odnarode”. Još nema poziva na ustanak, ali žestina retorike i dublji smisao proglasa jasno daju do znanja da će to biti sljedeći korak. Naime, traži se “ustrajavanje u borbi” (a borba se tek posredno najavljuje i upozorava se da se ljudi moraju čuvati (“čuvanje kadrova”) kako “žrtve ne bi padale uludo”.

Potkraj travnja ili u prvoj polovici svibnja 1941. Tito u glasilu KPH objavljuje tekst u kojem daje naputke članstvu, znajući da će ono u bliskoj budućnosti biti suočeno s novim izazovima. Traži da se “ojačaju partijske organizacije” na svim razinama, da se “bezodvlačno provede stroga podjela rada”, da se “najstrože poštuju pravila konspiracije”. Zahtijeva da se s jedne strane “čiste naši redovi od nepouzdanih elemenata, jača budnost i oprez kod primanja novih članova”, ali, s druge, i da se “omasovljuje partijski rad”. Te su direktive donekle proturječne, jer kako možete istovremeno “jačati budnost i oprez” te “omasovljavati partijski rad”? Taj tekst još je očitija priprema za ono što dolazi, za ustanak.

U DOBA USPOSTAVE NDH BILE SU U ZAGREBU 53 partijske ćelije i oko 500 komunista. To je bila najveća koncentracija članova KPJ u jednom jugoslavenskom gradu. Međutim, u gradu su ustaške policijske službe bile sve organiziranije, postajalo je sve nesigurnije, pa je ubrzo, 13. svibnja, dio članova CK prešao u Beograd. Tito će otići desetak dana poslije, jer je njegov odlazak trebalo pripremiti. Naložio je Vladi Popoviću da obavijesti Pokrajinski komitet KP za Srbiju o svom dolasku, kako bi mu se osigurale pouzdane veze u Zemunu i Beogradu. Sastaje se i s drugim rukovodiocima, npr. Končarom, Josipom Kopiničem, voditeljem Centralne tehnike u Zagrebu Pavlom Papom i drugima pa na tim sastancima uglavljuje obrasce po kojima će oni dalje raditi, u njegovoj odsutnosti. No od tih dogovora malo je toga bilo realizirano – Kopinič i Pap uskoro su se posvađali, Pap je potom otišao u Dalmaciju, pomagao u organizaciji prvih partizanskih odreda, gdje će ga u kolovozu uhvatiti Talijani i strijeljati. Samo koji mjesec poslije ista je sudbina zadesila i Končara. Kopinič je u međuvremenu bio najodgovorniji za masovnu pogibiju komunista koji su u srpnju 1941. stradali u bijegu iz ustaškog logora u Kerestincu.

USTANAK

Iako je mnogo napisano o razlozima zbog kojih su se Tito i suradnici preselili iz Zagreba u Beograd, stvari su vrlo prozaične. Sâm je Tito takav potez najavljivao u izvještaju Kominterni još u svibnju 1940. Njegova supruga Herta Haas svjedočila je u kameru Miri Šuvar 2007. za dokumentarni film “Tito” Lordana Zafranovića kako je Tito vidio da je njemačka vojska u Zagrebu dočekana narančama i cvijećem, i da mu nije bilo ugodno, ali to nije bilo presudno. Naime, uvjeti za djelovanje Tita i njegovih najbližih suradnika bili su tada povoljniji u Beogradu nego u Zagrebu, jer su Tita mnogi policajci u Zagrebu poznavali još od vremena Bombaškog procesa. Malo je nedostajalo, kao što smo vidjeli, da ga i uhapse. U Beogradu ga iz policije i kolaboracionističke vlasti nije poznavao nitko. Naposljetku, Beograd je bio razrušen u travanjskom bombardiranju, Nijemci su uz pomoć domaćih kolaboracionista sporo uspostavljali vlast, pa im je i za formiranje službi koje bi progonile komuniste trebalo dosta vremena.

TIH SE DANA U TITOVU ŽIVOTU ODVIJALA JOŠ JEDNA, ali privatna drama. Supruga Herta bila je u visokoj trudnoći, a Tito se nije usudio u Zagrebu čekati porođaj. Već je ionako mijenjao adrese u gradu kako ga ne bi uhvatili. Osim toga, dobio je informacije da se 23. svibnja postrožuju uvjeti prelaska granice između NDH i Srbije kod Zemuna, što je značilo da će rizik pri prelasku od tog trenutka biti još veći. Stoga ga je Herta 22. svibnja otpratila na Glavni kolodvor, gdje se Tito, s krivotvorenim dokumentima, ukrcao na vlak i napustio Zagreb u koji će se vratiti pune četiri godine kasnije. Brigu o trudnoj supruzi Tito je prepustio pouzdanom prijatelju Vladimiru Velebitu, koji je Hertu odveo u rodilište, gdje je 24. svibnja rođen Aleksandar – Mišo. Tih je godina Tito privatni život posve gurnuo u drugi plan – revolucionarne su mu aktivnosti bile životni prioritet. Herta Haas je 2007. izjavila pred kamerama kako joj je Tito još 1937. rekao: “Osjećam da bih se mogao strašno zaljubiti u tebe, a to nije za revolucionara. Revolucionar mora biti potpuno slobodan. Tek onda može raditi punom snagom.”

Kad se rodio Mišo, Herta je s njim nastavila živjeti u Zagrebu. Tito je u lipnju 1941. najavljivao da će se vratiti u Zagreb, da vidi “sina i ženu”, ali nije došao. Pravdao se prezaposlenošću (“ne mogu nikako doći”), ali je, vjerojatnije, pravi razlog nedolaska bio rizik putovanja u Zagreb. Kasnijih mjeseci takav put više nije ni planirao, ali se počeo pribojavati da bi mu supruga i sin mogli stradati. Stoga je početkom 1942. Edvardu Kardelju i Ivi Loli Ribaru, za njihova boravka u Zagrebu, poručivao da “preduzmu mjere da se očuva njegova porodica, jer nije isključeno da mogu doći do nje”. Unatoč Titovoj brizi, Hertino je ime, ipak, objavljeno u časopisu Spremnost ujesen 1942. u jeku jedne od brojnih antisemitskih kampanja, u Popisu židova koji su partizani i slobodni zidari ili skupa s njima rade protiv hrvatskog naroda i države. Herta nije bila Židovka, ali je u popisu navedeno da je “skojevka”, “partijska tehničarka”, članica središnjeg odbora Narodne pomoći te je dodano da je “otac njezina djeteta opasan komunista te član CK, specijaliziran za špijunažu i za vezu”. Ustaše i Nijemci tada još nisu spojili ime “Tito” s osobom Josipa Broza. Popis u Spremnosti bio je lista za odstrel, pa je koji mjesec poslije, u ožujku 1943., Herta završila u ustaškom zatvoru, ali je uskoro razmjenom oslobođena.

MIŠO JE ZA VRIJEME RATA BIO SMJEŠTEN U RAZNIM OBITELJIMA u Zagrebu, najduže kod obitelji Hauptfeld, na uglu Zvonimirove i Harambašićeve ulice. Bio je neko vrijeme i u Zagorju, u nekom selu na Sutli. Bio je neuhranjen, bez pažnje, pa je Herta inzistirala da još jedan Titov predratni prijatelj i pouzdanik Ivan Stevo Krajačić preuzme brigu o mališanu. Potom je Mišo vraćen u Zagreb. Poslije je, 1944., Boris Bakrač Mišu odveo iz grada, preko Topuskog u Šibenik, a potom i dalje, avionom u Beograd. Tada je u Belom dvoru Mišo prvi put vidio oca. Tek u svibnju 1945. u Beograd je stigla i Herta. Tito je u Beograd stigao vlakom preko Zemuna, u pratnji kurirke CK KPJ Davorjanke Paunović Zdenke. Zdenka je bila 20-godišnja studentica francuskoga. U sljedećim danima Tito će veze s drugim rukovodiocima često održavati preko kurira, mlađih ljudi nepoznatih policiji. Mnogo je bilo i studentica, mladih idealistkinja, koje su svjesno riskirale život. Osim Zdenke, bila je tu i Veselinka Malinska te Jaša Rajter. Isprva je, dva dana, Tito boravio u stanu Vase Raičkovića u Topolskoj ulici, u kojem je od travnja živio njegov kasniji bliski suradnik Ivan Milutinović. Već je tada održao prvi sastanak s članovima Politbiroa i drugim suradnicima.

U vrijeme Titova dolaska u Beograd taj je grad bio tek centar države koja je nestala. Bio je na četveromeđi (u njemu se uz pomoć Nijemaca uspostavlja Nedićeva marionetska vlast, preko Save, u predgrađima, bila je NDH, preko Dunava na sjeverozapad teritoriji koje je okupirala Mađarska, a na sjeveroistoku njemačka uprava u Banatu). Usprkos tome, iz grada je vodstvo KPJ uspješno održavalo redovite kurirske, poslije i šifrirane radioveze s organizacijama u drugim dijelovima Jugoslavije.

Tito je u Beogradu dobivao informacije o pokretima njemačkih jedinica iz Jugoslavije u Rumunjsku i Mađarsku, i dalje prema sovjetskoj granici. Potajno se sastao i s vojnim atašeom SSSR-a u Beogradu, koji još nije napustio grad te mu to prenio. Poslao je i više telegrama Kominterni i Staljinu da će, u slučaju napada Njemačke na SSSR, on poduzeti sve da se u Jugoslaviji podigne ustanak. Osim toga je u proglasima KP, koje je sam pisao, njemačke vojnike upozoravao na sve rizike ako krenu u napad na SSSR. Kako je sve do 22. lipnja 1941. bio na snazi pakt o prijateljstvu Njemačke i SSSR-a, komunisti su se i u Jugoslaviji suzdržavali od otvorenih akcija protiv njemačkog okupatora i njegovih saveznika, ali su se i pripremali za rat. Potajno su prikupljali oružje, organizirali sastanke (poput onoga u Splitu 25. travnja, na kojem je sudjelovao i Marko Orešković) na kojima su isticali “osnovni zadatak: pripremiti partijske organizacije i narodne mase za oružanu borbu”, kojoj se, procjenjivali su, neminovno išlo u susret. Potom su izdavali proglase s mobilizatorskim sloganima. Hrvatski komunisti pisali su: “Jedino je KPH ostala vjerna hrvatskom narodu i nastavlja borbu za njegovo nacionalno i socijalno oslobođenje… Ujedinimo snage u borbi protiv imperijalističkih osvajača i okupatora.” Do ljeta 1941. komunisti su osnivali vojne komitete i širili konspirativnu organizaciju (javke i kanale) među stanovništvo koje je bilo sve nezadovoljnije. Organizacijski ojačana KPJ u to je vrijeme bila jedinstvena politička snaga (bez većih razmimoilaženja u članstvu), jedina politička organizacija u Jugoslaviji koja je imala ćelije i komitete u svim dijelovima zemlje. Imala je vrlo sposoban i iskusan kadar koji se često fanatično borio za vlastite ciljeve. Boljševizacija KP koju je proveo Tito postavši generalni sekretar pokazivala je rezultate.

Pošto je 22. lipnja Njemačka napala SSSR, iste je noći iz Moskve otposlan poziv komunistima okupirane Europe da “ispune svoj internacionalistički dug obranom glavne tvrđave svjetskog proletarijata – SSSR-a”. Tito se odazvao pozivu i odmah sazvao sjednicu CK KPJ u Beogradu. Velikih debata nije bilo: u vrhu jugoslavenskog komunističkog pokreta, ali i među članovima Partije, postojalo je i “ideološko-političko” i “akciono” jedinstvo. Nije se radilo samo o “ispunjavanju internacionalističkog duga”, nego i o uvjerenju da će Crvena armija, kad uđe u rat, vrlo brzo pobijediti Nijemce. Na sjednici je dogovoren tekst proglasa “svim jugoslavenskim komunistima i proleterima”, ali je autor zapravo bio Tito: u tekstu se traži da se “beskorisno ne stoji i ne gleda dok se prolijeva dragocjena krv herojskog naroda SSSR-a… Živjela velika nepobjediva zemlja socijalizma, Sovjetski Savez!” Proleterima je naloženo da se “spremaju hitno za posljednji i odlučni boj”. Iako se sve trebalo odvijati pod parolom “uništavajte neprijatelja”, nije to još bio izričit poziv na ustanak, ali ni njega nije trebalo dugo čekati: u zaključku se potiče, sukladno stihovima Internacionale, “naprijed u posljednji i odlučni boj za slobodu i sreću čovječanstva”. U međuvremenu je Kominterna poslala novu direktivu u kojoj traži od komunista da osnuju jedinstvenu narodnu frontu u borbi protiv okupatora – “imajte na umu da se u sadašnjoj fazi morate baviti oslobađanjem od fašističke najezde, a ne socijalističkom revolucijom”.

HITLEROVIM NAPADOM NA SSSR I U BEOGRADU je život za Tita i suradnike postajao sve opasniji. Nijemci su dobro procijenili da komunisti, budući da je SSSR uvučen u rat, pripremaju ustanak: pooštrili su patrole na ulicama, pa čak i blokirali pojedine dijelove grada, pretraživali kuću po kuću i masovno hapsili komuniste.

Tito je u Beogradu isprva brzo mijenjao stanove: treći dan po dolasku smjestio se u stanu učitelja Svetozara Pavićevića (koji, po svjedočenju svoje kćeri, “nije bio komunist, ali republikanac i antifašist, progresivan čovjek”) u Zvečanskoj ulici, blizu Kalenićeve pijace. Tada se Tito predstavljao kao “inženjer” iz Zagreba, predstavnik Škode. Stan je u to doba bio prazan, jer se Pavićević u vrijeme Travanjskog rata našao u Crnoj Gori. Pošto se nakon nekog vremena vratio, u stanu je zatekao nepoznatog muškarca, a tek je poslije rata shvatio da je ugostio Tita. Potom, 30. svibnja, Tito odlazi na Dedinje, gdje stanuje u maloj vili obitelji Nenadović, a povremeno i u kući vlasnika Politike Vladislava Ribnikara, gdje mu je zapravo bila beogradska “glavna kancelarija”. U Ribnikarovoj je kući 4. srpnja, kao “kruna poverenja Partije u porodicu Ribnikar”, održan ključni sastanak Politbiroa. Prvi susjedi bili su mu visoki njemački oficiri. U kući mu je jedan zidar, član KP, izgradio tajnu sobu u koju se mogao sakriti ako policija upadne u kuću. Pištolj i ručne bombe Tito je imao uza se, ako bi sukob postao neizbježan. I dalje se kreće po Beogradu i na sastanak, primjerice, s vođom Narodne seljačke stranke dr. Dragoljubom Jovanovićem, na kojem dogovara zajedničku borbu protiv okupatora, odlazi u centar grada. Kad je Gestapo potkraj srpnja uhvatio Aleksandra Rankovića, po Titovu su ga nalogu ilegalci koji dan kasnije, pretučenog, izvukli iz bolnice – bila je to jedna od prvih akcija koje su izvršene po Titovoj neposrednoj zapovijedi.

NAKON 22. LIPNJA TITO JE, ne čekajući naloge Kominterne, intenzivirao vrlo raznorodne aktivnosti. Na sastanku Politbiroa 27. lipnja formiran je Glavni štab, a on je imenovan vrhovnim zapovjednikom Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ). Tih dana šalje poruku Kominterni: “Mi pripremamo narodni ustanak protiv okupatora, jer je kod naroda velika spremnost za borbu.” Direktiva Kominterne stigla je 1. srpnja: “Ne čekajući ni časa… započnite partizanski rat iza neprijateljskih linija.”

U tim je trenucima, osim njemačkih obavještajnih službi, Tito jedini na tadašnjem jugoslavenskom prostoru imao informacije o ustaničkim potencijalu u zemlji.