Objavljeno u Nacionalu br. 877, 2015-02-17

Dvadeset trećeg veljače 1981. španjolski je Kongres, nakon ostavke Adolfa Suáreza, prvog premijera izabranog na demokratskim izborima nakon razdoblja Francove diktature, trebao izglasati novu vladu. No u Kongres je upao pukovnik Tejero sa skupinom žandara, što je bio uvod u pucnjavu i državni udar. Nacional donosi ulomke iz knjige Javiera Cercasa ‘Antomija jedne pobune’ koja opisuje te dramatične događaje

Bio je ponedjeljak. Madrid je osvanuo u suncu; popodne oko trinaest i trideset popodne sunce je prestalo sjati i naleti zimskoga vjetra meli su ulice u središtu grada; oko osamnaest i trideset već se počelo mračiti. Upravo u to vrijeme – preciznije: u osamnaest sati i dvadeset tri minute – pukovnik Tejero ulazio je u Zastupnički kongres na čelu trupe koju je činilo šesnaest časnika i sto sedamdeset podčasnika i nižerangiranih vojnika regrutiranih u Motorističkom parku žandarmerije u Ulici Príncipe de Vergara. To je bio početak udara. Udara čija osnovna obilježja nisu odgovarala teškom, nego blagom udaru, drugim riječima obilježjima udara bez krvi u kojem su se oružjem služili samo zato da kralj, politička klasa i građanstvo pokleknu pred zahtjevima pučista: nakon preuzimanja Kongresa stožerni general Valencije Milans del Bosch podigao bi na noge svoju regiju i zauzeo glavni grad, brigadir San Martín i neki časnici iz Oklopne divizije Brunete podigli bi svoju jedinicu i njome zauzeli Madrid, a general Armada otišao bi do Zarzuele i uvjerio kralja da mu dopusti, s ciljem da riješi problem koji je nastao zbog pobunjenih vojnika, da se u njegovo ime pojavi u Kongresu kako bi oslobodio zatočene zastupnike, a zauzvrat da s glavnim političkim strankama oformi koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva pod svojom palicom. Ta četiri taktička koraka na određeni su način odgovarala četirima vojnim operacijama najavljenim u studenom u izvješću Fernández-Monzóna: zauzimanje Kongresa, što je bio najkompleksniji (i najzvučniji) korak, odgovaralo je operaciji dobrovoljaca; zauzimanje Valencije, što je bio najpripremljeniji korak, odgovaralo je operaciji general-pukovnikâ; zauzimanje Madrida, što je bio najimproviziraniji korak, odgovaralo je operaciji brigadirâ; a zauzimanje Zarzuele, što je bio najlakši (i ključni) korak, odgovarao je civilno-vojnoj operaciji. Pa ipak, postojala je značajna razlika između udara kakav je predviđalo izvješće Fernández-Monzóna i udara kakav se odvio u stvarnosti: dok je u prvom slučaju civilno-vojna operacija funkcionirala kao političko sredstvo usmjereno na sprečavanje triju vojnih operacija, u drugom slučaju tri vojne operacije funkcionirale su kao sredstvo sile usmjereno na nametanje civilno-vojne operacije. Što se ostaloga tiče, iako je plan udara bio jednostavan, njegovo izvođenje ili određeni oblici njegova izvođenja nisu to bili, ali toga jutra, 23. veljače, rijetki su pučisti dvojili o njegovu uspjehu: svi ili gotovo svi mislili su da su ne samo vojska nego i kralj, politička klasa i veliki dio građanstva bili spremni prihvatiti uspjeh udara; svi ili gotovo svi mislili su da će čitava zemlja prihvatiti udar s više olakšanja nego rezignacije, ako ne i s oduševljenjem. Nagovijestit ću samo jedan podatak: u dva od četiri koraka udara upleli su se agenti CESID-a; spomenut ću još jedan: u barem jednom od tih koraka njihovo upletanje nije bilo slučajno.

Tako je: u sedamnaest sati toga dana satnik Gómez Iglesias, podređen zapovjedniku Cortini u CESID-u, raspršio je u Motorističkom parku žandarmerije posljednje dvojbe časnicima koji su trebali pratiti pukovnika Tejera u napadu na Kongres. Gómez Iglesias bio je pukovnikov prijatelj otkad su nekoliko godina prije zajedno bili u zapovjedništvu žandarmerije u San Sebastiánu, vjerojatno je mjesecima motrio Tejera po naredbi zapovjednika Cortine, savršeno je dobro poznavao planove svojega prijatelja i posljednjih mu je dana pomagao da ih ostvari. Potpora koju mu je pružio u tom trenutku i na tome mjestu – sat i pol prije napada na Kongres i u uredu brigadira Miguela Manchada, zapovjednika Motorističkoga parka – bila je ključna. Nekoliko minuta prije dolaska Gómeza Iglesiasa u ured brigadira Manchada pukovnik je pokušavao navrat-nanos nagovoriti ondje okupljene časnike da pođu s njime u Kongres i dovrše operaciju uvođenja javnoga reda od velike nacionalne važnosti – to je bila fraza koju je stalno upotrebljavao – operaciju po naredbi kralja, a pod zapovjedništvom generala Armade, koji se u tom trenutku sigurno već nalazi u Zarzueli, i generala Milansa del Boscha, koji je trebao proglasiti izvanredno stanje u Valenciji. Nijedan od časnika koji su ga slušali nije znao za pukovnikovu buntovničku prošlost i pučističke sklonosti i iako je najveći dio njih bio već nekoliko dana ili sati upoznat s njegovim planom i iako su ga podupirali, oni koji nisu bili obaviješteni izražavali su dvojbe, osobito satnik Abad, veoma sposoban časnik koji je zapovijedao veoma sposobnom i odlično uvježbanom skupinom žandara, neophodnom da, kad jednom zauzmu Kongres, organiziraju njegovo zatvaranje i drže ga pod kontrolom; ulazak u ured Gómeza Iglesiasa, koji je u to doba vodio nekakav tečaj u Motorističkome parku, sve je promijenio: Abadova rezerviranost i suzdržanost, koje je mogao osjećati još pokoji od ostalih časnika, nestale su čim je satnik s onim neupitnim autoritetom agenta CESID-a ustvrdio da je ono što je rekao Tejero istina i svi okupljeni odmah su se bacili na posao puneći trupama šest autobusa koje je pribavio brigadir Manchado i organizirajući odlazak prema Kongresu, gdje se prema pukovnikovim planovima ta skupina morala sastati s drugim autobusom koji je u isto doba na drugom kraju Madrida satnik Jesús Muñecas punio žandarima koji su pripadali Eskadronu prve pokretne jedinice u Valdemoru. Na taj je način započeo prvi korak udara, a to su bili ljudi koji su ga vodili. Ipak, mnogi istražitelji 23. veljače drže da je osim satnika Gómeza Iglesiasa još nekoliko agenata CESID-a surađivalo u tom trenutku s pučističkim pukovnikom; prema njima, Tejerova kolona i Muñecasova kolona bile su koordinirane ili povezane vozilima kojima su upravljali ljudi zapovjednika Cortine – narednik Miguel Sales, razvodnici Rafael Monge i José Moya – opremljeni lažnim tablicama, toki-vokijima i prijenosnim radioodašiljačima. Po mojemu sudu, to može biti samo djelomice točno: gotovo je nemoguće da su obje kolone bile povezane CESID-om, između ostaloga i zato što su toki-vokiji koje su u to doba rabili njihovi agenti imali domet od svega nekoliko kilometara, a radioodašiljači petsto metara (k tomu, da su bile povezane, došle bi do Kongresa istodobno, kao što je, nesumnjivo, bila njihova namjera, a ne bi jedna kolona došla mnogo nakon druge, kao što se u stvarnosti dogodilo); s druge strane, sasvim je moguće da je pokoje vozilo CESID-a pratilo kolone, ne s nakanom da ih vodi do Kongresa (što bi bilo apsurdno: nijedan stanovnik Madrida ne treba vodiča donde), nego zato da im raščisti put lišavajući ih zapreka koje mogu iskrsnuti putem. Bilo to točno ili ne – a trebalo bi se vratiti na to – jedno je sigurno: najmanje je jedan agent iz CESID-a podređen zapovjedniku Cortini pružio odlučujuću pomoć pukovniku Tejeru kako bi napad na Kongres uspio.

Jednako je uspješan bio drugi korak udara: okupacija Valencije. U sedamnaest i trideset toga popodneva nakon jutra punog neuobičajene gužve u zgradi kapetanije Milans del Bosch okupio je u svojem uredu generale koji su bili pod njegovim zapovjedništvom i obavijestio ih o onome što će se dogoditi za sat vremena: govorio je o napadu na Kongres, o zauzimanju Madrida od Oklopne divizije Brunete, o objavljivanju proglasa o izvanrednom stanju u valencijskoj regiji i da se sve to događa uz odobrenje kralja, koji će biti u Zarzueli u društvu generala Armade, najvišeg odgovornog za operaciju i budućega predsjednika vlade, koja će ga imenovati zapovjednikom Vijeća načelnika vojnih stožera, najvišeg organa vojske. Uz pomoć zamjenika načelnika stožera brigadira Ibáñeza Inglésa i njegova zamjenika pukovnika Masa Olivera general Milans – jedan od najuglednijih časnika u španjolskoj vojsci, jedan od najgorljivijih frankista, jedan od najdeklariranijih monarhista – bio je duša ili jedna od duša urote: udar je osmišljen u Valenciji, ondje su dana krila Tejerovim pučističkim pritiscima, ondje je Milans uskladio svoje planove s Armadinim, ondje je dobio potporu za udar ili blagonaklonu neodlučnost pet od jedanaest vojnih regija na koje je bila podijeljena Španjolska (II., sa sjedištem u Sevilli; V., sa sjedištem u Zaragozi; VII., sa sjedištem u Valladolidu; VIII., sa sjedištem u La Coruñi; X., sa sjedištem na Balearima), odande se dan prije aktivirala pobuna Oklopne divizije Brunete kod Madrida, ondje je izabran vojni lider pobunjenika. Uoči udara Milans je nastojao zadržati pojedinosti za sebe: nekoliko dana prije odaslao je u zgradu kapetanije iz podružnice CESID-a u Valenciji dva povjerljiva dopisa – jedan o mogućem napadu terorista ETA-e; drugi o mogućim nasilnim činovima militantnih sindikalista ljevice – koji su mu, iako su označeni najmanjim indeksom povjerljivosti i zasnovani na lažnim informacijama, trebali poslužiti kao dodatno pokriće za postrojavanje jedinica u vojarnama i proglašavanje izvanrednoga stanja predviđenog u dopisu koji je ujutro 23. veljače na njegov poticaj sastavio brigadir Ibáñez Inglés; isto je tako pokušao zadržati za sebe pojedinosti i na sam dan udara: dva je dopisa iz CESID-a sastavio neki član obavještajne službe, ali Milans nije smatrao taj organ saveznikom, nego potencijalnim neprijateljem udara, a jedna od prvih mjera koje je poduzeo nakon proglašavanja izvanrednoga stanja bilo je zadržavanje šefa CESID-a u Valenciji i sprečavanje djelovanja tog organa šaljući u njihove urede u gradu odred sastavljen od narednika i nekoliko vojnika. Barem na svom teritoriju Milans je imao ili je mislio da ima pod kontrolom sve elemente nužne za udar: toga jutra poslao je vojnim zapovjednicima vojnih regija naredbe umetnute u zapečaćene omotnice, koje su smjeli otvoriti samo ako teleprinterom dobiju lozinku (“Miguelete”) i kad je u osamnaest sati raspustio sastanak s generalima koji je sazvao u stožeru vojne regije i poslao ih na njihova zapovjedna mjesta kako bi mogao pokrenuti operaciju, ništa u Valenciji nije nagovješćivalo propast udara.

Ništa ga nije nagovješćivalo ni u El Pardu, na svega nekoliko kilometara od Madrida, gdje se nalazio stožer Oklopne divizije Brunete, najmoćnije, najmodernije i najspremnije jedinice u vojsci, ali isto tako i najbliže glavnomu gradu. U svakom slučaju, ništa ga nije nagovješćivalo oko sedamnaest sati, u trenutku kad je, gotovo istovremeno kad je pukovnik Tejero uz pomoć satnika Gómeza Iglesiasa savladao nepovjerenje časnika okupljenih s ciljem da ga prate do Kongresa i dok je general Milans obavještavao svoje podređene o neminovnosti udara, održan neobični sastanak u uredu generala Joséa Justea, zapovjednika divizije. Sastanak je bio neobičan iz nekoliko razloga, a glavni je taj da ga je navrat-nanos sazvao obični zapovjednik Ricardo Pardo Zancada, kojega je prethodnoga dana general Milans zadužio da digne na noge Diviziju Brunete i njome zauzme Madrid. Pardo Zancada bio je u to doba ugledni načelnik stožera koji je sudjelovao u pobuni protiv vlade i bio naklonjen uroti brigadira ili je bio u bliskim odnosima s nekima od njih, osobito s brigadirom San Martinom, svojim neposrednim nadređenim i načelnikom stožera divizije; isto je tako blisko ideološki i privatno bio vezan uz Milansa još od vremena kad je general zapovijedao Divizijom Brunete u drugoj polovini sedamdesetih. Ovo posljednje objašnjava zašto ga je u nedjelju ujutro Milans hitno pozvao i zašto je Pardo Zancada, ne tražeći objašnjenja i ne časeći časa i nakon što je obavijestio brigadira San Martina o tom nenadanom pozivu, sjeo u auto i krenuo prema Valenciji. Po zapovjednikovu dolasku u grad nakon gotovo četiri sata puta Milans ga je izvijestio o planu za idući dan onako kako je idućega dana izvijestio svoje generale i povjerio mu zadatak da digne svoju jedinicu uz pomoć San Martina i Luisa Torresa Rojasa, generala koji je sudjelovao u pripremnim sastancima za udar i koji se isticao time što je zapovijedao Divizijom Brunete prije nego što je bio smijenjen zbog čina neposluha i poslan pred vojne vlasti u La Coruñu; iako je vjerovao da će za podizanje divizije biti dovoljna aureola nepobjedivoga borca koja ga je obavijala i ustanička atmosfera kojom je odisala, kao i u gotovo svim vojnim jedinicama, Milans se pobrinuo da Pardo Zancada čuje telefonski razgovor s generalom Armadom, iz kojeg je zapovjednik zaključio da je kralj upoznat s udarom. Pardo Zancada sve je temeljito odvagnuo i, unatoč neizvjesnosti u koju su ga gurnule Milansove riječi i dijalogu između Milansa i Armade – plan mu se doimao siromašnim, nepovezanim i nezrelim – prihvatio je zadatak s velikim žarom; njegove se dvojbe nisu raspršile kad je u ponoć, na povratku u Madrid, obavijestio San Martina, ali nije mu ni splasnuo entuzijazam: obojica su godinama čekala taj trenutak i obojica su se složila da im nespretnosti i improvizacije u pripremama tog udara ne daju pravo da se povuku i da spriječe pobjedu koju su držali nesumnjivom.

Iduće je jutro bilo najluđe u životu zapovjednika Parda Zancade: gotovo sam, bez pomoći Torresa Rojasa – kojega je uzaludno nazivao u njegov ured u zgradi vojnih vlasti u La Coruñi, bez pomoći San Martina – koji se u ranim jutarnjim satima zaputio prema vojnom poligonu blizu Zaragoze kako bi nadgledao taktičke vježbe u društvu generala Justea, Pardo Zancada pripremio je Diviziju Brunete za zadatak s kojim još nije bila upoznata i izradio program operacija koje je trebala izvesti svaka pojedina divizija: zauzimanje radijskih i televizijskih postaja, zauzimanje strateških točaka u Madridu – Campo del Moro, Retiro, Casa de Campo i Park Oeste – i razvijanje borbenih redova u gradu nakon toga. Sredinom jutra napokon je uspio razgovarati s Torresom Rojasom, koji se požurio i sjeo u putnički avion do Madrida odjeven u borbenu uniformu i s tenkističkom kapom na glavi, spreman podići na noge svoju bivšu jedinicu svojim ugledom strogoga zapovjednika, ali odanog svojim časnicima, koji je istesao tijekom nedavnih godina zapovjedništva. Pardo Zancada dočekao je Torresa Rojasa na aerodromu Barajas nakon četrnaest sati i ubrzo ručao s njime u blagovaonici stožera u društvu drugih zapovjednika i časnika iznenađenih posjetom bivšega zapovjednika, a istovremeno u svratištu u Santa Maria de la Huerti, gdje je ručao s generalom Justeom na putu prema Zaragozi, brigadir San Martin dobio je obavijest od Parda Zancade da je u Diviziji Brunete sve spremno za udar. U tom je trenutku San Martin zacijelo oklijevao: vratiti se s Justeom u stožer značilo je riskirati da zapovjednik Brunetea odustane od urote; ne vratiti se značilo je da će ga možda mimoići slava i korist od pobjede: njegova ambicija da uživa u njima, oholost svemoćnoga šefa frankističke obavještajne službe i svijest o poteškoćama koje prijete kad diviziju podiže netko tko nije njezin zapovjednik uvjerili su ga da mora obraditi Justea i vratiti se na svoje zapovjedno mjesto u El Pardu, što će se na kraju pokazati kao jedan od razloga propasti udara. Tako su se oko šesnaest i trideset Juste i San Martin iznenada pojavili u stožeru i nekoliko minuta prije sedamnaest sati, nakon što je naređeno postrojavanje trupa, zapovjednik Pardo Zancada preuzima riječ i priopćuje zapovjednicima i časnicima svih činova da je on sazvao taj neobični sastanak i da sad zauzimaju Justeov ured. Govor Parda Zancade kratak je: zapovjednik objavljuje da će se za nekoliko minuta dogoditi nešto od velike važnosti u Madridu; objašnjava da će potom general Milans zauzeti Valenciju; isto tako objašnjava da Milans računa da će Divizija Brunete zauzeti glavni grad; isto tako da operacijom upravlja general Armada iz Zarzuele uz kraljev blagoslov. Reakcija većega dijela skupa na riječi Parda Zancade kreće se od suzdržanoga veselja do ozbiljnosti pune iščekivanja, ali ne i neslaganja; zapovjednici i časnici čekaju odluku generala Justea, kojega Torres Rojas i San Martin pokušavaju pridobiti na stranu udara umirujućim riječima i pozivajući se na kralja, Armadu, Milansa i nekoga koga San Martin nagovara da ne zove svojega neposredno nadređenoga, generala Quintana Lacacija, stožernoga generala Madrida, koji nema pojma ni o čemu. Nakon nekoliko minuta tjeskobnih premišljanja, tijekom kojih Justeovom glavom prolaze pobuna iz 1936. i mogućnost da mu ako se suprotstavi udaru njegovi časnici preotmu zapovjedništvo nad divizijom i pogube ga na licu mjesta, u sedamnaest i deset zapovjednik Oklopne divizije Brunete čini beskoristan korak – neki od nazočnih to tumače kao neuspio pokušaj da bolje namjesti naočale od kornjačevine ili zagladi rijetke i sijede brkove, a neki kao znak pristanka ili rezignacije – privlači svoj naslonjač stolu u uredu i izgovara tri riječi koje se čine kao pretposljednji znak da će udar uspjeti: “Dobro, onda idemo.”

U isto vrijeme, i na jedva petsto metara od Kongresa, u sjedištu vojnoga stožera u palači Buenavista sve djeluje kao da je spremno za posljednji znak. Ondje, u još novom uredu zamjenika zapovjednika stožera, general Alfonso Armada upravo pristiže iz Alcalá de Henaresa, gdje je toga jutra prisustvovao obilježavanju osnutka Padobranske brigade, preodjenuo se iz svečane odore u svakodnevnu i čeka bez trunke nestrpljenja, čak i ne slušajući preko radija raspravu o imenovanju novoga predsjednika vlade, upad nekoga podređenoga koji će ga obavijestiti o napadu na Kongres. Ali ono što iznad svega očekuje Armada – možda najveći monarhist u čitavoj španjolskoj vojsci, do prije četiri godine kraljev tajnik, od prije nekoliko mjeseci kandidat mnogih u malome madridskom centru moći za predsjednika koalicijske vlade ili koncentrirane vlade ili vlade jedinstva – jest poziv kralja, koji će ga moliti da dođe u Zarzuelu da mu objasni što se događa u Kongresu. Armada ima dobre razloge da ga čeka: ne samo zato što je siguran da će kralj, nakon što je gotovo petnaest godina bio njegov čovjek od najvećega povjerenja, više vjerovati njemu nego ikomu ili gotovo ikomu, nego i zato što su se nakon njegova bolnog odlaska iz Zarzuele pomirili i tijekom posljednjih tjedana u mnogim je prilikama upozorio monarha na opasnost od udara i natuknuo mu da zna sve tajne o udaru i da će ga, ako do njega ipak dođe, on moći obuzdati. Onda, kad se nađe u Zarzueli, Armada će se pobrinuti za problem, kao što je to činio u neka stara vremena: uz kraljevu potporu, uz potporu kraljeve vojske, doći će u Kongres i, bez potrebe da se pretjerano trsi da uvjeri političke stranke da prihvate rješenje koje je većina već ionako smatrala razumnim i mnogo prije nego što su vojnici izašli na ulicu, oslobodit će zastupnike, sastavit će koalicijsku vladu ili koncentriranu vladu ili vladu jedinstva pod svojom palicom i vratit će mir vojsci i zemlji. To je ono što Armada očekuje da će se dogoditi i to je ono što će se, prema predviđanjima pučista, na kraju neizbježno dogoditi.

Stoga su u osamnaest sati 23. veljače elementi ključni za udar bili spremni na mjestima koje su dogovorili pučisti: šest autobusa nakrcanih žandarima pod zapovjedništvom pukovnika Tejera upravo je izlazilo iz Motorističkog parka u smjeru Kongresa (i još jedan pod zapovjedništvom satnika Muñecasa spremao se krenuti iz Valdemora); vojni zapovjednici iz vojne regije u Valenciji otvorili su zapečaćene omotnice s Milansovim uputama i kad su jedinice bile opskrbljene i naoružane, vojarne su se spremale otvoriti vrata; zapovjednici brigade i regimente Brunete upravo su bili izašli iz stožera prema svojim mjestima u skladu s operativnim zapovijedima koje je sastavio Pardo Zancada i odobrio Juste, a koje su sadržavale konkretne upute o prioritetnim ciljevima, zonama gdje će se raširiti i zadacima vezanim uza zauzimanje i čuvanje; iako ne u svojem uredu, nego u uredu generala Gabeirasa – svojega neposrednoga nadređenog i zapovjednika vojnog stožera, koji ga je netom prije toga pozvao da rasprave neka rutinska pitanja – general Armada u stožernoj je bazi čekao poziv iz Zarzuele. Pola sata nakon toga pukovnik Tejero upao je u Kongres i udar je pokrenut. Zauzeće Kongresa bilo je možda i lakše nego što se očekivalo: ni policija koja je čuvala zgradu ni zaštitari nisu pružili ni najmanji otpor napadačima, a nekoliko minuta nakon njegova ulaska u dvoranu, kad su i unutrašnjost i vanjski dio Kongresa bili pod njegovom kontrolom, a njegovi su ljudi bili u euforičnome stanju, pukovnik Tejero telefonirao je u Valenciju da ekstatično iznese novosti generalu Milansu; bio je to lagan uspjeh, ali ne i potpun. Budući da je to trebao biti uvod u blagi udar, Tejero je imao naredbu da zauzimanje Kongresa prođe bez krvi i diskretno: trebalo je samo prekinuti sjednicu posvećenu imenovanju novoga predsjednika vlade, zadržati parlamentarce i održati red u iščekivanju da već pobunjena vojska priskoči upomoć njemu i njegovim žandarima i da general Armada ponudi političko rješenje za taj napad: nekim čudom Tejero je uspio da okupacija prođe bez krvi, ali ne i da prođe diskretno, a to je bio prvi problem za pučiste jer je pucnjavu u dvorani Kongresa radio izravno prenio čitavoj zemlji, što je dalo izgled teškog udara onomu što je trebalo biti blagi udar ili se trebalo pričinjati kao blagi udar i otežavalo je kralju, političkoj klasi i građanstvu da stanu na njihovu stranu. Moglo je proći i mnogo gore, naravno; da je operacija, kao što se u početku činilo očitim onima koji su slušali pucnjavu na radiju (da ne govorimo o onima koji su to proživjeli u dvorani), osim što je bila indiskretna, bila i krvava, sve bi bilo drukčije: budući da se mrtve ne može oživiti, blagi udar pretvorio bi se u teški udar i možda bi krvoproliće bilo neizbježno. Ipak, kako se odvijala situacija, unatoč nasilju prilikom izvođenja operacije, ništa važno u prvih deset minuta udara nije pučistima stalo na put: napokon, izvedba je samo izvedba i iako će ih pucnjava u dvorani nesumnjivo prisiliti na određene preinake u planu, činjenica je bila da je Kongres zauzet, da je general Milans proglasio izvanredno stanje u svojoj regiji i da je poslao na Valenciju četrdeset tenkova i tisuću osamsto vojnika iz Motorne divizije Maestrazgo no. 3, da se Oklopna divizija Brunete digla i da su njihova bojna vozila AMX-30 bila spremna na izlazak iz vojarne te da je kralj u Zarzueli bio na najboljem putu da nazove vojni stožer i razgovara s generalom Armadom. Ako je istina da sudbina udara ovisi o njegovim prvim minutama, onda je isto tako istina da je nakon prvih deset minuta udar 23. veljače uspio.

AMERIČKA PODRŠKA PUČISTIMA

Dugo nakon što je Suárez napustio vlast, jedan ga je novinar upitao u kojem je trenutku počeo sumnjati da bi moglo doći do državnog udara. “U trenutku kad sam postao premijer”, odvratio je Suárez. Zapravo, Suárez je imao više razloga od bilo kojeg drugog španjolskog demokratskoga premijera da se boji državnog udara od onoga trenutka kad je djelima dokazao da njegova nakana nije, kao što se moglo činiti na početku njegova mandata, promijeniti nešto kako bi sve ostalo isto, produbljujući frankizam ispod ušminkane forme, nego uspostava političkoga režima u osnovi sličnog onomu protiv kojeg je četrdeset godina prije Franco digao vojsku na oružje.

Gotovo od istoga časa kad je došao na vlast u srpnju 1976., Suárez je živio okružen glasinama o državnom udaru. Početkom 1981. te glasine nisu bile ustrajnije nego u siječnju ili travnju 1977., ali nikad kao tada politička situacija nije bila tako pogodna za udar.

Izvan Španjolske situacija nije bila nimalo povoljnija za premijera; bila je, ali više nije, između ostaloga i zato što je Suárez, otkad je došao na vlast, činio sve suprotno od ostatka svijeta; dok se on očajnički pokušavao okrenuti ulijevo, svijet se mirno okretao udesno.

U srpnju 1976., kad kralj predaje Suárezu mjesto predsjednika vlade, Europa čeka sa simpatijama, ne posve lišenim skepticizma, miran prelazak iz diktature u demokraciju; Sjedinjene Države sa simpatijama ne posve lišenim strepnje: u tom času njihov je ideal Španjolske – s njihove strateške točke gledišta ključne zemlje u slučaju rata sa Sovjetskim Savezom – poslušna parlamentarna monarhija i ograničena demokracija koja će onemogućiti zakonito postojanje komunističke partije i koja će se priključiti NATO-u. Za početak, imenovanje Suáreza, okarakteriziranoga kao mladoga lava frankizma, mnogo je više po volji Sjedinjenim Državama nego Europi, ali ubrzo se to preokreće: Suárez legalizira komunističku partiju, gura zemlju prema potpunoj demokraciji i, unatoč neprestanom pritisku koji se vrši na njega – uključujući i pritisak njegovih istomišljenika iz UCD-a – odgađa na neodređeno vrijeme molbu za ulazak u Atlantski savez; ne samo to: uvjeren da Španjolska, ako ostane na margini podjele u blokove nametnute Hladnim ratom, može odigrati učinkovitiju ili vidljiviju međunarodnu ulogu nego da se upiše kao statist pod vodstvo američkoga bloka, Suárez tijekom posljednje godine vladavine prima u Moncloi palestinskoga lidera Jasera Arafata i šalje službenoga promatrača na konferenciju nesvrstanih. Četiri godine nakon toga to neovisno držanje – koje u Španjolskoj iritira desnicu i gotovo sve lidere predsjednikove stranke, ali ne i cjelokupnu, uglavnom antiameričku javnost – izazvalo je u Washingtonu blagu uznemirenost pomiješanu s čuđenjem; a ako tomu pridodamo nestabilnost zemlje, ujesen 1980. izaziva općepoznatu uzbunu. Naime u te četiri godine situacija se radikalno promijenila, i ne samo u Sjedinjenim Državama: u listopadu 1978. Karol Woytila izabran je za poglavara Katoličke crkve; u svibnju 1979. Margaret Thatcher izabrana je za premijerku Ujedinjenoga Kraljevstva; u studenome 1980. Ronald Reagan izabran je za predsjednika Sjedinjenih Država.

Zapadom se širi konzervativna revolucija i, s ciljem da unište Sovjetski Savez prstenom koji se sve jače steže, Reagan ponovno započinje utrku u naoružanju i zagrijava Hladni rat. U tim okolnostima, ako Washington nešto ne želi, onda su to nemiri na jugu Europe: u rujnu je uspješno podupro vojni udar u Turskoj i sad se boji da krhkost onoga Suáreza nagnutoga ulijevo i stiješnjenoga političkom i gospodarskom krizom i sve jačom socijalističkom strankom ne dovede do revolucije slične onoj u Portugalu 1974.

Stoga u mjesecima koji prethode 23. veljače, kad sjeverno­ američko veleposlanstvo u Madridu i podružnica CIA-e počnu dobivati vijesti o neminovnom rezu skalpelom ili naglom zaokretu u španjolskoj demokraciji, njihova je reakcija više nego povoljna, puna je entuzijazma, osobito reakcija njihova veleposlanika Terencea Todmana, ultradesničarskoga diplomata koji je proteklih nekoliko godina, kao izaslanik za sjevernoameričku politiku u Latinskoj Americi, podržavao latinoameričke diktature, koji sad uspijeva isposlovati da jedina dva španjolska političara koja je predsjednik Reagan primio u Bijeloj kući prije udara budu dva značajna frankistička političara – Gonzalo Fernández de la Mora i Federico Silva Muñoz – i uspijeva se 13. veljače na imanju blizu Logroña sastati s generalom Armadom. Ne znamo sadržaj toga sastanka, ali neki događaji dokazuju, bez ikakve sumnje, da je američka vlada bila upoznata s udarom prije nego što je do njega došlo: od 20. veljače vojne baze u Torrejónu, Roti, Morónu i Zaragozi nalazile su se u stanju pune pripravnosti, brodovi VI. flote bili su smješteni blizu mediteranske obale, a tijekom popodneva i noći 23. veljače avion AWACS obavještajne elektroničke službe koji je pripadao 86. eskadronu za komunikacije, koji je poletio u njemačkoj bazi Ramstein, prelijetao je Poluotok s ciljem da kontrolira španjolski radioelektrični prostor.

Te su se pojedinosti saznale tek nekoliko dana ili tjedana ili mjeseci nakon toga, ali te noći 23. veljače, kad je sjevernoamerički državni tajnik general Alexander Haig poslao upit što se događa u Španjolskoj, bez ijedne riječi osude napada na Kongres i bez ijedne riječi u korist demokracije – pokušaj državnog udara njemu nije predstavljao ništa više od “unutarnjeg pitanja” – svi su shvatili jedino što se moglo shvatiti: da Sjedinjene Države podupiru udar i da će ako bude uspješan, sjevernoamerička vlada prva to proslaviti.