Netom nakon završetka Prvoga svjetskog rata novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka krenula je prema prostorijama “Gospojinskog kluba”, humanitarne ženske udruge u kojoj su se okupljale dame iz tadašnjih elitnih zagrebačkih obitelji. U očima dotičnih gospođa, Zagorka je bila društvena sablazan: žena koja je pobjegla od muža, odrekla se miraza i odlučila živjeti od svoga rada, i to političkog novinarstva, koja je prezirala društvenu hijerarhiju, zauzimala se za socijalno obespravljene slojeve društva, upozoravala zagrebačke prolaznike da govore hrvatski, a ne njemački jezik, u svakom slučaju društvena marginalka koju su zagrebačke gospođe prezirale, baš kao što je ona prezirala njihov način života i svjetonazor. Njihovi su se dotadašnji odnosi svodili na okršaje pri čemu su zagrebačke dame postajale teme Zagorkinih satira, a Zagorka je bila meta njihovog podrugivanja, izmišljanja nadimaka, javnog preziranja njezinog rada i protestnih pisama u kojima se zahtijevao njezin otkaz. Zagrebačke dame i Zagorka bile su dva različita svijeta, pozicija i opozicija, te ih je Zagorka krenula obavijestiti kako je njihovo vrijeme prošlo:

NA DAN KLUPSKOG SASTANKA, odemo nas nekoliko žena na čelu sa Ženkom Frangeš, u klubske prostorije. Mene su odabrale za govornika. Najavim gospođama, da su stara vremena austro-ugarske reakcije razorena, padaju naslovi, položaji, vrednota je samo radna sposobnost i poštenje i stoga treba “Gospojinski klub” pretvoriti u demokratsko društvo. Bio je to nezapamćen prizor. Gospođe su upravile u mene poglede pune duboke mržnje i prezira nazvale me “uličarskom provalnicom”, “antikulturnim elementom”… Puna dva sata trajala je vrlo uzbuđena debata, a konac je bio taj da se klub raspao, a Ženka Frangeš osnovala je demokratsko društvo žena.”

Ovaj slikovit i dramatičan prizor dočarava uvjerenje (i strah) da je kraj rata označio i kraj jedne ere nakon koje slijedi smjena položaja moći i društvenih klasa. “Gospojinski klub” bio je simbol elitizma i uglednih, dokonih dama, Zagorka je bila samostalna, samosvjesna emancipirana žena i smatrala je da je došao trenutak kada svoje rivalke može obavijestiti da su upravo postale dinosauri. No, što se 1918. godine zaista dogodilo? Kako to da se utjecaj Prvog svjetskog rata nije zaustavio na prekrajanju karata i smjeni vladarskih kuća, već se prelio u svakodnevnicu, na način na koji su ljudi objašnjavali i pozicionirali svoj položaj u društvu, definirali životne ciljeve i rangirali društvene vrijednosti? Možemo li doista ustvrditi da je rat unio velike promjene u rodne odnose, redefinirao pozicije moći i koncepte rodnih identiteta? I koliko su promjene uzrokovane ratom bile trajne i duboke?

  • Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige Ide Ograjšek Gorenjak “Opasne iluzije – Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji”
  • Knjiga govori o promjeni položaja žena kroz hrvatsku povijest

Teorije o ratu i rodu

Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća u zapadnoj historiografiji vladalo je uvjerenje da je Prvi svjetski rat imao izuzetno velik utjecaj na položaj žena. Ideja se temeljila na euforiji koja je vladala nakon rata, na činjenici da su žene održale pozadinski front i pri tome okupirale brojna zanimanja koja su dotad bila rezervirana za muškarce, a netom nakon rata žene su u nekim državama dobile pravo glasa, skratile suknje, ošišale kosu i uključile se u propitivanje seksualnosti. No, u posljednjih tridesetak godina ideja o velikom i pozitivnom utjecaju Prvog svjetskog rata nije se uspjela potvrditi na testu povijesne analize, a povjesničari i povjesničarke zauzeli su različita stajališta – od toga da je Prvi svjetski rat imao malo stvarnog utjecaja na položaj žena, odnosno da je rat u biti ubio pravi duh ženskog pokreta ili pak da je utjecaj rata na društvo bio kratkoročan i bez važnijih posljedica na društvene procese.

U poznatom radu “The Great War and the Triumph of Sexual Division” F. Thébaud problematizira popularne pretpostavke o utjecaju rata na kasniji položaj žena. Prije svega ona naglašava da rat nije imao pozitivan utjecaj na političku i ekonomsku emancipaciju žena. Naprotiv, uvjerena je da je rat u biti zaustavio snažne sufražetske pokrete u Velikoj Britaniji i SAD-u, gdje su aktivistice zamrznule svoje zahtjeve u ime viših nacionalnih ciljeva. Stoga je stjecanje političkih prava nakon rata u biti zakašnjela posljedica sufražetskih napora, a ne priznanje ženskoj podršci u pozadinskom frontu. F. Thébaud odbacuje i tezu da je rat označio veliku prekretnicu u zapošljavanju žena. Rat je samo poremetio proces uključivanja žena u sustav rada, a poremećaji nisu nužno išli ženama u prilog. One početkom rata u većem broju dobivaju otkaze zbog smanjene potražnje na tržištu, ali nakon dugoročnog ratovanja počinje nevoljko pojačano zapošljavanje žena i to u onim sektorima koji su do tada bili rezervirani za muškarce. No, poslijeratno vrijeme obilježio je proces otpuštanja i otežanog zapošljavanja žena. F. Thébaud naglašava da ne postoji jedinstveno žensko ratno iskustvo. Mlade gradske žene dobile su priliku zarađivati više novca i uživati u novostečenoj slobodi, dok su udate žene s djecom i seoske žene osjećale samo terete rata (nestašice, gubitak voljenih osoba, teror i strah). Nadalje, insistiranje ratne propagande na jasnoj granici rodnih uloga u nacionalnoj zajednici (muškarci su vojnici, a žene majke) te briga službene politike za očuvanje “ugroženog” muškog elementa u društvu rezultirali su zaoštravanjem rodnih odnosa u poslijeratnom društvu. Neposredno nakon rata žene su više vezane uz kuću i majčinstvo, a feministice umjerenije u svom pristupu. S druge strane, kraj rata označava početak procesa dubokih društvenih promjena koje će bitno utjecati i na mogućnosti i dnevnu rutinu žena. Nove mlade generacije žena bave se sportom, plešu na modernu muziku, obrazuju se i istražuju svoju seksualnost, te u većoj mjeri odlučuju o svom životu. Dakle, mogli bismo sumirati da je F. Thébaud zaključila da su posljedice rata na položaj žena bile kratkoročno negativne, ali je nakon prolaznog poslijeratnog šoka i procesa normalizacije društvo ušlo u fazu redefiniranja rodnih obrazaca.

SUSAN KINGSLEY KENT ZAUZELA JE STAV da je rat izvršio snažan utjecaj na položaj žena i tijek ženskog pokreta. Zaključila je da je Prvi svjetski rat dokinuo radikalni feminizam u Velikoj Britaniji te su nakon rata “nove feministice” bile spremnije na brojne kompromise. Pristale su na parcijalno dobivanje prava glasa, uvođenje protektivnog zakonodavstva, promovirale su jednakopravnost umjesto jednakosti i oslanjale se na argumente specifičnih potrebe žena i majka. Uzroke transformacije autorica traži u podjeli unutar feminističkog pokreta koji je sada trebao očuvati pozicije stečene za vrijeme rata i antifeminističkom i mizoginom raspoloženju koje je zavladalo nakon rata. Naime, ratna propaganda prizivala je tradicionalne vrijednosti te prikazivala dihotomnu sliku društva podijeljenog na dom i ratište. Takav pristup trebao je očuvati moral i opravdati potrebu ratovanja, ali je u konačnici izazivao osjećaj usamljenosti i izdanosti kod vojnika koji pate u rovovima dok žene uživaju u obiteljskom miru. Istovremeno, ratna stvarnost preokreće rodne uloge budući da vojnici pasivno čekaju na frontu, a žene zauzimaju aktivnu ulogu u ekonomskim procesima. Stoga je poslijeratno društvo obilježavao defenzivni, mizogini maskulinitet, te pacifistički feminitet. No, iako je teorija S. Kingsley Kent naišla na zanimanje u povjesničarskim krugovima, dio povjesničarki nije bio uvjeren njezinom argumentacijom. Zamjeraju joj da previđa tradiciju umjerenog feminizma te da je svoje zaključke bazirala isključivo na događajima neposredno nakon rata zanemarujući slojevitost problematike i razvitak feminizma tijekom tridesetih.

S druge strane, Susan Grayzel u knjizi Women and the First World War smatra da se utjecaj Prvoga svjetskog rata na položaj žena treba gledati u kontekstu povijesnog kontinuuma. Rat je neke procese prekinuo, neke ubrzao, a neke preusmjerio. Stoga njegove posljedice ne mogu biti jednoznačne: pozitivne ili negativne. Za vrijeme rata ruše se brojne barijere u zapošljavanju žena i one dobivaju priliku stjecati nova znanja i vještine. Iako je ovaj proces obrnuo smjer u poslijeratnom razdoblju, snažan zamah ulaska žena u sustav obrazovanja više se nije mogao zaustaviti. Rat je poticajno utjecao na proces nacionalizacije žena, uspostavio je vezu između ženskog pokreta i države, osvijestio žene kao korisne članice zajednice, te potaknuo rasprave o položaju žena u društvu i ženskoj seksualnosti. No, istovremeno za vrijeme rata žene doživljavaju emocionalne, psihičke i fizičke traume. Ratni i poratni procesi učvrstili su ideju da majčinstvo i domaćinstvo predstavljaju primarne odrednice ženskog identiteta. Rat je konačno definirao pacifizam kao prepoznatljivu karakteristiku feminiteta, ali je ovaj proces imao dvojake posljedice. S jedne strane, isticalo se da je političko angažiranje žena zalog politici mira, s druge strane ženski pacifizam izazivao je sumnju u njihovu spremnost obrane nacionalnih interesa. Autorica zaključuje da su posljedice rata na rodne uloge bile dugoročne ili kratkoročne i često nisu bile jednake za pripadnice različitih klasa. No, iako žensko iskustvo rata nije bilo jedinstveno ono ima jednu zajedničku točku: različito je od muškog ratnog iskustva. Naime, ženski doprinos ratnim naporima u principu je bio dobrovoljan i nije uključivao vojevanje. Stoga je on često percipiran kao manje vrijedan i lako se previđa u historiografskim pregledima.

Navedeni radovi daju uvid u raznolikost interpretacija uzročno-posljedičnih veza između Prvoga svjetskog rata i rodnih uloga, ali ujedno i ukazuju na nekoliko zajedničkih problema koji su okupirali pažnju autorica.

PRIJE SVEGA, TU JE PITANJE VEZE IZMEĐU ženskog doprinosa ratnim naporima nacije i stjecanja političkih prava nakon rata. Pri tome su anglosaksonske autorice sklone priznati određen utjecaj ženskog ratnog iskustva na otvaranja političke arene ženama, dok je francuska povjesničarka Françoise Thébaud zaključila da je povezivanje ovih pojmova posljedica poslijeratne propagande i da nema nikakve veze sa stvarnom pozadinom društvenih procesa.

Drugo je pitanje rata kao generatora ekonomske emancipacije žena. Većina autorica zaključuje da su posljedice na ovom planu dvojake. Kratkoročno, rat je ženama na određeno vrijeme otvorio bolje plaćena radna mjesta, ali su one bez njih ostala netom nakon završetka demobilizacije. Dugoročno, nakon rata dolazi do otvaranja obrazovnih institucija i državnih službi, što se pozitivno odrazilo na buduće generacije žena. No, ovdje se možemo zapitati u kojoj je mjeri otvaranje vrata obrazovnih institucija ženama posljedica rata ili je ono tek završetak procesa koji je započeo još krajem 19. stoljeća. Uz to, većina autorica složila se da prve poslijeratne godine nisu bile obilježene redefinicijom rodnih obrazaca i ženskom emancipacijom, već naprotiv jačanjem virilističkog elementa u društvu i inzistiranjem na tradicionalnim rodnim konceptima. Bila je to posljedica prirode rata, ratne propagande i straha od ratom poljuljanih rodnih identiteta i u principu nije bila dugog vijeka. Nakon prvih stabilizacijskih poratnih godina izrazita tradicionalizacija društva gubi na svom intenzitetu, ali ostavlja dugoročne tragove: popularnost ideologije majčinstva kao glavnog ženskog društvenog doprinosa te otvaranje čitavih lepeza novih tema kao što su ženska seksualnost, ambicioznost i moralnost.

Napokon, većina se autorica slaže da je rat otvorio poglavlje nacionalizacije žene, odnosno uspostave veze između ženskog pokreta i nacionalnog diskursa. Ženska potpora ugroženoj naciji ukazala je sufražetkinjama mogućnost da se ženska prava isposluju pod okriljem nacionalnih interesa te da se žensko pitanje prezentira kao problem od opće društvene i nacionalne važnosti. Ovaj pristup usmjerio ih je prema umjerenim metodama i sklonosti kompromisnim rješenjima, kao i prihvaćanju ideologije majčinstva.

No, ovi se radovi uglavnom bave pitanjima nekoliko zapadnih zemalja. S. Kingsley Kent usmjerava se isključivo na Veliku Britaniju, S. Grayzel svjesna je partikularnosti različitih ženskih ratnih iskustava, a F. Thébaud povremeno pokazuje ambiciju obuhvaćanja šireg teritorija, ali u konačnici, njezini se zaključci većinom baziraju na usporedbi britanskog i francuskog slučaja.

Uz to, većina tih autorica previđa da poslijeratno propitivanje rodnih obrazaca nije bilo samo posljedica ratnih zbivanja, već i uvjeta mira. Redefiniranje rodnih koncepata mora se promatrati kao dio revolucionarnih, demokratskih i nacionalnih procesa koje su obilježile poslijeratno društvo i kompletne strukture moći dovele u pitanje.

Na stranicama ilustriranih časopisa krajem 1920-ih nalaze se žene koje igraju tenis, rukomet, skijaju ili se čak bave streljaštvom, a Ženski list vrlo rano uvodi i kolumnu ‘Gimnastika’ FOTO: Nacional
Na stranicama ilustriranih časopisa krajem 1920-ih nalaze se žene koje igraju tenis, rukomet, skijaju ili se čak bave streljaštvom, a Ženski list vrlo rano uvodi i kolumnu ‘Gimnastika’
FOTO: Nacional

ROD I PRVI SVJETSKI RAT NA PODRUČJU međuratne Jugoslavije: pitanja, izvori i metodologija. Društvena uloga stereotipa najviše dolazi do izražaja upravo u vrijeme društvenih lomova kada sve strukture moći dolaze u pitanje i započinje proces stvaranja novih društvenih mitova. Stoga je Prvi svjetski rat dobar početak za istraživanje odnosa rodnih stereotipa i politike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u međuratnoj Jugoslaviji.

U ovom poglavlju nastoji se odgovoriti na nekoliko glavnih pitanja: što se događalo sa ženama za vrijeme rata, kako su rat i ratna propaganda koristili rodne koncepte i utjecali na njihovu definiciju i redefiniciju, te u konačnici u kojoj mjeri su realni događaji i ratni imaginarij zaista utjecali na rodne stereotipe poratnog društva, ali i konkretan položaj žena? Misao vodilja cijelog poglavlja je ispitivanje međuutjecaja ratne i poratne realnosti i društvenog imaginarija. Nastojati će se istražiti kako se rat odrazio na rodne odnose, mogućnosti i koncepte u Jugoslaviji i što jugoslavenska priča govori o odnosu rata i prava glasa, emancipacije i nacionalizacije žena i redefiniranja rodnih identiteta.

Istraživanje se velikim djelom temelji na tisku. Koristit će se prvenstveno ženski tisak koji je izlazio neposredno nakon rata: Jugoslavenska žena (Zagreb 1918.-1920.), Ženska misao (Zagreb, 1919.-1921.), Slovenka (Ljubljana, 1919.) i Ženski pokret (Beograd, 1920.-1938.) te tjednik Nova Evropa (Zagreb, 1920.-1941). Kao vrijedan izvor ratnog imaginarija pokazao se i Ilustrovani list (Zagreb, 1914.-1920.), prvi hrvatski tjednik koji je bio bogato opremljen foto-reportažom. Tisak se pri tome koristio dvojako. U njemu se može detektirati na koji je način ratna propaganda koristila rodnu stereotipiju ili iščitati raspoloženje i reakcije javnosti ili barem jednog njezinog dijela na događaje i procese koji su obilježili poratno razdoblje.

Samim time odškrinuo je pogled u duh vremena i način na koji su pojedine društvene grupe objašnjavale i vrednovale promijene koje su ih zahvatile. S druge strane, tisak se koristio i kao izvor informacija i to posebice na dijelovima koji nisu dovoljno obrađeni u historiografiji kao što je pitanje uloge žena u ratnim zbivanjima Kraljevine Srbije ili rekonstrukcije borbe za žensko pravo glasa koja se vodila neposredno nakon rata. Opisi ratnih i poratnih zbivanja oslanjaju se jednim dijelom na spoznaje historiografije.

Ipak, budući da je ratna problematika još uvijek prilično fragmentarno obrađena, podaci iz literature uspoređeni su i dopunjeni analizom podataka jugoslavenskog statističkog godišnjaka, podacima službenog glasnika Središnjeg ureda za osiguranje radnika (Radničke zaštite) o broju osiguranica i osiguranika, Izvještaju gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog kraljevskog grada Zagreba za ratne godine, donesenim uredbama i zakonima koje se odnose na biračka prava.

FOKUS INTERESA ANALIZE JE PRVENSTVENO ratna i poratna situacija u Hrvatskoj, s time da će se nastojati povući paralele između Hrvatske i ostalih područja koja su ušla u sastav Kraljevine SHS.

Žene s budućeg teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u vrtlogu rata

Prvi svjetski rat bio je problematično povijesno iskustvo za Kraljevinu SHS (Jugoslaviju). S jedne strane, Kraljevina SHS predstavljala je tekovinu Prvoga svjetskog rata, a s druge strane to je bilo vrijeme kada su se južnoslavenski narodi borili na suprotnim stranama. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, slovenske zemlje, Bosna i Hercegovina te Vojvodina su se kao dio Austro-Ugarske svrstale uz Centralne sile, a Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bile su članice Antante. Njihovi vojnici nalazili su se na suprotnim stranama crnogorskog, srpskog i solunskog fronta, što će dodatno opteretiti kompleksne međunacionalne odnose nove države. Gotovo svi krajevi buduće države bilježili su velike žrtve, a svi dijelovi budućeg teritorija Kraljevine pretrpjeli su ogromne ljudske gubitke.

Najviše su stradale Srbija i Crna Gora koje su se ulaskom Bugarske u rat našle u okruženju i uskoro pod okupacijom austro-ugarskih i bugarskih snaga. Srpska vlada tijekom zime 1915.-1916. godine provodi veliko povlačenje preko Kosova, Crne Gore i Albanije pri čemu je uspjela iz zemlje izvesti oko 160.000 vojnika koji su nastavili borbu protiv Centralnih sila na solunskoj bojišnici. Time je Srbija zadržala položaj savezničke sile, ali je s druge strane bila prepuštena nasilju i samovolji okupacijske uprave. Na okupiranom teritoriju stanovnici su pružali pasivan i aktivan otpor, organizirali su se u komite (gerilske jedinice) i dizali pobune od kojih je najpoznatiji bio ustanak protiv bugarske okupacije u Toplicama 1917. godine. Proboj solunskog fronta 1918. godine najavio je kraj rata, ali i pitanje rješavanja sudbine južnoslavenskih naroda.

ISTOVREMENO, PRVI SVJETSKI RAT OTVORIO JE MOGUĆNOST RASPADA Austro Ugarske i samim tim uređenja nove državne tvorevine koja bi okupljala južnoslavenske narode. Od samog početka rata za ideju se zainteresirala srpska vlada koja je započela pregovore s Jugoslavenskim odborom – predstavnicima južnoslavenskih naroda Austro-Ugarske u emigraciji, a pred kraj rata koncept je postao popularan i među Hrvatima, Srbima i Slovencima u domovini. Put nastanka Kraljevine SHS popločen je deklaracijama: Niškom deklaracijom iz 1914. godine kojom je srpska vlada formulirala ideju o ujedinjenju svih jugoslavenskih naroda u jednu državu, kao svoj ratni program, Krfskom deklaracijom iz 1917. godine koja predstavlja svojevrstan kompromis između srpske vlade i Jugoslavenskog odbora o uvjetima stvaranja nove države i Svibanjskom deklaracijom iz 1917. godine koja zastupa ideju ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba u zajedničku državu pod habsburškim žezlom, a završen je adresom delegacije Države Slovenaca, Hrvata i Srba srbijanskom regentu Aleksandru, nakon čega je on 1. prosinca 1918. godine svečano proglasio ujedinjenje Srbije i Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. S druge strane, pregovori oko deklaracija upozorili su na različita viđenja nove državne zajednice sa srpske, hrvatske i slovenske strane. Dok su Srbi novu državu doživljavali tek kao proširenu Kraljevinu Srbiju i oživotvorenje velikosrpske ideje, Hrvati i Slovenci nadali su se konfederalnoj zajednici. Sam čin ujedinjenja nije riješio njihove nedoumice pa su novu državu čekali veliki izazovi: heterogena nacionalna i vjerska struktura ekonomska i pravna neujednačenost.

Žene s područja na kojem je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca proživljavale su različito ratno iskustvo. Dok su žene na prostoru Austro-Ugarske rat provele u pozadini, boreći se s nestašicama hrane i uključujući se u humanitarne i nacionalne akcije, građanke Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore doživjele su okupaciju, pružale otpor bugarizaciji i uključivale se u ratne operacije. Treba naglasiti da je sudbina žena na tom području na kojem na nastala Kraljevina SHS u Prvom svjetskom ratu, kao uostalom većina pitanja iz razdoblja trajanja rata, obrađena slabo i fragmentarno. Tragove ženskog angažmana možemo naći u radovima koji su se bavili humanitarnim akcijama i udrugama za vrijeme Prvog svjetskog rata, agitacijom političkih stranaka ili ženskim pokretom međuratne Jugoslavije, a eventualne praznine mogu se dopuniti uz pomoć podataka iz tiska Kraljevine SHS.

U radu Branke Boban, koji prenosi govore i tekstove Stjepana Radića o položaju žena za vrijeme Prvog svjetskog rata, mogu se iščitati osnovni problemi s kojima su se susretale žene u pozadini fronte. Žene u Hrvatskoj osobno su najviše osjećale ekonomski teret rata. Nedostatak muške snage osobito se osjećao među seoskim stanovništvom, što je postavilo nove izazove pred žene. Ženski rad postaje esencijalan za održavanje seoskog gospodarstva, one se više uključuju u obrađivanje zemlje i brigu o popravcima na kući i oko nje, a navodno su ih ponekad angažirali i državni organi za održavanje irigacionog sustava ili brigu oko preuzimanja pošte. Obitelji vojnika imale su pravo na ratne potpore, koje su često kasnile, a lokalni činovnici ponekad su zloupotrebljavali svoj položaj i tražili od neukih žena da im za te potpore besplatno rade. Ipak, prema izjavama suvremenika, neke su žene novcem od ratnih potpora uspjele otplatiti dio predratnih dugova. Poseban problem činila je rekvizicija dobara i dodjela aprovizacija, odnosno dozvola za nabavu garantirane količine hrane i druge robe. Tijekom 1916. godine javila se glad u Dalmaciji, Lici i Gorskom kotaru, te su žene bile prisiljene odlaziti na dugo putovanje do Slavonije i Srijema kako bi nabavile hranu. Naravno, to su mogle činiti samo ako su imale aprovizaciju, u protivnom su se izvrgavale riziku da im željeznički službenici, oružnici i činovnici otmu namirnice i izbace ih iz vlaka.

S DRUGE STRANE, ŽENE U GRADOVIMA POTPOMAGALE SU ILI ORGANIZIRALE RAD humanitarnih udruga i udruga koje su na sebe preuzimale rješavanje gorućih problema prouzrokovanih ratom. Prema istraživanju Vijolete Herman Kaurić, običaj udruživanja i humanitarnog rada nastavio se usprkos zabrani rada društava iz 1914. godine. Neka su društva nastavila rad u ilegali, ali je do kraja rata samo u Zagrebu barem 80 udruga dobilo dozvolu rada. Dinamika osnivanja i svrha društava pratila je specifične ratne potrebe.

U početku su to bila društva koja su za cilj imala zbrinjavanje ranjenih i bolesnih vojnika te pružanje pomoći u hrani obiteljima mobiliziranih ratnika (npr. Liga za zaštitu djece, Patronaža za zaštitu mladih djevojaka, koja se zadužila za podmirivanje potreba fronta za zimskom robom, Društvo sv. Vida, koje se brinulo za oslijepljele vojnike, ili Hrvatski “Zitin dom”, koji je kupio i adaptirao dom za vojne invalide). Dozvolu za rad dobivala su i društva koja su se brinula o djeci i trudnicama (npr. “Dobrotvor”, sekcije “Za našu djecu”, Udruge učiteljica, Društva za prehranu školske mladeži pučkih škola ili “Ratno kumstvo” ). Ta društva pomagala su mladim majkama i promicala ideje higijene, redovitih liječničkih pregleda i odgovornog odnosa prema zdravlju. Kulturna i prosvjetna društva dobila bi dozvolu za rad ukoliko su ciljeve modificirala potrebama društva u ratu. Kako se rat širio, tako se širila i svrha dobrotvornih udruga. Od 1917. godine nove udruge nastoje odgovoriti na probleme nestašice radnika, pravne probleme s kojima su se susretale obitelji poginulih, nestalih, zarobljenih i invalida, većeg broja stranaca u Zagrebu, alkoholizma, nepismenosti i, naravno, nestašice hrane (npr. “Prehrana”). Iako rad V. Herman Kaurić obrađuje samo područje Zagreba, može poslužiti kao svojevrstan “case study,” primjer dinamike i simbolike humanitarnog rada u Hrvatskoj. Udruge koje je V. Herman Kaurić obradila nisu isključivo ženske, ali iz teksta proizlazi da je ženski rad bio važan oslonac njihovog rada.

 

Komentiraj