Objavljeno u Nacionalu br. 912, 2015-10-24

Nacional donosi ulomak iz nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić ‘O toleranciji’ koja se bavi tolerancijom i netolerancijom u hrvatskom društvu te snošljivošću i uljuđenošću kao čimbenicima o kojima ovisi koliko će netko biti tolerantan

Uvijek i svuda, u svako doba dana i noći tolerancija je poželjna i dobro će doći.

No je li to baš tako ili ipak nije? Zar se snošljivost i nasilju smije?

Ljudi, kao uostalom i sva druga živa bića, žele ži- vjeti, očuvati vlastitu dobrobit i reproducirati se.

Drugim riječima, živa su bića uvijek
nečim motivirana pa čine ono što pridonosi
njihovim temeljnim ciljevima, a ne čine ono što bi im moglo štetiti. Dakako da ovakve općenite tvrdnje vrijede za prosjek ili čak za većinu ljudi, ali nikako za sve jer među ljudima u svemu, pa i u motivaciji, postoje velike individualne razlike.
Jedni su spremni dati i život za neke više ciljeve (domovinu, tuđu dobrobit, zaštitu vlastite djece), a drugi vode računa samo o sebi i svojim potrebama i željama. Međutim, i ti su ljudi motivirani, što znači da neke stvari čine, a druge stvari koje bi mogle omesti ostvarivanje njihovih ciljeva ne čine.

TOLERANCIJA I NETOLERANCIJA UBRAJAJU SE u kompleksne oblike doživljavanja i ponašanja koji mogu biti, a najčešće i jesu, pokrenuti i održavani različitim i višestrukim motivima. Tako tolerancija može biti i posljedica pomanjkanja hrabrosti potrebne za suprotstavljanje netolerantnim stajalištima drugih ljudi, posljedica nastojanja da se sačuva vlastita udobnost i mir bez obzira na druge ljude i njihovu eventualnu ugroženost ili posljedica nastojanja da se svim ljudima omogući ostvarivanje njihovih temeljnih prava. Ljudi koji se ne žele nigdje i nikako angažirati, osim kada je u pitanju zadovoljavanje njihovih potreba ili potreba njihovih bližnjih, ravnodušno će promatrati kršenje temeljnih prava drugih ljudi ili će se, kako bi sačuvali svoj mir, složiti s najrazličitijim stajalištima, pa i onima nad kojima se u sebi zgražaju.

Postoje, dakako, i oni koji će se požrtvovno i svim snagama boriti za prava svih ljudi, čak i onih s kojima se sami ne bi voljeli družiti. Motivacija ove skupine ljudi jamči da će oni u svakoj prilici moći prepoznati i točno odrediti granice vlastite tolerancije pa će se bez oklijevanja suprotstaviti svakoj diskriminaciji ili nasilju prema drugim ljudima. To suprotstavljanje nasilju i diskriminaciji bit će naročito izraženo kada su te pojave izazvane isključivo nekim trajnim obilježjima drugih osoba, poput njihove etničke pripadnosti, boje kože ili tjelesnoga izgleda.

Zakleo sam se da neću šutjeti nikada i nigdje kada ljudi trpe bol i poniženje. Uvijek se moramo odlučiti jer neutralnost pomaže tlačitelju, a nikada žrtvi. Šutnja ohrabruje mučitelja, nikada mučenoga.

Elie Wiesel

LJUDI KOJI SU TOLERANTNI SAMO ZATO što ih drugi ljudi uopće ne zanimaju, kao i oni koji se ne žele založiti ni za čiju dobrobit osim vlastite, neće postavljati granice ni svojoj toleranciji. Bez obzira na vrstu događaja kojima prisustvuju, oni će svoju pasivnost braniti navodnom tolerancijom. Postoje i oni koji su prividno tolerantni, a zapravo se ne usuđuju ustati u obranu diskriminiranih ili suprot- staviti se nečijem stavu. Katkada je tome uzrok i pomanjkanje vlastitih stavova i uvjerenja pa je potpuna pasivnost takvih osoba prirodna posljedica strukture ličnosti i opće motivacije tih ljudi.

Katkad sa skrivenim ponosom uzdišem kako sav savcat tolerancijom mirišem; al’ se tada upitam što li me to krasi: tolerancija prava il’ kičma poput vlasi?

Ogden Nash

Kada govorimo o toleranciji, čini se samo po sebi razumljivo da ona mora imati i čvrsto određene granice pa se ne može odnositi na bilo koji oblik diskriminacije (etničke, vjerske, obrazovne, spolne i dr.). Drugim riječima, to znači da bi se svaka osoba bilo koje dobi i spola, koja vjeruje da svi ljudi trebaju imati ista temeljna ljudska prava, trebala suprotstaviti bilo kakvom diskriminiranju ljudi. Pritom treba jasno istaknuti da ne treba reći – “neoprav- danom” diskriminiranju ljudi jer ako je opravdano, onda nije diskriminacija, već izoliranje ili isključivanje ljudi koji to zbog nečega zaslužuju. Razlozi za to mogu biti, naprimjer, širenje mržnje protiv osoba druge vjere ili nacionalnosti ili ponašanje roditelja koji ne dopuštaju da njihovo dijete sjedi u klupi s djetetom koje slabije vidi ili čuje, teže hoda ili govori.

Ne smijemo tolerirati ni nasilje i iracionalne stavove koji mogu štetiti drugim ljudima pa bismo tako trebali priskočiti u pomoć ili pozvati policiju kada neka maloljetnička banda nekoga maltretira ili kada se okomljuje na osobe drugačije spolne orijentacije. Trebali bismo, dakako, takve nasilnike i izolirati iz društva i onemogućiti im da dalje maltretiraju one koji im se jednostavno ne sviđaju.

OVA NAM JE 2015. GODINA DONIJELA i poseban oblik nasilja o kojem se govori, čini se, pomalo neopravdano. Svima je poznat teroristički napad koji su 7. siječnja u Parizu počinili pripadnici nekih islamskih organizacija na redakciju satiričkoga lista Charlie Hebdo. U tom napadu ubijeno je jedanaest novinara te redakcije, ali i četiri Židova u jednom supermarketu, a stradalo je i nekoliko policajaca. Već 14. siječnja list Charlie Hebdo ponovno je izašao, ali ovaj put ne u tristo tisuća primjeraka kao inače, nego u sedam milijuna.

Javno obrazloženje tih silnih ubojstava bile su uvredljive karikature proroka Muhameda zbog kojih su vjernici čija vjera zabranjuje bilo koji način likovnoga ili slikovnoga prikazivanja njihovih svetinja autore tih karikatura odlučili kazniti smrću. Treba dodati da se to nije dogodilo bez upozorenja muslimana da to više neće trpjeti.

Novinari, ali i gotovo svi čitatelji diljem svijeta složili su se, barem prividno, u tvrdnji da je takvo satirično prikazivanje tuđih, pa i vlastitih svetinja znak slobode govora, a sloboda govora ne smije se ograničavati. Meni se i kao psihologinji i kao autorici knjige koja se bavi upravo tolerancijom taj zaključak čini neopravdanim i nedopustivim. Sloboda govora također mora imati granice, a one su postavljene tako da je svatko slobodan štititi svoje svetinje od uvrede, neovisno o tome je li riječ o Muhamedu, Alahu, Isusu, Budi ili bilo kojoj drugoj sve-tinji nekoga naroda ili grupe ljudi.

Sjećamo se da su se dvorske lude, vjerojatno kao preteče satire, stoljećima imale pravo izrugivati sa svim i svakim, vjerojatno ili navodno u ime zaštite onih koji se sami nisu mogli braniti ili u ime smijeha koji su darivali onima kojima do smijeha nije bilo. No je li uloga lista Charlie Hebdo i svih ostalih satiričkih listova uistinu samo uloga dvorske lude? Ili taj list i svi koji su ga podržali noseći znak Je suis Charlie (Ja sam Charlie) smatraju da se imamo pravo rugati svemu, pa i onome što je nekim ljudima sveto?

Milijuni ljudi udružili su se i odali počast žrtvama koje su izgubile život jer su se bez ikakvih ograničenja rugale svetinjama ne samo muslimana već i kršćana, objavljujući, među ostalim, i strašne karikature Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Gledajući ta dva milijuna ljudi kako navodno u ime slobode govora marširaju pariškim ulicama, pitala sam se (i još se uvijek pitam) zašto se nigdje u svijetu ljudi ne udružuju da bi zajednički stupali ulicama svjetskih metropola zbog otetih djevojčica u Africi, mučenja i kamenovanja žena, žrtava ratova i mnoštva drugih strašnih nevolja koje, doduše, nemaju veze s pravom na slobodu govora, ali svakako imaju veze s pravom na život.

POPUT SVIH OSTALIH SLOBODA ZA KOJE SE LJUDI ZALAŽU I BORE, ni sloboda govora ne smije uključiti slobodu vrijeđanja i napadanja tuđih svetinja. Začudno je kako je politički korektno ponašanje, koje je često uistinu besmisleno, uspjelo prijeći Atlantik i proširiti se svijetom pa više nigdje nije dopušteno javno izrugivanje tamnoputim Amerikancima, ali jest dopušteno onom što je milijunima ljudi svetinja. Toleriranje takvih postupaka prelazi dopuštene granice tolerancije pa, po mome sudu, treba biti uključeno u granice tolerancije koje ću navesti niže. Kako u društvu općenito vlada nesigurnost oko toga što trebamo, a što ne trebamo tolerirati, odnosno gdje su granice tolerancije, evo jednostavnoga pravila koje glasi: ljude se ne smije diskriminirati zbog:

njihovih svojstava koja imaju od rođenja, kao što su narodnost, boja kože, boja kose (“Sve su crvenokose žene neobuzdane”), a često i vjerska pripadnost koju su im odredili roditelji (“Svi su muslimani ratoborni”), obilježja ili osobina koje su naslijedili, kao što su tjelesni izgled, neki tjelesni nedostatci ili izuzetne prednosti poput ljepote (“Osobe s nekim tjelesnim nedostatkom imaju tešku narav”), osobina stečenih odgojem poput nekih prehrambenih preferencija ili učenjem poput navika, običaja i rituala (“Vegani su čudaci”).

Sve navedeno vrijedi samo ako ono što su ljudi tijekom života stekli i usvojili ne šteti drugim ljudima ili ne umanjuje kvalitetu života drugih ljudi. To znači da ne treba tolerirati obilježja koja ugrožavaju druge ljude ili koja im bilo kako štete, a nad kojima pojedinac ima kontrolu. Tako, naprimjer, ne treba tolerirati nasilje jer je ono najčešće svjesni izbor pojedinca. Kada to nije slučaj, već je riječ o nekoj duševnoj bolesti ili poremećaju, tada ni njih ne treba tolerirati, već liječiti pa tako nema opravdanja za snošljivost prema onima koji šire mržnju, ugnjetavaju i maltretiraju druge ljude ili umanjuju njihovu kvalitetu življenja.

SITUACIJA JE MANJE JASNA KAD JE RIJEČ O TOLERANCIJI U PRIVATNOM ŽIVOTU, kada nam se, primjerice, može činiti da zbog poštovanja tuđe privatnosti ne smijemo ili ne možemo rea­girati na zlostavljanje djece, žena ili staraca koje čujemo i vidimo u svojoj blizini. To je, dakako, potpuno pogrešno jer svojim nemiješanjem u tuđi privatni život zapravo toleriramo nasilje, što nikako ne bismo smjeli činiti. Nažalost, i u gradu i na selu ljudi često toleriraju obiteljsko nasilje koje se ori cijelom zgradom ili odjekuje susjedstvom. Šute i ne reagiraju kada roditelji tuku djecu, muževi žene, a odrasla djeca nemoćne starce. To nije tolerancija, već najblaže rečeno – nedopustivi ljudski nemar.

Još je nejasnija situacija u takozvana vlastita četiri zida. Trebamo li snošljivo trpjeti nametanje načina života ili političkih stavova svoga bračnoga ili izvanbračnoga partnera ili vlastitih roditelja? Treba li roditelj biti snošljiv prema iracionalnim oblicima ponašanja vlastite djece (primjerice, prema uzimanju droga, opijanju ili pušenju) ili im se treba suprotstaviti? Dakako da im se treba suprotstaviti i dakako da i roditelj ima pravo na svoje granice tolerancije.

Bitno je da granice tolerancije koje imamo drugim ljudima jamče njihova temeljna prava te da je unutar tih granica zabranjeno diskriminiranje ljudi na temelju nekih njihovih obilježja.

Iako je točno da za niz djela kojima se ugrožavaju životi i prava ljudi nema opravdanja, u realnom životu postoje situacije u kojima treba poticati toleranciju unatoč svemu. U pravilu, takve situacije nastaju nakon rata, kada je između agresora i žrtve nužno ponovno uspostavljanje nekog oblika ako ne zajedničkog, a onda barem istodobnoga života na istim prostorima. Takva situacija nastala je kod nas po završetku Domovinskoga rata, tijekom kojega su svi prognanici/izbjeglice bili protjerani iz svojih domova od poznatih i/ili nepoznatih (dakle od starosjedilaca, često dugogodišnjih susjeda ili pak došljaka). Pritom su mnogi od njih izgubili bližnje, kao i cjelokupnu materijalnu osnovu egzistencije, a nakon toga proveli duge i teške godine u progonstvu.

Zakon o oprostu, donesen krajem 1992. godine, omogućio je velikom broju ljudi koji su sudjelovali u oružanim napadima na civilno stanovništvo da ostanu živjeti na oslobođenim područjima. Ta je činjenica znatno otežala povratak prognanika i izbjeglica, od kojih mnogi više nikada ne žele ni vidjeti svoje prijašnje susjede, a kamoli s njima ponovno živjeti u istoj sredini. Kako bi se prognanike ipak nekako potaklo na povratak, već i prije kraja samoga rata, odnosno prije potpunoga oslobađanja cjelokupnog okupiranog teritorija Republike Hrvatske, počelo se prognanike i izbjeglice pripremati za neki oblik “zajedničkoga” života.

Ponuđene opcije razlikovale su se ovisno o stajalištima onoga tko ih je nudio i propagirao. Tako je, primjerice, Crkva govorila o praštanju i pomirenju, strani humanitarci i mirotvorci o zaboravu, suživotu i okretanju budućnosti, a političari su se uglavnom usmjerili na “uspostavljanje povjerenja”.

Poziv Crkve na praštanje i pomirenje razumljiv je i u skladu s njezinim poslanjem – poticanjem ljubavi prema Bogu i bližnjima. Nema, međutim, sumnje da ratni stradalnici, neovisno o tome jesu li vjernici ili nisu, ne mogu tako brzo, a možda čak ni uopće, oprostiti za ono što su proživjeli i za bližnje koje su izgubili.

Strani humanitarci i mirotvorci potiču na zaborav i okretanje prema budućnosti jer to često smatraju najbržim i najjednostavnijim rješenjem situacije koju zapravo potpuno ne poznaju i ne razumiju. Nema sumnje da su mnogi od njih došli pružiti pomoć iz idealističkih pobuda, ali te pobude, nažalost, ne pridonose ni boljem razumijevanju postojeće situacije ni pronalaženju realističkih načina njezina rješavanja. Ratni stradalnici ni ne žele zaboraviti što su proživjeli pa o zaboravu ne može, a i ne treba biti govora. “Uspostava povjerenja” o kojoj govore političari uvriježena je sintagma političkih pregovora i dogovora, gotovo podjednako udaljena od stvarnosti kao i stavovi stranih pomagača. Uspostavljanje povjerenja nakon svega što se dogodilo ne može biti neka opća kategorija koja će uključiti sve sudionike ratnih strahota, nego proces koji će se postupno i dugotrajno graditi u individualnim kontaktima pa su stoga upravo takvi kontakti osnovni preduvjet uspostavljanju povjerenja. U obzir treba uzeti i činjenicu da je za taj proces potrebno i vrijeme, koje doduše “ne liječi sve rane”, no barem pomaže da one zacijele.

KLJUČNO PITANJE NA KOJE TREBA PRONAĆI ODGOVOR GLASI: kako i na temelju kojih procesa ponovno obnoviti neki oblik socijalnoga života koji će uključiti sve ljude koji žive na oslobođenim područjima Republike Hrvatske? Odgovor na to pitanje trebao bi biti primjenjiv nakon svakoga rata u kojem su susjedi napadali i proganjali susjede, što je uobičajen način tjeranja stanovništva s okupiranoga područja.

No prije nego što pokušamo potražiti odgovor, moramo odgovoriti na pitanje: zašto bismo uopće trebali obnavljati socijalni život u ratom poharanim područjima? Koji bismo važni cilj time ostvarili? Odgovor je jednostavan: povratak svih prognanih i izbjeglih osoba u njihove domove.

Zbog činjenice da rat protiv Republike Hrvatske u konačnici nije razriješen vojnom pobjedom, iako je ona bila moguća, nego mirovnim pregovorima koje su vodile i organizirale “treće strane”, značajno su bile povećane frustracije prognanika čiji se povratak beskonačno odugovlačio kako bi se zajamčila sigurnost onih koji su rat započeli. U takvim prilikama, samo povratak svih prognanih može nadomjestiti moguću vojnu pobjedu koju su zamijenili pregovori. No takva situacija nije i konačno rješenje sukoba jer frustracije pobijeđenih i gubitnika i dalje postoje i traju sve dok se ne pronađu neki zajednički nadređeni ciljevi. Drugim riječima, neki oblik zajedničkoga života bit će moguć samo ako svi koji budu živjeli na tim područjima budu željeli ponovno izgraditi neki oblik normalnoga života, što svakako traži aktivno sudjelovanje svih uključenih.

U pripremi prognanika i izbjeglica na povratak mnogima od njih bit će potrebna stručna pomoć nekih pomagačkih struka (psihologije, socijalnog rada, psihijatrije) koje bi povratnicima trebale pomoći u sučeljavanju s neizbježnom činjenicom: ponovnim životom s nepoželjnim susjedima.

Da bi takva profesionalna pomoć bila učinkovita, ponajprije valja odgovoriti na pitanje što je u postojećoj situaciji, koja se nije bitno promijenila čak ni više od dvadeset godina nakon rata, realan i ostvariv cilj? To svakako nisu oprost i zaborav, a nisu ni ljubav ni suživot, već samo tolerancija koja će ljudima omogućiti da žive i pored onih koje smatraju nepoželjnima, a sve radi ostvarivanja vlastitih interesa, odnosno povratka na svoje.

SITUACIJU DODATNO KOMPLICIRA ČINJENICA da kod povratnika treba potaknuti toleranciju ne samo prema dojučerašnjim agresorima već i prema drugim povratnicima i doseljenicima. Prognanici su se, naime, također tijekom vremena počeli dijeliti na “prave” prognanike, na “pobjeglice” koji su sami otišli na vrijeme, na ratne profitere, dezertere, izbjeglice iz nekih drugih dijelova bivše Jugoslavije koji su se naselili u različite dijelove Hrvatske. Očito je da je tolerancija nužna na različitim razinama i u različitim “smjerovima” kako bi se socijalni život mogao uspostaviti u koliko­ toliko normalnom obliku.

Pritom je specifičan problem činjenica da je kod svih građana Republike Hrvatske, a ponajviše kod ratnih stradalnika tolerantnost, koju su u brojnim nacionalno miješanim sredinama stekli i njegovali godinama, potpuno razorena i zamijenjena izrazitom nesnošljivošću. Tijekom rata i neposredno nakon njega zamrli su i nestali čak i uobičajeni oblici tolerancije prema nekim posebno ranjivim ili manje zaštićenim skupinama, kao što su djeca, starci i nemoćne osobe općenito. Tako mnogi još i danas u djeci “onih drugih” vide samo buduće četnike, ustaše ili balije. Međutim, netolerantnost se ne izražava samo prema djeci druge nacionalnosti već i prema onoj koja su, naprimjer, bila prognana iz Vukovara ili Banje Luke pa sada u nekom drugom dijelu Hrvatske govore mješavinom srpskog i hrvatskoga jezika.

Može li se uopće postići da ljudi, čija se tolerantnost kroz tragična iskustva pokazala neopravdanom, razgrade svoju novostečenu nesnošljivost i ponovno je pretvore u toleranciju na temelju koje bi tijekom dugotrajnoga procesa moglo doći i do uspostave povjerenja?

Općepoznato je da se promjene socijalne percepcije i ponašanja skupina ljudi ne mogu izazvati samo promjenama percepcije i ponašanja nekih pojedinaca. Takve promjene moraju biti potpomognute, podržane, pa i namjerno potaknute s “više razine” kako bi se postupno promijenila opća pravila igre. Pojednostavljeno rečeno, to znači da će svi napori pomagačkih struka i angažiranih pojedinaca biti uzaludni ako ne prestane poticanje općih negativnih stavova prema dojučerašnjim neprijateljima i agresorima. U mnogim područjima Republike Hrvatske stanovništvo će biti miješano i po nacionalnosti i po vjerskoj pripad- nosti, a i po tome kako se tko ponašao tijekom rata. To znači da je jedini mogući izbor prihvaćanje te činjenice ili odustajanje od povratka u ta područja.

Proces poučavanja za život u toleranciji ili proces poticanja tolerancije trebao bi započeti jasnim definiranjem ciljeva kojima takva tolerancija služi. Ona, primjerice, omogućava ponovni osjećaj sigurnosti, temelj je za ponovnu izgradnju socijalnoga života u selima, mjestima i gradovima povratka, što sve zajedno oblikuje konačni i stvarni status pobjednika u Domovinskom ratu.

POTICANJE TOLERANCIJE ZAHTIJEVA, dakako, i što jasnije uklanjanje čimbenika koji pogoduju netolerantnom doživljavanju i ponašanju, kao što su stereotipi i predrasude, izdvajanje samo negativnih osobina “onih drugih”, diskvalificiranje svega pozitivnoga, preuveličavanje negativnih pojava ili pretjerano umanjivanje pozitivnih ponašanja ili akcija “onih drugih”, prebrzo zaključivanje ili zaključivanje na osnovi samo jednoga podatka ili primjera. Povratnike bi na jednostavan način trebalo poučiti i o osnovnim pogreškama pripisivanja nekih svojstava suprotstavljenoj strani koje dovodi do toga da svaku nepoželjnu ili negativnu reakciju tih drugih tumačimo njihovim trajnim osobinama poput “Oni nas mrze”, “Oni su podmukli” i slično. Pritom najčešće vlastite negativne reakcije tumačimo utjecajem okolnosti kao, naprimjer, “Izgubio sam živce” ili “Ona me provocirala”.

Lako je biti ljubazan s prijateljima. Bit istinske vjere jest u mogućnosti zbližavanja s nekim tko sam sebe smatra vašim neprijateljem. Sve je ostalo samo trgovina. Mohandas K. Gandhi