Nacional donosi ulomak iz upravo objavljene knjige ‘Dnevnik iz Guantanama’ zatočenika Mohamedoua Oulda Slahija, koja je izazvala senzaciju unatoč tome što su američke vojne vlasti drastično cenzurirale najosjetljivije dijelove

Ali kako bi ————————————— znali koliko mučenja zatočenik može podnijeti, trebali su medicinsku pomoć. Poslali su me liječniku, mornaričkom časniku. Opisao bih ga kao čestitu i humanu osobu.” —————————————. Ne pregledavam ljude s tim sranjem na njima”, rekao je ——– iz pratnje.

“Gospodin ima prilično ozbiljan slučaj upale ishijatičnog živca”, zaključio je.

“Ne mogu više podnijeti svoje stanje”, požalio sam se. “Ne dobivam lijekove protiv bolova i Ensure koji mi treba da ne potonem.” Ispitivači su organizirali seanse tako da propustiš vrijeme za terapiju. Bila su mi propisana dva lijeka: tablete protiv križobolje i Ensure protiv gubitka težine s kojim se borim od uhićenja. Lijekove su mi obično davali između 16.00 i 17.00 sati pa su se ispitivači pobrinuli da budem s njima i ne dobijem terapiju. Ali gledajte, kakvog smisla ima ako se ispitivači trude povrijediti moja leđa i potom mi daju lijek za križobolju ili me loše hrane, a žele da dobijem na težini?

“Ja nemam puno ovlasti. Mogu napisati preporuku, ali odlučuju drugi. Tvoj je slučaj vrlo ozbiljan!” rekao mi je. Otišao sam iz ambulante s kakvom-takvom nadom, ali moja se situacija samo pogoršala.

“Dobro si, razgovarali smo s liječnikom”, odvratili su ispitivači. Znao sam da će me nastaviti obrađivati.

Mučenje se svakodnevno pojačavalo. Stražari u bloku aktivno su sudjelovali u postupku. ——————- bi im rekao što da čine sa zatočenicima po povratku u blok. Doživljavao sam lupanje stražara po vratima ćelije kako bi mi onemogućili spavanje. Bezrazložno su me psovali. Stalno su me budili osim ako ispitivači ne bi odlučili drukčije. Nikada im se nisam požalio jer sam znao da su stražari radili po njihovu nalogu.

Kao što je obeća—, ———– me izvuk— tog dana u zoru. Usamljen u svojoj ćeliji, prestravio sam se čuvši stražare kako nose teške lance i viču pred mojim vratima: “Rezervacija!” Srce mi je počelo silno tući jer sam stalno očekivao najgore. Zbog stalnog nedostatka dnevnog svjetla kratak put između moje divljački hladne ćelije i sobe za ispitivanje pružao mi je “užitak”. Bio je pravi blagoslov kad bi me obavilo toplo sunce Guantanama. Osjetio bih kako mi se život vraća u svaki djelić tijela. Zakratko bih upijao tu lažnu sreću. Bila je poput droge.

“Kako si?” upitao me na lošem engleskom jedan stražar iz pratnje, Portorikanac.

“Hvala, dobro sam, a ti?”

“Nema brineš, ti vratiš svojoj obitelji”, kazao je.

Kada mi je to rekao, nisam mogao suzdržati ————. U zadnje sam vrijeme postao jako ranjiv. Što je to sa mnom? Samo jedna utješna riječ u tome moru patnje bila je dovoljna da me rasplače. ——————————— smo imali cijeli portorikanski odred. Razlikovali su se od ostalih Amerikanaca; nisu bili tako oprezni i neprijateljski. Katkada bi odveli zatočenike na tuširanje, ———————————. Svi su ih voljeli. Ali su zbog prijateljskog i čovječnog odnosa prema zatočenicima zapali u nevolju s upravom zatvora. Ne mogu objektivno govoriti o ljudima iz Portorika jer ne poznajem puno njih, no upitate li me: “Jesi li vidio zlog tipa iz Portorika?”, odgovorit ću niječno. A upitate li me: “Postoji li?” moj će odgovor biti: “Ne znam.” Isto je i sa Sudancima.” ————————————————– i ne dajte mu stolac”, rekao je radnik D.O.C.-a preko radija kada me pratnja privela u ————————————————————————————– ušl– u sobu. Donijel– su fotografiju Afroamerikanca imena —————————-. “Danas ćemo pričati o ——————————————– nakon podmićivanja s trošnim metalnim stolcem. “Rekao sam vam sve što znam o ————————–.”

“Ne, to je sranje. Hoćeš li nam reći još što?”

“Ne, nemam više što reći.”

Nov– ——– odmaknu— je metalni stolac i ostavi— me na podu. “Hajde, reci nam o ————————————–!”

“Ne, to je passé”, odgovorio sam.

“Da, u pravu si. Pa ako je passé, pričaj o tomu, neće smetati”, rek— je no– —————.

“Neću.”

“Onda ćemo te danas poučiti sjajnom američkom seksu. Diži se!” naloži– je —————-. Podignuo sam se, kao i zadnjih sedamdeset dana, u isti bolan položaj. Radije sam se pokorio zapovijedi i time smanjio bol koji će mi prouzročiti stražari kada se dođu igrati budući da su koristili svaku mogućnost za premlaćivanje zatočenika. “Zatočenik se pokušao oprijeti”, bila je bogomdana istina koju su smislili i pogodite komu će povjerovati? “Vrlo si pametan, jer ne ustaneš li, bit će gadno”, ——————–. Čim sam se podigao, dv— su —————— skinu—- svoje bluze i poče— izgovarati nezamislive bestidnosti što mi nije toliko smetalo. Više me boljelo što su me sili—- sudjelovati u ovoj seksualnoj trici na silno ponižavajući način. Mnog— ——- ne shvaćaju da muškarci mogu biti ozlijeđeni baš poput njih prinude li ih na seks, možda zbog tradicionalnog položaja muškarca. Ob—- su se ————- prilijepi— uza me, doslovce jed— sprijeda, a drug—, starij— straga trljajući se cijelim tijelom o moje. Istodobno su izgovara— opscenosti i poigraval— se mojim spolnim organima. Poštedjet ću vas navođenja odvratnih i ponižavajućih izraza koje sam morao slušati od podneva do 22.00 sata kada su me predal— ———–, novom liku, kojeg ćete ubrzo upoznati.

  • Zbog stalnog nedostatka dnevnog svjetla kratak put između divljački hladne ćelije i sobe za ispitivanje pružao mi je ‘užitak’. Bio je pravi blagoslov kad bi me obavilo toplo sunce Guantanama

Ako ćemo pošteno, ————- me nijednom nisu razodjenul–; sve se dogodilo dok sam bio odjeven. Nadređeni —————————————————————–. Sve vrijeme sam se molio. “Prekini se jebeno moliti! Seksaš se s američkim —————, a ti moliš? Kojeg li licemjera!” uzviknuo je ——————– srdito ulazeći u sobu. Nisam prestao pa su mi zabranili molitvene obrede za cijelu sljedeću godinu. Također su mi zabranili postiti tijekom svetog mjeseca ramazana u listopadu 2003. godine, na silu su me hranili. Tijekom te seanse također sam odbio jesti i piti iako su mi povremeno nudili vodu. “Moramo ti dati hrane i vode; ne želiš li jesti, u redu.” Također su mi ponudili najodvratniji MRE koji je zatvor imao. Mi, zatočenici, znali smo da ————————- skupljaju informacije o tomu kakvu hranu volimo, a kakvu ne, kada se molimo i o mnogim drugim stvarima koje su jednostavno smiješne.

Poželio sam se onesvijestiti kako ne bih morao patiti i to je bio stvarni razlog mojeg štrajka glađu. Znao sam da se štrajkanje glađu ne doima takvih ljudi. Razumije se, nisu me željeli pustiti da umrem, no dobro su znali da se ne umire tako lako. “Nećeš umrijeti, ugurat ćemo ti hranu kroz rit”, rek— je ——————-.

Nikada me nisu gore zlostavljali nego kada me uzeo mučiti DOD-ov tim ne bi li me primorao priznati stvari koje nisam počinio. Dragi čitatelju, bez obzira na to koliko se trudili, nikada ne biste mogli razumjeti opseg fizičke i, što je još gore, psihičke boli koju su propatili ljudi u situacijama nalik mojoj. Da sam počinio ono za što me optužuju, priznao bih to prvog dana. Ali problem je što jednostavno ne možete priznati djelo koje niste izvršili. Trebali biste im izložiti sve pojedinosti, što ne možete jer ste nedužni. Nije to: “Jest, priznajem!” Ne, ne ide to tako – morate izmisliti prihvatljivu priču u koju će povjerovati i najveći glupan. Najteže je složiti lažnu priču i čvrsto je se držati. Točno tu sam ja zapeo. Naravno da nisam htio sebe umiješati u razoran zločin koji nisam počinio – posebice zbog trenutačnih okolnosti jer je američka vlada zajahivala svakog muslimana i pokušavala mu prišiti bilo što.

“Ne progovoriš li o ———– i ne priznaš li svoje zločine, radit ćemo ti ovo svaki Božji dan, do vječnosti, “, rek— je ————-.

“Moraš nam dati neprijeporan dokaz o zločinu još jednog svojeg prijatelja. To će ti zbilja pomoći” na sljedećoj seansi je rek— ————-. “Zašto bi trpio sve ovo ako to možeš prekinuti?”

Odlučio sam šutjeti tijekom mučenja, a govoriti kada postanu blaži. Shvatio sam da čak i pristojnim upitom da odem na zahod, što je bilo moje najosnovnije pravo, dajem svojim ispitivačima neku vrstu kontrole koju ne zaslužuju. Jer nije se tu radilo samo o odlasku na zahod; radilo se više o ponižavanju i primoravanju da im kažem ono što žele čuti. U konačnici, ispitivača zanima dobiti informacije i, kao i uvijek, cilj je u tome smislu opravdavao sredstva. Pa sam stoga odbijao i hranu i piće – tako nisam morao ići na zahod. I funkcioniralo je.

Nastranost okolnosti dala mi je snage. Odlučio sam se boriti do zadnje kapi krvi.

“Jači smo od tebe, imamo više ljudstva, više sredstava i nadvladat ćemo te. No budeš li surađivao, moći ćeš spavati i dobit ćeš tople obroke”, bezbroj je puta ponovi— ————-. “Ne budeš li surađivao, nema jela, nema lijekova.”

Ponižavanje, spolno zlostavljanje i izgladnjivanje bio je dnevni raspored do oko deset navečer. Ispitivači su se pobrinuli da ne znam koje je doba dana, ali nitko nije savršen – njihovi su ga satovi uvijek odavali. Tu pogrešku ću iskoristiti poslije, kada me stave u tamnu samicu.

“Sada ću te poslati u ćeliju, a sutra ćeš doživjeti nešto gore”, rek— je ————- nakon konzultacije s kolegama. Veselilo me što će me ostaviti na miru, trebao mi je odmor. Bio sam jako iscrpljen i samo Bog zna kako sam izgledao. Ali ————- me slaga—. Izve— je psihološki trik ne bi li mi više naudi—. Nije im padalo na pamet da me ostave na miru. D.O.C., koji je potpuno surađivao pri mučenju, poslao je drugi sastav pratnje. Čim sam dospio do praga ————————————, pao sam licem prema dolje, noge su mi otkazale i svaki se djelić mojega tijela urotio protiv mene. Stražari me nisu uspjeli primorati da se dignem pa su me morali vući.

“Dovedite šupčinu natrag!” uzviknuo je ———-, zvijezda mučiteljskog tima. Bio je u ———————–, visine oko oko 1,80 m, sportske građe i ————————————————————————————————————————————————————————————————————————–. ———- je bila svjesna da čini teške ratne zločine pa su mu šefovi zapovjedili da se zakrabulji. No bude li ikakve pravde, baš oni će ga razotkriti; znamo im imena i činove.

Kada sam bolje upoznao ———- i čuo kako govori, zapitao sam se zašto li je pametan čovjek poput njega prihvatio tako ponižavajući posao koji će ga zasigurno progoniti do smrti? Za ljubav poštenja i iskrenosti moram reći da je ———- bio uvjerljiv iako je bio neinformiran i posve obmanut. Možda mu nisu dali izbora jer mnogi ljudi dođu u vojsku iz siromašnih obitelji pa im vojska katkad povjeri najprljavije poslove. Hoću reći, ———- je teoretski mogao odbiti činiti ratne zločine i možda bi se čak i izvukao. Poslije sam nekoliko svojih stražara upitao zašto su poslušali zapovijed da mi uskrate molitvu budući da je takva zapovijed nezakonita. “Mogao sam odbiti, ali bi mi šef dao usrani posao ili me premjestio na kakvo loše mjesto. Znam da bih mogao otići u pakao zbog toga što sam ti učinio”, rekao mi je jedan. Povijest se ponavlja – tako tijekom Drugog svjetskog rata ni njemački vojnici nisu smjeli raspravljati o svojim zapovijedima.

  • ‘Danas ćemo te poučiti sjajnom američkom seksu. Diži se!’, naložiX je XXXX. ‘Prekini se jebeno moliti. Seksaš se s američkim XXXX a ti moliš?’ uzviknuo je srdito

“Gnjaviš ———————-“, nastavio je ———- vukući me uz stražarevu pomoć k tamnoj sobi. Ispustio me na prljavi pod. U prostoriji je bilo mračno kao u rogu. ———- je uključio vrlo glasnu glazbu, doista vrlo glasnu. Pjesma je bila “Let the Bodies Hit the Floor”. Vjerojatno ju nikada neću zaboraviti. Istodobno je uključio nekakve bljeskalice u boji koje su iritirale oči. “Ako jebeno zaspiš, naudit ću ti”, rekao je. Morao sam sve do jutra neprekidno slušati pjesmu. Počeo sam se moliti. “Prekini s jebenom molitvom”, glasno je rekao. Dotad sam već bio i umoran i prestravljen pa sam odlučio moliti u sebi. Povremeno mi je davao vode. Pio sam vodu jedino stoga što sam se bojao da će me ozlijediti. I posve sam izgubio osjećaj za vrijeme.

Mogu jedino pretpostaviti da me ———- poslao natrag u ćeliju oko 5 sati ujutro.

“Dobrodošao u pakao”, rekao je ———————— stražar kada sam ušao u zgradu. Nisam odgovorio, a i nije bio vrijedan toga. Pomislio sam si – ti ga zaslužuješ puno više od mene jer poslušno radiš ovdje!”

Kada se ———- pridružio timu, organizirali su cjelodnevni rad u smjenama. Jutarnja smjena s ———————- počinjala je između 7 i 9 sati i završavala između 15 i 16; dnevna smjena s ————— bila je od približno 16.30 do 22 ili 23 sata; a noćna je bila s ———-. On je uvijek preuzimao nakon —————; ———- me doslovce predav— njemu. To je trajalo do 24. kolovoza 2003. godine; vrlo rijetko mi je ijedna smjena dala mira.” Tri smjene! Zar nije previše ispitivati ljudsko biće 24 sata dnevno, dan za danom?” upitao sam ———————– bi— najmanje zlo od svih zala pa sam pokušao pričati s —— kao čovjek s čovjekom. Možda će vas iznenaditi kažem li da —— uopće nije bila loša osoba. Koliko god da sam mrzio što je radi—, ipak moram biti pravedan, pošten i iskren. “Mogli bismo dovesti još osoblja i napraviti četiri smjene. Imamo dovoljno ljudi”, odgovori— je. I točno to se dogodilo. Tim je pojačan s još jedn—- ————————- i umjesto trosmjenske ekipe morao sam se nositi još i sa svježim ljudima.

“Zajebao si!” rekao mi je stražar iz pratnje koji me toga dana slučajno dvaput sprovodio iz jedne u drugu zgradu. “Što radiš ovdje? Već si bio rezerviran!”

“Ispituju me 24 sata.”

Stražar se glasno nasmijao i zlobno ponovio “Zajebao si!” Pogledao sam ga uz osmijeh.

Jednoga dana dok su još bile tri smjene na vratima mi se u rano jutro pojavila pratnja, netom što sam bio zaspao poslije gruboga, 24-satnog ispitivanja. Znate kada vam, tek što zaspite, slina počne curiti iz usta?

“Rezervacija!” poviknuo je jedan stražar. Noge su me jedva držale. “Požuri!” Hitro sam se umio. Koristio sam svaku prigodu da se operem jer su mi uskratili pravo na tuširanje koje su drugi zatočenici imali. Željeli su me poniziti.

  • Jednostavno ne možete priznati djelo koje niste izvršili. Nije to: ‘Jest, priznajem!’ Ne ide to tako – morate izmisliti prihvatljivu priču u koju će povjerovati i najveći glupan. Najteže je složiti lažnu priču

“Kakvog li smrada!” običavao je reći ——– pri ulasku u sobu gdje me ispitivao.

“Čovječe, zaudaraš poput dreka!” više puta mi je rekao jedan stražar. Smio sam se istuširati i promijeniti odjeću samo kada njegova podlost ——————— više ne bi mogla podnijeti vonj. “Odvedite tipa i istuširajte ga, smrdi poput govna”, rekao bi. U sljedećim mjesecima tek tada bih smio pod tuš.

“Požuri!” stalno su zapovijedali stražari. —————————————————————————–. Zadnjih sam dana zbog neispavanosti imao glavobolje, mučnine i žgaravicu. Moj se vid poigravao mnome. Mrzio sam mjesto na koje idem.

Stražari su me ostavili u —————————————-. U sobi nije bilo nikoga i, čekajući na ———————–, stalno sam zapadao u drijemež. Oh, vrat me zbilja bolio. Jako sam želio da se pojavi jer nisam volio tako dremuckati. U najmanju ruku, uživat će da me spriječi zaspati. ———————– je najveći ljenjivac kojeg sam upoznao. Nije mu se dalo čitati izvješća pa me uvijek zamjenjivao za druge osumnjičenike. Uglavnom je kasnio, no rezervirao bi me rano samo da bi mi omeo san.Svaki dan je bila ista priča – ———————– i ja licem u lice uz iste teme, poput filma Beskrajan dan.No postajao sam sve živčaniji jer mi je slast sna neprekidno uskraćivana.Dnevni red je uvijek bio sljedeći: ———————– bi počeo čitati nekakve glupe papire koje je donio sa sobom i postavljati mi pitanja.

“Zašto si, jebote, išao u Kanadu?”

“Želio sam ondje naći posao i dobro živjeti.”

“Nabijem te! Ustani!”

“Radije ću ovako stajati do smrti nego razgovarati s tvojom odurnom facom!” Kada me ———————– natjerao ustati se, pobrinuo se da stražari sprovedu njegove zapovijedi dok puni svoju trbušinu jelom; čim bih pokušao promijeniti svoj neugodni položaj, stražari bi nahrupili niotkuda i primorali me opet se uspraviti. Svaki drugi ispitivač je bar ponekad, iz bilo kojeg razloga, propustio jesti. ——————– nikada nije propustio nijedan ručak.

“Prestaneš li nijekati što si počinio, počet ćemo ti davati tople obroke i moći ćeš malo odspavati. Jači smo od tebe.”

“Ne trebam ono što nemam.”

“Strpat ćemo te u rupu do kraja života. Već si osuđen. Nikada nećeš vidjeti obitelj.”

“To nije na vama, a ako jest, samo dajte, što prije to bolje.”

Katkad je ——————– listao promidžbene plakate navodno oslobođenih zatočenika. “Pogledaj ovog tipa, zločinac je, ali je sve priznao i sada vodi normalan život.” Svi ispitivači lažu i ——————– su laži bile očite. No, na drugim bi se ispitivačima uvijek nekako vidjelo da lažu, ali ——————– je bio umješan lažac. Lice mu je uvijek imalo isti odvratan izraz.

  • Kad sam bolje upoznao XXXXX, zapitao sam se zašto li je pametan čovjek poput njega prihvatio tako ponižavajući posao koji će ga sigurno progoniti do smrti? Možda mu nisu dali izbora jer mnogi dođu u vojsku iz siromašnih obitelji

Kada je bol postao nepodnošljiv, izbrusio sam se u pregovorima pa mi je dopustio sjediti na neudobnu stolcu. Ali se ubrzo šokirao jer mu nisam dao odgovore koje je priželjkivao.

“Primijenit ću sva dopuštena sredstva da te slomim!” srdito je rekao —————. ——————– mi je prijetio svom silom užasnih scenarija. “Ostat ćeš doživotno u zatvoru.” “Izbrisat ćemo te iz baze podataka i strpati u rupu gdje nitko neće znati za tebe.” “Nikada više nećeš vidjeti obitelj.” A moj je odgovor uvijek bio “Činite što morate! Nedužan sam!” i čim bih to izgovorio, ————— bi pomahnitao kao da će me živog progutati. Stoga sam šutio i puštao neka priča. Kao što rekoh, ————— je volio pričati i mrzio slušati. Ponekad sam dvojio funkcionira li mu sluh. Govorio je kao da drži propovijed.

Pitao sam se kako može biti tako siguran da sam zločinac. “—————, što ako griješite u vezi svojih sumnji o meni?” upitao sam ga.

“Tratio bih vrijeme”, odgovorio je.

“Pošten odgovor.”

“Daš li o nekomu inkriminirajuću informaciju, primjerice —————————————————–, i on bude osuđen, tvoj će se život promijeniti nabolje.” Nisam odgovorio jer nisam imao ono što traži. ————————- shvaćanje pravde bilo je vrlo grubo: čak i da sam mu dao sve što je htio, smanjio bi mi kaznu s električnog stolca na doživotnu i potom možda na trideset godina zatvora. Iskreno, nisam bio zainteresiran za takvu ponudu.

UNATOČ PREDIZBORNOM OBEĆANJU američkog predsjednika Baracka Obame da će zatvoriti Guantanamo, zatvor je još uvijek u funkciji

dnevnik-iz-guantama-mu

Komentiraj