Farida Khalaf imala je 19 godina kad su borci takozvane Islamske države izveli pokolj u njezinu selu, a nju i ostale žene odveli u zatočeništvo. O tome što je proživjela kao ropkinja i kako se spasila, napisala je knjigu ‘Djevojka koja je pobijedila ISIS’ iz koje Nacional donosi potresni ulomak

Na Emirovu zapovijed, vojnici IS-a iznijeli su me iz ćelije. Više se nisam mogla ni opirati, a kamoli bježati, toliko mi je bilo loše. Muškarci se uopće nisu trudili postupati sa mnom onako kako bi trebalo s ozlijeđenom osobom. Nimalo njež- no bacili su me na stražnju klupu vojnog vozila. Na moj veliki užas, zahvalili su Emiru. Na čemu točno, sumnjičavo sam se pitala.

Grbavim stazama vozili smo se u smjeru pustinje. U jednom trenu prisjetila sam se kako me Delan učio voziti auto. Sa starom očevom Opel Omegom jednostavno bismo otišli u brda, a kad bismo se našli izvan vidokruga, Delan bi me pustio za volan. Sviđao mi se taj osjećaj kada bih okrenula ključ u motoru a on bi se upalio. Na osamljenim stazama gorja Sindjar smjela sam voziti brzinom kojom sam htjela, jer tamo uglavnom nije bilo ni žive duše. Delan i ja smo postavljali ondje brzinske rekorde – ili smo si barem tako zamišljali.

A sada, dok sam sjedila na zadnjem sjedalu vozila kojim upravljaju muškarci zlokobnog izgleda, ti izleti s Delanom djelovali su mi godinama daleko. Nisam znala kamo me voze. Iz njihovih komentara u jednom sam trenutku saznala da idemo u smjeru naftnog polja Omar. Prema položaju sunca koje se zlatilo na horizontu, shvatila sam da bi trebala biti sredina poslijepodneva. Nisam se mogla orjentirati ni po čemu drugom. Znala sam da je moguće da me jednostavno negdje na putu izbace na cestu i ostave da umrem. No očito su imali sa mnom druge planove.

Vojnici su me dovezli do nekakvog vanjskog položaja u blizini naftnog polja, točnije, do vojnog kampa koji se većim dijelom sastojao od gomile bijelih stambenih kontejnera, smještenih usred pustinjske prašine. Kasnije sam saznala da su tu ranije bile stacionirane na stotine Assadovih vojnika, a onda i pobunjenici Slobodne sirijske vojske, prije no što je IS zauzeo kamp. Kamp se nalazio u neposrednoj blizini naftog polja, oko kojeg se vodila žestoka borba između vlade i pobunjenika. Džihadisti su sada pokušavali zadržati taj važni resurs.

Naše se vozilo zaustavilo ispred kontejnera u kojem su bile smještene zatočene žene. Nalazio se u samom središtu kampa i bio sa svih strana okružen vojničkim nastambama. Nisam vjerovala vlastitim očima kad sam vidjela Evin kako izlazi kroz vrata. Nosila je crni veo. Odraz večernjeg sunca poigravao se na njenim lijepim, smeđim očima. Farida? zazvala je kada su muškarci otvorili stražnja vrata i kad me ugledala kako ležim na klupi. Mora da sam bila prilično jadan prizor. Jesi li to doista ti?!

Evin! zastenjala sam.

Plakale smo od sreće što se ponovo vidimo jer na to više zaista nismo računale. Moja je prijateljica porazgovarala s muškarcima i potom pogledom pratila kako me odnose do kontejnera i spuštaju na prag. Budite oprezni s njom, opominjala ih je.

“Cura je žilava, preživjet će ona to”, tvrdili su muškarci. No prevarili su se: jedva sam se mogla sama kretati. Puzala sam po podu kako bih se domogla jednog od madraca, i to tako da bih prvo ispružila noge naprijed, a onda za njima povlačila ostatak tijela. Činjenica da se ne mogu drukčije kretati pred svim tim pogledima, samo me dodatno ponižavala, no druge mogućnosti nije bilo. Stidljivo sam se osmjehnula Evin i šest drugih djevojaka koje su bile smještene s njom u toj prostoriji.

“O moj Bože, Farida, što ti je napravio?” upitala me Evin kad je vidjela u kakvom se mizernom stanju nalazim. Stisnula se uza me kako bi vidjela što mi je. Odmahnula sam rukom, kao da nije ništa strašno. On je prava životinja. Znaš to.

Kimnula je. Nismo morale razgovarati o tome. No, sad si ovdje, rekla je.

Da, sad sam ovdje, odgovorila sam, iako nisam bila sigurna što to točno znači. Što se događa u ovom logoru? I koju ulogu imaju ove djevojke? Kad sam to pitanje postavila Evin, počela je okolišati.

Pomažemo pri kućanskim poslovima, odgovorila je.

I što još?

“Što još?” Moja je prijateljica promijenila temu i predstavila mi ostalih šest Jezitkinja. Nase, Besma, Pervan, Sila, Sumeya i Reva, redom su bile mlađe od nas. Stiskale su se zajedno na jednom velikom madracu za spavanje. Ni jedna od njih nije došla iz Kocha, ali su bile iz istog područja, tako da sam znala kojim su obiteljima pripadale i jesmo li u kakvom daljnjem srodstvu. Odmah sam ih upitala imaju li bilo kakvu informaciju o tome gdje bi mogli biti članovi naših obitelji, no ono što su znale bilo je zanemarivo. Poput Evin i mene, i one su većinu vremena provele negdje u zatočeništvu. Jedna je čula da su starije žene i djeca iz Kocha još uvijek u Tal Afaru. Kako postupaju s njima i u kakvim prilikama žive, nije znala. Jesu li tamo i moji, majka i braća? Kako im je? Odjednom me preplavio val čežnje.

Kad bih samo znala da su živi i da su dobro, i da ću ih jednom ponovo vidjeti, mogla bih sve ovo izdržati, mislila sam. Kako bi bilo lijepo da mi majka opet napravi svježu limunadu i sakrije u hladnjak, kako je ne bih krišom uzela prije vremena i popila s mojim prijateljicama, Evin ili Nurom. Od same pomisli na hladno piće, mogla sam osjetiti u nosnicama miris limuna iz našeg vrta, a u ustima mi se počela sakupljati slina. Nismo li u Kochu imali prekrasan život? Gledajući unatrag, vrijeme prije katastrofe sad mi se činilo gotovo nestvarno bezbrižnim: naši zajednički sati u vrtu, molitve na krovu kuće, obiteljski izleti u Lalish. Moj život, sad mi je bilo posve jasno, više nikada neće biti onako bezbrižan. Kad bih znala da ću uspjeti vratiti samo djelić onoga što sam izgubila, bila bih spremna boriti se za to i ostati na životu.

Glavu gore, Farida, rekla je Evin. Naći ćemo put kući.

Stvarno to misliš?

Potpuno sam sigurna. Samo moraš ozdraviti. Tada ćemo potražiti način kako pobjeći, obećala mi je i lagano me pogladila po čelu koje je Zeyad unakazio udarcima.

“Vidjet ćeš, sve će biti dobro. Zajedno ćemo sve izdržati.” Evin mi je pomogla da dođem do malene kupaonice koja se nalazila u sredini kontejnera, točno između dviju prostorija, tako da se u nju moglo ući iz svake od njih. Prijateljica mi je oprala rane na glavi, nogama i leđima. Bile su upaljene. “Moramo te hitno odvesti liječniku”, zaključila je. Evin mi je dala čistu odjeću, suknju i bluzu, a onda me ponovo odvela u prostoriju s madracima. Na moje čuđenje, shvatila sam da su tamo čak dva prozora, sakrivena zavjesama. Kako je bilo vrijeme zalaska sunca, djevojke su stale u red ispred njih i znala sam što su nakanile. Oči su mi se ispunile suzama. Uzalud sam se pokušavala uspraviti zajedno s njima, onako kako dolikuje. No, moje su prijateljice podigle ruke i molile, a ja sam u svom čučećem položaju učinila isto.

Amen, amen, amen, mrmljale smo tiho, kako nas nitko vani ne bi čuo. Gospodin čuva našu vjeru. Naša će vjera preživjeti.

I mujezin je pozvao na molitvu borce IS-a. Djevojke su se razbježale. Kratko nakon toga jedan je muškarac pokucao na vrata. Hajde, idemo, zapovjedio je. Omotale su crne velove oko glava i slijedile ga. Evin mu je objasnila da sam ja još preslaba da bih sudjelovala u obveznoj molitvi. Bacio je pogled na mene i kimnuo.

Ali čim se izliječi, mora ići, rekao je.

Naravno, uvjeravala ga je Evin.

Kome ona pripada?

Evin je tiho odgovorila, a onda šmugnula s ostalima iz prostorije.

Na laktovima sam dopuzala do prozora i povukla zavjesu malo ustranu. Uspjela sam se podići rukama, toliko da sam mogla vidjeti van. Naš se kontejner, kako sam već rekla, nalazio u sredini kampa i bio okružen ostalima koji su izgledali poput njega. Između njih je bilo nešto slobodnog prostora, na kojem se sad okupila velika grupa boraca IS-a, otprilike stotinjak muškaraca. Mnogi od njih nosili su poluduge tunike boje pijeska, a ispod njih široke hlače jednake boje. Kao i ostali IS-ovci koje sam dosad vidjela, imali su brade, no samo su neki od njih imali na glavama turbane; u ovom kampu u modi su bile okrugle molitvene kape. Muškarci su klečali na molitvenim prostirkama i izvodili islamske vjerske rituale. Iza njih, malo po strani, stajala je grupica djevojaka, prekrivenih crnim velovima. I one su molile na islamski način.

Nisam znala što bih mislila o tome. Nisu li nas naši očevi i djedovi izričito opominjali da nikad ne izdamo svoju vjeru? S druge strane, svojom tajnom molitvom u kontejneru, djevojke su upravo potvrdile da im je naša vjera u srcu isto kao i ranije. Što znači tih nekoliko prividnih pokreta, ako duboko u sebi još uvijek čuvaju našu vjeru? U svakom slučaju bila sam sretna što ne moram stajati kraj njih.

Barem ne još.

Kada se Evin vratila, nije me mogla pogledati u oči. Vidjevši koliko joj je neugodno, odustala sam od spominja- nja molitve. O čemu si razgovarala s onim muškarcem? upitala sam je umjesto toga. Ni o čemu, odgovorila je.

Na što misliš?

Znaš jako dobro. Mislila sam, naravno, na njegovo pitanje kome ja pripadam. Evin je očito znala više no što mi je htjela reći. Kako to ide ovdje? Tko nam je sada vlasnik?

Evin je spustila pogled. Priznala mi je da je svaka dje- vojka u vlasništvu jednog muškarca u bazi. Muškarac koji je kupio Evin zvao se Mahmudi i bio zapovjednik srednjeg ranga. Prema načinu na koji je govorila o njemu, primijetila sam da osjeća samo gnušanje. Nije mi pričala što radi s njom, a ja se nisam usudila pitati.

A ja? raspitivala sam se u strahu. Tko je mene kupio?

Tebe nije nitko kupio, rekla je. Emir te poklonio.

Kome?

“Azzadu.” Rekla mi je kako je Azzad jedan od dvojice muškaraca koji su me dovezli. Mladi se vojnik vjerojatno netom prije toga iskazao u borbama za naftno polje. Obični pješaci IS-a nisu imali pravo na ženu, osim kao priznanje za posebne zasluge. Usprkos svojem očajnom stanju, očito sam bila dovoljno dobra da me poklone muškarcu njegovog ranga.

Mislim da je on skroz u redu, tješila me Evin. Barem se donekle prijateljski odnosi prema djevojkama.

To mi je bilo teško zamisliti za bilo kojeg člana IS-a, ali ipak sam malo odahnula. Dosad nije pokazivao nikakve namjere, niti je zahtijevao svoje pravo na mene kao moj vlasnik – što je moglo imati veze i s mojim zdravstvenim stanjem.

Doduše…, nastavila je Evin oklijevajući.

Što znači doduše?

Ona se ugrizla za usnu. Doduše, on te uopće ne želi. Rekao mi je da će te prodati dalje.

Taj je trenutak nastupio već iste večeri: mladi Azzad došao je u kontejner s puno starijim muškarcem. Očito me htio pokazati nekom zainteresiranom kupcu. Amjed, drugi muškarac, imao je blijedu, gotovo transparentnu kožu, kosu do ramena i dugačku, svijetlosmeđu bradu.

Bio je malo punašan. Kako je dolazio iz Azerbajdžana, loše je govorio arapski.

Ej, mala, govoriš li arapski? upitao je. Razumiješ li me?

Ja sam, kao i obično, šutjela. Moja sestra ne govori arap- ski, tvrdila je Evin.

Dobro, to i nije tako važno.

Muškarci su potom izašli iz kontejnera. Dogovor je posti gnut vani, ispred njega. Osluškivala sam njihov razgovor.

Trenutačno baš i ne izgleda oku ugodno, rekao je Azzad.

No, to će se promijeniti čim ozdravi.

“Zašto je onda ti ne zadržiš?” sumnjičavo je upitao Amjed.

Ne mogu si priuštiti troškove liječnika.

Misliš da joj je stvarno potrebno liječenje?

Da. Inače više nikad neće stati na noge.

Činilo se da Azerbajdžanac razmišlja. “Hm…”, neodlučno je promrmljao.

“Slušaj”, rekao je Azzad. “Dajem ti je za prijateljsku cijenu. Samo 50 dolara.

Stvarno? upitao je Azerbajdžanac nepovjerljivo.

Ako mi obećaš da ćeš je odvesti na liječenje, mladi je vojnik iznio svoj uvjet.

Dogovoreno, pristao je Amjed.

Vidjela sam iza zavjese kako su se rukovali. Još uvijek, dakle, nešto vrijedim. Barem 50 dolara. Vojnik IS-a popravio je svoje financijsko stanje, a meni osigurao pravo liječenje koje mi sam nije mogao priuštiti. Barem to. Ima li možda prema meni nekakav osjećaj odgovornosti?

Azzad je drukčiji od ostalih, rekla je Evin, kao da mi je pročitala misli. Šteta što nisi mogla ostati kod njega.

A što je to drukčije kod njega? upitala sam.

Dospio je tu nekim glupim spletom okolnosti i već je požalio. No, više ne može otići.

Odakle to znaš?

“Sam mi je ispričao jednom prilikom kad me Mahmudi poslao da mu očistim kontejner.” Takve zadatke djevojkama daju njihovi vlasnici. Bilo mi ga je žao jer se na neki način osjeća poput nas. Kao da je zatvorenik u kampu.

“Pffff…”, promrsila sam, ne znajući što bih trebala misliti o tome. Sigurno je to rekao tek tako. “IS mu se u nekom trenutku očito svidio. Inače mu se ne bi priključio.

Rekao mi je da su mu isprali mozak.

Dok sam pokušavala shvatiti Azzadovo ponašanje, Amjed je poslao liječnika koji me trebao pregledati, a onda došao i osobno, kako bi nadgledao postupak. Kao moj novi vlasnik, nije htio riskirati i ostaviti me samu s drugim muškarcem, makar se radilo o liječniku. Međusobno su se dobro poznavali, pa ne čudi što nisu imali povjerenja kad su u pitanju žene.

Osim toga, liječnik uopće nije bio IS-ovac, što se vidjelo već na prvi pogled: nije imao bradu, a na kratko ošišanoj kosi nije nosio nikakvo pokrivalo. I odjeća mu je bila civilna. Zbog svega toga bio mi je drag.

farida_3D

Komentiraj