U zimu 1417. godine, Poggio Bracciolini projahao je šumovitim brežuljcima i udolinama južne Njemačke prema svom udaljenom odredištu – samostanu u kojem se navodno nalazila skrivena zbirka starih rukopisa. Kao što je to istog trena moglo biti jasno seljanima koji su ga promatrali s vrata svojih koliba, čovjek je bio stranac. Delikatne, nježne građe i svježe obrijan, vjerojatno je bio skromno odjeven u kvalitetno izrađenu, ali jednostavnu tuniku i plašt. Bilo je jasno da nije seoskog porijekla, no unatoč tome, nije nalikovao ni na jednog gradskog niti dvorskog stanovnika koje su lokalni seljani bili naviknuli opaziti s vremena na vrijeme. Nenaoružan i nezaštićen zveckajućim oklopom, zasigurno nije bio Teutonski vitez – jednim odlučnim udarcem seljačke robusne batine lako bi ga bilo oboriti s nogu. Iako nije djelovao siromašno, nije ga krasio ni jedan prepoznatljiv simbol statusa i bogatstva: nije bio dvoranin s predivnom odjećom i namirisanom kosom oblikovanom u duge uvojke, niti je bio plemić koji je izašao u lov ili sokolarenje, a kao što je bio očigledno iz njegove odjeće i frizure, nije bio svećenik ni redovnik.

Južna Njemačka je u to vrijeme doživljavala procvat. Katastrofičan Tridesetogodišnji rat, koji će poharati seoske krajeve i uništiti čitave gradove u regiji, dogodit će se daleko u budućnosti, kao i strahote našeg vremena koje će dovršiti ostatke preživjele iz tog perioda. Uz vitezove, dvôrane te plemiće, druge važne osobe užurbano su prometovale utrtim, utabanim cestama. Grad Ravensburg, blizu Konstanza, bio je uključen u trgovinu lanom, a u to su vrijeme stanovnici ondje započeli i s proizvodnjom papira. Na lijevoj obali Dunava, Ulm je procvao u središte proizvodnje i trgovine, kao i Heidenheim, Aalen, predivni Rothenburg ob der Tauber te još ljepši Würzburg. Buržuji, mešetari vunom, trgovci kožom i odjećom, vinari i pivari, obrtnici i njihovi šegrti, kao i diplomati, bankari te sakupljači poreza, bili su uobičajen prizor. No Poggio se i dalje nije uklapao.

Postojale su i manje ugledne figure – nadničari, kotlokrpe, oštrači noževa i ostali koji su često putovali zbog prirode svoga posla: hodočasnici na putu prema svetištima gdje mogu štovati Boga uz prisustvo komadića svečeve kosti ili kaplje posvećene krvi, žongleri, gatalice, putujući trgovci, akrobati i pantomimičari koji putuju od sela do sela, odmetnici, skitnice i sitni lopovi. Također i Židovi, s konusnim šeširima i žutim amblemima koje im je nametala kršćanska vlast kako bi ih bilo lako prepoznati kao objekte prezira i mržnje. Poggio sasvim sigurno nije bio ni jedan od nabrojenih.

Onima koji su ga promatrali u prolazu zasigurno je morao biti zbunjujuća figura. Većina ljudi tadašnjice svoj identitet, mjesto unutar hijerarhiziranog društvenog sustava, signalizirala je vidljivim znakovima koje je mogao odgonetnuti svatko, poput neizbrisivih mrlja boje na rukama osobe koja boji tkaninu. Poggio je bio gotovo pa nečitljiv. Izolirani pojedinac, izvan strukture obitelji i profesije, u cijeloj slici nije imao mnogo smisla. Od velike važnosti bilo je gdje, pa čak i kome, pripadate. Kratki dvostih, koji je Alexander Pope s podsmjehom napisao u 18. stoljeću da bi opjevao jednog od kraljičinih mopsova, a koji bi se doslovno mogao primijeniti na svijet u kojem je Poggio živio, glasi:

“Ja psić sam njezina Visočanstva, a dom su mi Kewski vrtovi†, Molim Vas, recite mi gospodine, čiji psić ste Vi.”

Kućanstvo, mreža srodstva, ceh, poduzeće – to su bile gradivne cjeline osobnosti. Samostalnost i samodostatnost nisu stvarale kulturni utjecaj. Doista, ove osobine rijetko su uopće mogle biti primijećene, a gotovo nikada nagrađivane. Identitet se stvarao iz preciznog, dobro shvaćenog mjesta unutar zapovjednog lanca i lanca poslušnosti.

Pokušati raskinuti taj lanac bila bi ludost. Drska gesta – odbiti pognuti se, kleknuti ili otkriti glavu pred određenom osobom – mogla je dovesti do rasijecanja nosa ili slamanja vrata dotičnog počinitelja. Na kraju krajeva, u čemu je smisao? Nije da su se nudile ikakve suvisle alternative, posebice ne one koje bi nudili Crkva, dvor ili gradski oligarsi. Najbolje je bilo skromno prihvatiti identitet koji ti je sudbina namijenila: orač je morao znati jedino kako orati, tkalac tkati, redovnik moliti. Bilo je, naravno, moguće biti manje ili više dobar u obavljanju ovih zadataka. Društvo u kojem se Poggio zatekao priznavalo je i do određene mjere nagrađivalo neuobičajene vještine. No nagraditi osobu zbog njezine neopisive individualnosti, višestranosti ili snažne znatiželje bilo je nečuveno. I doista, Crkva je znatiželju proglasila jednim od smrtnih grijeha. Riskirati i udovoljiti joj značilo je provesti vječnost u paklu.

Tko je, dakle, bio Poggio? I zašto nije jasno iskazivao vlastiti identitet, kako je to običavao raditi pristojan puk? Nije nosio nikakva obilježja ni zamotuljke različitih trgovačkih roba. Zračio je samopouzdanjem osobe naviknute na društvo velikana, no on sam, očigledno, nije bio osoba od velike važnosti. Svi su znali kako izgleda takva, važna osoba, jer je to društvo bilo društvo plaćenika, naoružanih čuvara i uniformiranih slugu. Stranac, jednostavno odjeven, dojahao je u pratnji jednog suradnika. Kada bi zastali u svratištima, pratilac, koji je vjerojatno bio asistent ili sluga, naručio bi za obojicu. Kada bi gospodar ipak progovorio, postalo je jasno da je znao malo ili nimalo njemačkog te da mu je materinji jezik bio talijanski.

Kad bi znatiželjnoj osobi pokušao objasniti koje su mu namjere, tajnovitost njegova identiteta samo bi se produbila. U kulturi vrlo ograničene pismenosti, biti zainteresiran za knjige bila je neobičnost sama po sebi. Kako je Poggio ikako mogao razjasniti prirodu svog, još neobičnijeg, konkretnog interesa? Nije bio u potrazi za molitvenicima, misalima, knjigama crkvenih himni, čije su izvrsne iluminacije i sjajni uvezi isijavali vrijednost koju je mogla prepoznati čak i nepismena osoba. Ovakve knjige, neke od njih optočene dragim kamenjem ili ukrašene pozlaćenim rubovima, njihovi vlasnici ili skrbnici često su zaključavali u posebne kutije ili lancima vezali za stolove za čitanje ili police, kako bi ih zaštitili od čitatelja “ljepljivih prstiju”. No nisu osobito privlačile Poggia. Nisu ga privlačili ni teološki, medicinski ni pravni tomovi koji su predstavljali otmjeno oruđe profesionalnih elita, a imali su snagu zadiviti i preplašiti čak i one koji ih nisu znali čitati. Posjedovali su društvenu magiju, povezanu uglavnom s neugodnim događajima: tužbom, bolnom oteklinom prepone, osudom za čarobnjaštvo ili krivovjerje. Za prosječnu osobu, ovakva izdanja bila su poput zubatih čudovišta s oštrim kandžama pa je “lov” na njih bio donekle jasan i opravdan. No i ovdje je Poggiova nezainteresiranost bila zapanjujuća.

Stranac koji je putovao u samostan nije bio svećenik, teolog ni inkvizitor, a nije bio ni u potrazi za molitvenicima. Interesirali su ga stari rukopisi, mnogi od njih pljesnivi, crvotočni te slabo razumljivi, čak i najbolje obučenim čitateljima. Ako su listovi pergamenta na kojem su takve knjige pisane bili netaknuti, imali su određenu tržišnu vrijednost jer se tekst mogao, stružući pažljivo noževima, obrisati, a nakon glačanja prahom talka, na njih se moglo ponovo pisati. No Poggio se nije bavio kupnjom pergamenta. Zapravo, prezirao je one koji su sa stranica pergamenta strugali staru književnost. Zanimalo ga je što je u takvim knjigama zapisano, čak i ako su napisi bili teški i nečitljivi, a najviše su ga interesirali rukopisi stari četristo ili petsto godina, datirani u deseto stoljeće ili prije.

Ova bi se potraga učinila neobičnom svima, osim šačici ljudi u Njemačkoj, da ju je Poggio pokušao artikulirati. Da je Poggio odlučio razjasniti da ga uopće ne interesira što je to zapisano četiri ili pet stoljeća ranije, činila bi se još i neobičnijom. Prezirao je taj period i smatrao ga mračnom spiljom praznovjerja i neznanja. Ono što se doista nadao naći, bile su riječi koje nisu imale poveznice s trenutkom unutar kojeg su zapisane na pergament, riječi koje su u najboljem mogućem slučaju nezagađene mentalnim svemirom poniznog pisara koji ih je prepisao. Taj je pisar, kako se Poggio nadao, poslušno i točno prepisivao stariji pergament nekog drugog pisara, čiji je skromni život lovca na knjige bio jednako nezanimljiv, izuzev činjenice da je iza sebe ostavio svoj trag. Ako ga je pak pratila gotovo čudesna sreća, raniji je rukopis, davnih dana iščezao u prah, zapravo vjerna kopija još starijeg rukopisa, a taj je opet kopija nekog ranijeg. Tako ga je na kraju, kako bi Poggiova potraga postala uzbudljiva te učinila da srce u njegovim prsima lovca zakuca brže – trag vodio natrag u Rim, ne suvremeni Rim korumpiranog papinskog dvora, spletki, političke malaksalosti i periodičkih izbijanja bubonske kuge, već u Rim iz vremena Foruma, Senata i latinskog jezika čija ga je kristalna ljepota ispunjavala zadivljenošću i čežnjom za izgubljenim svijetom.

Što je sve ovo moglo značiti nekome tko je koračao tlom južne Njemačke 1417. godine? Slušajući Poggia, praznovjeran čovjek mogao je posumnjati u neki poseban oblik magije, bibliomantiju. Profinjeniji čovjek mogao bi dijagnosticirati psihološku opsesiju, bibliomaniju, a pobožan čovjek mogao bi se zapitati zašto bi ijedna bezgrešna duša osjećala strastvenu privlačnost prema vremenu prije nego što je Spasitelj sa sobom, mračnim poganima, donio obećanje iskupljenja. Ali svi bi postavili očito pitanje: kome ovaj čovjek služi?

Sam Poggio možda nije znao jasno odgovoriti na to pitanje. Donedavno je služio papi, kao što je služio nizu ranijih rimskih vrhovnih svećenika. Njegovo zvanje bilo je pisarsko, što će reći, bio je vješt pisar službenih dokumenata papinske birokracije te se, kroz spretnost i lukavstvo, uzdigao do položaja apostolskog tajnika. Bio je na raspolaganju za zapisivanje papinih riječi i bilježenje njegovih suverenih odluka. Vješto je, na elegantnom latinskom jeziku, bilježio njegovu opsežnu međunarodnu prepisku. U formalnoj, dvorskoj okolini, unutar koje je ključna prednost fizička blizina apsolutnog vladara, Poggio je bio osoba od značaja. Osluškivao je dok mu je papa šaptao na uho, zatim je šapnuo nešto natrag. Prepoznavao je značenja papinih smiješenja i mrštenja. Imao je pristup – kao što sama riječ tajnik i sugerira – svim papinim tajnama. A ovaj papa ih je imao mnogo.

No u vrijeme kada je Poggio odjahao u potragu za drevnim manuskriptima, više nije vršio dužnost apostolskog tajnika. Nije doduše razočarao svog gospodara, papu, a i stanoviti papa je još uvijek bio na životu. Svejedno, sve se promijenilo. Papa kojem je Poggio služio te pred kojim su vjernici (i manje vjerni) drhtali, u tom je trenutku, zimi 1417. godine, sjedio u kraljevskom zatvoru u Heidelbergu. Vladari vlastite crkve javno su ga osramotili i osudili, lišili ga titule, imena, moći i dostojanstva. “Sveto i nepogrešivo” Glavno Vijeće grada Konstanza objavilo je da je svojim “odvratnim i nedoličnim životom” Crkvu i čitavu zajednicu kršćana uvukao u skandal, pa je stoga neprikladno da i dalje ostane na svojoj uzvišenoj dužnosti. U skladu s time, Vijeće je sve vjernike razriješilo dužnosti vjernosti i poslušnosti prema njemu. Doista, bilo je zabranjeno zvati ga papom ili mu se pokoriti. U dugoj povijesti Crkve kojoj ne manjka skandala, ovakvo nešto rijetko se događalo – a od tada se nije ponovilo.

Svrgnuti papa nije tome osobno svjedočio, no Poggio, njegov bivši apostolski tajnik, vjerojatno je bio prisutan kad je nadbiskup Rige papinski pečat uručio zlataru koji ga je, zajedno s papinskim obilježjima i simbolima, svečano razbio u komadiće. Svi su papini bivši službenici otpušteni, a njegova je korespondencija – korespondencija za koju je zadužen bio Poggio – službeno obustavljena. Papa koji se nazivao Ivanom XXIII. više nije postojao. Muškarac koji je nosio tu titulu sada je ponovo preuzeo svoje krsno ime – Baldassare Cossa, i Poggio je tako ostao bez gospodara.

Biti bez gospodara u ranom petnaestom stoljeću za većinu je ljudi bila nezavidna, čak i opasna pozicija. Sela i gradovi sa sumnjom su promatrali putnike, skitnice se bičevalo i žigosalo, a na samotnim putevima u uvelike zakonski neuređenom svijetu, nezaštićeni su najviše ranjivi. Naravno, Poggio nije bio skitnica. Sofisticiran i visoko osposobljen, dugo je vremena proveo krećući se u krugovima velikana.

Oružana straža u Vatikanu i Anđeoskoj tvrđavi propuštala ga je unutra bez suvišnih pitanja, a važni gosti papinskog dvora pokušali su ostaviti na njega dojam. Imao je izravan pristup apsolutnome vladaru, bogatom i lukavom gospodaru golemog teritorija, koji je tvrdio da je baš on duhovni vođa čitavog Zapadnog kršćanskog svijeta. U privatnim odajama palača, kao i na papinskom dvoru, apostolski tajnik Poggio bio je poznata ličnost. Razmjenjivao je doskočice s okićenim kardinalima, čavrljao s veleposlanicima, pijuckao fina vina iz zlatnih i kristalnih čaša. U Firenci se zbližio s nekoliko najmoćnijih ličnosti u Signorii, gradskom vladajućem tijelu, te se kretao u istaknutom krugu prijatelja.

No Poggio se nije nalazio ni u Rimu ni u Firenci. Bio je u Njemačkoj, a papa kojeg je slijedio do Konstanza završio je u zatvoru. Neprijatelji Ivana XXIII. trijumfirali su i preuzeli kontrolu. Vrata koja su nekoć za Poggia bila otvorena sada su čvrsto zabravljena, a dodvorice koje su nestrpljivo očekivale usluge – dodjeljivanje povlastica, zakonske presude, unosne položaje za sebe ili rođake – laskajući tajniku kako bi zapravo polaskali njegovu gospodaru, sada su tražile nekog drugog. Poggiova primanja naglo su ukinuta.

Ta su primanja do ukidanja bila prilična. Pisari nisu primali fiksnu plaću, već im je omogućeno zaračunavanje naknada za izradu dokumenata te obavljanje “koncesija milosrđa” – pravnih usluga po pitanjima koja su zahtijevala neke tehničke ispravke dokumenata ili ispisivanje pomilovanja koja je, usmeno ili pismeno, odobrio papa. Naravno, postojale su i drugačije, manje službene naknade koje bi privatno potekle osobama koje su bile u papinoj milosti. Polovicom petnaestog stoljeća primanja tajnika iznosila su između 250 i 300 florina godišnje, a poduzetan duh mogao je zaraditi i mnogo više. Na kraju svog dvanaestogodišnjeg perioda u ovoj službi, Poggiov kolega Juraj iz Trabzona pohranio je preko četiri tisuće florina u rimskim bankama, zajedno s dopadljivim investicijama u nekretnine.

U svojim pismima prijateljima Poggio je tvrdio da tijekom čitavog života nikada nije bio ambiciozan ni pohlepan. Napisao je hvaljeni esej u kojem napada gramzivost kao jedan od najmrskijih ljudskih poroka, a strogo je osudio pohlepu licemjernih redovnika, beskrupuloznih vladara i grabežljivih trgovaca. Bilo bi budalasto, dakako, takve izjave shvatiti preozbiljno. Postoje jasni dokazi da je Poggio u poznijem dijelu svoje karijere, kada se uspio vratiti na papinski dvor, svoje zvanje šakom i kapom koristio za zgrtanje novca. Do 1450­ ih, zajedno s obiteljskom palačom i seoskim imanjem, uspio je prikupiti nekoliko poljoprivrednih gospodarstava, devetnaest odvojenih komada zemlje, dvije kuće u Firenci, a uložio je i velike iznose u bankarske i poslovne investicije.

Ovaj imetak prikupit će tek desetljećima poslije. Službeni inventar (zvan catasto) koji su porezni službenici sastavili 1427. godine pokazuje da je Poggio raspolagao relativno skromnim sredstvima. Desetljeće ranije, u vrijeme kad je Ivan XXIII. svrgnut, svakako je imao još i manje. Doista, njegova kasnija sklonost stjecanju možda je reakcija na prisjećanje na te duge mjesece, koji su se protegnuli u nekoliko mršavih godina, kada se zatekao u nepoznatoj zemlji bez ikakvog statusa i primanja te s izuzetno malo izvora na koje bi se mogao osloniti. Te zime 1417. godine, kada je projahao njemačkim provincijama, Poggio nije točno znao odakle će stići njegovi sljedeći florini.

Zato je još i izvanrednije to što Poggio u ovim teškim vremenima nije žurio pronaći novu službu niti se brzopleto pokušao vratiti u Italiju. Umjesto toga – odlučio je okušati se u lovu na knjige.