Nacional donosi ulomak iz knjige irskog esejista Huberta Butlera ‘Balkanski eseji’ u kojoj on donosi svoje viđenje uloge kardinala Alojzija Stepinca, ali i Rimokatoličke Crkve u NDH – ‘državi’ koju je vidio kao ‘amalgam religije i zločina’, ‘vladavinu nasilja’ kojim se beskrupulozno instrumentalizirala Crkva ‘u Hrvata’ za najprizemnije političke ciljeve
Iznenađujuće je koliko je u komunističkoj Jugoslaviji elementarna i gotovo površna kritika kršćanskih crkvi. Izgleda da se zasnivala gotovo isključivo na Charlesu Darwinu i stanovitim lošim postupcima svećenstva u novije vrijeme. Prijatelju prevoditelju sugerirao sam da bi moglo biti dobro kad bi bila prevedena djela nekih slobodnih mislilaca, poput Bertranda Russella ili Arthura Weigalla, koji su kršćani i humanisti te ujedno istaknuti učenjaci. No on mi je rekao da za takvim djelima ne bi bilo potražnje. Politika, kako crkve tako i njenih protivnika, u Jugoslaviji bila je “sve ili ništa”; također, neće biti nikakve podrške nastojanjima da se kršćansko ponašanje spasi od mitologije, u koju se zaplelo po mnijenju mnogih. Dijete se, zapravo, mora utopiti u svojoj vodi za kupanje ili ga treba izbaciti zajedno s njom.
TO JE VRLO TRAGIČNA SITUACIJA koju bi, po mojem mišljenju, mogla olakšati krajnja iskrenost i istinoljubivost crkvi. One bi morale izričitije nego dosad priznati da kršćanske vrijednosti postoje i mogu postojati izvan njihovih redova i da su u Jugoslaviji predstavnici crkvi zapravo naudili kršćanskom načinu života tvrdeći da su oni njegovi jedini predstavnici. Njihova slabost i pokornost sudbonosno su kompromitirali one u njihovoj pastvi ili izvan nje koji nisu bili ni slabi ni pokorni…
Komentari