Objavljeno u Nacionalu br. 890, 2015-05-19

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Megapromjena – Kako će izgledati svijet 2050.’ u kojem urednik rubrike posvećene obrani i sigurnosti u časopisu ‘The Economist’ Matthew Symonds analizira kako će izgledati ratovi sutrašnjice

U STUDIJI IZ 2011., RAND Corporation, američki trust mozgova, identificirao je glavne vojne trendove koji će se do 2050. ubrzati i zaključio da se američke vojne snage suočavaju s krizom zastarjelosti, unatoč ogromnim ulaganjima u razvoj novih sustava naoružanja, poput F-35 Joint Strike Fightera, čija je vrijednost astronomska.

Planeri obrane bez razlike kažu da je njihov cilj stvoriti snage koje su fleksibilne i prilagodljive. To je stoga što znaju kako je teško predvidjeti kakav će biti sljedeći rat ili ratovi i kakva će vrsta borbenih snaga biti potrebna. Moraju nagađati, ali ako se previše oslanjaju na nagađanje koje se pokaže pogrešnim, posljedica može biti nacionalna katastrofa. Kada je rat u pitanju, teško je predviđati čak i desetljeće, kamoli nekoliko desetljeća unaprijed.

Britansko izvješće o strateškoj obrani i sigurnosti (Strategic Defence and Security Review, SDSR) iz 2010. dokazuje kako se brzo može pokazati da su stručnjaci bili u krivu. Želeći svesti proračun za obranu na održiviju razinu, vlada Davida Camerona odlučila je riskirati desetljeće bez nosača zrakoplova. Tinta na SDSR-u još se nije bila ni osušila, a Cameron je angažirao snage Ujedinjenoga Kraljevstva u spašavanju života libijskih pobunjenika i (zapravo) svrgavanju Muammara Gaddafija, diktatora koji im je prijetio. Nažalost, kapaciteti koji bi u najvećoj mjeri pridonijeli libijskoj kampanji, nosač zrakoplova HMS Ark Royal, zajedno sa zrakoplovima Harrier, upravo su bili poslani u staro željezo.

Ako je britanski SDSR bio hitan, bilo je to iz potrebe za uštedom novca. Isto se nije moglo reći i za Donalda Rumsfelda početkom 2001. Po drugi put postavši američkim ministrom obrane, Rumsfeld se uhvatio dalekosežnih reformi u Pentagonu. Shvatio je da se časnici nostalgično pozivaju na kapacitete koji su bili potrebni za suočavanje s prijetnjom od Sovjetskoga Saveza. “Vizionar” Rumsfeld želio se riješiti doktrina koje su zahtijevale masovno aktiviranje kopnenih snaga i prateću tešku željezariju – tisuće tenkova, topova, borbene zrakoplove i prateću beskrajnu logistiku – u korist lakših, fleksibilnijih snaga koje se mogu brzo odaslati bilo gdje i sposobne su služiti se najnovijom komunikacijskom tehnologijom kako bi brzo zadobile prevlast na bojištu. Rumsfeldov evanđeoski žar bio je jedan od glavnih razloga što je poraće u Iraku pošlo naopako. U svojim najgorim noćnim morama ministar obrane mogao je zamisliti događaj nalik 11. rujnu 2001. Ali, da ste mu rekli da će u sljedećih deset godina Amerika potrošiti 1,3 trilijuna dolara na borbu protiv dviju industrijskih “čizama na zemlji” i na rat protiv terorizma, mislio bi da ste ludi.

Klatno se sada zanjihalo na drugu stranu. Afganistan i slični “ratovi među ljudima”, koji za sobom povlače operacije protiv pobunjenika i prateće obučavanje lokalnih snaga i raznih oblika civilne izgradnje kapaciteta, nekim se američkim i britanskim vojnim planerima – napose višim vojnim časnicima – čini jedinom vrstom ratovanja širokih razmjera za koju se trebaju pripremiti. Ipak, to ne može biti istina. Iako će problemi slabih i neuspješnih država i džihadističkoga terorizma vjerojatno još dugo biti prisutni, astronomski trošak i (do sada) dvojbeni rezultati intervencija u Iraku i Afganistanu gotovo će sigurno političke vođe Zapada (čitaj, američke predsjednike) natjerati da ne ponove pogrešku. Drugim riječima, možemo biti prilično sigurni da će budućnost biti drukčija od sadašnjosti. Samo ne znamo u kojemu pogledu.

Kroz zamućeno staklo

Dobra vijest za zapadne vojne stratege jest da se u sljedećih 40 godina, u usporedbi sa svojim kolegama iz 20. stoljeća, neće suočiti ni s jednom egzistencijalnom prijetnjom. Ekstremna ubojitost dvaju svjetskih ratova i okončanje opasne nuklearne napetosti između SAD-a i bivšega Sovjetskoga Saveza smanjili su vjerojatnost otvorenog sukoba između velikih sila (iako takvo što nije nezamislivo), što se nije dogodilo od rođenja moderne nacionalne države. Doista, stopa smrtnosti u borbama u svim vrstama ratova dramatično je opala u proteklih pola stoljeća.

Loša je vijest da za planere obrane ima mnogo više nesigurnosti u pogledu vrsta sukoba za koje se trebaju pripremiti, odakle će prijetnje doći i što će tehnologija koja se iznimno brzo mijenja značiti za prijatelje i neprijatelje. Unatoč toj nepredvidljivosti – već se sljedeći mjesec može dogoditi nešto što bi srušilo sve koncepcije, kao što je bio slučaj 11. rujna 2001. – oni još moraju donositi odluke koje će uvelike utjecati na ratovanje sljedećih 40 godina. Razlog tomu su vrijeme koje je potrebno za razvoj novih sustava naoružanja i vrijeme njihove vojne službe.

Uzmimo za primjer F-35 Joint Strike Fighter, najskuplji obrambeno-industrijski program u povijesti s projiciranom cijenom održavanja koja je, prema Pentagonu, 1,3 trilijuna dolara. F-35 trebao bi biti uporište američkih i zapadnih zračnih snaga od otprilike 2020. do barem 2065. Iako većina misli da će on biti najbolji od svoje vrste, s nevjerojatno sofisticiranim softverom i senzorima koji mu omogućuju izvođenje svih vrsta zadataka, kritičari naglašavaju njegov golem i rastući trošak (trebao je biti relativno jeftin) i ograničen borbeni doseg od otprilike 965 kilometara (što povećava rizik od napada na njegove baze, osobito na nosače). Oni tvrde kako je hitnije izgraditi pravi zrakoplov širokoga raspona djelovanja, jer će većinu drugih srednjoročnih i dugoročnih zadataka najvjerojatnije poduzimati različiti tipovi bespilotnih letjelica (unmanned aerial vehicles – UAV) ili “dronovi”. Kupovanje velikoga broja zrakoplova F-35 – a Pentagon još očekuje nabavu više od 2400 novih – bilo bi vrlo osjetljivo ili vrlo glupo. S dovoljno novca željeli biste sve navedeno. Ali, s manjim proračunima, vojni proroci nemaju puno prostora za nesigurnost.

Sagledati potencijalne uzroke ratova sutrašnjice prilično je lako. Ljudi će ratovati zbog stvari oko kojih su oduvijek ratovali: resursi, teritorij, pleme, religija, ideologija te druge napetosti i pogrešne procjene u rivalstvu između država. Ali, način na koji bi se sve to moglo otrovno pomiješati bit će drukčiji. Tijekom sljedećih 40 godina, kako se broj stanovnika bude približavao 9 milijardi (od današnjih 7 milijardi) i kako učinci globalnoga zagrijavanja postanu sve izraženiji, borba za resurse i posljedična društvena destabilizacija sigurno će se pojačati. Prognoze “vrhunca nafte” u sljedećih nekoliko godina dovedene su u pitanje otkrićem novih rezervi, bušenjem u dubokim vodama i komercijalizacijom tehnika crpljenja nafte (i plina) iz škriljevca. Ali, promjenjiva politika mnogih zemalja proizvođača nafte (ne samo na Bliskome istoku), ranjivost Zaljeva, ometanje od državnih ili nedržavnih čimbenika i potencijalno ozbiljni međunarodni sukobi oko bogatstava ispod otapajućeg Arktika, problemi su koji još postoje.

Međutim, do 2050. nafta možda neće biti glavno žarište sukoba. Vrijeme i domišljatost možda će iznjedriti mnoge zamjene za naftu. Voda je drugi problem. Ona je najvažniji sastojak života. Klimatske promjene, intenzivne poljoprivredne tehnike i sam populacijski pritisak uzimaju svoj danak. Jemen, koji je već plemenska bačva baruta i baza Al-Qa’ide, mogao bi već do 2015. postati prva zemlja koja će ostati bez vode. U nuklearno naoružanom, rastrganom terorizmom, prenapučenom, kronično nestabilnom Pakistanu, nekada moćan Ind koji navodnjava polja pamuka i riže, na morskome je ušću sveden na jadnu rječicu. Voda je jedna od najvećih prepreka na putu mirnoga rješenja sukoba na Bliskome istoku: bez podzemnoga spremnika na Zapadnoj obali i pristupa vodi iz rijeke Jordana, životni stil Izraelaca morao bi se promijeniti. Problemi s vodom mogli bi usporiti meteorski razvoj Kine i pokrenuti unutarnje struje koje bi mogle dovesti do agresivnije i tvrdokornije vanjske politike buduće vlasti. Nestašica vode i klima također bi mogle prouzročiti velike migracije, od kojih bi svaka mogla izazvati oružani sukob između onih koji se žele preseliti u povoljnije zemlje i onih koji ih u tome žele spriječiti. Teritorijalni sukobi rijetko će voditi u velike ratove, ali još mogu izazvati male ratove. Kao što je 1982. pokazao rat između Argentine i Ujedinjenoga Kraljevstva, stare gorčine pomiješane s nerazboritošću i oportunizmom (ili očajem) mogu eksplodirati na neočekivane načine na najneočekivanijim mjestima. Kašmir i izraelska okupirana područja sigurno će ostati među najopasnijim žarištima 21. stoljeća, ali američki vojni planeri već su zabrinuti u pogledu Tajvana, budući da Kina postaje sve nametljivija, a njezina rastuća vojna moć povećava rizik da se SAD suoči s provokacijama ili nečim gorim s kineske strane. Između Kine i njezinih susjeda ima i mnogo drugih tenzija oko otoka (i prirodnih resursa oko njih) u zapadnome Pacifiku. To bi se u svakom trenutku moglo pretvoriti u ozbiljan sukob.

Vjerski ratovi

Ono što možda najviše iznenađuje u ovome stoljeću, u usporedbi s prošlim, jest činjenica da je, unatoč tomu što ideologija više nije izvor sukoba (državni kapitalizam po kineskoj liniji može pružiti alternativni model zapadnome liberalizmu, ali on nije ni prozelitistički ni imperijalistički kakav je bio sovjetski komunizam), religija ponovno otkrila sve svoje stare talente za podjelu naroda i njihovo uvlačenje u rat. Unatoč nadobudnosti “Arapskoga proljeća” 2011., ekstremni islamizam, bilo u obliku džihadističkih terorističkih skupina ili država koje ih sponzoriraju, nastavit će svoju dugu bitku sa zapadnjačkim vrijednostima – potkopavajući gdje je god to moguće interese Amerike i njezinih saveznika te apsorbirajući velike količine vremena i novca. S obzirom na nevoljkost Zapada da ponovi iskustvo Afganistana, pri čemu se liberalni intervencionizam pokazuje neisplativim u svemu osim u najjasnijim slučajevima, povećat će se broj neuspješnih ili krh- kih država, a posljedično i mogućnosti za stvaranje terorističkih mreža. Ako muslimanski Pakistan i uglavnom hinduska Indija ne mogu pronaći način za rješavanje razmirica oko Kašmira (što je istodobno religijski i teritorijalni sukob), nastavit će se sporadični, ali žestoki teroristički napadi na sve bogatiju hindusku Indiju i s vremenom postati nepodnošljivi. Rezultat bi mogao biti prvi rat između dviju nuklearnih sila i možda prva nuklearna razmjena.

Napetosti će također rasti između šijitskih i sunitskih muslimana na Bliskome istoku, osim ako se ne svrgne ili ne zauzda iranski teokratski i ekspanzionistički režim. Saveznici Irana, osobito Hezbolah u Libanonu i Hamas u Gazi, bit će veća prijetnja za Izrael negoli za iranske arapske susjede. Ali, kada – prije negoli ako – Iran postane sposoban za proizvodnju nuklearnoga oružja (bez obzira na to hoće li ga stvarno i proizvesti), arapske se države više neće željeti oslanjati na zaštitu Amerike koja se već pokazala kao nepouzdan saveznik i sila koja u regiji sve više slabi. U posljedičnoj borbi za nuklearno naoružanje, Saudijskoj Arabiji i Egiptu mogli bi se pridružiti Irak i Sirija koji su tim putem već kročili u prošlosti. Moguće je da će između nemirnih i vjerski podijeljenih zemalja Bliskoga istoka vladati stanje stabilnoga nedjelovanja, kao što je to bio slučaj između SAD-a i Rusije tijekom Hladnoga rata, ali takva je pretpostavka prilično smiona.

Dok će u prvoj polovini 21. stoljeća mnogi potencijalni uzroci sukoba ostati potencijalni, sam rat i tehnologije osmišljene za ratovanje mijenjat će se zapanjujućom brzinom. Štoviše, širenje tih tehnologija bit će duboko zabrinjavajuće za Zapad općenito i Ameriku posebno. Istodobno će dugotrajna geopolitička zbivanja potencijalno zaprijetiti aktualnim silama. U studiji iz 2011., RAND Corporation, američki trust mozgova, identificirao je glavne vojne trendove koji će se do 2050. ubrzati. Zaključak je da se američke oružane snage sučeljavaju s krizom zastarjelosti.

Neravnoteža

Prvi od tih trendova jest da tehnološke promjene i način njihove distribucije potkopavaju prvotno nedvojbenu vojnu nadmoć Zapada, čineći buduće neprijatelje relativno bolje naoružanima ili sposobnima za učinkovite asimetrične taktike.

Dokle god pamćenje većine ljudi seže, Amerika je uživala tehnološku “premoć” u sve četiri vojne domene (kopno, more, zrak i svemir) na kojima je djelovala. To možda neće zadugo biti tako. Internetske komunikacije i enkripcijski softver, jeftini i precizni projektili i topničko naoružanje, napredna mobilna zračna obrana, protusatelitski sustavi, protubrodske rakete i visokoprecizni dalekometni balistički projektili sposobni za nošenje nuklearnih bojevih glava revolucionalizirali su kapacitete potencijalnih neprijatelja. Oni se kreću od svih spomenutih, kao i dodatnih kapaciteta koje, primjerice, posjeduje Kina koja postaje “ravnopravan” rival, do samo nekih, kao u slučaju Hezbolaha, koji je (u libanonskom ratu 2006.) pokazao da i takvi kapaciteti mogu polučiti smrtonosan učinak protiv dobro opremljenih i obučenih konvencionalnih snaga. Usto, danas postoji i peta domena: cyber prostor. Cyber ratovanje pruža izvanrednu moć tehnički opremljenima, ali vojno slabijim državama (pa čak i prvotno beznačajnim nedržavnim čimbenicima). Stvari dodatno komplicira činjenica da će, ako se ne iznađe način sigurne identifikacije izvora cyber napada, biti iznimno teško kalibrirati prikladan odgovor ili suzbiti buduće napade.

Drugi je trend mješavina (na Zapadu) uglavnom nepovoljnih geostrateških zbivanja koja pokazuju koliko su opsežne i kompleksne prijetnje s kojima se sučeljavaju vojni planeri 21. stoljeća. Jedna takva prijetnja jest širenje nuklearnog oružja u državama u nestabilnim regijama, osim ako ne dođe do usklađenoga međunarodnog djelovanja na čelu s “pet stalnih” nuklearnih sila u Vijeću sigurnosti kojim bi se to spriječilo. Druga je prijetnja džihadistički terorizam, u vrijeme kada SAD i njegovi saveznici, poučeni iskustvom u prvome desetljeću 21. stoljeća, više nisu voljni voditi otvorene protupobunjeničke operacije ili graditi nacije u udaljenom i neprijateljskom okružju. Treća je prijetnja sposobnost novih sila da se suprotstave američkom monopolu nad vojnim sustavima u svemiru. Tu je i pojava cyber prostora, ne samo kao još jedne domene ili područja operacija nego i kao domene u kojoj čak i relativno slabi, ali tehnički opremljeni igrači mogu zaprijetiti vojnoj i civilnoj infrastrukturi puno moćnijega neprijatelja. Naposljetku, tu je i uspon Kine kao vojne sile sposobne zaprijetiti američkim istočnoazijskim saveznicima kao što su Japan, Južna Koreja i, najočitije, Tajvan.

Sve to znači sve brojnije izazove za oružane snage koje su SAD-u omogućile neospornu vojnu premoć proteklih 20 godina. Najveća zabrinutost SAD-a je u pogledu mnogih tehničkih dostignuća koja omogućuju asimetrične pristupe ratovanju, pri čemu vojna moć može erodirati ili se čak poništiti na relativno jeftine načine. U najekstremnijem slučaju, može se raditi o improviziranim eksplozivnim napravama aktiviranima pomoću mobilnih telefona, s čime su se susretali vrhunski opremljeni i visokoprofesionalni vojnici u Iraku i Afganistanu. Nadalje, nešto napredniji projektili iranske provenijencije, koji katkad koštaju tek nekoliko stotina dolara, prisiljavaju Izrael da troši stotine milijuna dolara na napredne obrambene sustave kako bi zaštitio svoje oružane snage. Daleko su napredniji kapaciteti koje nagomilava Kina kako bi potjerala američke nosače zrakoplova dalje na Pacifik.

Problem nosača zrakoplova osobito je akutna manifestacija toga širega trenda. Amerika se oduvijek oslanjala na skupine nosača zrakoplova kako bi projicirala svoju moć gdje god je i kad god je to bilo potrebno. Sve donedavno, američke skupine nosača mogle su djelovati više-manje nekažnjeno blizu obale bilo kojeg potencijalnog neprijatelja. Oni ne nose samo masivnu borbenu silu, nego brzo mogu stvoriti uvjete, kao npr. lokalnu zračnu premoć, za relativno sigurno iskrcavanje kopnenih snaga. Ništa se ne može mjeriti s američkih 11 skupina nosača zrakoplova koji su vidljivi simboli američke globalne vojne sile. Ipak, tijekom sljedećih 30 godina oni će vjerojatno postati ranjiviji. U punoj spremi koja uključuje zrakoplove i projektile, novi nosač klase Ford predstavlja metu vrijednu 15 milijardi dolara, da ne spominjemo trošak pratnje potrebne za njegovu zaštitu i potporu (vje- rojatno podmornica, dvije krstarice, do tri uništavača, nekoliko fregata i opskrbni brod).

Brojnost i raznolikost strateških prijetnji alarmantne su: tehnološki trendovi koji tradicionalnu projekciju sile čine previše riskantnom ili preskupom, međunarodne terorističke mreže, stalne humanitarne krize u zemljama s lošom vlašću, rast populacije, klimatske promjene ili nestašica vode, nestabilni ili agresivni režimi naoružani nuklearnim oružjem i napetosti kao posljedica rapidnoga uspona sve nametljivijih američkih vojnih rivala gladnih resursa. Stoga je očito da će razdoblje do 2050. zahtijevati velike promjene, kako u načinu ratovanja, tako i u načinima njihova sprječavanja. Štoviše, novac koji su SAD i bogati Zapad spremni uložiti u te promjene smanjivat će se zajedno sa smanjivanjem proračuna za obranu pod pritiskom starenja stanovništva te uslijed opadanja radne snage (osim ako je ne popune imigranti) i vrtoglavih troškova zdravstvene skrbi.

Ako ne želi da dođe do postupne erozije njezine vojne premoći, SAD u sljedećim desetljećima mora razviti zastrašujuće sposobnosti. One uključuju obranu baza i snaga protiv navođenoga oružja, od precizne artiljerije i dalekometnih balističkih projektila, sustava obavješćivanja, nadzora i izviđanja (ISR) koji mogu ostati operativni pod napadom, preko sveobuhvatnog zaustavljanja neprijateljskih obrambenih sustava (od podmornica do projektila zemlja-zrak), borbenih zrakoplova velikog doleta, streljiva koje može uništiti duboko ukopane ciljeve kao što su nuklearna postrojenja, do pomorskih baza koje mogu preživjeti napad i načina za izvođenje protuterorističkih i protupobunjeničkih operacija s lakšim naoružanjem te dobro obučenim i dobro opremljenim lokalnim partnerima.

Većina tih zahtjeva bit će tehnički teško izvediva i skupa. Primjerice, s pomoću raznih tipova presretača različitih dometa moguće je stvoriti slojevitu obranu kopnenih ili morskih snaga, iako je to iznimno skupo, a zračno lasersko oružje tek treba pokazati svoju učinkovitost. S obzirom na ranjivost satelita u niskoj orbiti na koji se oslanja vojni ISR jer omogućuje gotovo realno vrijeme, bit će potrebno stvoriti druge platforme koje će osigurati otpornost. Ključna će biti sposobnost taktičkih zrakoplova kratkoga dometa, kao što je F-35, za djelovanje iz zračnih baza ili s nosača. Punjenje goriva u zraku s pomoću zrakoplova sličnoga tipa omogućit će im polijetanje iz udaljenijih baza. Ali, samo njihovo postojanje moglo bi se protumačiti kao poziv na napad. Visoko na popisu prioriteta američkih zračnih snaga bit će dalekodometni nasljednik bombardera B-52, koji bi još mogao letjeti, gotovo stoljeće nakon 1946. kada je stvoren.