Dvadeset je godina prošlo od Daytona. Puno je to vremena. Dugo razdoblje u kojem je trebalo iskoristiti sve prilike za napredak Bosne i Hercegovine. Vi se kao biskup zalažete za različite vrste napretka. No koliko je danas bitno, 20 godina poslije završetka rata, 20 godina nakon Daytonskog sporazuma, razjasniti pitanja krivnje zbog rasplamsavanja ratnih sukoba i etničkog čišćenja u zemlji? Koju ulogu u tome danas imaju političari, a koju vjerske zajednice?

[quote_box_center]

  • Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski’
  • Knjiga se sastoji od zapisa razgovora njemačkog teologa Winfrieda Gbureka s biskupom Franjom Komaricom

[/quote_box_center]

Da, 20 godina prošlo je otkad je Daytonski sporazum donio mir. No mi, bosanskohercegovački biskupi, već prije parafi upozoravali smo da se Sporazum ne smije potpisati u obliku u kojem je sastavljen. Odmah nakon potpisivanja Sporazuma obratili smo se potpisnicima Sporazuma otvorenim pismom – datiranim 8. prosinca 1995. – izražavajući svoju zabrinutost zbog toga što je tako koncipirani Sporazum bio svojevrsni ustav pun zabrinjavajućih nedostataka, rupa i nejasnoća. Upozorili smo da Daytonski sporazum, takav kakav je potpisan, nije kvalitetno jamstvo pravednog i trajnog mira. Već smo tada uočili da u Sporazumu nema govora o ratnim zločinima, krivnji i potrebi pomirenja, pa smo zaključili: ako se to kao prvo ne rasvijetli što objektivnijom dijagnozom, neće se ni znati ni moći primijeniti zadovoljavajuću, kvalitetnu i ciljanu terapiju. A bilo kakva druga terapija ostat će neplodna.

NACIONAL: Je li takvo stanje stvari i danas, 20 godina poslije?

Mi biskupi nismo političari. Mi smo građani države koji su se usudili slobodno misliti. I kao ljudi, koji su odgovorni za jednu od četiriju službenih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, kao zastupnici Katoličke Crkve, izrazili smo svoje mišljenje. Nažalost, moram ustvrditi da naše mišljenje nije bilo prihvaćeno. Mnogo smo puta na sličan način, često zajednički i nebrojeno puta pojedinačno, upozoravali na pogrešne postavke koje su u tom sporazumu utvrđene. No onda je meni osobno rečeno, vrlo grubo i naglašeno, i to od ljudi koji su načinili taj ugovor: “Daytonski je sporazum više od Svetog pisma.” To je za nas smiješno i posve neprihvatljivo. Nešto poslije su mi važni međunarodni političari, među ostalim i neki od onih koji su supotpisali Daytonski sporazum, rekli kako je Dayton zapravo “prvo poluvrijeme”. Dayton je uspio zaustaviti rat, ali su tvorci Daytona već tada znali da taj sporazum nije dobar temelj za stvaranje trajnog mira u državi. To znači da Daytonski sporazum za državu Bosnu i Hercegovinu ne može biti i nije prikladan ustav koji bi joj omogućio isti onakav procvat kakav drugim europskim državama omogućuju njihovi ustavi. Upravo to mi je jasno rečeno. Ali ništa nisu poduzeli baš ti utjecajni međunarodni političari koji su tada odlučivali o tim stvarima, a koji to i danas čine.

NACIONAL: Kome ste se posebno obratili svojim primjedbama?

Razgovarao sam s više tadašnjih utjecajnih političara. A ako me pitate za imena, mogu i njih navesti. Ta imena uključuju i tvorca Daytonskog sporazuma Richarda Holbrookea, tadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova Christophera Warrena i njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Razgovarao sam i s francuskim političarima u Elizejskoj palači i Ministarstvu vanjskih poslova u Parizu. Razgovarao sam i s političarima u Londonu, u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova, Foreign Officeu. Govorio sam i u New Yorku, u Ujedinjenim narodima.

NACIONAL: Riječ je o dvostranom problemu. Daytonski sporazum nije ono što bi zapravo trebao biti, a s druge strane, kao što ste napomenuli, njegova provedba ne može biti uspješna ako se ne razriješi pitanje krivnje. Postavlja se, naravno, pitanje kako dalje? Prema vašem mišljenju, riječ je o dvostrukom zastoju?

Stvar je posve jasna: u ovom ratu nije smjelo biti pobjednika ni gubitnika. Zbog toga se nije smjelo ni krivce imenovati. A što je pozadina? Kao što su mi rekli na mnogim mjestima – među ostalim i predstavnici NATO-saveza, u Washingtonu i New Yorku, u Bonnu, u Londonu, svugdje mi je rečeno isto: Ovaj rat bio je nastavak Prvoga i Drugoga svjetskog rata. I to na jednom malom, ograničenim području svijeta. Mi smo od 1945. čekali taj čas, tako mi je rečeno, da drugoj strani pokažemo tko vodi glavnu riječ u svijetu.

NACIONAL: Je li pretjerano reći da je to bio trenutak u kojem se dogodio čin osvete?

Ne bih to nazvao činom osvete, već znakom snage rivalstva između država Zapada i Istoka – i vojnih strategija.

Kako su mi objašnjavali, nakon pada Berlinskog zida i raspada Varšavskog pakta nastao je povoljan trenutak “da pokažemo drugoj strani, istočnoj, da je njihova ratna strategija zapravo dokrajčena, da moraju mijenjati strategiju. Kad smo sve to započeli, htjeli smo im dokazati da bi sada trebali primijeniti jedan posve drugačiji oblik ratovanja. Željeli smo da nam Rusi budu partneri, ne neprijatelji”, tako su mi objasnili. Dio tog plana bile su samonavođene rakete Patriot, koje su prvi put upotrijebljene u ratu u Kuvajtu. Upravo ovaj rat koji se vodio u Jugoslaviji od 1992. do 1995. bio je pogodan poligon za testiranje poboljšane verziju tog oružja jer je Jugoslavenska narodna armija, zbog činjenice da je bila opremljena sovjetskim obrambenim raketama, za NATO bila itekako koristan sparing-partner. Rat koji je povela JNA bio je iz naše perspektive iznimno koban, jer je takozvanoj drugoj strani (u ratu), dakle Hrvatima i Bošnjacima, nametnut embargo na nabavu oružja. Hrvati i Bošnjaci nisu imali oružja, a JNA bila je dobro naoružana, i to je oružje poslije došlo u ruke srpske vojske. Poslije su i Hrvati i Bošnjaci na različite načine i različitim kanalima došli do naoružanja. No evo čega mi je posebno žao: rat je trebalo zaustaviti puno prije. Rata uopće nije trebalo biti. Mi smo prije rata – kad kažem mi, mislim na obične ljude – predlagali miroljubivo rješenje, što je općepoznata činjenica. Pa i neki ovdašnji političari predlagali su miroljubiva rješenja. Predlagali smo da Jugoslavija ostane očuvana kao jedna labava konfederacija. Da se vanjska politika kreira zajednički, da vojska ostane zajednička, ali da svih šest republika dobije znatno veću samostalnost, kako je uostalom i predviđeno Ustavom bivše Jugoslavije koji je donesen 1974. Pa i mnogi lokalni političari predlagali su takvo rješenje. No tadašnji srbijanski vođa Slobodan Milošević imao je drugačije viđenje situacije. Zastupao je posve suprotno mišljenje – to su mi prepričale osobe koje su bile kod njega u službenoj međunarodnoj delegaciji, kako mu je navodno međunarodna zajednica predlagala da od jugoslavenske državne zajednice zadrži koliko želi i koliko može. Rekao je: “Ja imam vojsku, imam oružje, imam policiju, imam diplomaciju na svojoj strani. Treba, dakle, iskoristiti tu prevlast.”

Ostao sam zatečen kad sam nakon rata 1996. u Ottawi, u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova, na kraju jednoga dugog razgovora čuo da je Milošević također zločinac, ali da je on samo jedan od mnogih. “Mi znamo, gospodine biskupe, tko je kod vas glavni zločinac. Znamo da je to Milošević. No morate znati da on još ne smije pasti. Još nije obavio sve što treba obaviti.” Nakon toga taj je isti dužnosnik, u Ministarstvu zadužen za Europu, napravio nedvosmislenu gestu rukom i nadodao: “Lako se igrati s marionetom.”

NACIONAL: A tko je povlačio konce?

To sam ih i ja pitao. “Pa mi, naravno”, odgovorili su mi. “Milošević još nije obavio sve što treba obaviti.” Tako mi je rečeno u Ministarstvu vanjskih poslova u Ottawi. A time su mislili na Kosovo – to je bilo to “drugo poluvrijeme”. Milošević je još to trebao odraditi. To se, nažalost, pokazalo logičnim, kad usporedim tu izjavu s izjavama nekih međunarodnih predstavnika koji su kasnijih godina došli u ovu zemlju. Dvije, tri ili pet godina nakon rata govorili su mi: “Gospodine biskupe, većina je međunarodnih predstavnika ovdje zato što misle samo na vlastiti džep. I to pod geslom: što gore, to bolje.” Što gore, to bolje. Nije li to problematično i zabrinjavajuće?

NACIONAL: Što to znači: što gore, to bolje? O čemu je riječ?

Što je situacija u Bosni i Hercegovini gora za narod, to je bolja za međunarodne predstavnike.

Britansko zapovjedništvo krši međunarodno pravo

Tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Katkad i slučajno, jer su se zatekli na licu mjesta. Poput jednog kamermana iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog neuobičajenog i brutalnog upada britanskih postrojbi u selo Majdan, u blizini Mrkonjić-Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio dokazuje vojnu akciju NATO snaga koje su željele “dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika. Štoviše, ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u bivšoj Jugoslaviji, dakle između 1992. i 1995., nego 1996. godine! Dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu i sadržaj okončati sve ratne aktivnosti. Članice europske zajednice i NATO-saveza pokretale su, dakle nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje znače jasno kršenje međunarodnoga prava. Nevjerojatno i nepojmljivo postupanje o kojem, prema mojim informacijama, u izvještajima njemačkih medija nije bilo ni riječi.

Britanska je vojska upala u Majdan i protjerala stanovnike. Televizijski izvještaj jedne male nizozemske TV postaje, a koji je snimio taj kamerman, daje vrlo jasan prikaz kronologije okrutnosti i opasnosti u kojoj su se našli ti ljudi, koji u to vrijeme više nipošto nisu smjeli biti izloženi takvom napadu. Dokumentarac nedvojbeno pokazuje tko je odgovoran za taj ratni zločin. Britanski tenkovi s jasnim oznakama Velike Britanije ulaze u mjesto pred uključenom kamerom. Dakle, nije moguće nijekati da se to dogodilo. A postoje i mještani koji su tome bili svjedoci, pa i vi osobno, gospodine biskupe, koji ste stigli u Majdan, makar prekasno, kako ste mi sami pričali.

Stoga ne možemo govoriti samo o Srbima koji snose isključivu odgovornost za rat, već tu odgovornost snosi još najmanje jedna članica Europske unije. Taj televizijski prilog navodi i činjenice koje se tiču pitanja odgovornosti i odgovornih za rat, zar ne?

Taj incident, taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku izgreda za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerojatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu. Tamošnji je upad zapravo, da se tako izrazim, bio svojevrstan “defekt” onih koji su se sada ovdje našli u šahmat poziciji i koji su došli kako bi pokazali svoje prljavo lice.

NACIONAL: Iz TV priloga mogli bismo zaključiti da više nikoga nije bilo tko bi “dovršio posao” – s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je netko dao zapovijed i rekao: Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi.

Točno! Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Nitko nije čuo pozive upomoć domaćeg župnika Adolfa Višatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.

KNJIGA RAZGOVORA NJEMAČKOG TEOLOGA i novinara Winfrieda Gbureka s biskupom Franjom Komaricom objavljena je u izdanju Večernjeg lista FOTO: Omot knjige "Skidanje maski"
KNJIGA RAZGOVORA NJEMAČKOG TEOLOGA i novinara Winfrieda Gbureka s biskupom Franjom Komaricom objavljena je u izdanju Večernjeg lista
FOTO: Omot knjige “Skidanje maski”

NACIONAL: U to se vrijeme još niste mogli slobodno kretati?

Da, zabrana kretanja još je bila na snazi. No zahvaljujući susretu s jednim nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, nijedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička nizozemska TV postaja KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, da je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena. Imam dojam da je taj čovjek, koji je vodio spomenutu vojnu akciju kao odgovorni zapovjednik, doista radio prema nečijem nalogu. Koliko je on osobno bio spreman na takav način provesti zapovijed u djelo, to je opravdano pitanje, no o tome ne mogu suditi. Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo.

To mi je bilo zanimljivo i zato što mi je i jedan bliski suradnik glavnoga srpskog zapovjednika generala Ratka Mladića, koji je bio logističar i koji je sudjelovao u razradi ratne strategije, rekao:

“Dobili smo zapovijed da ovdje ostane samo spaljena zemlja.” Tada sam ga oštro upitao: “Od koga ste dobili takvu zapovijed? Tko može narediti da se uništi jedan narod, ili dva naroda? Da se uništi život cijelog mjesta? U ime koje je civilizacije, kojih vrijednosti europske civilizacije taj netko mogao dati takvu monstruoznu zapovijed?”

NACIONAL: Na to pitanje još čekate odgovor. No zašto baš to mjesto?

Majdan je igrom slučaja ostao kao jedna mala katolička oaza u Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a neki i pobijeni, prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.

NACIONAL: Znači, to je bio završni posao koji je trebalo odraditi?

Apsolutno. Kako bi se još uništilo ono što “nesretnim slučajem”, sa stajališta odgovornih, tijekom rata nije uklonjeno.

Da bismo razumjeli puno značenje tog događaja, možda i nije potrebno znati točan datum kada se dogodio upad britanskih vojnika u mjesto Majdan. No mora se naglasiti da se napad na Majdan zbio nakon objave Daytonskog sporazuma, takozvanog mirovnog ugovora.

Bilo je to početkom veljače 1996. godine, dakle nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u prosincu 1995.

NACIONAL: Je li vojna ofenziva bila svojevrsna reakcija na sadržaj sklopljenog Daytonskog sporazuma?

Protuofenziva Hrvata i Muslimana, pokrenuta potkraj rata, zaustavljena je međunarodnom naredbom pred Banjom Lukom.

Dayton je cijelo to područje ponovno predao Srbima. U vrijeme Daytona linija fronte bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No Englezi i Francuzi bili su protiv. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. “Hrvati ne smiju ući u Banju Luku”, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No Majdan je bio izvan te linije.

Pitao sam Kohla: “Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju.” Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe. Budući da Francuzi u NATO-savezu nisu bilo tko, nego imaju velik utjecaj, ostale su države podržale Francuze i dopustile da Srbi i dalje ubijaju i provode etničko čišćenje. Time su omogućili i daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je pak islamskom svijetu dalo povoda za njihovu snažniju prisutnost u Bosni. Sve je to bila jedna šahovska igra, prljava igra koju su veliki igrali s nama malima. Tako se ovdje žrtvovalo vlastite ljude da bi se velesilama poslije omogućilo ostvarivanje određenih ciljeva. Za te velesile ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići, koje su one nogom šutirale na jednu ili drugu stranu, kad bi im smetali na putu kojim su marširale.

Takvo ponašanje meni je apsolutno neprihvatljivo. Taj sam stav izrazio nebrojeno puta na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, i argumentirao ga u brojnim susretima s međunarodnim predstavnicima. Uvijek iznova postavljao sam pitanje: “Zašto mi, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, za vas nismo ljudi?” Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život. Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im nitko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu k meni ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom.

Poravnati put istini

NACIONAL: No za to je potrebno da ljudi doznaju i spoznaju istinu.

Istina je nužan preduvjet nakon kojeg mora slijediti pravednost, no oprost je jači od pravednosti. Onaj tko može oprostiti je jači. Ako mi pravda i bude zadovoljena, ali ja ne oprostim, i dalje ostajem kao mrtav. I dalje sam nesposoban za konstruktivno djelovanje, za život okrenut budućnosti. Zato očekujem od vjernika, poglavito od kršćana, a ponajprije od katolika, da oprostom postanu predvodnici budućeg zajedništva dostojna čovjeka. To moramo učiniti jer se pozivamo na Boga koji je nama prvi htio oprostiti i koji nas je u Isusu Kristu pomirio sa sobom.

NACIONAL: Svatko tko je upoznat s vašim iskustvom, vašim stavovima i vašim ciljevima, očekuje od vas odgovor što vi kao biskup možete pridonijeti procesu pomirenja i širenju istine.

Stoga ne mogu drugačije nego vas moram otvoreno pitati: Nije li Katolička Crkva i sama na tom širokom planu dosad zakazala, jer šuti i ništa ne poduzima, umjesto da kao svjetski raširena Crkva izrazi svoje zahtjeve i time pruži podršku ljudima u procesu opraštanja i pomirbe, kako ste to upravo opisali? Tako da ljudi znaju da njihova Crkva stoji iza njih. To je prvi dio mog pitanja o toj temi.

A evo i drugog dijela: Nije li time što i dalje miruje i šuti, svjetska Crkva uvelike pridonijela tome da vi kao biskup i ne možete imati toliki uspjeh kakav biste zasigurno imali uz punu podršku Katoličke Crkve? Ovako svojim nastojanjima zapravo trčite u prazno.

Zašto svjetska Crkva ne ustane i javno ne obznani da vi, kao biskup, govorite u ime cijele Katoličke Crkve? Pretpostavljam da se to možda na diplomatskoj razini i čini, ali ne glasno i ne javno. Na vaše pitanje je li Crkva zakazala, moram decidirano odgovoriti: Crkva sigurno nije zakazala, ali neki, osobito odgovorni predstavnici crkvene hijerarhije i službenih crkvenih organizacija

– moguće da jesu. Sigurno ne zbog zloće. Možda zbog nedostatka informacija, iako su mnogi od njih od nas dobivali informacije mnogo puta, i uvijek iznova. Često sam razgovarao s mnogim službenim predstavnicima Crkve, s biskupima ili službenim predstavnicima crkvenih karitativnih organizacija. Molio sam ih mogu li učiniti nešto više za nas nego što su činili, da nam s vremena na vrijeme i raznim putovima pošalju životne prehrambene namirnice te pomoć za stanogradnju, a poslije i za ponovnu gradnju razorenih crkvenih objekata. Molio sam ih da nam pomognu spasiti ljude u ovoj zemlji, ovdašnju živu Crkvu: čovjeka pojedinca ili kao člana određene etničke skupine, naroda ili Crkve, ili kao člana našeg društva. Pitao sam ih mogu li se više založiti kod svojih vjernika i kod svojih političara kako bi i oni sami bili vjerodostojni o pitanju urednih političkih, nužnih ali manjkavih temelja u Bosni i Hercegovini. Jer ova zemlja, kao i svaka druga zemlja svijeta, a posebno Europe, ima pravo razvijati se na dobrim temeljima i udomiti na odgovarajući način sve svoje stanovnike.

Drugim riječima, nije nam nužna samo njihova karitativna, materijalna, djelatna pomoć koja se tiče fizičkih potreba ljudi, već se mora utažiti glad, koja se odnosi na ljudsko dostojanstvo, na dostojanstvo ljudi stvorenih na sliku Božju.

Često su me moji sugovornici pitali: “Što zapravo trebate, gospodine biskupe?“, a ja sam im pokušao jasno objasniti da tre- bamo sve. “Hranu, odjeću, krov nad glavom, lijekove. Ali molim, oprostite, sve to treba i krava, ovca ili mačka, jer sve su to tjelesne potrebe. Naravno, hvala vam i na tome. No samo to nije dostatno. Zato vas poglavito molim, pomozite nam da dobijemo pravo na povrat onoga što nam je oduzeto. Pomognite nam da dobijemo svoja oduzeta ljudska prava u koja se ubraja i pravo na život dostojan čovjeka, u vlastitoj domovini, u vlastitom rodnom gradu, u svojoj vlastitoj kući. I vi za sebe tražite ta prava i uživate ih u svome gradu, u svojoj državi, u svojoj župi. Zašto ih ne omogućite i nama u Bosni i Hercegovini? Zašto ne vršite pritisak na političare u svojoj zemlji? Kao predstavnici Crkve ne možete se izravno angažirati, ali to barem mogu učiniti vaši vjernici, katoli- ci koji su u politici, oni mogu podići svoj glas kako bi svi doznali istinu o našoj situaciji i kako bi i druge potaknuli na promjene. Imate, mislim, obvezu zastupati “boje”, tj. zajednički stav naše Crkve u politici svoje države, a odgovarajućom kompetencijom i u međunarodnoj politici.

“To nije naša zadaća”, bio je najčešći odgovor.

NACIONAL: Nije li to kontradiktorno?

Reći ću još jedanput: Mislio sam da to mora biti naša zadaća, zadaća nas kao kršćana! Uistinu sam radostan što u tom pogledu od sadašnjeg pape Franje čujem jasne, uvjerljive, iskrene riječi.

Papa uvijek iznova poziva sve članove Crkve da se odlučnije zauzimaju za istinu obespravljenih ljudi i naroda, za pravedan mir među narodima i za poštovanje dostojanstva svake ljudske osobe. Papa Franjo potiče sve kršćane i kršćanske zajednice da budu otoci milosrđa. No kršćani ne smiju ostati zatvoreni u sebi, već se trebaju otvoriti i uključiti u život ukupnoga društva, a posebno u one dijelove društva koji su obespravljeni, siromašni, zaostali, zaboravljeni i u egzistencijalnoj opasnosti. Neposredno nakon što je bio izabran za papu, pri prvom službenom pozdravljanju, papa Franjo je sarajevskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću rekao:

“Znam da dolazite iz patničke Crkve, mučeničke Crkve.” U kasnijim susretima i osobnim razgovorima s kardinalom Puljićem i sa mnom kao predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, papa Franjo opetovano je izrazio svoju spremnost da nas “prvom prilikom” posjeti u Bosni i Hercegovini. Siguran sam da će to u dogledno vrijeme i učiniti. Nezaboravni papa sv. Ivan Pavao II. uvijek je glasno izražavao svoje stavove. Zajedno sa svojim najbližim suradnicima više od tristo puta reagirao je na apsurdnu, iznimno žalosnu situaciju u Bosni i Hercegovini. I nakon rata je više puta, a posebno kad smo kod njega bili u “ad limina” pohodu, iskoristio svaku prigodu kako bi upozorio na stanje u našoj zemlji. To je činio i prilikom primanja veleposlanikā Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Uvijek je upozoravao da još nije riješena situacija protjeranih. Ponajprije se to odnosi na katolike Bosne i Hercegovine. Zabrinjavalo ga je nasilno, fizičko istrebljenje Katoličke Crkve u BiH, što dokazuju brojni dokumenti.

Komentiraj