Kad je 1945., nakon završetka Drugog svjetskog rata, antibiotik ušao u masovnu uporabu, svi su ga smatrali čudesnim lijekom, ali ulomak iz knjige američkog liječnika Martina J. Blasera ‘Nestali mikrobi’, koji donosi Nacional, otkriva kako prekomjerna uporaba antibiotika zapravo potiče moderne pošasti jer uništava ljudski mikrobiom u kojem su bakterije i ljudske stanice stotinama tisuća godina živjele u miroljubivoj simbiozi zaslužnoj za zdravlje i ravnotežu našeg organizma

Kako dočarati euforiju prvih dana po otkriću antibiotika? Godina je bila 1945. i Drugi svjetski rat upravo je završio. Porazili smo sile velikoga zla; pobijedilo je pravednije društvo. Amerikanci su bili preplavljeni optimizmom. Došlo je vrijeme za pravljenje mnogo djece i ja sam bio jedno od njih. U pet godina od završetka rata Amerikanci su kupili 20 milijuna hladnjaka, 21,4 milijuna automobila i 5,5 milijuna štednjaka. To je bila era različitih početaka: Tupperwarea, prvih repnih peraja na automobilima, velikih predgrađa, restorana brze hrane, televizora i, naravno, antibiotika — čudesnog lijeka.

Budući da su bili tako učinkoviti i naizgled bez očitih rizika, i liječnici i pacijenti počeli su se za svaki problem pitati može li se riješiti antibioticima. Primjerice infekcije urinarnog trakta? Možemo li ublažiti nelagodu infekcija sinusa ili zuba ili ružne ožiljke koji ostaju od akni? Možemo li liječiti to stanje antibioticima? Primjerice cističnu fibrozu? Odgovor je vrlo često bio potvrdan.

Katkad su koristi bile dramatične, recimo davanje antibiotika prije određenih operacija kao profilakse za sprečavanje infekcija. U drugim su slučajevima koristi bile male, ali kako je prepoznata cijena kad je riječ o toksičnosti bila neznatna, činilo se da je čak i vrlo mala korist vrijedna rizika. Primjerice, stomatolozi su desetljećima rutinski davali antibiotike osobama s blagim šumovima na srcu kako bi spriječili malen rizik od infekcija srčanog zaliska.

Ja osobno ne dovodim u pitanje učinkovitost antibiotika na manjini koja je hospitalizirana zbog upale pluća, babinje groznice, meningitisa i drugih ozbiljnih infektivnih bolesti, nego njihovu uporabu na milijunima zdravih osoba s manje ozbiljnim infekcijama i razmjerno bezopasnim boljkama poput curenja nosa i kožnih infekcija. Iz godine u godinu antibiotici se samo u SAD-u propisuju desecima milijuna takvih ljudi.

Taj je problem, kao što će iduća poglavlja pokazati, osobito opasan za našu djecu jer su ona ranjiva na načine koje nikad nismo očekivali.

Najočitiji primjer prekomjerne uporabe antibiotika liječenje je čestih poremećaja poznatih pod zajedničkim nazivom infekcije gornjeg dišnog trakta. Roditelji male djece vrlo dobro poznaju nji- hove simptome: upaljeno grlo, curenje nosa, šmrcanje, uhobolja, bolni sinusi i jednostavno opći očaj. Katkad dijete ima vrućicu, a katkad ne. Većina djece do druge ili treće godine preboli nekoliko infekcija gornjeg dišnog sustava svake godine. Do trećeg rođendana gotovo 80 posto djece preboljelo je najmanje jednu akutnu infekciju srednjeg uha. Više od 40 posto djece do sedme je godine imalo najmanje šest takvih infekcija uha.

Zapravo svi ljudi — i odrasli i djeca — s vremena na vrijeme dobiju neku infekciju gornjeg dišnog sustava. Ne možemo ih izbjeći. Posljedica su naših složenih društvenih mreža. Neprestano smo izloženi mikrobima koje drugi ljudi izbacuju kašljanjem, kihanjem ili samo disanjem posvuda oko nas. Te će infekcije biti dio naših života sve dok budemo živjeli blizu jedni drugima, a to je način kojim većina nas želi živjeti: blizu svojih obitelji, prijatelja, školskih kolega. Kad znanstvenici odu na Antarktiku i ondje u izoliranim kolonijama provedu zimu, infekcije gornjih dišnih puteva kruže mjesec ili dva, a onda nestanu. Slično kao što je bilo s lovcima skupljačima, svi podložni se razbole, a onda infektivni agens više nema kuda jer nema novih domaćina koje bi mogao zaraziti. Tek kad idući avion ili idući brod dovedu nove ljude s njihovim prenosivim mikrobima, ciklus počinje iznova.

  • Stomatolozi su desetljećima rutinski davali antibiotike osobama s blagim šumovima na srcu kako bi spriječili malen rizik od infekcija srčanog zaliska, a milijunima ljudi u SAD-u antibiotici se propisuju zbog curenja nosa i kožnih infekcija

Ali znate što? Infekcije gornjeg dišnog trakta zapravo uglavnom uzrokuju virusi. Više od 80 posto njih može se pripisati mikrobima egzotičnih imena poput rinovirusa, astrovirusa, metapneumovirusa i parainfluence. (Pojam računalni virus potječe upravo od tih ultrazaraznih ljudskih virusa.) Kad nas zarazi jedan od tih patogena, kažemo da smo dobili prehladu ili gripu. Ali poslije nekoliko dana tijekom kojih se osjećamo u rasponu od donekle loše do očajno, gotovo svima postupno bude bolje. Stanje je »samoograničeno«. Čak i tvrdoglavi kašalj koji ne posustaje naposljetku gotovo uvijek nakon nekoliko tjedana sâm od sebe popusti. Ali ako kašljete već cijeli tjedan i ne vidite kraja, možda ćete nazvati liječnika i reći,

»Dosta mi je više. Dajte mi antibiotik.« Međutim, tretman antibioticima zapravo nema učinka na ishod virusnih infekcija.

Kad je riječ o infektivnim bolestima, glavno je razlikovanje ono između bakterija i virusa. Bakterije su stanice. One jedu, kreću se, dišu i reproduciraju se. Omogućite li bakterijama hranjive tvari koje im se sviđaju i ugodan dom — koji može biti topao kutak, ledenjak ili vulkan — one će se umnožavati.

Za razliku od njih, virusi su mnogo manji i jednostavniji. Njima je potreban domaćin. Mogu živjeti samo unutar stanice, bilo da je riječ o stanici čovjeka, neke druge životinje, biljke i bakterije. Virusi preotimaju mehanizam stanice domaćina za svoje ciljeve među kojima je i reprodukcija jer se ne mogu samostalno razmnožavati. Katkad mogu desetljećima ostati uspavani u stanicama domaćina, a u drugim ih slučajevima ubijaju — ili oboje.

No virusi za razliku od bakterija nemaju stanične stijenke i na njih antibiotici poput penicilina ne djeluju. Njihova sinteza bjelančevina ovisna je o domaćinovoj sintezi bjelančevina pa, kako biste potisnuli virus, morate onemogućiti domaćinovu sintezu. Kad virusi napadnu ljudske stanice — kao što se zbiva u slučaju obične prehlade, herpesa, gripe i mnogih drugih infekcija — ne možemo onemogućiti domaćinovu sintezu bjelančevina jer smo mi domaćini i otrovali bismo vlastita tijela. Postoje lijekovi koji ometaju sposobnost nekih virusa da ulaze u stanice i izlaze iz njih ili da se razmnožavaju, primjerice aciklovir kojim se liječe virusi herpesa te lijekovi koji remete životni ciklus HIV-a. Premda se virusi mogu suzbiti, rijetko se mogu potpuno izliječiti. S druge strane, antibiotici mogu izliječiti gotovo sve bakterijske infekcije.

Ali bakterije su uzročnici manje od 20 posto infekcija gornjih dišnih putova. Situacija postaje još složenija. Bakterije u vašem grlu i nosu mogu biti trajni stanari ili privremeni, a mogu biti i prolaznici, poput dugoročnih podstanara. Neke od najvažnijih su Streptococcus pneumoniae, odnosno pneumokok, patogen broj jedan u gornjem dišnom traktu i u plućima, a uzrokuje ušne infekcije te upalu pluća, Streptococcus pyogenes, odnosno streptokok skupine A koji uzrokuje »strep grlo«, Staphylococcus aureus, bakterija pronađena u najozbiljnijim infekcijama stafilokokima, i Haemophilus influenzae, koja je prije redovito uzrokovala infekcije uha i povremeno dječji meningitis prije nego što se pojavilo cjepivo.

  • Između 60 i 80 posto djece koju su roditelji odveli liječniku jer su se žalila da ih boli grlo ili uho iz ordinacije će izići s receptom za antibiotik. A u većini slučajeva liječnici zapravo uopće ne znaju je li bolest izazvala bakterija ili virus

Te četiri bakterijske vrste često se pronalaze u infekcijama gor- njeg dišnog trakta. Ali tu priča ne završava. One katkad uzrokuju infekciju, ali većinom to ne čine. Prividna se proturječnost može objasniti time što su ti mikrobi, čija imena zvuče tako zloslutno, u vaše tijelo ili tijelo vašeg djeteta ušli davno prije. Niste bili inficirani nego kolonizirani, što je obično bezopasan događaj. Iznimno je važno ukazati na tu razliku koja se često zanemaruje.

Kolonizacija znači da te bakterije jednostavno žive u vama i na vama. Ne nanose vam nikakvu štetu. Premda je kolonizacija preduvjet za mnoge bolesti, sama po sebi nije dovoljna. Većina koloniziranih ljudi savršeno je zdrava. Primjerice, Staphylococcus aureus može vam se naseliti u nosu do kraja života, a da vi to uopće ne znate. Za većinu to je jednostavno dio mikrobioma koji smo već spominjali u knjizi. Zaključak glasi: naš nos i grlo domaćini su velikih zajednica bakterija među kojima ima prijateljskih, ali i onih koje su potencijalno patogene.

Nadalje, za neke se od tih bakterija pokazalo da pridonose našem zdravlju jer inhibiraju potencijalne patogene i prilagođavaju imunološki sustav. Jedan od najzanimljivijih primjera su streptokoki »viridansi«, skupina bakterija koje miroljubivo žive u ustima svih ljudi. Isprva su proglašeni patogenima jer su bili vodeći uzročnik infekcija srčanog zaliska, ali s vremenom je postalo jasno da je riječ o uobičajenim stanarima usta koji samo rijetko uđu u krvotok i smjeste se na prethodno oštećeni zalistak. Sad znamo da će bezopasni viridansi, ako ih pomiješamo s patogenskim streptokokom skupine A, uvijek pobijediti. Oni potiskuju streptokok. Dakle, za bakteriju koja je povremeni patogen pokazalo se da je važan zaštitnik našeg zdravlja. Ta je dihotomija važan model za razmišljanje o mnogim drugim bakterijama koje žive u nama.

Ali vratimo se na glavnu temu i pitanje kad potencijalni respiratorni patogeni uzrokuju nevolje u djece? Kad bi ih trebalo liječiti antibioticima? Jedan odgovor je drugo pitanje: Koliko je vaše dijete zdravo? Ako ima još neku infekciju poput »želučane gripe« ili neka opterećenja za imunološki sustav poput alergije koja mu blokira Eustahijevu cijev, osjetljivije je na mogući razvoj ozbiljnijih infekcija uha ili prsa. U rijetkim slučajevima te infekcije mogu voditi ozbiljnim komplikacijama poput upale pluća ili mastoiditisa, infekcije zračnih prostora spojenih na ušne kanale.

Infekcije se također mogu odužiti u naizgled zdrave djece. Ako su tisuće djece u vašem gradu bile izložene istom respiratornom virusu ili bakterijama — česta pojava zimi — ishod se razlikuje od djeteta do djeteta. Neka djeca nemaju nikakve simptome i samo su prijenosnici. Druga imaju simptome jedan dan, neki još dva ili tri dana, no poslije četiri ili pet dana broj im pada. Međutim, uvijek će biti nekoliko onih u kojih se infekcija odužila. Raspodjela se javlja u poznatoj krivulji zvonasta oblika: neki nisu bolesni, većina je bolesna po uobičajenu obrascu, manjina je jako bolesna.

Liječnik može prepoznati tešku infekciju, ali ne može s lako- ćom predvidjeti kome će se biti teško oporaviti. I premda je broj vrlo bolesnih nizak, možda samo 5 do 10 posto svih oboljelih, to je razlog zbog kojeg će između 60 i 80 posto djece koju su roditelji odveli liječniku jer su se žalila da ih boli grlo ili uho iz ordinacije izići s receptom za antibiotik. A u većini slučajeva liječnici zapravo uopće ne znaju je li bolest izazvala bakterija ili virus.

Liječnici imaju jedan vrlo dobar razlog da bez razmišljanja propisuju antibiotike za mnoge infekcije gornjeg dišnog trakta, a to je strah od reumatske groznice. Riječ je o iznimno ozbiljnoj upalnoj bolesti sličnoj reumatizmu koja se obično javlja dva do tri tjedna poslije neliječene infekcije streptokokom (streptokokni faringitis, odnosno streptokokna upala grla). Antitijela stvorena protiv infekcije streptokokom reagiraju s djetetovim srčanim mišićem, zglobovima, kožom i mozgom te ih napadaju — tragičan slučaj pogrešno prepoznatog identiteta.

Prije pojave antibiotika otprilike jedno od tristo djece s infek- cijom streptokoka razvilo bi reumatsku groznicu ili, ako bi sojevi streptokoka bili vrlo »žestoki«, jedno od trideset djece. Danas liječnici za streptokoknu upalu grla ne propisuju antibiotik kako bi skratili trajanje infekcije, jer ga neće pretjerano skratiti, nego kako bi izbjegli reumatsku groznicu. Većina ljudi, čak i neki liječnici, ne shvaćaju da se antibiotik u tom slučaju propisuje za prevenciju, a ne za liječenje.

  • Prvi prepoznati problem prekomjerne uporabe antibiotika bila je rezistencija, odnosno otpornost. Što češće unosimo antibiotike u svoje tijelo i u tijela svoje djece, veća je vjerojatnost da će napredovati bakterije otporne na njihovo djelovanje

Ali evo u čemu je problem. Streptokok skupine A stalno, a osobito zimi, kolonizira grla djece. Stanje može potrajati i dva mjeseca jer su oni samo zdravi prijenosnici. Ali zamislite da vaše dijete u istom tom razdoblju dobije virus obične prehlade i upali mu se grlo. Odvest ćete ga liječniku koji će napraviti kulturu grla i voilà: na njoj će se pokazati streptokok skupine A. Liječnik je, naravno, razuman, i propisat će mu antibiotik kako bi spriječio reumatsku groznicu, premda je infekcija zapravo uzrokovana virusom.

Čak i da je streptokoknu upalu skrivila bakterija, bolest je obično kratka i gotovo svoj djeci za dan ili dva bude bolje. Ali ako vaše dijete dobije antibiotik i bude mu bolje, sigurno ćete misliti da je to zbog lijeka. Riječ je o tipičnom primjeru poslovice da povezanost nije isto što i uzročnost. Činjenica da je vašem djetetu bolje nakon nekoliko doza amoksicilina čini se očito uzajamno povezanom, ali to ne dokazuje da je lijek zaslužan za poboljšanje stanja.

Kako da onda liječnici razlikuju blagu, samoograničavajuću bakterijsku ili virusnu infekciju od one mnogo ozbiljnije? Ili kako da razlikuju kolonizaciju od infekcije? To je pitanje od presudne važnosti jer odgovor na njega, koji nam zasad nažalost još nije poznat, ima moć smanjiti prekomjernu uporabu antibiotika. Pronicljivi liječnik zna da u većini, ali ne i svim slučajevima djeca izložena riziku od razvoja ozbiljnih komplikacija pokazuju neke znakove koji upozoravaju na to. Imaju višu temperaturu, simptomi im traju dulje, broj bijelih krvnih stanica odstupa im od normalnog i izgledaju gore. Ali brojni slučajevi padaju u sivu zonu.

Siva zona ima posebnu važnost. Sve dok liječnici ne budu mogli jednostavno razlikovati virusne infekcije grla od bakterijskih, uvijek će se odlučivati za sigurniji put. Usto su najčešće u stisci s vremenom. Možda u jednom radnom danu svakoga sata moraju pregledati petero bolesne djece i odraditi cjelokupnu papirologiju. Ta kombinacija nedostatka praktične, brze, jeftine i točne dijagnostike te vječne stiske s vremenom u stvarnosti naginje situaciju na stranu pretjerane terapije. Nove dijagnostičke metode koje mogu popraviti situaciju stalno se pojavljuju, ali gotovo se nikad ne primjenjuju jer u današnjoj ekonomskoj klimi nitko ne želi taj dodatni trošak.

Usto, uvijek je prisutan i strah od odvjetnika koji gleda preko liječnikova ramena. Što ako liječnik ne propiše djetetu terapiju i dođe do katastrofalnog ishoda? Što ako odvjetnik pita: »Zašto tom djetetu niste dali antibiotik za infekciju uha koja se razvila u meningitis i uzrokovala paralizu?«

Upravo opisana komplicirana dinamika odigrava se u neviđenim razmjerima i obuhvaća svu našu djecu u svim dijelovima svijeta i tako već generacijama. Ciklus se ponavlja, a možda i intenzivira. Kad milijuni djece uzimaju terapiju za bakterijske infekcije koje nikad nisu imali nije teško zamisliti da bi nas to moglo dovesti u nevolje.

Razmjeri uporabe antibiotika doista su golemi i iz godine u godinu sve veći. Članak prestižnog časopisa Journal of Clinical Investigation iz 1945. izvijestio je o velikoj učinkovitosti penicilina u liječenju šezdeset četiri pacijenta oboljela od upale pluća. Takav je tretman i u takvom razmjeru donio gotovo čudesne rezultate. Ali do 2010. zdravstveni su djelatnici stanovništvu SAD-a propisali 258 milijuna antibiotskih terapija. Ta više nego milijun puta veća razlika u razmjerima zapravo znači oko 833 recepta na svakih tisuću ljudi diljem države. Ne znamo jesu li sve terapije iskorištene, ali većina vjerojatno jest. Obiteljski su liječnici propisali oko četvrtine antibiotika, a slijede ih pedijatri i internisti. Stomatolozi su propisali 10 posto, što je oko 25 milijuna terapija na godinu.

Najviša stopa propisanih antibiotika bila je za djecu mlađu od dvije godine: 1365 terapija na 1000 dojenčadi. To znači da je prosječno američko dijete u prve dvije godine života dobilo gotovo tri terapije antibiotika. U idućih će osam godina u prosjeku dobiti još osam terapija. Na temelju aktualne statistike Centara za nadzor i prevenciju bolesti, podaci ukazuju na to da prije nego što navrše dvadeset godina, djeca u prosjeku dobiju oko 17 terapija antibiotika. To je velik broj, ali ne odudara od prethodnih studija u SAD-u i drugim razvijenim zemljama.

Mladi ljudi u dvadesetima i tridesetima u prosjeku prime još trinaest terapija antibiotika. To znači da su naši mladi prije nego što navrše četrdeset godina primili već trideset terapija tog moćnog lijeka. No to je samo prosjek. Neki su primili više, neki manje. Ali implikacije su zabrinjavajuće. Mnoge mlade žene bit će majke iduće generacije koje će svojoj djeci prenijeti početne mikrobiome. Uskoro ćemo se u knjizi baviti upravo tim procesom i zapitati se kako će sve te terapije antibiotika utjecati na taj prijenos?

Prvi prepoznati problem prekomjerne uporabe antibiotika bila je rezistencija, odnosno otpornost. Jednostavno rečeno, što češće unosimo antibiotike u svoje tijelo i u tijela svoje djece, veća je vjerojatnost da će napredovati bakterije otporne na njihovo djelovanje. Mnogi ne razumiju što je otpornost. Misle da su »postali otporni na antibiotik«, a zapravo su bakterije s kojima se susreću ili koje nose u sebi postale otporne na njega.

  • Nakon što su 999.999 ostalih ubijeni, pneumokok s varijacijom će se umnožiti proširivši se praznom nišom koju je amoksicilin za sobom ostavio. On postaje dominantan. Katkad se jedna od tih otpornih bakterija kašljem ili kihanjem prenese na drugo dijete

Evo jedan primjer kako otpornost funkcionira. Dijete dobije neki antibiotik, primjerice amoksicilin, za liječenje infekcije. Amoksicilin je derivat penicilina i najčešće propisivan antibiotik za djecu u većini zemalja. Kad ga dijete proguta (obično u obliku tekućine kričavoružičaste boje), apsorbira se u crijevima i ulazi u krvotok. Krvlju putuje do svih organa i tkiva, uključujući želudac, pluća, usta, grlo, kožu, uši i u djevojaka rodnicu te usput susreće i uništava bakterije gdje god se nalazile. Takozvani antibiotici širokog spektra poput amoksicilina naročito su vješti ubojice.

Ali evo u čemu je bît problema: uvijek ima nevinih proma- trača, i to mnogo njih, koji ni krivi ni dužni stradaju. Sve miješane populacije bakterija uključuju osjetljivije i otpornije bakterije. Zajedno s patogenom koji je obično prisutan samo na jednom mjestu, antibiotik uklanja osjetljive mikrobe po cijelom tijelu. Poput tepih-bombardiranja kad je potreban udarac laserske preciznosti.

I zato smo sad u neprilici. Kad je osjetljivim vrstama smanjen broj ili su ubijene, populacije otpornih bakterija se šire. Kad je konkurencija desetkovana, otporne bakterije bujaju. One su sretnici koji zatim stvaraju mnogo novih bakterija. Otporne bakterije mogu biti ili ciljani patogen ili brojni slučajni promatrači kojima lijek zapravo nije bio namijenjen.

Otpornost na antibiotik bakterijskim se zajednicama širi na dva glavna načina. Prvi je povećanje broja organizama koji su već stekli otpornost — to nazivamo vertikalnim prijenosom. Proces sliči prijenosu gena s djeda i bake na oca i majku te zatim na djecu i dalje kroz buduće generacije. Kad su antibiotici u okolini, bakterije otporne na njih ponašaju se vrlo slično. Nastavljaju se dijeliti i množiti, prenoseći tako svoje gene, za razliku od osjetljivih bakterija koje su potisnute ili ubijene.

Otporni geni mogu se širiti i seksom — to zovemo horizontalnim prijenosom. Neke su bakterije povučene, ali mnoge su bakterijske vrste promiskuitetne i stalno se seksaju. Ali njihov spolni odnos ne izgleda kako ga možda zamišljate — kao dva bacila koji se valjaju na kauču. Točnije bi bilo reći da uzimaju ili razmjenjuju gene poput sličica nogometaša, od kojih mnogi osiguravaju otpornost na antibiotike. Kad su u bakterijama prisutni geni otpornosti, a antibiotici su blizu, prirodnim odabirom prevladavaju sojevi koji imaju gene otpornosti. Zato se za preživjele bakterije može reći da su se prilagodile antibioticima osmišljenima da ih ubiju, a lijek postaje manje učinkovit ili čak potpuno beskoristan. Sve dok antibiotici postoje, u mikrobnim je populacijama otpornost uvijek poželjnija opcija.

Dinamika pojave otpornih bakterija vrlo je poučna. Primjerice, mala doza amoksicilina dovoljna je da ubije gotovo sve pneumokoke na koje naiđe, ali ipak ne baš sve. U populaciji od milijun pneumokoka možda će se naći jedan s nekom malom genetskom varijacijom — usamljenik — koji se pojavio igrom slučaja i koji je otporan na amoksicilin. Nakon što su 999.999 ostalih ubijeni, pneumokok s varijacijom će se umnožiti proširivši se praznom nišom koju je amoksicilin za sobom ostavio. On postaje dominantan. Katkad se jedna od tih otpornih bakterija kašljem ili kihanjem prenese na drugo dijete. Sad zamislimo da je drugo dijete također primilo veliku dozu amoksicilina. Svi osjetljivi pneumokoki ponovno su pomrli. Zatim se među otpornijim bakterijama pojavi varijacija koja je još otpornija, ona preživi i raširi se naoružana uobičajenim bakterijskim oružjem. I tako se proces nastavlja.

Otpornost se povećava malo po malo ili se može stvoriti iznenada. U nekim slučajevima otporni soj preuzme nove gene od druge bakterije s kojom je imao spolni odnos i odjednom stekne iznimno visoku otpornost na cijeli razred antibiotskih sredstava. Mnogo se puta taj gen preuzme od slučajnog prolaznika koji je preživio prethodne kure antibiotika i zahvaljujući njima se unaprijedio.

Sve dok se amoksicilin daje našoj djeci koja imaju pneumokoke u nosu i u grlu, bez obzira na to jesu li bezopasni ili ne, otpornost na antibiotike ne može se izbjeći. Ne pojavljuje se u svakom djetetu niti sa svakom kurom lijeka. U nekim se slučajevima izmijenjene inačice uopće ne pojavljuju ili se ipak pojave, ali nisu tako snažne i ne prenesu se na drugu djecu. Cijela je priča nalik na kasino; u svakom pojedinačnom djetetu ili u svakoj zajednici važnu ulogu ima slučajnost. Možda će otporni mikrobi podbaciti i biti eliminirani, a to je vjerojatno najčešći scenarij. Ali neki mogu odolijevati godinama. U jednom od kasnijih poglavlja pišem o studijama koje to pokazuju. Ali globalno je otpornost na peniciline posljednjih desetljeća upravo na takav način polako i nezaustavljivo rasla. To je samo jedan primjer jer su otpornosti na makrolide (poput eritromicina, klaritromicina i azitromicina), tetracikline (poput doksiciklina), fluorokinolona (poput ciprofloksacina) i nitroimidazola (poput metronidazola) također u porastu.

Jedan od problema je što roditelji nisu svjesni ili ne mare previše za otpornost na antibiotike dok se ona razvija u široj zajednici. Vratimo li se na primjer infekcija uha, razgovor u liječničkoj ordinaciji mogao bi izgledati otprilike ovako:

LIJEČNIK: Kći vam je razdražljiva jer ima infekciju uha.

MAJKA: To sam i pretpostavila jer ih je već imala. Možemo li joj dati antibiotik?

LIJEČNIK: U više od osamdeset posto slučajeva infekciju je uzrokovao virus, a na njih antibiotici ne djeluju.

MAJKA: Što je s ostalih dvadeset posto?

LIJEČNIK: Mi već pretjerano uzimamo antibiotike. Što ih više uzimamo, postajemo otporniji na njih i otpornost se širi zajednicom.

Majka brzo zbroji dva i dva. Zajednica znači drugu djecu.

Ali njezino bi dijete moglo biti među onih 20 posto: »Antibi-

otici joj neće škoditi, a ja želim da učinimo sve što možemo za nju.«

Tada liječnik zbroji dva i dva. Istina je da joj antibiotici možda neće pomoći, ali neće ni štetiti. »U redu, propisat ću joj kuru amoksicilina od deset dana.«

Pred vratima je i druga kriza, dodatno istaknuta našom prekomjernom uporabom antibiotika i otpornošću na lijekove: neuspjeh farmaceutskih tvrtki da razviju nove antibiotike kao odgovor na otpornost. Danas se neke infekcije ne mogu uopće liječiti postojećim antibioticima, a vjerojatno će ih u budućnosti biti još.

Antibiotici variraju od onih uskog spektra, koji djeluju samo na nekoliko tipova bakterija, do onih širokog spektra, koji ubijaju mnogo različitih mikroba. Većina farmaceutskih tvrtki više voli lijekove širokog spektra jer šira uporaba lijeka znači njegovu bolju prodaju. Liječnici ih također vole i za to imaju dobar razlog — jer je često teško utvrditi je li infekciju uzrokovao streptokok, stafilokok ili E. coli, a agensi širokog spektra pokrivaju sve te vrste. Ali postoji i vrlo važan nedostatak: širi spektar za sobom povlači veći razvoj otpornosti.

Nestali_mikrobi_-_web

Komentiraj

<