Za vrijeme Hladnog rata vjerojatno je najvažnija politika SAD-a na Balkanu bila potpora režimu Josipa Broza Tita u sukobu sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, a potom i SAD-ovo toleriranje nesvrstane jugoslavenske vanjske politike. Koliko god znana teza da je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj imala realpolitičkog smisla, američkoj domaćoj politici nije bilo jednostavno osigurati potporu komunističkom diktatoru na početku Hladnog rata. Otpor desnice opsjednute crvenom opasnošću bio je snažan, ali je pragmatična politika prevladala. Provedbu te američke pragmatične politike u Istočnoj Europi otežavala je i poratna situacija na zapadnom Balkanu. Naime, tih godina SAD je bio u delikatnom odnosu spram nove Jugoslavije, ne samo kao komunističke zemlje, nego i kao razmahalog i jakog regionalnog nacionalizma s imperijalističkim apetitima koji je imao teritorijalne zahtjeve na sjevernom Jadranu i uzduž granice s Italijom, te na jugoistoku na području Makedonije i Albanije, pa je time provocirao ne samo Angloamerikance, nego i Sovjete. Međutim, ako je SAD od kraja Prvog svjetskog rata podržavao jednu veću slavensku državu na tim prostorima pod uvjetom da je u stanju oduprijeti se imperijalizmima Rusije, Njemačke, Italije i drugih u regiji, odnosno sačuvati nekakvu ravnotežu između Istoka i Zapada, potpora SAD-a titoizmu bila je logična, a kasnija nesvrstana Titova politika bila je vjerojatno jedina racionalna i održiva vanjskopolitička strategija u povijesti koju je mogao provoditi neki autohtoni nacionalizam na tom prostoru. SAD će politiku pragmatične, ali rezervirane potpore Titovoj Jugoslaviji održavati sve do kraja tog režima.

 

  • Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige Vjekoslava Perice ‘Pax Americana na Jadranu i Balkanu’ koja govori o mirovnim misijama SAD-a na našim prostorima u posljednjih sto godina i ulozi Josipa Broza Tita u Hladnom ratu
  • Na početku Hladnog rata, zbog otpora desnice opsjednute crvenom opasnošću, američkoj domaćoj politici nije bilo lako osigurati potporu komunističkom diktatoru
  • Uloga SAD-a u problemu Trsta i okolice bila je bliža karakteru mirovnih intervencija poput one na Jadranu poslije Prvog svjetskog rata

 

 

Uloga SAD-a u problemu Trsta i okolice bila je bliža karakteru mirovnih intervencija, barem kakva je bila ona na Jadranu poslije Prvog svjetskog rata, ali, s obzirom na to da su kod Trsta bile uključene i rezolucije UN-a, radi se i o novoj mirovnoj politici poslije Drugog svjetskog rata. Potpora pak SAD-a Titu protiv Staljina bio je politički pragmatizam jednog imperija u sukobu s drugim, odnosno hladnoratovska utakmica supersila od koje je Titova Jugoslavija profitirala. Tršćanska je kriza upamćena regionalno i takve je dosege imala, dok se veća globalna važnost i značaj u svjetskoj historiografiji i međunarodnim odnosima hladnoratovske ere pridaje raskidu Titove Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom i preživljavanju Titovog režima uz potporu SAD-a.

Intervencija SAD-a u korist Tita u sukobu sa Staljinom i Kominformom 1948. omogućila je razvoj takozvanog titoizma kao neovisnog nacionalnog komunizma, ali indirektno i razvoj pokreta nesvrstanih zemalja. Kad se za balkanskih ratova devedesetih pozornost američke javnosti opet skrenula prema Balkanu, pojavile su se među američkim akademskim krugovima nove studije uloge SAD-a u jugoslavenskom sukobu sa Sovjetima za vrijeme Hladnog rata da bi se u svjetlu te američke politike promišljala nova balkanska politika SAD-a. I u postjugoslavenskim državama revidirana je titoistička perspektiva koja je prenaglasila ulogu Tita i Partije u “trijumfu vlastitim snagama” nad Sovjetskim Savezom, a umanjila američku potporu, tako da je SAD-u priznat veći povijesni značaj u konstrukciji i održavanju specifičnog međunarodnog statusa Titove Jugoslavije.

Međunarodni položaj SFRJ kao zemlje otvorene spram Zapada pogodovao je utjecaju zapadne popularne kulture na jugoslavensko društvo koje se od 1960-ih otvaralo prema svijetu i iznutra liberaliziralo. Američki je utjecaj ostao najjači. Vrijedi zabilježiti i učinkovitost britanskih utjecaja koji su od vremena Beatlesa i Rolling Stonesa do danas ostali jaki. Također su u kulturnom i društvenom životu SFRJ i kod naraštaja koji su odrastali u liberalnoj fazi socijalizma ostavili trag utjecaji u domenama pop i rock glazbe te filma, stripa, televizije i sporta, koji su dolazili prvenstveno s europskog zapada, iz Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske, a onda i Čehoslovačke, Grčke, Rusije, odnosno Sovjetskog Saveza, drugih europskih zemalja i zemalja Trećeg svijeta.

POVRATAK SAD-A NA JADRAN: TRŠĆANSKA KRIZA, 1945 – 1954.

U povijesti su postojale dvije jugoslavenske države – ako se ne računa Miloševićeva provizorna srbijansko-crnogorska tvorevina iz 1990-ih – i obje su nastajale poslije velikih svjetskih ratova i kroz višegodišnje borbe na rubu regionalnoga rata s Italijom oko razgraničenja na sjeverozapadnim i jadranskim granicama. Također je u oba slučaja u konfliktima između Jugoslavije i Italije glavni posrednik i lider međunarodnih mirovnjačkih koalicija sudjelovao SAD, uz Veliku Britaniju kao glavnu saveznicu. Nakon raspada SFRJ regija je zapravo stabilnija utoliko što veliki regionalni rat između Italije i Jugoslavije, koji je u 20. stoljeću bio ozbiljna prijetnja sigurnosti Europe, više nije izgledan. Italija, da hoće, može danas s obzirom na superiorne potencijale anektirati Jadran, ali to joj nije potrebno jer postoje EU, NATO te ekonomska i kulturna dominacija kojima se može lakše postići sve, ako ne i više nego što bi se eventualno dobilo ratom. Što se tiče nove runde mogućnih balkanskih ratova među novonastalim etničkim nacijama, na to vjerojatno Europa ne računa kao na ozbiljnu prijetnju kontinentalnoj sigurnosti, osim, eventualno, glede mogućeg problema s izbjeglicama. No, za nove balkanske etno-ratove su izgledi maleni, između ostalog i zato što je nakon balkanskih ratova devedesetih SAD preselio dio hladnoratovskih resursa iz Njemačke i Italije prema istoku. Danas se jedna od najvećih vojnih baza NATO-a u Europi nalazi upravo na Balkanu, na Kosovu. Tu se mirovnjačke snage SAD-a i NATO-saveznica vježbaju u održavanju stabilnosti i sigurnosti, ali to se primarno postiže bez uporabe masovne vojne sile, osloncem na popularnu kulturu, sport, edukaciju za mir i slične instrumente koji su se pokazali učinkoviti još u prvoj jadranskoj mirovnoj intervenciji.

Zapadni masmediji, koji su 1990-ih otkrili Balkan kao nekakvu daleku i egzotičnu oazu barbarizma u srcu civilizacije, zaboravili su da su američke mirovne snage na ovim prostorima “kod kuće”. Kad je SAD poduzeo prve vojne akcije u ratovima u BiH i u Hrvatskoj, a poslije i na Kosovu, bio je to de facto mirovno-humanitarni intervencionistički povratak SAD-a u jugoistočnu Europu, odnosno u regiju gdje je Wilsonova Amerika bila ključni crisis management faktor poslije Prvog svjetskog rata, ali i opet na sjevernom Jadranu poslije Drugog. Dakle, iako se dvije velike jadranske krize u historiografiji i mirovnim studijima zanemaruju, SAD nije između jadranske intervencije 1920-ih i balkanskih intervencija 1990-ih zanemario ovu strateški važnu zonu. Naprotiv, bilo je i “nešto između”: naime, kao u Dalmaciji 1919 – 1921. bila je devetogodišnja angloamerička vojna uprava u Trstu i okolici 1945 – 1947 te u Puli i dijelovima Istre, odnosno “Zoni A”, radi sprečavanja pograničnog rata između Jugoslavije i Italije, države opterećene neriješenim teritorijalnim prijeporima na jadranskim granicama, da ne spominjemo traume rata i poraća.

Iako ova knjiga nema prostora za detaljnu obradu ključne uloge SAD-a u krizi oko Trsta i susjednih teritorija u Istri i slovenskom primorju 1945 – 1954, važno je povući neke paralele između jadranske krize poslije Prvog svjetskog rata i krize nakon Drugog svjetskog rata. Moglo bi se kazati da su obje krize izazvali nacionalistički apetiti i regionalni imperijalizmi. U prvom slučaju, 1918, talijanska je vojska ušla u utrku sa srpskom, odnosno jugoslavenskom vojskom, i s međunarodnim stabilizacijskim snagama pokušavajući okupirati i zadržati što je više moguće teritorija na istočnojadranskom priobalju i otočju, anticipirajući diplomatsko rješenje koje bi u pregovorima omogućilo Italiji da kod ustupaka ipak zadrži dosta od osvojenoga. Istom se logikom vodio i Josip Broz Tito i Jugoslavenska armija kad su u svibnju 1945. pretekli britanske snage i okupirali Trst i okolicu te mnoga područja u Istri, slovenskom primorju i uz talijansku sjeverozapadnu granicu koja su ranije pripadala Italiji ili ih je fašistička Italija anektirala u međuratnom periodu i Drugom svjetskom ratu. Okupaciju su izvele partizanske snage kao regularna vojska i pri tome koristile talijanske antifašističke trupe koje su oslobađale područja sa značajnim talijanskim zajednicama dajući tako legitimitet novonastalom stanju. Uplitanjem angloameričkih snaga i UN-a u krizu počela je skoro desetogodišnja diplomatska, politička, vojna i kulturna bitka u kojoj je kombinacijom kompromisa i pritisaka utvrđena granica između Jugoslavije i Italije koja se kasnije bilateralnim ugovorima stabilizirala. “Zona A” Julijske krajine u kojoj je vlast imala Saveznička vojna uprava (Allied Military Government) formirana je sredinom lipnja 1945, a u njoj su bile i britanske i američke snage. Ovo nema izravne veze s rezolucijom UN-a br. 16. od 10. 1. 1947. na koju se poziva paradržava zvana Slobodna Teritorija Trsta – STT (Free Territory of Trieste ili FTT, 1947 – 1954). Dakle poslije 1947. postoje dvije vojne uprave: angloamerička Venezia Giulia Zone (AMG), i jugoslavenska VUJA, “Zona B” Julijske krajine do 1947, kada se u rujnu uspostavlja STT. Angloamerička vojna uprava više proizlazi iz diplomacije nego iz vojnih operacija, posebno iz Ugovora u Beogradu i Devinu iz svibnja 1945. “Zonu A” čini Trst s okolicom i Gorica, slovenske zemlje (tzv. Beneška Slovenija) i Pula s okolicom. Ostalo je “Zona B” Julijske krajine koju je okupirala Jugoslavenska armija i stvorila Vojnu upravu JA ili VUJA. Radi se o privremenom dogovoru Demokratske Federativne Jugoslavije i saveznika prije nego o savezničkoj intervenciji.

KNJIGA VJEKOSLAVA PERICE ‘Pax Americana na Jadranu i Balkanu’ objavljena je u izdanju Algoritma, a govori o golemom utjecaju SAD-a na naše prostore tijekom 20. stoljeća FOTO: ‘Pax Americana na Jadranu i Balkanu’
KNJIGA VJEKOSLAVA PERICE ‘Pax Americana na Jadranu i Balkanu’ objavljena je u izdanju Algoritma, a govori o golemom utjecaju SAD-a na naše prostore tijekom 20. stoljeća
FOTO: ‘Pax Americana na Jadranu i Balkanu’

Trupe SAD-a stacionirane u Trstu djelovale su u sklopu američke vojne vlasti US Troops in Trieste (TRUST), a formirane su nakon spomenute rezolucije UN-a iz 1947. Ovaj se kontingent sastojao od 13. marinskog korpusa, iako je i Ratna mornarica SAD-a opet bila na Jadranu. U ovoj epizodi ima dosta sličnosti onoj iz 1919 – 1921, ali kao da su Amerikanci “promijenili stranu”, tako da je talijansko stanovništvo Trsta sada simpatiziralo Amerikance poput spasitelja, baš kao slavensko poslije Prvog svjetskog rata. Simpatije su Amerikanci stekli i održali u Trstu, dok je u Puli bilo mnogo hladnije. U Trstu su Amerikanci, kao i u Splitu, kroz devet godina uprave koristili iskušane taktike; policijske metode u smirivanju nereda kombinirane sa šarmiranjem lokalne populacije paradama, sportom i glazbom. Amerikanci su intervenirali u nizu kriznih situacija koje su obično nastajale nakon demonstracija i sukoba dvaju nacionalnih pokreta koji su svojatali sporni teritorij. Međutim, kao ni u Splitu, nije to ni izdaleka bilo romantično i nostalgično kako se danas često prikazuje, radilo se o ozbiljnom konfliktu, i incidentima s ljudskim žrtvama.

Opet između Talijana i Jugoslavena

Iz tršćanske krize SAD je izašao sa znatnom popularnošću među talijanskim stanovništvom. Nema sumnje da su Talijani u Trstu, kao svojedobno i Splićani i slavensko stanovništvo Dalmacije, u Amerikancima gledali branitelje i zaštitnike. U prvom slučaju Amerikanci su branili Slavene od Talijana, a u drugom Talijane od Slavena. Talijani iz Trsta pamte i slave američku potporu, pozdravljaju američke vojne parade i miješaju tugu s veseljem kada 1954. Amerikanci napuštaju grad i predaju ga talijanskoj vojsci. Kao i kroz trogodišnji boravak Amerikanaca u Splitu, tijekom skoro devet godina misije u Trstu došlo je do zbližavanja vojske i građana. Uz obavljanje policijskih, administrativnih, vojnih i sigurnosnih poslova, Amerikanci su poticali lokalnu ekonomiju, obnavljali ekonomsku infrastrukturu, pridonijeli razvoju kulture i sporta. Sklapali su se brakovi Amerikanaca i Talijanki, grad je usvajao američki životni stil i inspirirao se američkim filmovima i glazbom. Iako ne bez kritičnih situacija, poput onih na samom početku u proljeće-ljeto 1945. te u jesen 1953, konflikt je, kao i u slučaju Dalmacije ranije, riješen mirnim putem, odnosno kroz pregovore i bilateralne ugovore između dviju zemalja. Kad je krajem 1960-ih i tijekom 1970-ih Trst postao popularnom destinacijom jugoslavenskog šoping turizma, sve je izgledalo kao ostvarenje američke liberalne ideologije koja u međunarodnoj trgovini i globalnom kapitalizmu vidi najmoćnije instrumente mira među narodima.

Ukratko ćemo prikazati godine američke vojne uprave u Trstu i okolici poslije Drugog svjetskog rata s naglaskom na svakodnevni život i utjecaju popularne kulture. To znači da ćemo izostaviti glavninu vojnih i političkih aspekata, kao i historijske kontroverze koje su se danas nametnule toliko da su postale glavnim karakteristikama tog cijelog povijesnog razdoblja, što inače ti događaji nisu bili. Te se kontroverze danas prepoznaju i prizivaju ključnim riječima “fojbe” i “egzodus”. Prvo označava talijanski narativ o jugoslavenskoj represiji nad osobama osumnjičenim zbog pripadnosti talijanskom fašizmu. I sami su Amerikanci iz vojne uprave pokušavali utvrditi točan broj nestalih Tršćana koje se navodi kao žrtve Titove represije, ali po memoarima vojnog guvernera Trsta Bowmana, sve što su Amerikanci svojim naporima uspjeli otkriti jest da broj žrtava nije toliko velik koliko navodi talijanska povijest fojbi ,tako da je iskusni pravnik Bowman implicirao da se radi o sukobu političkih mitova.Glede egzodusa, ne radi se o masovnom bijegu Tršćana pred Titovom vojskom, nego o iseljavanju Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije, od kojih su mnogi poslije 1945, a naročito od 1947. stigli u Trst nekima je to bila prva postaja, a drugima trajno mjesto egzila. Radi se uglavnom o nacionalističkim interpretacijama koje pokušavaju prikriti, umanjiti i gurnuti u zaborav jedan masovni zločin – onaj fašistički, preusmjeravanjem pozornosti na drugi komunistički. Pogotovo jer se naglašavanjem ekstremizma u dvije godine revanšizma na kraju Drugog svjetskog rata pokušava kompenzirati sistemske zločine kroz dvadeset godina talijanskog fašističkog terora s karakteristikama genocida. U odnosu na konkretnu situaciju u Trstu i okolici poslije Drugog svjetskog rata, iako ima mnogo propagande i ideologijom natopljenih publikacija, neki od utjecajnih povijesnih radova objavljeni su u Americi i uspjeli su rasvijetliti okolnosti pod kojima su se ovi poratni procesi dogodili, otkriti uzročno-posljedičnu vezu i objasniti kontekst.

Taj pokušaj talijanskog nacionalizma da izvede reviziju povijesti i nametne mit umjesto povijesti ima malene izglede za uspjeh čak i danas, kad Jugoslavija više ne postoji i ne može braniti svoje interese. U kontekstu poglavlja o mirovnim intervencijama SAD-a na sjevernojadranskim granicama poslije Drugog svjetskog rata treba kazati da angloamerička vojna uprava nije bila zadužena za sprečavanje migracija, a nije mogla utjecati ni na akcije Jugoslavenske armije prema poraženima na kraju rata, kako se danas ponekad sugerira i kod nekih američkih izvora koji su još hladnoratovski raspoloženi. Angloamerička uprava je osiguravala općenito geopolitičku ravnotežu u osvit Hladnog rata, a konkretno na terenu mir i red u Trstu i drugim mjestima na području svoje jurisdikcije i u tome je uglavnom uspjela, barem onoliko koliko i u Splitu 1919 – 1921.

Valja napomenuti da su se Amerikanci na kraju i poslije Drugog svjetskog rata našli u odnosu na talijansko stanovništvo, ne samo u regiji o kojoj govorimo nego cijele Italije, u sličnoj ulozi i sa sličnim imidžem kakav su imali u očima dalmatinskih Hrvata i ostalih Jugoslavena poslije Prvog svjetskog rata. Za većinu Talijana na kraju Drugog svjetskog rata Amerikanci su bili osloboditelji od njemačkih nacista koji su okupirali Italiju i domaćih fašista koji su gurnuli Italiju u rat i onda ga izgubili. Pri kraju i poslije Drugog svjetskog rata, a na početku novog globalnog sukoba, prikazani su i kao branitelji dijelova Italije od aneksije Jugoslavije i sovjetskog utjecaja. Od savezničkog iskrcavanja na Siciliji u srpnju 1943. talijanski su gradovi dočekivali Amerikance cvijećem i lokalnim feštama u njihovu čast, kako se to prikazuje u brojnim filmovima, tako da je tema talijansko-američkog prijateljstva iz tog vremena gotovo postala zaseban filmski žanr. U talijanskom gradovima gdje je bila američka vojska, od glavnog stožera kod Napulja do granične postaje u Trstu, američke su vojne parade bile i prvorazredni kulturni događaji i mehanizmi legitimiranja uloge SAD-a. Ukratko, SAD je razvio novu geopolitiku graničnih zona ili geopolitiku periferije. Specifični problemi takvih područja u odnosu na države u okružju i na interese lokalnih i regionalnih zajednica koji se teško usklađuju s državnim interesima i aspiracijama nacionalizama, te iskustva koja je Amerika kao globalni arbitar tu stekla, utjecali su na tu politiku koja u uvjetima globalizacije postaje sve značajnija. Tema još uvijek nije do kraja ni konceptualizirana, ni historizirana, ni kontekstualizirana.

Produkcija filmova, literature i glazbe temu Amerikanaca kao osloboditelje i američko-talijanske veza bila je vrlo dinamična i u Italiji i u SAD-u. Za ilustraciju spomenimo holivudski filmski klasik iz 1945. “Crkveno zvono za Adano” (A Bell for Adano) američkog redatelja Henryja Kinga. Film je adaptiran po romanu A Bell for Adano Johna Herseyja koji je za njega dobio Pulitzerovu nagradu 1945. godine. Roman i film se oslanjaju na biografiju američkog časnika Franka Toscanija koji je bio vojni guverner gradića Licata na Siciliji od 1943. do 1945. Licatom po oslobođenju upravlja major američke vojske Joppolo, rođen u Bronxu od roditelja talijanskog porijekla. Major Joppolo osvaja stanovnike tako što se zauzima za dobavu novog zvona za mjesnu crkvu, jer su staro fašisti odnijeli kao materijal za preradbu u tvornicu streljiva. Kad je Američka ratna mornarica konačno donijela novo crkveno zvono – poklon Amerike talijanskom narodu major Joppolo, koji se u međuvremenu sa svojim suradnicima istaknuo kao pravedna i demokratska vlast, a usput je pomagao stanovnicima u preživljavanju u teškim ratnim prilikama, postaje miljenik gradića, no nažalost mora otići na novu dužnost zbog nesporazuma s višim vojnim zapovjednikom. Film je adaptiran i kao brodvejska predstava (1945) te u dvije verzije kao televizijska serija (1956. i 1967). U takvom je ozračju djelovala i američka vojna uprava u Trstu, s tim da je ovdje SAD dobio i dodatni legitimitet kao branitelj Italije od komunizma koji je prijetio preko Titove Jugoslavije, posebno žestoko do sukoba Tito Staljin 1948. No i u eskalaciji konflikta u Trstu 1953. Tito je pokazao da je i samostalno ozbiljan protivnik Zapadu.

Dinamika zbivanja u Trstu između svibnja 1945. i studenoga 1953. dosta podsjeća na događaje u Splitu od veljače 1919. do rujna 1921. Ulični incidenti i demonstracije, međusobne provokacije nacionaliziranih masa, pokušaji mobilizacije potpore za pripajanje grada Italiji ili Jugoslaviji… često su rezultirali tragičnim posljedicama, pucnjavom, uz mrtve i ranjene. Za razliku od splitske epizode, angloamerička uprava podijelila je posao održavanja reda od 1946. s civilnom policijom koju su saveznici organizirali, a u kojoj su većinu činili Talijani. Usporedba važnosti koju su splitskoj i tršćanskoj krizi davali vodeći američki mediji pokazuje da je Dalmacija poslije Prvog svjetskog rata bila važnija vijest nego Trst poslije Drugog. Za New York Times, Split, Dalmacija i Jadransko pitanje su prioritet među vijestima iz svijeta, dok u vrijeme Tršćanske krize SAD ima drugih prioriteta. C. L. Sulzberger, iskusni dopisnik New York Timesa iz istočne Europe, piše:

Trst, 11 srpnja, 1946.

“Neredi i pucnjava svaki dan, Slaveni protiv Talijana. Nekako prije ručka zrakom lete cigle i kamenice, što me podsjetilo na povijesne lekcije iz Bitke kod Crecyja. Onda odjednom dolazi vrijeme ručka i sve prestaje: vrijeme je za pastu i siestu. Čudan neki raspored za jednu žestoku bitku koja prijeti da preraste u svjetski sukob. Susrećem gradonačelnika: prijazan je i otvoren. Stalno uzdiše dok uživa u škampima iz Jadrana. Izvana se ne čuje nikakva galama jer su se sudionici nereda vratili kućama na ručak. Govori mi g: “Ovo je strašno. Siguran sam da će se užasne stvari dogoditi.” Njegova žena dobacuje: “Ali ne prije kasno popodne; tek kad se najedu i prilegnu malo.” Na ulicama vlasnici trgovačkih radnji koriste pauzu da počiste polomljeno staklo i kamenje. Na rivi, dva čovjeka ispisuju prstima na prašnjavi autobus: “Hoćemo Tita!”

Komentiraj