Posljednjih desetak godina kopanje po zaboravljenim diskografskim izdanjima i potraga za neobjavljenim audiosnimkama nekih grupa iz prošlosti, postali su svojevrsni trend. Ti diggeri, odnosno audioarheolozi i kopači po starim vinilima, dolaze sa svih strana svijeta i svima je zajednička želja da što većem broju ljudi predstave neka zaboravljena ili nikada dovoljno popularizirana glazbena izdanja koja su nepravedno ostala u sjeni. Jedna od njih je i britanska doktorica teatrologije Flora Pitrolo koja osim što se specijalizirala za talijanski performans 80-ih i postmodernizam u jugoistočnoj Europi, strastvena je diggerica i obožavateljica sintetičkog elektronskog zvuka 80-ih te urednica i voditeljica radijskog showa “A Colder Consciousness” na londonskom Resonance FM-u, koji se reemitira i na skopskom Kanalu 103. Ovih dana pokrenula je diskografsku kuću ACC Records te kao prvo na tržište izbacila reizdanje prvog i jedinog albuma grupe Bastion iz Skoplja, čiji članovi su bili makedonski redatelj i umjetnik Milčo Mančevski, dobitnik Zlatnog lava za film “Prije kiše”, te poznati makedonski glazbenik i skladatelj svjetske reputacije Kiril Džajkovski.

NACIONAL: Kada ste prvi put čuli glazbu grupe Bastion?

Prije četiri ili pet godina, pustio mi ga je genijalni čovjek Gjorgji Janevski, voditelj radijske emisije “Ako Nikoj Ne Sviri” sa skopskog Kanala 103. Imala sam sreću što sam ga srela prvi put kad sam došla u Makedoniju. Bio je savršena osoba za odgovore na sva moja pitanja o lokalnoj synth sceni. Odmah mi je pustio brdo zanimljivih makedonskih ploča iz 80-ih, a jedna od njih bila je Bastion, čista ljubav na prvo slušanje.

NACIONAL: Je li vas iznenadio podatak da je to bila grupa danas vrlo cijenjenog filmskog redatelja Milča Mančevskog i proslavljenog glazbenika Kirila Džajkovskog?

I da i ne. Srela sam već puno ljudi koji su u mladosti osnovali nevjerojatno dobre bendove, da bi zatim krenuli nekim drugim i različitim, često vrlo uspješnim putevima i karijerama. Mislim da se i čuje da su tu ploču radili osebujni, neortodoksni ljudi koji su izlazili iz šablona. I Ljubomir Stojsavljević i Ana Kostovska ostvarili su duge i zanimljive karijere, premda su sigurno manje prepoznatljivi od Kirila i Milča.

NACIONAL: Zašto ste odlučili reizdati njihov prvi i jedini album iz 1984. godine?

Zato što je odličan i zato što je raritetan. To su po meni dva preduvjeta za reizdanja: odlične ploče koje su postale nedostupne i preskupe. Originalni izlazak Bastiona bio je bitan trenutak na ondašnjoj jugoslavenskoj wave sceni, tako da album ima i određeni povijesni značaj, naročito u Makedoniji, ali i šire. Zgodno se u čitavoj stvari poklopilo da se i moj radijski program “A Colder Consciousness” emitira u Skoplju i Londonu. Činilo mi se nekako prikladnim da pokrenem etiketu s pločom koja se nekako organski nadovezuje na tu suradnju. Ideja da napravim reizdanje Bastiona rodila se u Skoplju, kroz razgovor s Janevskim i još nekim prijateljima. Onda sam poslala email Kirilu Džajkovskom i on se pokazao jako pristupačnim, bilo je zaista jako ugodno raditi s njim. Mislim da se i njemu sviđa ta veza stvorena sa Skopjem.

NACIONAL: Odakle ta ljubav prema elektronskoj sintetičkoj glazbi 80-ih i k tome s područja Jugoslavije?

Moja ljubav prema elektronskoj glazbi 80-ih duboko je usađena, ne sjećam se da ikada nisam voljela tu vrstu glazbe. Ponekad mislim da je to povezano s televizijskim emisijama koje sam gledala u Italiji kad sam bila mala. Voljela sam sve one soundtrackove za mafijaške filmove i muziku iz kriminalističkih TV serija koja je uvijek bila neki zlokobni, treperavi synth… Sviđala mi se ta atmosfera, grad noću… Onda sam kao tinejdžerica otkrila goth scenu i tako su u moj život ušle različite vrste dark elektronske muzike. Tijekom godina, istražujući glazbu po raznim mjestima, otkrila sam da je ex-Yu elektronska scena iz 80-ih prepuna muzike kakva mi se sviđa. Ne znam što je to točno u ex-Yu zvuku: teško ga je točno odrediti, u čemu se sastoji, ima više dimenzija, ali veliki dio te glazbe nekako uspijeva uspostaviti balans između tame i glamura koji mi se jako sviđa. Mislim da ima nešto i u ex-Yu eksperimentiranju što me privlači i tu nije riječ o tome da “zvuči” eksperimentalno. Radi se o slobodi da se svari rade onako kako želiš, bez nekog recepta.

NACIONAL: Nedavno ste pokrenuli diskografsku etiketu ACC sa željom da objavljujete na vinilima reizdanja iz 80-ih. Znači li to da doista postoji danas u svijetu interes za takvom vrstom glazbe?

Postoji potražnja za tom vrstom glazbe, da – u malim nakladama i relativno underground, ali potražnja definitivno postoji. Moj label definitivno nije prvi niti će biti posljednji, puno nas je koji se time bavimo. To je vrlo živahna scena – i u vašem dijelu svijeta i drugdje – jer ima puno muzike koju vrijedi iznova poslušati i pustiti je ponovo u optjecaj. Postoji i puno arhivske glazbe koja još ni nije bila objavljena.

NACIONAL: Posljednjih godina sve je više audioarheologa, diggera koji otkrivaju neke skrivene dragulje popularne glazbe 80-ih i nepravedno zapostavljene izvođače čija vrijednost se prepoznaje sa zakašnjenjem od dobrih tridesetak godina. Zašto su oni svih ovih godina ostali u sjeni?

O, postoji milijun razloga. Moguće je da njihova lokalna scena nije bila zainteresirana za njih, možda nisu radili na promociji, što je posve u redu jer muzika se ne radi za druge ljude! Možda su ljudi naprosto prestali stvarati, postali depresivni, vjenčali se, razveli, umrli ili su se jednostavno počeli baviti nekim drugim stvarima. Na primjer, u slučaju Bastiona, ploča je puštena u distribuciju godinu dana nakon što je snimljena u studiju. I iako je bend zapravo bio vrlo uspješan, naprosto su izgubili taj zalet jer su u međuvremenu počeli raditi na drugim projektima. U isto vrijeme, mnogo ljudi nije zaboravilo tu ploču i mislim da je to često slučaj: netko, negdje, uvijek sluša.

NACIONAL: Odakle ta vaša ljubav prema glazbi iz desetljeća u kojem ste se rodili?

Ne znam, ali tijekom godina otkrila sam da ljudi često vole muziku iz vremena kada su rođeni, umjesto muziku svoje mladosti. Za mene je upravo to bila muzika moje mladosti, u smislu da dugo, dugo nisam slušala zapravo ništa suvremeno. Znači li to da ne uspijevam živjeti u svojem vremenu? Ili da tragam za nekom povijesnom slijepom točkom kako bih shvatila odakle dolazim? Može se smisliti puno odgovora, ali, na kraju krajeva, glazba je jedno tako kompleksno emocionalno, estetsko i političko iskustvo da je prilično teško točno odrediti zašto voliš to što voliš. Ima li to neke veze sa sjećanjem ili čežnjom, ili čežnjom za sjećanjem? Mislim da je glazba pomalo kao parfem, može te podsjetiti na stvari koje se zapravo u tvom životu nikad nisu dogodile.

NACIONAL: Vi ste po struci doktorica teatrologije. Specijalizirali ste se za talijanski performans 80-ih i postmodernizam u jugoistočnoj Europi. Koliko ste na taj način došli u dodir s glazbom 80-ih na tom području?

Moj teatrološki rad usko je vezan za ono čime se bavim i u glazbi, u smislu da oboje uključuju prekopavanje arhiva i razmišljanje o zaboravljenim umjetničkim djelima i, u konačnici, osjećam se kao da uvijek tragam za istom stvari. Kroz rad na drugim projektima došla sam u doticaj s raznom glazbom. A možda je zapravo bilo obrnuto, možda sam kroz muziku otkrila druge umjetnike ili scene u video, plesnoj i vizualnoj umjetnosti.