Kum Ante Gotovine i Karamarkov kandidat za ministra branitelja morao je otići iz Jadranskog osiguranja

Željko Dilber, predsjednik HDZ-ova Odbora za branitelje i Karamarkov vrlo izvjesni kandidat za ministra branitelja pobijedi li Domoljubna koalicija na skorim parlamentarnim izborima, pod sumnjom je da je bio dio organizirane grupe koja je oštetila Jadransko osiguranje poznatog poduzetnika Dubravka Grgića za 20 milijuna kuna, potvrdili su Nacionalu upućeni poslovni i policijski izvori.

Dilber se politički počeo afirmirati prvenstveno zbog onoga po čemu je u posljednjih petnaestak godina postao poznat široj javnosti – zbog svog prijateljstva s generalom Antom Gotovinom. Dok je Gotovina bio u bjekstvu, Dilber je bio označen kao jedan od njegovih pomagača pa je stoga godinama bio pod velikim pritiscima. Njih dvojicu povezuje kumstvo, ali i poslovno partnerstvo i to vjerojatno ne samo u građevinskom poslu. U HDZ-u su, po svemu sudeći, procijenili da Dilber zbog svojih veza s Gotovinom ima potencijala za privlačenje dijela domoljubno orijentiranog biračkog tijela, naročito među braniteljskom populacijom, pa je vjerojatno upravo to u pozadini njegova izbora na funkciju predsjednika HDZ-ova Odbora za branitelje.

DILBER JE GODINAMA BIO DIREKTOR JADRANSKOG OSIGURANJA. Ondje se zapravo zaposlio 2004., nakon što je Jadransko osiguranje Dubravka Grgića od Hrvoja Petrača kupilo Atlas osiguranje u kojem je ranije bio zaposlen. Zbog jednog događaja povezanog s njegovim profesionalnim angažmanom, Dilber se našao pod neugodnim sumnjama da je sudjelovao u radnjama koje su oštetile Jadransko osiguranje za 20 milijuna kuna.

Sporni događaj zbio se u listopadu 2008. kod Sestrunja, gdje se iznenada potopio brod hladnjača Ledenik u vlasništvu tvrtke Jadran tuna. Jedan od suvlasnika te tvrtke je Milan Mandić, također jedan od poslovnih partnera Ante Gotovine. Prema nalazu povjerenstva za ispitivanje pomorskih nesreća, brod je potonuo zbog prevrtanja na mirnom moru, kod rta Križa na sjevernom dijelu otoka Sestrunj, dvjestotinjak metara od obale, dok je plovio od otočića Grujica prema Vrgadi na povratku s ribolova. Povjerenstvo je utvrdilo da zapovjednik prije početka putovanja nije utvrdio stabilnost broda, da je u unutrašnjosti broda došlo do pomicanja paleta s ribom usred naglog okretanja, viličar težak dvije tone bio je krivo postavljen, brodska dizalica nije bila učvršćena, a povrh svega na palubi je bilo još oko 200 tona tereta. Brod je potonuo zato što je negdje oko 17 sati toga dana u straži prvog časnika palube brod naglo promijenio kurs plovidbe udesno. Pitanje zašto je kurs broda tako naglo promijenjen do danas je ostalo bez suvislog odgovora. Sve gore navedeno dovelo je do toga da se brod isprva prevrnuo, a potom nakon dva sata plutanja I potonuo. Dužina broda iznosila je 63 metra, bio je težak 492 BRT, a u njemu je bilo ostalo oko 40 tona goriva i maziva. Sve to ostalo je ležati na dubini od 20 metara. Gorivo i mazivo u međuvremenu su izvađeni, tako da ne prijeti opasnost za okoliš.

NEDUGO POTOM OTKRILO SE DA JE BROD BIO OSIGURAN kod Jadranskog osiguranja te da su posao sklopila upravo dva poslovna partnera Ante Gotovine – Milan Mandić i Željko Dilber. Brod je bio osiguran na 11 milijuna kuna. Radilo se o polici kasko osiguranja koju Jadransko osiguranje nije htjelo isplatiti pa je započeo dugotrajni sudski spor.

IZVORI BLISKI ZADARSKIM OSIGURAVATELJSKIM KRUGOVIMA tvrde da su vlasnici Jadranskog osiguranja htjeli izbjeći plaćanje pravdajući svoju odluku tvrdnjama da je polica osiguranja višestruko vrednija od vrijednosti samog broda. Brod proizveden 1962. u norveškom Bergenu je prema informacijama dostupnim Jadranskom osiguranju, plaćen otprilike 500 tisuća eura, što je nešto više od tri milijuna kuna. Predstavnici Jadranskog osiguranja htjeli su odmah nakon nesreće doći do carinske deklaracije koja bi potvrdila kolika je stvarna vrijednost broda. Tvrdi se da su u roku od 30 minuta otkad je stigao zahtjev iz Jadranskog osiguranja, odvjetnici Jadran tune saznali za zahtjev te zatražili da se Jadranskom osiguranju odbije dati carinska deklaracija. Jadransko osiguranje uspjelo je naknadno doći do računa koji je Jadran tuna platila za taj brod, koji otkriva da je brod plaćen 500 tisuća eura. Tvrdi se da to potvrđuje i financijsko izvješće tvrtke Jadran tuna za 2008., gdje se navodi da je vrijednost broda upravo tolika.

U Jadranskom osiguranju posumnjali su da s policom osiguranja tog broda nešto nije u redu dijelom i zato što je napravljena 2008., u godini potonuća broda. Tvrdi se da je sporni brod prije toga bio osiguran u Croatia osiguranju. U Jadranskom osiguranju smatrali su da je polica zbog nesrazmjera u vrijednosti broda i visine ugovorenog osiguranja, zapravo pravno ništavna. Zato su i odbijali platiti odštetu te se poveo sudski spor.

DILBEROVU ULOGU U TOM SLUČAJU počelo se propitivati nakon što se ispostavilo da sporna polica nije pokrivena reosiguranjem. Policu je zapravo sastavila jedna ženska osoba koja je bila podređena Dilberu, ali je Dilber kao direktor lokalne podružnice Jadranskog osiguranja za nju bio objektivno odgovoran. Izvori bliski Jadranskom osiguranju tvrde da bi se policu osiguranja vjerojatno dovelo u pitanje i prije potonuća broda, da se prišlo postupku reosiguranja. Smatra se da bi reosiguravateljska kuća takvu policu dovela u pitanje, tvrde upućeni poslovni izvori. Isti izvori sumnjaju da je upravo to razlog što se nije pristupilo reosiguranju te da je to i dovelo do toga da Jadransko osiguranje mora isplatiti Jadran tuni 20 milijuna kuna odštete. Dilbera u Jadranskom osiguranju smatraju odgovornim za taj propust, koji je otvorio mogućnost da se Jadran tuna sudskim putem naplati, iako su vjerovali da zbog očitog nesrazmjera između cijene broda i visine police osiguranja, Visoki trgovački sud to neće dopustiti.

MEĐUTIM, NAKON VIŠEGODIŠNJEG SUDOVANJA Visoki trgovački sud odlučio je da Jadransko osiguranje zbog kamata mora isplatiti upravo 20 milijuna kuna. Jadransko osiguranje pokušalo je preko Ustavnog suda odgoditi ovrhu radi isplate tog iznosa, ali je ovrha izvršena. Osiguravateljska kuća prigovarala je zbog teže povrede zakona, tvrdi se da je prijedlog isprva bio prihvaćen, ali da se jedan od šest sudaca malog vijeća Ustavnog suda s time nije složio te je ovrha provedena.

I prije epiloga na Ustavnom sudu odlučeno je da Željko Dilber zbog toga mora napustiti Jadransko osiguranje. Sve se to događalo još u proljeće ove godine. Upućeni izvori tvrde da su vlasnici zbog toga bili pod pritiskom poslovnih krugova bliskih Anti Gotovini. Dilber se otkazu nije protivio, ali je zamolio da se otkaz odgodi do početka kolovoza. Sve je to javnosti predstavljeno kao sporazumni raskid radnog odnosa. Dilber nije jedini koji je zbog tog slučaja morao napustiti Jadransko osiguranje. Vlasnici te osiguravajuće kuće prestali su surađivati i s još nekim osobama koje su bile povezane s tim slučajem, kao i s odvjetnikom koji je vodio sudski spor.

Izvori bliski Dilberu tvrde kako su njegovi suradnici godinama pokušavali uvjeriti vlasnike Jadranskog osiguranja da u ovom slučaju ne stoje dobro te da bi se s vlasnicima Jadran tune trebali nagoditi. Međutim, vlasnici Jadranskog osiguranja sumnjaju da su možda žrtve svjesnog previda svojih zaposlenika. To su zapravo prvo posumnjali lokalna policija i državno odvjetništvo. Tvrdi se da je to dijelom razlog što Jadransko osiguranje nije htjelo platiti izvlačenje broda. Posljednjih tjedana do Nacionala dospjele su i tvrdnje da bi se zbog tog slučaja Dilber mogao suočiti s kaznenom prijavom te da on u tom slučaju ne bi bio jedini osumnjičeni. Izvori bliski Dilberu tvrde su mu upravo iz miljea bivših poslodavaca prijetili kaznenom prijavom.

S DRUGE STRANE, IZVORI BLISKI JADRANSKOM OSIGURANJU tvrde da nikakvu kaznenu prijavu protiv Dilbera ne namjeravaju podnositi. Tvrde da im taj potez ne bi donio nikakvu korist, već možda samo potencijalnu štetu, jer se u lokalnim krugovima ne smatra mudrim otvarati sukobe s miljeom bliskim Anti Gotovini. Isti izvori tvrde da je Dilber kao zaposlenik bio ugodan, ali da je bio zaposlenik skromnijih profesionalnih kapaciteta. Jadransko osiguranje pokušat će slučaj pravno revidirati te potom u slučaju uspjeha tužbom tražiti povrat novca.

Dilber je demantirao da je razlog njegova odlaska upravo taj spor. Priznao je da je bilo problema vezanih uz taj slučaj, ali je izjavio da ne odlazi zbog toga iz Jadranskog osiguranja te da je razlaz sporazuman, što je samo djelomično točno. Dilber se u ovoj situaciji našao pod sumnjom dijelom i zato što se ispostavilo da je sporni brod u vlasništvu Milana Mandića. Naime, i Dilber i Mandić bliski su Anti Gotovini. Gotovina s ovim slučajem nema nikakve veze. U vrijeme spornog događaja bio je u haaškom pritvoru s posve neizvjesnom budućnosti.

NEDJELJNI JUTARNJI LIST OBJAVIO JE DA JE GOTOVINA upravo u partnerstvu s Milanom Mandićem počeo zarađivati svoje prve milijune u uzgoju tune. Gotovina je s Mandićem u siječnju 2013., svega nekoliko tjedana nakon što je pušten iz sedmogodišnjeg pritvora, osnovao vodenu farmu za uzgoj tune. Gotovina je Mandiću prepustio 20-godišnju koncesiju na površinu od 60.000 četvornih metara s kapacitetom za uzgoj 450 tona tune godišnje, kod otoka Vrgade i Gira, nedaleko od Pakoštana, koju mu je dodijelio zadarski župan Stipe Zrilić. Jutarnji list objavio je prošle nedjelje da je Milan Mandić s Gotovinom pripremao taj projekt godinama ranije, još dok je Gotovina bio u haaškom pritvoru, te da je zadarska županija ostala iznenađena kada je svoju koncesiju Gotovina prepustio Mandiću.

ANTE GOTOVINA JE SA ŽELJKOM DILBEROM osnovao tvrtku Adriatik gradnja za plinske instalacije i to uoči plinifikacije zadarskog područja. Prema pisanju Jutarnjeg lista, nositelj projekta, austrijski EVN, za izvođača je izabrao Montmontažu, a ta tvrtka prepustila ga je Adriatik gradnji, koja je posao opet dodijelila podizvođačima. Tvrtka je zapravo samo uzimala svoj postotak i brokerirala isti posao; poslovala je s oscilacijama, a odnedavna se bavi tek poslovnim savjetovanjem. Upravo činjenica da Dilbera i Mandića posredno povezuje prijateljstvo s Antom Gotovinom, pobudila je u slučaju spornog potonuća sumnje da se tu možda radilo o dogovornom djelovanju Dilbera i Mandića te da je riječ o namještenom potonuću s ciljem da se svjesno ošteti osiguravajuća kuća. Upućeni zadarski izvori tvrde da će te sumnje biti teško dokazati, dijelom i zato što su Mandić i Dilber bili jedno vrijeme zbog tog slučaja u zategnutim odnosima. Tvrdi se da je Dilber često vrlo revno branio interese tvrtke za koju radi te da je zato ostao zbog nekolicine klijenata koji su, osiguravajući svoju imovinu, gledali da posredno pomognu i Dilberu kao Gotovininom prijatelju. Međutim, s druge strane, više izvora Nacionalu je naznačilo da taj slučaj zapravo predstavlja tek posljednju u nizu krajnje diskutabilnih epizoda u Dilberovu profesionalnom životu, što bi na koncu moglo početi dovoditi u pitanje i imidž Ante Gotovine, čovjeka čijoj reputaciji Dilber u najvećoj mjeri i može zahvaliti što mu se otvorila prilika da razvija političku karijeru. Pokaže li se da je Dilber zaista bio umiješan u sumnjive aktivnosti u ovom slučaju, politička karijera mogla bi mu biti prilično kratka.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL/PIXSELL
PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.