Spreman sam se okladiti za svoju godišnju plaću u to da su naručitelji ubojstva Ive Pukanića počeli iza sebe čistiti jedine preostale svjedoke koji znaju tko je naručio to ubojstvo. Tako treba gledati i na prošlotjedni naoko iznenadni napad na Roberta Matanića.”

[quote_box_center]

  • Napad na jednog od izvršitelja atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića policija je označila kao pokušaj naručitelja tog brutalnog ubojstva da se počnu rješavati jedinih preostalih svjedoka koji bi ih doveli u vezu s likvidacijom Pukanića i Franjića

[/quote_box_center]

To je za Nacional izjavio visoki policijski dužnosnik, koji će uložiti sav svoj profesionalni autoritet kako bi se do posljednje pojedinosti istražio prošlotjedni napad na Roberta Matanića u lepoglavskom zatvoru. Matanić je brutalni ubojica i jedan od izvršitelja atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića 23. listopada 2008. u središtu Zagreba, na dvorišnom parkiralištu na početku Palmotićeve ulice. Matanić je za ubojstvo Pukanića pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora i kaznu služi u Lepoglavi. Njega je prošlog četvrtka teško ozlijedio Dario Šišaković, koji je također ubojica i u Lepoglavi služi 15-godišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva učiteljice Dijane Ćulibrk, koju je u listopadu 2011. usmrtio iz koristoljublja 40 ju puta ubovši nožem.

Prema informacijama koje su zasad plasirane u javnost, Šišaković i Matanić prošlog su se četvrtka posvađali u zatvorskom dvorištu. Svađa je ubrzo prerasla u fizički obračun, a potom je Šišaković dohvatio uteg i više puta udario njime Matanića u glavu. Udarao ga je dok ga u tome nisu spriječili pravosudni policajci. Matanić je odmah potom izgubio svijest i pao u duboku komu. Ubrzo je odvezen u varaždinsku bolnicu, gdje je operiran. I nakon druge operacije, koja je obavljena u subotu, nalazi se u teškom stanju, navodno s malim izgledima da se ikada probudi iz kome.

Policijski izvor izjavio je za Nacional da bi bilo nedopustivo tom slučaju pristupiti s ikakvim podcjenjivanjem, kao i da bi trebalo istražiti sve kontakte koje je Šišaković u zatvoru imao posljednjih mjeseci i rekonstruirati tko bi mogao biti eventualni naručitelj tog napada. Nacionalov policijski izvor uvjeren je kako bi trebalo istražiti apsolutno sve okolnosti ovog slučaja, a prije svega ispitati potencijalne svjedoke tog događaja. Policiji je otprije poznato da je Matanić iznimno opasan kriminalac, ali i osoba u iznimnoj fizičkoj kondiciji. Zato je načelno teško povjerovati da bi itko u već započetom fizičkom obračunu mogao tako teško ozlijediti Matanića.

Ako Matanić kojim slučajem preživi ovaj napad i uspije se probuditi iz kome, to bi ga moglo motivirati da napokon počne govoriti istinu o naručiteljima atentata na Ivu Pukanića. Matanić je nakon uhićenja u više navrata pokušavao trgovati svojim statusom uoči i tijekom suđenja za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića. Prvi put o naručiteljima atentata progovorio je 29. listopada 2008., svega nekoliko dana nakon tog atentata, točnije, u prvim satima nakon uhićenja, kad je bio u strahu za svoj život. U tim prvim trenucima, dok mu odvjetnici nisu savjetovali da zašuti, Matanić je kao naručitelja spomenuo Stanka Subotića zvanog Cane, osobu koju je Nacional u seriji svojih tekstova označio kao protagonista miljea balkanske duhanske mafije.

Drugi put Matanić je počeo govoriti o mogućim naručiteljima atentata na Ivu Pukanića u prosincu 2008. Potkraj prosinca 2008. zamjenik ravnatelja Uskoka Slobodan Šašić zatražio je od Županijskog suda u Zagrebu hitno dopuštenje za posjet remetinečkom pritvoru. Tražio je dopuštenje da tadašnji ravnatelj Uskoka, a danas glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan ode razgovarati s Robertom Matanićem. Šašić je 22. prosinca 2008. u dopisu koji je uputio sutkinji Erni Dražančić napisao da je tri dana prije od Zvonimira Zebeca, branitelja Roberta Matanića, dobio dopis iz kojega proizlazi da je Matanić spreman govoriti o naručiteljima atentata na Ivu Pukanića. Iz Zebecova podneska upućenog Uskoku proizlazi da je Matanić još od 3. studenoga 2008. u zamjenu za informacije o naručitelju atentata htio trgovati vlastitim statusom, odnosno tražio izuzimanje iz optužnice. U Zebecovu dopisu Uskoku stoji: “Prilikom posljednjeg posjeta branjeniku u pritvoru zatvora Remetinec, branjenik je ovlastio branitelja da zatraži razgovor s ravnateljem Uskoka Dinkom Cvitanom, navodeći kako mu je spreman reći o svojim saznanjima vezanim uz naručitelja kaznenog djela na štetu Ive Pukanića i Nikole Franjića, a koja se djela i njemu neosnovano stavljaju na teret. U tu svrhu napisao je podsjetnik s tezama za razgovor što ga je branitelj ovlašten predati ravnatelju Uskoka i nalazi se u prilogu ovom podnesku. S obzirom na dosadašnji tijek istražnog postupka, kao i s obzirom na dosad iskazanu suradnju s nadležnim tijelima kaznenog progona, kao i informacije koje su pružene od Roberta Matanića, koje su u velikoj mjeri pridonijele toku istrage u pravom smjeru, dakle prema počiniteljima Željku Milovanoviću i Bojanu Guduriću, kao i na njegovu spremnost da oda naručitelja gnusnoga zločina, moli se hitno rješavanje statusa Roberta Matanića u predmetno-kaznenom postupku u smislu prijedloga od 3. studenoga 2008.”

Sutkinja Erna Dražančić žurno je odobrila Cvitanu da razgovara s Robertom Matanićem. Cvitan i Šašić taj su razgovor obavili još istoga dana, 22. prosinca 2008. U tom razgovoru Robert Matanić opširno je govorio o naručiteljima atentata na Ivu Pukanića: “Želim iznijeti svoja saznanja o tome tko su počinitelji i nalogodavci ubojstva Ive Pukanića i Nikole Franjića. Već sam rekao da su počinitelji Željko Milovanović i Bojan Gudurić, a oni su ubojstvo počinili i postupali po nalogu Slobodana Đurovića. To znam iz susreta i druženja sa Slobodanom Đurovićem, koji mi je to rekao, a potom i sa Željkom Milovanovićem i Bojanom Gudurićem. I osim toga, ja sam i nekim drugim kanalima iz Srbije i Crne Gore čuo istovjetne informacije…

Sa Slobodanom Đurovićem našao sam se negdje tijekom ljeta 2008. u tri ili četiri navrata na istom mjestu na kojem smo na kraju i uhićeni. U razgovoru s njim ja sam shvatio da je ubojstvo Ive Pukanića naručeno od Stanka Subotića zvanog Cane te mi je Đurović rekao da bi se Stanko Subotić htio naći sa mnom i da se, među ostalima, i Stanko Subotić želi osvetiti Ivi Pukaniću. Đurović mi je tada rekao da Stanko Subotić nudi nagradu za ubojstvo Ive Pukanića između 300 i 500 tisuća eura, ali da bi Subotić meni svakako dao 500 tisuća eura jer da samo u mene Subotić ima povjerenja i da bi se samo sa mnom pristao sastati. U tom razgovoru Đurović mi je rekao da, ako pristanem preuzeti taj posao, misleći na Pukanićevo ubojstvo, da ću isključivo ja postati nositelj navedenoga i da će ostale izvršitelje otkazati, a pri tome je rekao da su ta druga angažirana dvojica Milovanović i Gudurić. Koliko se sjećam, to je bio drugi sastanak s Đurovićem na istom mjestu, ne mogu se točno sjetiti kad se taj sastanak odigrao, a u svakom slučaju bio je tijekom ljeta, dakle nakon 1. lipnja 2008. U tom razgovoru s Đurovićem ja nisam pristao na njegovu ponudu i odbio sam se vidjeti sa Stankom Subotićem. U to vrijeme ja sam tek došao u Hrvatsku, pitao sam Đurovića zbog čega se to zbiva, odnosno zbog čega toliki pritisak na Ivu Pukanića, pri tome sam mislio i na pokušaj prvog atentata na Ivu Pukanića, a on mi je rekao da se Pukanić zamjerio mnogim ljudima, pa tako i Stanku Subotiću, a isto tako i generalu Vladimiru Zagorcu.

Rekao mi je da je Ivo Pukanić napravio štetu velikih razmjera Stanku Subotiću i da on točno zna koliki su razmjeri te štete te da se Stanko Subotić zavjetovao da će kad-tad doći glave Ivi Pukaniću. Također mi je rekao za generala Zagorca da se ispočetka nisu mogli dogovoriti jer da on ima više zahtjeva, ali da je on također naručio ubojstvo Ive Pukanića. Đurović mi je rekao da je Zagorec svojevremeno kontaktirao s moćnicima iz Srbije i Crne Gore, dakle sa Sretenom Jocićem, Žarkom Pavlovićem, Branom Mićunovićem, Milom Đukanovićem i s njim i da je dogovarao da oni ‘odrade’ ubojstvo Ive Pukanića, ali detalje o tome ne znam. Po riječima Đurovića, Zagorec ili njegovi ljudi odlazili su k njima, dakle izvan Hrvatske na dogovor o ubojstvu Ive Pukanića, ali nisam uspio shvatiti gdje se točno nalazila lokacija njihovog sastanka.”

Matanić je istom prilikom ispričao i da su mu Željko Milovanović i Bojan Gudurić ispričali da je glavni naručitelj Pukanićeva ubojstva netko iz Zagreba, blizak vlasti i blizak Ivi Pukaniću. To je ujedno jedina rečenica u kojoj se spominje mogućnost da je Pukanićevo ubojstvo naručio netko moćan iz Hrvatske. Moguće je da su i njih dvojica mislili na generala Vladimira Zagorca. Djelomice i zbog tog Matanićeva iskaza u Državnom odvjetništvu sumnjaju da je iza ubojstva Ive Pukanića moglo biti više zainteresiranih naručitelja. I u tim raznim Matanićevim verzijama potencijalnog naručivanja Pukanićeva ubojstva s najviše detalja i poprilično uvjerljivo opisuje se mogućnost da je to ubojstvo naručio Stanko Subotić. Tomu u prilog idu i tvrdnje koje su u prosinca 2008. objavljene u Jutarnjem listu, prema kojima je Slobodan Đurović pao na poligrafu kad su ga ispitivali je li s atentatom na Ivu Pukanića povezan Stanko Subotić.

Bilo je još ozbiljnih indicija koje su upućivale na tu mogućnost. U svjetlu svega spomenutoga gotovo je nevjerojatno da nitko od istražitelja nije došao na ideju da se Subotića uopće i pokuša ispitati ima li veze s tim atentatom.

Kako god bilo, izvjesno je da bi Robert Matanić uz Slobodana Đurovića i Željka Milovanovića mogao biti jedini među osuđenima koji može imati saznanja o naručiteljima atentata na Ivu Pukanića.

Visoki policijski izvor i nekoliko pravosudnih izvora potvrdili su za Nacional kako postoji više indicija koje ukazuju na to da je Slobodan Đurović onoga dana kad je zajedno s ostalim osuđenicima uhićen blizu Bajakova zapravo došao iz Srbije na sastanak s Robertom Matanićem kako bi pripremio njegovu likvidaciju zbog njegovih grešaka koje su i dovele policiju na trag izvršiteljima atentata.

Sve opisano pokazuje kako naručitelji atentata doista ne mogu biti posve mirni sve dok su žive osobe koje imaju neposredna saznanja o njihovoj umiješanosti u taj zločin. Suočeni s višedesetljetnim zatvorskim kaznama, ti okorjeli kriminalci mogu postati velik rizik za naručitelje atentata. Matanić je već nekoliko puta pokušao trgovati svojim statusom pa nije isključeno da bi to mogao pokušavati i u budućnosti. Zato je nužno da istražitelji vrlo detaljno istraže okolnosti prošlotjednog napada na Matanića. Pokaže li se da iza tog incidenta stoji nekakav drugi razlog, osim navodno banalne dvorišne svađe, to bi moglo prokrčiti put prema konačnom rasvjetljavanju Pukanićeva ubojstva, što ga je Državno odvjetništvo označilo kao najnasilniji čin od osamostaljenja Hrvatske.

Komentiraj

PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.