″Tužit ću Josipa Manolića. Bio sam žrtva Udbine operativne akcije ’Trs“, izjavio je za Nacional u ponedjeljak ujutro Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a. Nakon punih tjedan dana šutnje, bila je to njegova prva izravna reakcija na tvrdnje da je bio doušnik Udbe, koje je u prošlom broju Nacionala u ekskluzivnom intervjuu iznio Josip Manolić, jedan od glavnih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bivši šef Udbe, ali i bivši hrvatski premijer i u to vrijeme neposredni Karamarkov šef.

[quote_box_center]

  • Nacional otkriva strategiju Karamarkove obrane kojom javnost planira uvjeriti da su Manolićeve tvrdnje neistinite
  • Donosimo i što sve planira iskoristiti kao dokaze koji bi trebali ići u prilog tvrdnjama da je on zapravo bio žrtva

[/quote_box_center]

Karamarko tvrdi da je lažno optužen i oklevetan i da je to Manolić napravio isključivo iz političkih motiva i u predizbornu svrhu. On smatra da ga Manolić želi denuncirati, samo zato što se kao političar zalaže za proeuropske i antitotalitarističke vrijednosti. Karamarko je uvjeren da to Manolić radi za račun starih političkih struktura, poluobavještajnog podzemlja i onih koji se još uvijek nisu distancirali od komunističkog totalitarizma. Misli da Manolićev intervju koji je dao za Nacional predstavlja sovjetsko-staljinistički model optužbe i da je time doveden u poziciju da zbog objeda dokazuje vlastitu nevinost. Karamarko je uvjeren da će na sudu uspjeti dokazati da ga je Manolić oklevetao. Misli da će mu u tomu pomoći svjedoci za koje vjeruje da će na sudu potvrditi iste one informacije koje je on, sa svojim najbližim suradnicima, cijeli prošli tjedan intenzivno prikupljao. A te informacije prema njegovu najdubljem uvjerenju nepobitno dokazuju da je on bio Udbina žrtva, a ne doušnik. Zato Karamarko namjerava zatražiti zaštitu i od drugih nadležnih državnih institucija. Namjerava od njih zatražiti da izvrše uvid u dosje koji je o njemu napravila Služba državne sigurnosti, a koji bi se u najmanju ruku trebao nalaziti u Hrvatskom državnom arhivu, te u arhivi SOA-e. Karamarko misli da će ga sadržaj tog dosjea biti dovoljan da ga obrani od Manolićevih tvrdnji.

Karamarko je sa svojim suradnicima cijeli prošli tjedan intenzivno prikupljao neposredna saznanja o sadržaju svog dosjea u Udbi. On smatra da će sadržaj njegova dosjea otkriti da je on za jugoslavenski politički režim predstavljao opasnost i da je zbog neprijateljskih aktivnosti bio u prethodnoj operativnoj obradi, sa svojim tadašnjim kolegama iz katoličke mladeži okupljenih oko više vjeronaučnih zajednica iz Zagreba. Tvrdi se da se jezgro te katoličke mladeži tada nalazilo pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu i da su se u to vrijeme organizirala redovita okupljanja svih vjeronaučnih zajednica.

Prema tvrdnjama izvora bliskih vrhu HDZ-a, kako bi zaustavili okupljanja i razbili tu grupu, u Udbi su pokrenuli operativnu akciju pod kodnim imenom “Trs”. Tvrdi se da su nalog za tu obradu potpisali Franjo Vugrinec, tadašnji šef zagrebačkog centra SDS-a, ali i Zdravko Mustač, tadašnji šef republičkog SDS-a. Navodno se ime akciji dalo zato što je među istaknutijima u toj grupi bio izvjesni Lozo, pa je akcija nazvana prema inačici njegova imena.

Izvori bliski vrhu HDZ-a tvrde da je akciju vodio peti Odsjek zagrebačkog centra SDS-a, koji se bavio obradom neprijateljskih aktivnosti na zagrebačkom sveučilištu i da je taj odsjek surađivao s trećim koji se bavio neprijateljskim aktivnostima vjerskih zajednica. Tvrdi se da je taj peti odsjek pripadao prvom odjelu SDS-a Zagreb, koji je imao nešto više od pedeset operativaca.

Tvrdi se da je akcija “Trs” otvorena 1981. i to zato što je ta grupa katoličke mladeži te godine otišla na hodočašće u Rim. Hodočašće je ponovljeno i 1982. Grupa iz katoličke mladeži, u kojoj se nalazio i Karamarko, tada se u Rimu pomiješala s grupom ljudi koji su istaknuli hrvatsku zastavu. Izvori bliski vrhu HDZ-a tvrde da se radilo o zastavi koja je imala slične simbole kakve ima i današnja hrvatska zastava, ali koja je tada bila zabranjena. Izvor blizak vrhu HDZ-a tvrdi da je SDS to doznao zahvaljujući ženskoj osobi koja se infiltrirala u grupu katoličke mladeži, u kojoj se nalazio i Karamarko. Zahvaljujući njenoj dojavi došlo je do iniciranja akcije “Trs”.

Zbog toga je, prema tvrdnjama izvora bliskih vrhu HDZ-a, Karamarko bio obuhvaćen prethodnom operativnom obradom u akciji u kojoj je istraženo između deset i trideset ljudi. Izvori bliski vrhu HDZ-a tvrde da se Karamarka i njegove kolege planiralo kazneno goniti, kako bi se spriječilo daljnje širenje katoličke mladeži.

Izvor blizak vrhu HDZ-a tvrdi da Karamarko zna koju je to žensku osobu Udba infiltrirala u grupu katoličke mladeži kojoj je i on pripadao. Isti izvor tvrdi da šef HDZ-a zna i identitet ženske osobe koja je nad njime provodila obradu unutar SDS-a. U okviru te obrade Karamarka je dva puta ispitivao jedan drugi operativac iz Petog odsjeka zagrebačkog SDS-a. Izvor blizak vrhu HDZ-a tvrdi je njegova ispitivača interesiralo zašto je Karamarko pokazivao interes prema temama koje su tada bile strogo zabranjene, poput onih o žrtvama komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. Karamarkov dosje trebao bi otkriti kako je on tada govorio da ga te teme interesiraju isključivo zato što studira povijest.

Bivši šef Udbe FOTO: Nacional
Bivši šef Udbe
FOTO: Nacional

Izvori bliski vrhu HDZ-a tvrde da Karamarko identitete tih osoba ne želi javno otkrivati, jer nikoga od njih ne želi kompromitirati. Kao krunski dokaz da Karamarko nije bio doušnik Udbe trebala bi poslužiti službena zabilješka koja bi se trebala nalaziti u njegovu dosjeu SDS-a. Tvrdi se da u toj službenoj zabilješci stoji da se od “Karamarka ništa ne može dobiti”, što bi značilo da je on odbijao suradnju.

Prema tvrdnjama izvora bliskih vrhu HDZ-a, Karamarkovi problemi s Udbom doveli su do toga da mu je 24. veljače 1984. oduzeta putovnica. Tvrdi se da predmet nosi naziv „Karamarko Tomislav – oduzimanje pasoša“. U policijskom upisniku iz tog vremena slučaj bi trebao biti zaveden pod rednim brojem 951. To bi također trebalo poslužiti kao dokaz da je Karamarko za Udbu predstavljao opasnost, a ne doušnika.

Karamarko je uvjeren da će mu u prilog pobijanju Manolićevih tvrdnji da je bio doušnik Udbe ići i još neke okolnosti. Izvori bliski HDZ-u tvrde da je Udba svakog svog suradnika strogo zavodila u sustav suradničke mreže, da je svaki suradnik imao svog operativca koji ga je držao na vezi, te da su operativci nakon svakog susreta sa suradnikom o sadržaju razgovora pisali izvještaj i slali ga nadređenima. Isti izvori tvrde da je Udba do 1990. sve dosjee pohranila na mikrofilmove i da se zna gdje se oni danas mogu pronaći. Tvrdi se da je po izravnom nalogu Franje Tuđmana i hrvatska obavještajna služba nastavila s istom praksom, kako bi se spriječili pokušaji brisanja ili nadopisivanja na popise suradnika, ili lažne optužbe.

Sve je navedeno, prema tvrdnjama izvora bliskih HDZ-u, nepobitna istina. Isti izvori tvrde da je Karamarko cijeli tjedan šutio o toj temi, samo zato što je ponovo istraživao sve okolnosti te etape u životu koja je za njega davno završena. U prilog tim tvrdnjama trebala bi navodno uskoro javno progovoriti i dva neposredna svjedoka tih zbivanja. Isti izvori tvrde da se Karamarko do proteklog tjedna nikada nije neposredno interesirao, niti tražio na uvid Udbin dosje koji o njemu postoji u arhivima.

I više drugih izvora za Nacional je ispričalo da bi veći dio navedenoga mogao biti točan, ali da sve to ne mora ujedno značiti da su Manolićeve tvrdnje netočne. Ti izvori navode da postoji još jedan neispričani dio priče koja se iz tog vremena povezuje s Karamarkom.

Prema tvrdnjama tih izvora, Karamarko je u to vrijeme upao u probleme i zbog još nečega. Tvrdi se da je već u to vrijeme bio blizak Željku Malnaru, poznatom hrvatskom pustolovu, novinaru i kolumnisti koji je preminuo 9. srpnja 2013. Obojica su u to vrijeme stanovali u istom dijelu Zagreba. Njihovi su se kontakti nastavili i dugo godina nakon toga, što se vidi i po sudskom registru, gdje su se obojica pojavili u upravi tvrtke Soboli. Isti izvori tvrde da su se neki Malnarovi prijatelji iz kvarta tijekom 80-ih bavili sitnim kriminalom i krađama. Isti izvori tvrde da su jedan dio tih ukradenih kazetofona i ostale tehničke robe skrivali kod Karamarka. To je navodno doznala policija i kasnije upotrijebila protiv njega, kako bi ga ucijenila i počela koristiti kao doušnika Udbe, koji im je dojavljivao svoja saznanja o tomu što se događa u miljeu koji okružuje Malnara, u grupi katoličke mladeži te u Karamarkovu zavičaju. “Ucijenili su ga. Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalcima”, izjavio je prošli tjedan za Nacional Manolić. Tvrdi se da je Karamarka na vezi držala ista ona osoba koja ga je dva puta ispitivala u okviru tzv. prethodne obrade. Identitet te osobe poznat je i Karamarku i redakciji Nacionala. Izvori bliski Karamarku sve te tvrdnje karakteriziraju kao bezobzirna podmetanja koja će se lako demantirati.

Više puta se i ranije pisalo o toj epizodi iz Karamarkove prošlosti, ali uglavnom na marginalnim medijskim platformama, pa to nije izazvalo pretjeranu javnu pozornost. Međutim, Manolićeve izjave dale su i tomu jednu drugačiju dimenziju. Tvrdi se da je upravo te informacije za potrebe svoje predizborne kampanje za predsjedničku funkciju u HDZ-u pokušao iskoristiti Darko Milinović. U kritičnim dijelovima te kampanje pojavili su se pamfleti sa spomenutim tvrdnjama, nešto od njih preneseno je opet u nekim marginalnim medijima, a na specifičan način Milinović je i javno kritizirao Karamarka.

Šestog svibnja 2012. on je u svom obraćanju javnosti rekao da će se u kampanji baviti istinom i izjavio da je Karamarko omogućio kriminalizaciju HDZ-a. “Za njega je istina prljava kampanja, a za mene ono na što traži odgovor članstvo HDZ-a, ali i hrvatska javnost. Karamarko je izvršio tri udara na HDZ. Prvi je bio izdaja HDZ-a s Josipom Manolićem, drugi izdaja HDZ-a s Mesićem, a treći možda i najbitniji je taj da nijedna krađa niti afera nije otkrivena dok međunarodna zajednica to nije ultimativno zatražila.”

Nije primijećeno da je Karamarko te tvrdnje adekvatno komentirao.

I proteklog tjedna pozornost javnosti počelo je izazivati to što je Karamarko uporno odbijao komentirati Manolićeve tvrdnje iznesene u Nacionalu, što se u brojnim elektroničkim medijima počelo tumačiti kao njegov strah od Manolića i nedostatak argumenata s kojima bi mu se suprotstavio. Izvori bliski HDZ-u tvrde da je Karamarko istodobno nastojao tu priču držati podalje od značajnijeg medijskog interesa. Neki Karamarkovi suradnici tako su bili u intenzivnim kontaktima s brojnim novinarima, apelirajući na njih da se tom temom ne bave dok ne čuju što će o tomu reći Karamarko. A on je danima šutio, što je stvaralo dojam da tu temu želi izbjeći. S druge strane, Manolić je ustrajao na istinitosti vlastitih tvrdnji. On je za Nacional tijekom proteklog tjedna tu situaciju dodatno komentirao ovako: “Tvrdnje da se radi o lažima izrečenim u predizborne svrhe, ili pak zbog suđenja Josipu Perkoviću u Njemačkoj, smiješne su. To sam izjavio ponukan njegovim manifestom protiv ‘crvenih vragova’. Može me slobodno tužiti. Ako me tuži, Karamarko će na sudu pod prisegom morati ponoviti svoje tvrdnje, a siguran sam da mu je poznata definicija krivokletstva, odnosno davanja lažnog iskaza. Zato me baš interesira što bi i kako, usudi li se ondje pojaviti, Karamarko mogao reći na sudu.” Sve to pokazuje da bi se o ovoj temi uskoro mogla pojaviti i neka dodatna otkrića koja će nastaviti intrigirati hrvatsku javnost.

 

Komentiraj