U JEKU TEŠKE GOSPODARSKE KRIZE dolazak londonskog prekupca Martina Kayea, koji otkupljuje stare satove i nakit radi restauracije i preprodaje, izazvao je gužvu u Zagrebu koji nema razvijeno tržište za kolekcionarske vrijednosti

Martin Kaye londonski je prekupac i preprodavač koji putuje po svijetu u potrazi za vrijednim satovima i nakitom koje bi mogao otkupiti od vlasnika i ponuditi ih kolekcionarima. Njegov prošlotjedni kratki posjet Zagrebu prošao je u medijima gotovo nezapaženo, no pred vratima njegova priručnog ureda u hotelu Esplanade dugo se čekalo na red. Sličnu je gužvu imao u Grčkoj, po svemu sudeći zbog tamošnje teške ekonomske situacije, u Egiptu su mu također dolazile stotine ljudi, a Mexico City oduševio ga je velikim brojem zalagaonica.

Kaye se predstavlja kao trgovac i kolekcionar. Zapravo se radi o osobi koja želi što jeftinije doći do potencijalno vrijednih predmeta, kako bi na njima unosno zaradio. Pri tom obilazi društva koja su u krizi, bez razvijenog tržišta za predmete koji ga zanimaju. I kad mu se ukaže prilika, zarađuje na ljudima koji su zbog teške ekonomske situacije u kojoj se nalaze odlučili da će prodati dio obiteljskog naslijeđa, ili neki drugi vrijedni predmet koji posjeduju. Svoj dolazak i namjere najavio je plaćenim oglasom u novinama. Ambijent zagrebačkog hotela Esplanade i nešto novca uloženog u najavni oglas trebali su poslužiti kao kulisa koja ga predstavlja kao ozbiljnog poslovnog čovjeka.

BESPLATNA PROCJENA I MOGUĆI OTKUP na licu mjesta primamljiva su ponuda za svakog tko posjeduje kakav vrijedan sat ili komad nakita. Internetska stranica Martin Kaye Roadshow otkriva kako se tvrtka bavi i restauracijom, dok je u pozamašnom katalogu prikazan priličan broj satova koje otkupljuju, kako tvrde na stranici, po najvišoj mogućoj cijeni. Naravno, koja otvara mogućnost dodatne zarade.

U Hrvatskoj je Kaye uspio privući velik broj ljudi, što posredno ocrtava teško ekonomsko stanje u zemlji. Nacionalova ekipa provjerila je kako je Kaye procjenjivao predmete koje su mu donosili brojni hrvatski građani. Što je u Hrvatskoj pronašao, koliko mu je ljudi došlo sa svojim vrijednostima i kako ih je procijenio te kako uopće izgleda takva trgovina saznali smo u dvorani hotela Esplanade, gdje je Kaye smjestio svoj privremeni ured.

Dočekala nas je ljubazna asistentica koja je po potrebi i prevodila. Ona je bilježila koje su predmete ljudi donijeli i svakom je dala redni broj. Već oko 11 sati prostorija u kojoj su ljudi čekali bila je puna, a slobodne stolice su nestale.

VEĆINOM SU PREDMETE DONOSILE OSOBE starije dobi koje nisu željele da im se ime pojavi u novinama. Došli su, kažu, zbog stručne procjene blaga koje je obitelj skupljala možda i generacijama. Nisu svi zainteresirani za prodaju i većina je skeptična koliko će procjena biti realna. Ipak, kupca koji je spreman platiti za predmet kolekcionarske vrijednosti nije lako pronaći. Mnoga obiteljska blaga posljednjih godina rasprodana su ispod cijene jer ljudi, pritisnuti krizom, nisu mogli čekati bolju ponudu.

  • VLASNIKU DŽEPNOG SATA koji je tvrdio da je ranije procijenjen na 800 eura, Kaye je rekao da je bezvrijedan, a ni drugima nije nudio više od par stotina eura

Procjena “obiteljskog srebra” u Hrvatskoj inače je prilično zahtjevna misija. Vrijednost se mjeri samo u gramima ili karatima, a za majstorske rukotvorine i tehnološke inovacije u mehaničkom mehanizmu sata malo je interesa. Vrhunski obrađen komad nakita tako u radnjama za otkup ne vrijedi više od zubnog zlata. Urari koji znaju prepoznati vrhunski rad u pravilu nemaju novac za otkup ni kupce kojima bi takav sat mogli ponuditi.

Brojne osobe u Hrvatskoj itekako vode računa o tome kakav sat nose na zapešću. Sat se smatra statusnim simbolom koji pokazuje što osoba može priuštiti, kakav ima ukus te ponekad i kakav materijalni status ima pojedinac koji ga nosi. Za razliku od nekih drugih vrijednosti koje posjeduju, sat je uvijek doslovno na ruci i uz osobu kojoj je važno tako se istaći. On je dio nečije osobnosti, odraz društvenog statusa koji se želi projicirati, ali ponekad i put u brojne probleme kada društveni status nema pokriće u prijavljenim primanjima. Upravo su satovi čije podrijetlo nikad nije mogao objasniti, što je Nacional detaljno istaknuo i objavio, označili početak ozbiljnih problema u političkoj karijeri bivšeg premijera Ive Sanadera. Satovi su i Kayeova specijalnost, ali za razliku od aukcijskih kuća, njegov “roadshow” nudi otkup na licu mjesta.

Ljudi u čekaonici hotela Esplanade bili su zabrinuti da bi ih Kaye mogao iskoristiti. Razina životnog standarda na ovim prostorima tradicionalno je takva da većina satova koje očevi ostavljaju sinovima ima više sentimentalnu, nego stvarnu materijalnu vrijednost. Mnogi koji su u Esplanadu došli procijeniti svoj sat vraćali su se zato u čekaonicu razočarani ili namrgođeni, poput vlasnika džepnog sata za koji je Kaye rekao da je bezvrijedan.

“A nudili su mi za njega 800 eura. Evo, uščuvan je, jako star i još uvijek radi”, pokazivao je okupljenima razočarani vlasnik dok su oni suosjećajno kimali glavama. Nikome još nije ponuđen iznos veći od nekoliko stotina eura, komentirali su međusobno dok su u krilu čuvali svoje dragocjenosti.

“Došao je ovdje iskoristiti priliku”, govorila je većina ljudi u dvorani koja je ipak ugodnija od drugih mjesta na kojima se u Zagrebu može prodavati obiteljsko naslijeđe. To su preprodavači koji rade isto što i Kaye, ali s još tanjim budžetom. Svoju “lovinu” inače nose na procjenu i prodaju izvan hrvatskih granica. Sugovornici Nacionala tvrde da im je najčešće odredište Njemačka. Jedan se među njima pohvalio da u ruksaku ima osam satova. Drugi, koji je već saznao da mu satovi ne vrijede, ostao je pričekati s njim. Znaju se od ranije i zabavljaju šalama o tome kako će valjda skupiti za pivo.

MEĐU ONIMA OD KOJIH JE KAYE NASTOJAO nešto zaraditi bile su bake i djedovi, gospođe koje u mirovini teško održavaju životni standard na koji su navikle i brojni drugi ljudi koje je teško zamisliti kako iza zatamnjenih izloga, oblijepljenih trakama s reklamom za otkup zlata, na priručni pult izlažu svoje uspomene, s malo nade da će za njih dobiti više nego što je pokazala vaga.

Tako su mnogi u dvoranu hotela Esplanade donijeli predmete koje su sačuvali od rasprodaje. Predmete čija je vrijednost u očima vlasnika možda i precijenjena, za koje će sigurno dobiti iznos manji od onog koji se može dobiti na europskom tržištu, no još uvijek veći nego kada bi sami tražili kupca, i što je još važnije – isplata će biti brža.

  • IZNOS KOJI NUDI KAYE MANJI JE od onog koji se može dobiti na europskom tržištu, no još uvijek je veći od onog što bi vlasnici dobili u radnjama za otkup zlata ili u urara

Bračni par koji je stigao prvi nije očekivao da će dobiti fer ponudu. Oni već imaju neke procjene i po struci su zlatari. Kod Kayea su se zadržali nešto duže pa se nagađalo kako ipak pregovaraju o prodaji. Na pitanje zbog čega su došli ako ne vjeruju da će dobiti dovoljno dobru procjenu, neki su odgovorili kako je dobro imati više stručnih mišljenja, dok su drugi priznali kako je inače teško prodati takve vrijednosti jer ih u Hrvatskoj nitko ne otkupljuje.

Kad su konačno izišli, nisu bili zadovoljni procjenom prstena. Kaye je smatrao kako je njegova jedina vrijednost dragi kamen i da je sam prsten bezvrijedan. Neke su komade ipak prodali. Na stolu ispred Kayea još je papirić ispisan ciframa.

“Pronašao sam nekoliko zanimljivih stvari, ali nisam očekivao ovakvu navalu. Imam strašnu glavobolju. Radim sam, a jučer nismo cijeli dan imali niti minutu pauze da stignemo barem popiti kavu”, hinio je trgovac da je iznenađen, ali plaćenim oglasom zasigurno nije htio privući mali broj ljudi. Iako su putovanja na kojima traži vrijedne predmete njegov posao već 30 godina, prvi put je došao u Hrvatsku. “Ranije nisam dolazio jer Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali sada ćemo dolaziti redovno. Bio sam u Zagrebu prije dva tjedna da malo ispitam teren i iznenadio sam se kad sam shvatio da ne postoje antikvarijati ni tržište za kolekcionarske vrijednosti. Ovdje takve stvari zapravo nitko ne otkupljuje”, govori Kaye zadovoljan novim tržištem gdje zasad nema sličnu konkurenciju. Tako je sat marke IWC koji smo donijeli procijenio na 500 do 800 eura.

“Ovo je mehanički sat vrlo dobre marke i traženi kolekcionarski model jer ima dobar mehanizam. No, kolekcionarima je mjerilo vrijednosti i limitirana serija, inovativni satni mehanizam u ograničenom broju primjeraka, a ovaj sat se i danas proizvodi”, objašnjavao je Kaye dok je prevrtao sat u rukama i skidao mu remen da bi vidio poklopac. Tu je gravura s posvetom tvrtke koja je taj sat prije 45 godina darovala svojem zaposleniku pred odlazak u mirovinu. “Gravuru bi svaki kolekcionar želio skinuti, a brušenje stanjuje poklopac kućišta. To mu također umanjuje cijenu”, rekao je Kaye pa smo zaključili kako treba pričekati još koje desetljeće da bi sat postigao cijenu veću od nekoliko stotina eura. Za to vrijeme trebalo bi ga i servisirati svakih tri do pet godina, a samo čišćenje stoji od 200 do 300 eura. Održavanje obiteljskog blaga tako je, ispada, također investicija koja zahtijeva životni standard nedostupan velikoj većini stanovnika Hrvatske.

ZADOVOLJNI OTKRIĆEM KAKO USPOMENA koju smo donijeli ima kolekcionarsku vrijednost koja će se jednog dana možda i isplatiti nekim dalekim nasljednicima, izašli smo na druga vrata. Diskretno smo izbjegli pitanja i komentare onih koji su još uvijek čekali na red. Možda su i drugi prije nas, zadovoljni procjenom, izabrali vrata prema izlazu koji zaobilazi ljude sa suvišnim i znatiželjnim pitanjima o vrijednosti otkrivenog obiteljskog blaga. Kaye je vjerojatno prvi među sličnim kolekcionarima i prekupcima koji će pohrliti u Hrvatsku vođeni željom za zaradom. Možda će nove obiteljske generacije ostavštinu moći i bolje unovčiti ako njihovi preci danas točno procijene što vrijedi čuvati i ako će u budućnosti postojati za to zainteresirano tržište. Međutim, u današnjem kontekstu, prošlotjedni veliki broj ljudi koji su došli trgovati sa slabo poznatim engleskim prekupcem prvenstveno govori o teškom gospodarskom stanju stanovništva unutar najmlađe članice EU-a.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja i Martin Kaye Roadshow
PODIJELI
Tiskanim novinarstvom bavi se posljednjih 20 godina od gradske rubrike Večernjeg lista do Nacionala u kojem je pisala od 2000. do 2008. s kraćim izletima u estradno novinarstvo i modu. Stalni suradnik strukovnog glasila Hrvatskog novinarskog društva Novinar i alumni Balkanske istraživačke novinarske mreže od 2013. Područje interesa ostalo je široko, ali se u posljednje vrijeme fokusiralo se na medije i medijske politike, civilno društvo i građanske inicijative.