Prigodnim program ”Da se ne zaboravi ” u četvrtak se u Dubrovniku obilježava 24. godišnjica početka srbo-crnogorske agresije na taj grad i jug Hrvatske u Domovinskom ratu, 1. listopada 1991.

Program “Da se ne zaboravi” počinje u 9 ujutro polaganjem vijenaca na gradskom groblju Boninovo, nastavlja se prigodnim programom učenika osnovnih škola u 10 sati u crkvi Male braće, u 12 sati je polaganje vijenaca uz molitvu na brdu Srđ, dok je u 17 sati spuštanje vijenca u more za poginule na moru s broda Tirena iz luke Gruž.

Svečana sveta misa za sve poginule u Domovinskom ratu služit će se u crkvi Male braće u 19 sati.

Prvi dan listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore točno u 6 sati ujutro napali su dubrovačko područje i jug Hrvatske od Prevlake do doline Neretve, s kopna, iz mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa, te pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Na crtama obrane dugim više od 200 kilometara, brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili suprotstavilo se 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.

Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a želeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu agresori su tada zrakoplovima raketirali zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza.

Na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ te Mokošicu pale su prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja.

O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana.

Srbocrnogorske postrojbe zauzele su 5. listopada Konavle, a na zapadu su ušle u Slano te Dubrovniku presjekle i posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Hrvatske. Krajem listopada agresorske postrojbe izbile su na same prilaze gradu u kojem je bez struje, vode i redovite opskrbe hranom ostalo oko 50.000 ljudi.

Hrabri dubrovački branitelji uspjeli su spriječiti ulazak srbocrnogorskih postrojba u grad te su učvrstili crtu obrane.

U studenome i prosincu Dubrovnik je pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. Tako je u napadima od 8. do 14. studenoga i 6. prosinca na uže gradsko područje palo više od 5000 topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od 600 ih je palo na povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tijekom agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.

Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.