Nacional i BIRN zajedno promiču istraživačko novinarstvo – Članak je nastao u okviru programa Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, uz podršku ERSTE Foundationa i Open Society Foundations, u suradnji s Balkan Investigative Reporting Networkom

Saga o dugo odlaganom otvaranju muzeja suvremene umjetnosti odraz je brojnih problema s kojima se Grčka suočava, a ni situacija u Srbiji nije ništa bolja

Jednog sunčanog dana u rujnu 2013. godine, Atenjani su bili iznenađeni i zatečeni uklanjanjem skela i otkrivanjem fasade novog grčkog muzeja suvremene umjetnosti. Završetak dugotrajne rekonstrukcije zgrade pivovare iz pedesetih godina unio je dašak optimizma u zemlju koja je već treću godinu zaredom sprovodila veoma stroge mjere štednje.

Ipak, nade da će muzej uskoro otvoriti vrata publici pokazale su se kao preuranjene. Prema prvim planovima, projekt je trebao biti završen 2004., u godini održavanja Olimpijskih igara u Ateni. Nakon toga rokovi su više puta pomicani i probijani, utrošeno je oko 35 milijuna eura europskih i grčkih sredstava, ali u prostranim bijelim interijerima iza fasade od kamena i stakla i dalje nema izloženih umjetničkih radova.

U POVIJESTI NACIONALNOG MUZEJA suvremene umjetnosti odražavaju se mnogi elementi aktualne ekonomske i političke krize u Grčkoj – kaotično raspolaganje sredstvima iz javnih fondova i novcem Europske unije, politički obrati i iskušenja, javne ličnosti veće od života, pravne bitke i kontroverzni poslovi javno-privatnog sektora.

Vangelis Stilianidis, arhitekt koji vodi projekt, žali se na “nesposobnost grčke države da bilo što započeto privede kraju”. U svom uredu u centru Atene pali cigaretu i opisuje praznu zgradu kao još jednu “gradsku kuću duhova”. Zgradi će uskoro biti potrebna nova rekonstrukcija jer dugo stoji prazna i ne održava se, kaže Stilianidis. Za to najviše krivi članove upravnog odbora muzeja i političare. Tijekom godina projekt je prošao kroz ruke osam grčkih vlada i desetak ministara kulture.

“Da je bilo političke volje, muzej bi dosad bio otvoren”, kaže on.

Bila sam u prilici da muzejsku dramu pratim kao promatračica i sudionica. Pišući o zbivanjima u kulturi za jedan od najvećih grčkih dnevnika, napisala sam mnogo tekstova o muzeju. Onda sam u studenom 2012. angažirana da radim na izradi strategije javnih komunikacija povodom otvaranja. Ugovor mi je istekao krajem 2014., ali muzej i dalje nije bio otvoren. Kao glavni razlog što muzej još ne radi, iako su od završetka radova prošle dvije godine, navodi se nedostatak novca. Međutim, Balkanska istraživačka mreža BIRN otkrila je da je muzej imao na raspolaganju milijune eura, ali zbog pravnih, političkih i birokratskih problema ta sredstva nisu mogla biti iskorištena.

U Grčkoj se već desetljećima debatira o nacionalnom muzeju suvremene umetnosti. Muzej – danas svima poznat po skraćenom imenu EMST – osnovan je zakonom usvojenim 1997., ali do imenovanja prve direktorice Ane Kafeci u siječnju 2000. postojao je samo na papiru.

Ana Kafeci, poznata kustosica koja je započela karijeru u Nacionalnoj galeriji Grčke 1983., organizirala je prve velike izložbe grčke i međunarodne suvremene umjetnosti u Ateni devedesetih. Ova odvažna i beskompromisna šezdesetogodišnjakinja bila je pokretačka sila iza odluke da se muzej smjesti u prestižnu, ali ruiniranu zgradu nazvanu Fiks, po pivovari koja se tu nekada nalazila. Ubrzo poslije imenovanja Ana Kafeci, koja se zbog oboljenja mišića kreće uz pomoć kolica, ušla je u zgradu i “okupirala” dio prizemlja ne tražeći odobrenje.

  • POLITIČARI povezani s projektom optuživali su jedni druge da su pokušavali utjecati na ishod tendera radi vlastite ekonomske koristi ili koristi svojih saveznika

“NISAM IMALA NIŠTA. Samo ured u ruiniranoj zgradi. Otok reda u moru kaosa. Svaki put kad bi pala kiša, tresla bih se od straha, jer je tavanica prokišnjavala i postojala je opasnost da voda ošteti radove”, prisjeća se dok sjedimo u njenoj kući na obali mora u blizini Atene, reklo bi se uz izvjesnu nostalgiju, što nije neobično jer taj tegobni početak bio je doba nevinosti. Kafeci nije znala što je čeka.

Zgrada u Aveniji Andrea Sigroua u blizini Akropole stajala je napuštena i ruinirana više od dva desetljeća – kao otvorena rana u srcu grada. Dugih ravnih linija, s prizemljem obloženim staklom, ova zgrada iz 1957., koju je projektirao poznati arhitekt Takis Zenotos, jedan je od najboljih primjera poslijeratne industrijske arhitekture u Grčkoj.

S polusrušenom zgradom, bez kustosa i bez kolekcije, otvaranje muzeja izgledalo je kao san koji se mora odložiti za daleku budućnost. Ali Ana Kafeci nije odustajala. Uredila je izložbeni prostor od 1800 četvornih metara i odmah počela izlagati djela grčke i svjetske suvremene umjetnosti.

Započela je prikupljati radove za stalni postav i organizirala obrazovne programe. Zbirka danas ima više od 1000 djela grčkih i stranih umjetnika, uključujući autore kao što su Bill Viola, Mona Hatoum, Wolfgang Laib, Kendell Geers, Shirin Neshat, Gary Hill, Nan Goldin i Spencer Tunick. Ali muzejska zbirka nikada nije prikazana u cijelosti.

Muzej je iseljen iz zgrade 2003. da bi mogla započeti rekonstrukcija. Sljedećih 11 godina selio se iz jednog prostora u drugi. U prosincu 2014. obustavljeno je čak i izlaganje u takvim prostorima.

“Napravila sam muzej i zbirku suvremene umjetnosti. Pokazala sam da je i nemoguće moguće. Da možete ponuditi nešto čak i kad nemate ništa. Muzej ne zaslužuje takav kraj”, rekla je Ana Kafeci blago povišenim tonom.

RADOVI NA REKONSTRUKCIJI zgrade dobro su počeli. Imenovan je menadžer projekta i izabrano arhitektonsko rješenje na međunarodnom natječaju pod pokroviteljstvom 3SK Stilianidis, jedne od najvećih arhitektonskih firmi u Ateni. Onda je nastupio zastoj. Grčka je u proljeće 2004. izabrala novu vladu, što je dovelo do promjena na čelu ministarstva kulture. Prošlo je još 18 mjeseci prije nego što je međunarodni tender za rekonstrukciju zgrade naposljetku raspisan. U lipnju 2006. posao je dodijeljen kompaniji Bioter SA, građevinskoj firmi koja je već radila velike projekte kao što je izgradnja aneksa privatnog muzeja Benaki u Ateni. Njihova ponuda u iznosu od 24,43 milijuna eura bila je najpovoljnija – 31 posto niža od procjene vrijednosti poslova koju je dao menadžer projekta.

Sljedeći zastoj nastao je kad se trećeplasirana kompanija na tenderu Aktor SA, jedna od najvećih građevinskih firmi u Grčkoj, žalila na odluku tenderske komisije grčkim sudovima i Europskoj komisiji. Žalba je odbačena u lipnju 2007. i kompanija Bioter potpisala je ugovor na ceremoniji upriličenoj u zgradi Fiks. Ugovor je predviđao završetak radova za dvije godine – do lipnja 2009.

Međutim, u sljedeće dvije godine, prema podacima upravnog odbora muzeja, završeno je manje od 10 posto planiranih radova pa je odbor poništio ugovor – što se u javnom sektoru u Grčkoj veoma rijetko događa. Kada je dobila posao, kompanija Bioter dostavila je garancije nekolicini banaka kojima se one praktički obavezuju isplatiti velike odštete u slučaju da ugovaratelj ne ispuni svoje obaveze.

Prema podacima iz tužbe koju je kompanija podnijela protiv upravnog odbora muzeja, najveći iznos garancije osigurala je Piraeus banka – gotovo 9,16 milijuna eura.

PO OTVARANJU sudskog postupka sredstva su deponirana na račun u korist muzeja. Krajem 2014. ukupan iznos garancija i pripisanih kamata premašivao je 13 milijuna eura, tvrde predstavnici muzeja.

Ali muzej ne može koristiti ta sredstva dok se ne završi spor s kompanijom Bioter. Kompanija je na sudu tvrdila da su problemi nastali zato što izvođačke studije za planirane radove nisu odgovarale stanju na terenu. Na primjer, kompanija je neplanirano utrošila 14 mjeseci na uklanjanje azbesta, navodi se u tužbi. U svibnju 2015. sud je odbacio tužbu, ali kompanija će se vjerojatno žaliti Vrhovnom sudu.

Nikos Kalogeras, bivši predsjednik upravnog odbora muzeja i profesor arhitekture, sažeo je ironiju te situacije u jednu rečenicu: “Milijuni leže na računu muzeja koji nema ni pare.”

Kalogeras je također nezadovoljan kompanijom kojoj je dodijeljeno vođenje projekta, Helinotehniki SA, koja nije odredila fiksnu cijenu za svoje usluge. Kalogeras smatra da kompanija ima potrebne kvalifikacije za obavljanje posla, ali dodaje da “iznosi naknada nisu jasno utvrđeni”.

Lina Menodini, koja je zauzimala visoke pozicije u ministarstvu kulture i direktno je sudjelovala u epopeji novog muzeja, kaže da je ugovor kompanije Helinotehniki “skandalozan” te da kompanija dostavlja državi fakture za radove koje je svojevoljno proglasila potrebnima.

“Stalno nešto traže. To što ugovor dopušta menadžeru projekta, firmi Helinotehniki, da zahtijeva dodatna sredstva, to je neozbiljno”, kaže ona.

Predstavnik firme Helinotehniki izjavio je za BIRN da im ugovor ne dopušta govoriti o poslovima koje obavljaju za muzej, i dodao: “Sve ugovore s muzejom, uključujući i ugovor naše kompanije, odobrila je grčka država (grčki Vrhovni sud za reviziju i drugi) i potpuno su zakoniti.”

  • GRČKI MINISTAR KULTURE potvrdio je da se budžet mora povećati s 400.000 na nekoliko milijuna eura da bi se muzej otvorio. Ali političari ne žure s novcem zbog teške financijske situacije

Tijekom proteklih godina mnoge javne ličnosti sudjelovale su u drami ovog muzeja. Jedna od njih je Sofia Stajkou, članica upravnog odbora muzeja od 2006. do 2014., kojim je u dva navrata i predsjedala, ukupno tri godine. Sofia Stajkou je na čelu kulturne fondacije Piraeus banke. Ona je također supruga predsjednika banke Mihaela Salasa. Neki od bivših članova upravnog odbora i predstavnika muzeja ukazivali su na mogući sukob interesa, imajući u vidu spor muzeja s kompanijom Bioter oko iznosa garancija koje Piraeus banka i druge banke trebaju isplatiti.

Prema navodima suda, na ročištu održanom u siječnju 2010., predstavnici Piraeus banke podržali su Bioter u tužbi protiv muzeja i potvrdili da je banka zainteresirana strana u procesu jer je dužna isplatiti iznos garancije ako građevinska firma izgubi spor. Kada smo zatražili komentar, predstavnici Piraeus banke odgovorili su da “banka ne može davati informacije o bankarskim poslovima jer je obavezana bankarskom tajnom”. Sofia Stajkou odbila je poziv na intervju za potrebe ovog članka. Ali Lina Mendoni, koja je provela dva mandata na mjestu generalnog tajnika ministarstva kulture, odbacuje sve sumnje i optužbe na njen račun.

“Nema otvorenih etičkih pitanja ili sukoba interesa. Gospodin Salas nije vlasnik banke. Bankom upravljaju dioničari. Salas ne može raditi što mu se prohtije, gospođa Stajkou još manje”, kaže Lina Mendoni i nastavlja: “Kao predsjednica kulturne fondacije banke možda je bila previše aktivna na polju umjetnosti, zbog čega neki postavljaju pitanja o iskrenosti njezina interesa za grčke muzeje.”

Sofia Stajkou ulazila je u sukobe s drugim članovima upravnog odbora. U listopadu 2011., dok je bila potpredsjednica odbora, objavila je tekst u listu Katimerini, u kojem je rekla da bi muzej trebalo smjestiti u neki od neiskorištenih objekata koji su ostali poslije Olimpijskih igara 2004.

“Ateni nisu potrebne nove zgrade, potrebni su joj otvoreni prostori”, napisala je.

Mnogi bi se vjerojatno složili s njom. Ali prijedlog je stigao upravo u trenutku kada je odbor pokušavao ponovo pokrenuti projekt za rekonstrukciju zgrade angažiranjem novog izvođača. U ovom slučaju muzej je ostvario cilj. Mjesec dana poslije tog članka, potpisan je ugovor za renoviranje zgrade s kompanijom Aktor SA, čija je ponuda na prvom tenderu bila na trećem mjestu. Radovi su ovog puta brže napredovali i firma Aktor završila je posao u veljači 2014. Ali priča o muzeju tu ne završava.

FUNKCIONALNI MUZEJ suvremene umjetnosti podrazumijeva značajnu infrastrukturu – od sofisticirane tehničke i audiovizualne opreme za 7000 četvornih metara izložbenog prostora do sustava za prodaju karata. Predstavnici države tvrde da zbog lošeg stanja javnih financija u Grčkoj ne mogu financirati završnu fazu opremanja. Činilo se da je rješenje na vidiku kada je Zaklada Stavros Niarhos, jedna od najvećih filantropskih organizacija u Grčkoj, u travnju 2014. objavila da će odobriti tri milijuna eura za “finalizaciju” preostalih poslova. Ali uz donaciju su postavljeni posebni uvjeti. Zaklada je zahtijevala da muzej osnuje neprofitnu organizaciju koja će primiti novac i osigurati garancije da će država financirati prve tri godine i dovoljan broj zaposlenih. Ti uvjeti doveli su do novih zastoja, sporova i rata s birokracijom. Upravni odbor odlagao je osnivanje neprofitne organizacije do travnja 2015.

Nije jasno ni kakvi su planovi za zapošljavanje muzejskih radnika. Nikos Ksidakis, ministar kulture do kolovoza ove godine, izjavio je u srpnju za BIRN da ministarstvo još uvijek čeka da dobije plan koji treba odobriti nekoliko državnih organa.

Tu je i pitanje budžeta. Ksidakis je potvrdio da se budžet mora povećati s 400.000 na nekoliko milijuna eura da bi se muzej otvorio. Ali političari ne žure s odobravanjem sredstava zbog teške financijske situacije. Poslije nekoliko odlaganja, Zaklada Stavros Niarhos je 19. studenog 2015. objavila da povlači donaciju. Sadašnja direktorica muzeja Katerina Koskina pokušala je umanjiti značaj tog događaja, tvrdeći da muzej može ponovo dobiti novac ako podnese novi zahtjev.

Ali ponovo je izgubljeno dragocjeno vrijeme. Mnogo toga se promijenilo od osnutka muzeja. Čak i Ana Kafeci nije više na toj funkciji. Smijenjena je u studenom 2014. poslije optužbi tadašnjeg ministra da odbija suradnju s upravnim odborom. I ta odluka je predmet spora jer se ona žalila Vrhovnom sudu.

Priča o beogradskome muzeju: beskrajno odbrojavanje

Atenski muzej nije jedini koji je zbog problema u rekonstrukciji ostao zatvoren puno duže nego što je planirano. Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu zatvoren je u ljeto 2007. godine radi brze rekonstrukcije i pripreme za 21. stoljeće. Osam godina kasnije, muzej je još uvijek zatvoren.

Modernistička zgrada na čijoj fasadi od mramora i stakla dominiraju trokuti i trapezi, nalazi se na zelenoj površini u blizini ušća Save u Dunav. Mjesecima je ispred muzeja otkucavao digitalni sat i odbrojavao vrijeme do isteka roka za završetak radova – 20. listopada 2015., na pedesetogodišnjicu prvog otvaranja. Ali i prije nego što je rok istekao, svi su znali da posao neće biti završen na vrijeme. Muzej su projektirali beogradski arhitekti Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Iako je u vrijeme gradnje često bila na meti kritičara (uspoređivana je s hambarom i “kolibom na štulama”), zgrada je ubrzo prihvaćena kao jedan od važnih arhitektonskih spomenika. Bitna je uloga muzeja u suvremenoj kulturi. U najboljim danima tu su se mogle vidjeti izložbe Picassa, Miróa, Kleea, a bio je važan i za međunarodnu promociju jugoslavenske umjetnosti.

“Nitko na Balkanu nije imao muzej s 5500 četvornih metara izložbenog prostora, posvećen samo suvremenoj umjetnosti”, s ponosom ističe vršitelj dužnosti direktora muzeja Slobodan Nakarada. Muzej ima veliku zbirku jugoslavenske moderne umjetnosti, ali gotovo svih 8000 muzejskih eksponata sada se nalazi u trezorima Narodne banke Srbije.

Sunovrat muzeja počeo je u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića devedesetih godina. Miloševićev režim je nesrpsku umjetnost sklonio u podzemne depoe. Ukinute su izložbe stranih umjetnika, a broj posjetitelja opao je na samo dvoje dnevno. Muzej je oštećen za vrijeme rata na Kosovu 1999. kada je NATO projektil pogodio zgradu u blizini. Poslije toga nije bilo moguće kontrolirati temperaturu i vlažnost u izložbenom prostoru.

Vlada Srbije konačno je izdvojila osam milijuna eura za rekonstrukciju, za koju je procijenjeno da će trajati jednu godinu, sjeća se Nakarada. Do 2009. završena je gotovo trećina planiranih radova. Krov i prizemlje su popravljeni, a elektrodistributivna stanica izmještena u zasebnu zgradu. Ukupan trošak iznosio je oko dva milijuna eura.

Onda su radovi iznenada stali. Ministarstvo kulture objavilo je da nema šest milijuna eura potrebnih za završetak projekta. Interijeri, fasada i muzejska infrastruktura nisu renovirani. U lipnju ove godine ušla sam u praznu muzejsku zgradu. Od tavanice je ostala samo rešetka tankih greda. Fantastična stvorenja iz grčke mitologije u crnoj i crvenoj boji, zaostala poslije neke izložbe, još su ukrašavala zidove. Opći dojam je da su zgradi potrebni popravci, ali ni približno tako velikog obima kao što je bila rekonstrukcija zgrade u Ateni. Dugotrajni gubitak muzeja pada utoliko teže što je u isto vrijeme zatvoren još jedan važan izložbeni prostor, Narodni muzej Srbije, čije renoviranje traje već 12 godina. Kao i u Ateni, predstavnici umjetničke scene Beograda smatraju da su veoma nisko na listi prioriteta državnih dužnosnika koji su se fokusirali na nacionalnu povijest i kulturnu baštinu.

“Vizualne umjetnosti se ovdje doživljavaju kao nešto suvišno, nešto što ne privlači širu publiku”, kaše Ivan Grubanov (39), umjetnik koji se nedavno vratio s Bijenala u Veneciji gdje je predstavljao Srbiju.

Za nedostatak novca za završetak radova političari krive ekonomsku krizu. Ali Branislava Anđelković, direktorica muzeja od 2001. do 2013., tvrdi da su u pitanju relativno skromna sredstva.

“Jedan kilometar autoputa košta isto koliko i radovi potrebni da se dovrši rekonstrukcija Muzeja suvremene umjetnosti”, kaže ona.

“Problem je u prioritetima, a ne u novcu”, misli Branislav Dimitrijević, povjesničar umjetnosti koji sudjeluje u kampanji podrške za otvaranje muzeja i suprug je Branislave Anđelković.

Muzej je konačno pronašao naklonjenog državnog dužnosnika u liku Ivana Tasovca, koji je postao ministar kulture 2013. i ima razvijeniji osjećaj za umjetnost od većine funkcionera jer je i sam bio koncertni pijanist i direktor Beogradske filharmonije. Tasovac je osigurao sredstva za završetak rekonstrukcije. Da bi pokazao da se ne šali, na gradilište je postavio digitalni sat koji će mjeriti vrijeme do isteka roka za završetak radova. Ali onda su stigle pritužbe na tendersku proceduru, kao i u Ateni. Žalile su se tri kompanije i sve tri pritužbe uzete su u razmatranje. Političari povezani s projektom optuživali su jedni druge da su pokušavali utjecati na ishod tendera zbog vlastite ekonomske koristi ili koristi svojih saveznika.

“Nikada nisam bila popularna među političarima, jer sam im uvijek govorila jedno te isto: to je naš novac, nema pregovora”, objasnila je Branislava Anđelković.

Da stvar bude gora, Jovan Despotović koji je zamijenio Branislavu Anđelković na mjestu direktora muzeja, s Nakaradom nije bio u dobrim odnosima. U rujnu 2015. Despotović je smijenjen pa je Nakarada prihvatio obje funkcije. Rekao je da će novi tender biti raspisan u siječnju 2016., da bi muzej bi otvoren do ljeta iste godine. Predložio je da se digitalni sat koji je odbrojavao vrijeme uvrsti u muzejsku zbirku. Ne zna se hoće li novi plan uspjeti. Ljetos je Nakarada priznao da je već napravio grešku u jednom predviđanju: “Mislio sam da će muzejski život biti dosadan.”

U nekoliko posljednjih godina, život muzejskih radnika u Grčkoj i Srbiji bio je sve samo ne dosadan. Bilo je svega – osobnih trvenja, političkih sukoba, pravnih bitaka. Ali u objema državama jedna stvar i dalje nedostaje: funkcionalan muzej otvorenih vrata.

Komentiraj