Objavljeno u Nacionalu br. 1032, 2016-02-01

Osim s jezičnom barijerom i nedostatkom tečajeva hrvatskog jezika, stranci u Hrvatskoj susreću se i s nepriznavanjem kvalifikacija i drugim problemima. Zato mnogi jer nemaju dokumente rade slabije plaćene poslove bez obzira na zanimanje ili struku. Otkrivamo koliko se stranci u Hrvatskoj susreću s rastućom ksenofobijom i predrasudama te donosimo svjedočanstva o njihovim iskustvima s građanima i birokracijom

Carmilia Chandrelle, 29-godišnjakinja iz Konga, informatičarka je po struci, a u Hrvatskoj boravi tri godine. Kako je objasnila, iako joj je otac sugerirao Hrvatsku kao opciju, inicijalno nije željela doći u zemlju o kojoj je znala malo toga izuzev onoga što je učila o Jugoslaviji u sklopu nastave povijesti. Francuski joj je materinji jezik pa je razmatrala Francusku, ali nije na vrijeme obavila potrebno za vizu. Odbijala ju je ideja učenja novog jezika u potpuno nepoznatoj zemlji, ali je vidjela i prednost dolaska u Hrvatsku s obzirom na to da je mislila da će tu biti dosta francuskih firmi u kojima bi mogla raditi. Kada je došla u Hrvatsku, upisala je tečaj hrvatskog jezika, a potom i još jedan studij koji je kasnije zamrznula. Njena priča jako je zanimljiva te vrlo karakteristična kada se govori o tome kako se stranci u Hrvatskoj snalaze dok traže posao te žele ovdje početi život, na kakve administrativne i profesionalne probleme nalaze te kakav je odnos vlasti i poslodavaca prema njima. Iako je tu već dugo, osjeća se kao da je još na početku, barem kada je karijera u pitanju.

“Željela sam naći bolji posao od studentskog iako je puno lakše naći studentski posao. Dobro je da postoji Studentski centar koji štiti studente jer ima ljudi koji studente ne plaćaju. I sama sam radila dva posla u ugostiteljstvu, ali mi do danas nisu platili. Korektno sam radila iako prethodno nisam imala konobarskog iskustva, dakle, to nije bio razlog, a je li to bilo zato što sam strankinja, ne želim nagađati. Druga kategorija poslova su oni ‘na duge staze’, dakle, ozbiljni poslovi u skladu s obrazovanjem osobe, a takve je puno teže naći. Već dosta dugo to pokušavam i nadam se da ću uspjeti.”

Pitali smo je zašto, po njezinu mišljenju, poslodavci teško zapošljavaju strance.

“Glavni problem je u plaćanju velikih poreza za strance, a drugi razlog je taj što zbog predrasuda postoji određena kočnica kod poslodavaca. Nisu sigurni što stranac može donijeti nekoj firmi i isplati li se ‘muka’ s plaćanjem poreza. Prošla sam kroz intervjue u kojima sam bila izvrsna i sve je bilo dobro, ali ja se kao strankinja trebam duplo više potruditi da uvjerim nekoga da mogu biti produktivna i da imam kvalitete koje mogu pomoći da se stvori dodana vrijednost. Imam rodbinu u Francuskoj, mogu uvijek otići tamo, ali odlučila sam ostati ovdje, iako je standard lošiji od francuskog ili belgijskog, jer su me privukli ljepota i potencijal zemlje, kvaliteta života i sigurnost. Kada sam na tri tjedna posjetila obitelj u Francuskoj, Zagreb mi je falio već nakon prvog tjedna. Između ostalog mi je falilo da me ljudi oduševljeno gledaju kada napravim tradicionalnu afričku frizuru”, odgovorila je Chandrelle.

Smatra da su u pravu stručnjaci koji tvrde da bi bilo dobro da se otvore vrata strancima:

“Ako postoji ciljana propaganda i otvorena vrata, ljudi će doći, a to je važno i za turizam. I sama sada prosljeđujem informacije pa to može motivirati ljude da otvaraju firme ovdje i tu ostavljaju svoj porez, što je svakako pozitivno. Smatram da je Hrvatska na neki način neobrađeni dijamant i da druge kulture mogu donijeti nešto novo i svoje. Primjerice, znam osobu koja je ovdje otvorila afrički restoran, što je bilo teže, ali ne i nemoguće, s obzirom na to da je, recimo, u Francuskoj lako naći hranu iz Afrike, a ovdje je još nema.”

Carmilia Chandrelle trenutno traži novi smještaj, a kaže da se više puta dogodilo njoj i nekim drugim ljudima da su najmodavci, kada bi vidjeli da su druge boje kože, rekli da je iznajmljeno.

Prema podacima HZZ-a za prvu polovicu 2017. godine, u Hrvatskoj su registrirana 124 azilanta i tri osobe pod supsidijarnom zaštitom. Od navedenog broja zaposleno je 36 azilanata i jedna osoba pod supsidijarnom zaštitom. Azilanti i osobe pod supsidijarnom zaštitom pravo na rad ostvaruju čim ostvare status. Tražitelji azila mogu početi raditi nakon što su devet mjeseci u postupku traženja međunarodne zaštite. Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije rekla je u razgovoru za Nacional da izbjeglice u Hrvatskoj teško nalaze zaposlenje, a kao glavni problem navela je nepoznavanje jezika i nedostatak tečajeva hrvatskog jezika koje bi im država prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti trebala omogućiti. Istaknula je:

“Tečajevi se ne provode redovito i pravovremeno, a obuhvaćaju 70 sati nastave, što nije dovoljno za kvalitetno savladavanje jezika. Veliki problem predstavlja i priznavanje kvalifikacija. Naime, mnoge izbjeglice zbog okolnosti u kojima napuštaju matične države često nemaju dokumente koji dokazuju njihovo obrazovanje, profesije i radno iskustvo. Zbog toga vrlo često rade na nisko kvalificiranim pozicijama koje su slabije plaćene, bez obzira na stvarno zanimanje, radno iskustvo, znanja i vještine. Većina od trenutno zaposlenih izbjeglica radi poslove u skladištima, a nekolicina kao kuhari, zlatari, poljoprivrednici, zidari, pedikeri. Nerijetko se događa da se izbjeglice, kao i ostali migranti, susreću s neprijavljenim radom, kršenjem radničkih prava, kao i neadekvatnim radnim uvjetima.”

Zapošljavanje stranaca u Hrvatskoj regulirano je Zakonom o strancima. Stranci u Hrvatskoj mogu raditi kao sezonski radnici, upućeni i transnacionalno upućeni radnici, visokokvalificirani radnici i nositelji EU plave karte. Za dozvolu rada i boravka potrebno je imati ugovor o radu ili potvrdu o prijavi rada. Što bi trebalo poduzeti da do posla lakše dolazi i strana radna snaga, a ne samo sezonski radnici i oni koji se zapošljavaju na nisko kvalificiranim poslovima? Sara Kekuš je objasnila:

“Osim već spomenutog bolje reguliranog učenja hrvatskog jezika, važno je naglasiti da je u proces integracije potrebno uključiti ne samo osobe pod međunarodnom zaštitom, već i ostale migrante koji žive u Hrvatskoj. Integracija pritom treba biti shvaćena kao dvosmjerni proces u kojem jednako sudjeluju i društvo primitka i stranci koji tu žive. Kroz taj dvosmjerni proces ostvaruju se interkulturna razmjena i dijalog. Kompetentne državne institucije trebale bi migrante informirati o pravima, mogućnostima te potencijalnim opasnostima tržišta rada, omogućiti pravovremenu prekvalifikaciju te unaprijediti postupak priznavanja kvalifikacija. Također, nužno je monitorirati i adekvatno sankcionirati sve nepravilnosti i povrede radničkih prava.”

Sara Kekuš smatra da je potrebno paralelno rješavati problem nezaposlenosti postojećeg stanovništva i raditi na integraciji strane radne snage u svrhu poboljšavanja gospodarske i demografske slike:

“Stranci koji trenutno žive u Hrvatskoj posjeduju različite vještine, radno iskustvo i znanja. Neki od njih bave se i zanimanjima koja su kod nas deficitarna te tako mogu popraviti domaću gospodarsku sliku. Također, migrantsko poduzetništvo, koje je kod nas tek u povojima, nudi brojne mogućnosti za društvo primitka i može značajno pridonijeti raznolikosti – kroz inovacije, investicije i nova radna mjesta, ali isto tako i unaprijediti vanjsku trgovinu, što pokazuju razni primjeri migrantskog poduzetništva u Europi i SAD-u.”

I 31-godišnja Kenijka Lynder Musimbi smatra da strani radnici mogu pomoći Hrvatskoj:

“Uvijek se stvori nešto novo kada se različite snage ukrste na jednom mjestu. Ljudi iz istočne Afrike dolaze raditi u Keniju baš kao što Kenijci odlaze u Europu, a Hrvati u druge europske zemlje. To je prirodni proces. Znam puno pozitivnih primjera. Ipak, za većinu stranaca Hrvatska je prekrasna zemlja koja je najbolja za turistički boravak ili za kraći period, teško je ostati ovdje. Kada sam došla, prijateljica Hrvatica rekla mi je da dvije godine traži posao pa sam se zapitala koliko će meni trebati da ga nađem. U Keniji je život jednako skup, ali ukupno ga skupljim čini to što se moraju platiti obrazovanje i zdravstvo.”

Ona u Hrvatskoj s prekidima živi pet godina. Udana je za Hrvata kojeg je upoznala dok je živjela u Keniji.

“Radim u jednoj firmi s mužem, zajedno smo je otvorili, tako je bilo lakše dobiti posao. Čak i ako znaš jezik, teško je dobiti bolji posao, nikome nije na čelu napisano da je obrazovan, a meni je dodatno teže s obzirom na boju kože i s obzirom na to da sam žena. Također volontiram u Društvu Afrikanaca Hrvatska, mogu im pomoći s informacijama, neovisno o tome jesu li Afrikanci ili su iz nekih drugih krajeva. Najvažnije je za strance da budu informirani u vezi smještaja, zdravstva, birokracije i ostaloga, a imamo i pomoć civilnog društva pa znamo gdje ih treba preusmjeriti.”

Kako kaže, iako joj je bračni status donekle olakšao stvar, u nekim stvarima nije bilo lako. Smatra da je život u stranoj zemlji avantura za svakog, neovisno o tome traži li netko azil ili ne. Dodaje da mnogi stranci nisu prije dolaska u Hrvatsku puno razmišljali o onome što može poći po zlu ni o tome da je riječ o drugačijoj kulturi, ali jednom kada se dođe postaje jasno koliko je sve to teško i izazovno.

“Ovdje djeca psuju roditelje, u mojoj se zemlji to ne radi, kakvi god oni bili. Također, nama je prirodno pomoći strancima, ako vidiš baku na ulici kojoj treba pomoć, želiš to učiniti, a u Hrvatskoj bi vikali na tebe da si lopov. Nekada mi se čini da ljudi postavljaju previše pitanja, u redu je da me pitaju odakle sam, ali kada me pitaju ‘što radiš ovdje?’ s tonom kao da je to samo po sebi zločin, ne osjećam se ugodno. Ponekad me ljudi povlače za kosu i pitaju je li to moja kosa, jednom sam ja to isto napravila čovjeku koji me povukao za kosu pa se ispričao i shvatio. Kada me pitaju je li mi kosa teška, odgovaram da bi odavno pala na pod da jest. Normalno je biti znatiželjan, ali neka pitanja su nepristojna i ne bi se trebala postavljati, osjećaš se kao da si na ispitivanju. Ove godine me jedna žena vrijeđala zbog boje kose, osjećala sam se više tužno nego ljuto. Nisam željela odgovoriti jer je starija, no ona me slijedila i ušla za mnom u tramvaj pa su me trojica mladića obranila, što me razveselilo. Pokušavam ignorirati negativne stvari, sada u ovom razgovoru tražim negativna iskustva jer je to bilo pitanje, ali inače ih pokušavam zaboraviti.”

Pedesetogodišnja Ukrajinka Natalija Lumezi pola života živi u Hrvatskoj. Kako kaže, udala se za Hrvata kojeg je upoznala tijekom njegovog rada u Ukrajini. Tamo je studirala informatiku i radila godinama kao programerka, ali se morala preseliti u Hrvatsku netom prije nego je diplomirala.

“Nekoliko puta bila sam u Ministarstvu obrazovanja, a tamo mi je službenica, koja je imala samo desetak minuta za razgovor sa mnom, savjetovala da upišem sve iznova i da čekam državljanstvo. Samo sam željela priliku da ozakonim dotadašnji studij koji je trajao pet i pol godina, a ona mi je, kao strankinji koja je tek došla, dala debelu knjigu i rekla da prolistam i odaberem najbliže zanimanje te sugerirala da mogu verificirati srednju školu, ali nakon godišnjeg plaćenog programa na birotehničkoj školi. Tko god je prošao put dobivanja državljanstva, zna koliko to troškova nosi i koliko je deprimirajuće naći se ispred kamenog lica službenika kojem nerijetko fale informacije, a nema ni vremena za detaljno bavljenje upravo vašim slučajem. Kada sam vidjela da u struci, zato što ne mogu jednostavno verificirati diplomu, ne mogu raditi, okrenula sam se drugim stvarima. Kroz pola godine našla sam prvo radno mjesto u umjetničkom ateljeu, jednom je čovjeku trebalo poznavanje jezika i kompjutora da bih arhivirala sve što je do tada napravio i sredila umjetničku ostavštinu. Kasnije sam radila osam i pol godina u likovnoj galeriji jednog poznatog umjetnika, a nakon tog iskustva otvorila sam vlastitu galeriju. U međuvremenu sam završila i specijalizaciju na Ekonomskom fakultetu za voditelja turističke agencije.”

Lumezi, koja je danas zaposlena u Galeriji “Mijo Kovačić” kao voditeljica projekata, kaže da je – kada je došla u Hrvatsku – imala iskustvo koje malo koji radnik njezine struke ima, zahvaljujući drukčijem pristupu obrazovanju programera koji je tada postojao u Ukrajini:

“Mi smo učili programiranje ‘od abecede’, znali smo i najelementarnije postupke, dok se u Hrvatskoj u tom trenutku otišlo naprijed, ali se samim time nešto izgubilo. Koristile su se ‘gotove rečenice’ i konstrukcije te su se iz njih formirali zadaci i programi, a to je uvelike smanjivalo fleksibilnost. Zbog toga je šteta što nisam dobila priliku završiti obrazovanje i raditi u Hrvatskoj u struci. U umjetnosti su posebno dobrodošli stranci, svatko tko dođe naći će način da spoji svoje i hrvatsko iskustvo, ljudi iz različitih zemalja obogate program, a profitiraju i institucije jer dobiju iskustvo suvremenih programa. Ne vidim smisla u zapošljavanju građevinara i ugostitelja izvana zato što smatram da to otvara mogućnost ucjenjivanja vlastite radne snage. Smanjujemo unedogled plaće, omogućujemo sve veću bespravnost radnika; i sama sam na barem dva radna mjesta ostala bez plaće za šest mjeseci. Ne vidim ekonomski efekt toga da kod nas dođe stranac i za neku manju plaću odradi posao, a domaći radnik koji bi to mogao obaviti prima socijalnu pomoć.”

Kako kaže Lumezi, njezina kći osjeća se kao Hrvatica, iako je rođena u Ukrajini.

“Doduše, svjesna je svojih korijena, nadam se da je na to ponosna. Nažalost, nije sigurna da će ostati u Hrvatskoj, pokušavam je uvjeriti da je to moguće, ali za sada gubim. Željela bi pokušati u nekoj europskoj zemlji, neki njezini kolege s fakulteta već su otišli prije par godina i kažu da bolju budućnost imaju tamo. Sigurna sam da kod kuće uvijek imaš puno više mogućnosti za ostvarenje svog potencijala, ne gubiš vrijeme na dokazivanje. Uvijek je dobro upoznati drugu kulturu, ali bolje turistički ili na kraći period.”

Andy Hodges, 33-godišnji Englez, rođen je i odrastao u gradiću pored Manchestera. Upisao je studij matematike, ali se brzo prebacio na studiji psihologije te povijesti i filozofije znanosti, a kasnije je studirao i socijalnu antropologiju. Doktorirao je s temom o mrežama znanstvenika na Balkanu, a u sklopu toga došao je prvo u Srbiju, a zatim u Hrvatsku 2008. godine. Iako je u Hrvatsku odlučio doći iz profesionalnih razloga, s vremenom se počeo osjećati jako dobro u Zagrebu pa je odlučio ostati. Što se društva tiče, već je nakon prve godine stekao svoj krug prijatelja. Trenutno radi na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Postoje razlike u tome kako je baviti se društvenim i humanističkim znanostima u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji.

“U Britaniji je došlo do hiperprodukcije ‘izvrsnosti’. Puno se toga vrti oko novca. Ljudi često izaberu teme prema geopolitičkim kriterijima i to zato što je puno lakše u tom slučaju dobiti financijska sredstva, ali su teme onda često površno obrađene. Primjerice, moji kolege iz Hrvatske sjećaju se brojnih loših istraživanja o Balkanu u devedesetima kada je na Zapadu ta tema bila popularna zbog rata. Uz to, u Engleskoj studenti sad plaćaju visoke školarine i zato često očekuju lako položiti kolegije, dok su profesori relativno loše plaćeni u usporedbi s menadžerima, što dovodi do gubitka akademske autonomije i osjećaja bespomoćnosti. Postoji veliki odljev mozgova unutar Velike Britanije prema privatnom i javnom sektoru pa je zanimljivo vidjeti tko odlučuje ostati u znanosti i po kojoj cijeni.”

Kada je riječ o znanosti u Hrvatskoj, Hedges je detektirao nacionalno-protekcionističku tendenciju, za koju je rekao da jača kada je HDZ na vlasti, i onu neoliberalnu za koju smatra da prevladava kada je SDP na vlasti.

“Posljedica protekcionističke tendencije je da je teško kao stranac ući u hrvatski sustav, pogotovo u onaj humanističkih znanosti. Primjerice, sada su donijeli kriterij da se mora veliki dio radova objavljivati na hrvatskom, što je nemoguća misija za hrvatsku dijasporu zaposlenu na Zapadu, a kamoli za strance, o čemu sam i pisao. Što se tiče radničkih prava i sigurnosti posla, nekakva protekcionistička tendencija je bolja – ali ovakva kakva je na djelu, nažalost, štiti čvrstu hijerarhiju, loše prakse, kafkijansku birokraciju, mediokritete, pa čak i kriminal. Čini mi se da je trenutna situacija u humanističkim znanostima u Hrvatskoj posebno nepovoljna kombinacija sve prekarnijeg rada i visoke dobi ljudi u sustavu. Sve je teže zaposliti mlade. Upravo sada Hrvatska zaklada za znanost nudi mogućnost pokrivanja troškova studija preko projektne prijave, ali mladi i dalje moraju pokriti životne troškove te često moraju raditi uz doktorat, što nerijetko ima loše posljedice po kvalitetu doktorata.”

Na pitanje jesu li zbog demografske slike i problema na tržištu rada, Hrvatskoj potrebni stranci, odgovorio je:

“Što se znanosti tiče, smatram da se sustav treba više otvarati strancima i biti transparentniji, ali ne uz gubitak sigurnih radnih mjesta jer smatram da prebacivanje na privremene i kratkotrajne projekte ima loše posljedice za kvalitetu znanstvene produkcije i za mentalno zdravlje znanstvenika. Hrvatska je donekle postala EU protektorat, a o tome neki politički akteri upravo govore. Što se demografije tiče, situacija je paradoksalna. Najglasniji koji pričaju o potrebi povećanja nataliteta također stvaraju uvjete u kojima je sve teže imati obitelj. Takvi uvjeti su, primjerice, učestali prekarni rad, uvođenje mjera štednje i neodgovornih novčanih ‘poticaja’ za rađanje djeteta, dok su provizije i socijalna skrb sve lošiji. Neke društvene skupine poput LGBTQ osoba sprječava se u osnivanju obitelji. Predviđam potencijalni kraj potpune slobode u Europi što se zaposlenja tiče – a ako se to dogodi i ako se vrati znatni dio onih koji su otišli raditi u druge EU države, moglo bi doći do pozitivne društvene promjene, ali samo ako se riješe gore navedeni problemi.”

Na Međunarodni dan migranata, 18. prosinca 2017., CMS je objavio istraživanje “Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj 2017.” koje je provela agencija Ipsos d.o.o. Kako je objasnila Sara Kekuš, istraživanje pokazuje da su se stavovi prema strancima, manjinama, migrantima i izbjeglicama u nekoj mjeri promijenili u posljednje četiri godine, što je razdoblje u kojem su u Hrvatskoj i Europi bile vidljive mnoge promjene, kako na političkoj razini, tako i zbog povećanog dolaska izbjeglica:

“To se očituje u trendu porasta postotka ispitanika koji imaju negativne stavove prema strancima i njihovu kulturnom naslijeđu. Na primjer, 2013. godine s tvrdnjom ‘ne osjećam se ugodno u kontaktu sa strancima koji su se doselili u Hrvatsku’ do neke se mjere slagalo 29,8 posto, a ove godine čak 41,5 posto ispitanika. Isto tako, prije četiri godine se s tvrdnjom ‘da bi bili prihvaćeni članovi našeg društva, strani doseljenici trebali bi odustati od svoje kulture’ u nekoj mjeri slagalo 20,9 posto, dok se s tom tvrdnjom danas slaže 27,5 posto ispitanika. Istraživanje je također utvrdilo da većina ispitanika ima restriktivne stavove prema useljavanju izbjeglica i načinima na koji bi Republika Hrvatska trebala na to odgovoriti.”

Međutim, pozitivan pomak vidi se u tome što se s tvrdnjom da će strani doseljenici uzimati posao ljudima koji oduvijek tu žive, 2013. slagalo 61,3 posto ispitanika, dok danas tako smatra 55,2 posto ispitanika.

Prema mišljenju Davorka Vidovića iz Hrvatske gospodarske komore, kada je riječ o migracijskoj i prvenstveno useljeničkoj politici kao dijelu demografske politike, vidljiva je nevoljkost i jednih i drugih da se Hrvatska otvori za jače useljavanje stranaca. Začetak toga vidi u devedesetima, kada je Tuđman isticao važnost spajanja iseljene i domovinske Hrvatske i uvjerenje da je moguće osigurati masovniji povratak dijaspore koja bi trebala biti ključni agens razvoja i promjena. Najnovija ispitivanja etničke distance pokazuju snažno izražen strah od stranaca te svaki drugi ispitani građanin Hrvatske vidi opasnost u većem prihvatu azilanata. Vidović je o tome rekao: “Na tu su temu osjetljivi i lijevi i desni. Ljevica će prihvatiti sindikalnu retoriku da dolazak stranaca znači zauzimanje radnih mjesta i rušenje cijene rada te da će brojnijim useljavanjem stranaca krupni kapital zatrti hrvatske radnike, dok desnica drži da će to uništiti nacionalni identitet. Iako smo u Europskoj uniji, zaboravlja se da to znači slobodno kretanje robe i kapitala, ali i ljudi. Hrvatska čak niti uz najbolju pronatalitetnu politiku, što pokazuju i zemlje koje je imaju, neće moći riješiti svoje krajnje pesimistične demografske, a time i ekonomske, socijalne i svake druge probleme, bez sustavne i dobro osmišljene imigracijske politike, koju sada nemamo. Čak i kada nas nužda natjera da pobijedimo tu ipak prisutnu ksenofobiju, problem se neće moći brzo riješiti jer se Hrvatska u nizu komponenti nema šanse natjecati s razvijenim europskim zemljama kada je riječ o privlačenju visokoobrazovanih i radno potentnih useljenika. U tom smislu tvrdim da će Hrvatska dugo biti emigrantsko, a ne imigrantsko područje. Hrvatska nema migracijsku strategiju, nekakva politika postoji, ali se ona svodi na uređenje viznog režima. Postavlja se pitanje tko će raditi u Hrvatskoj: kada bismo zaposlili sve nezaposlene, Hrvatska bi i dalje imala 300.000 zaposlenih manje nego prije 27 godina, a od tih 185.000 nezaposlenih koliko imamo danas. njih 100.000 je potpuno nezapošljivo. Dobra migracijska politika morala bi imati i dio koji bi se odnosio na zadržavanje populacije, na generiranje reemigracije, pri čemu treba posebno voditi računa o privlačenju radno sposobnog stanovništva i visoko obrazovanih populacija, generiranje imigracije i potrošačku migraciju. Najizglednija nam je imigracija, u srednjem roku, skupina starijih stanovnika iz razvijenih sjevernih dijelova Europe, umirovljenici koji će ovdje trošiti svoje mirovine koje će im biti dostatne za visoku kvalitetu života.”

No Vidović je upozorio i na promjene tipova emigracija u posljednjih pedesetak godina s obzirom na to da su prije ljudi odlazili i nisu se vraćali ili su odlazili hranitelji obitelji na privremeni rad dok su obitelji ostajale. Danas su sve prisutnije cirkularne migracije, ljudi odlaze i vraćaju se, što u nekim slučajevima predstavlja blagodat i za zemlju iz koje neki ljudi odlaze. “Primjerice, ako Đikić koji radi u uglednoj svjetskoj znanstvenoj ustanovi, održava vezu s Hrvatskom i doprinosi našoj znanstvenoj produkciji, onda mi nismo izgubili, nego dobili. Imate slučajeve u malim mjestima na Jadranu, stavili su web kamere na središnji trg tako da dijaspora tih mjesta u Australiji može svakodnevno uživo pratiti što se događa u selima i na neki način participirati ‘na daljinu’ u zajednici starog kraja. Te generacije nisu zauvijek izgubljene. Vrlo važno je i reguliranje unutarnjih migracija, to je vrlo ozbiljan problem za Hrvatsku jer zemlja doživljava teritorijalno pražnjenje, a to je limitirajući faktor za razvoj. Svake godine ostajemo bez tridesetak naselja, jedna ozbiljna migracijska strategija treba osigurati ravnomjernu raspodjelu stanovništva unutar same zemlje. Također nemamo ni politiku regionalnog razvoja.”

Vidović smatra da je stav da će migranti koristiti socijalnu pomoć i neće raditi, posljedica predrasude prema drugim kulturama: “Postoji uvjerenje da su pripadnici nekih kultura i nacija naprosto skloni neradu i dokolici, a ne radu. To ne stoji, ti ljudi kada dođu u okruženje i sustav koji funkcioniraju na drugi način, oni se tome prilagođavaju. Dobrim integracijskim programima to se lako rješava.”