Nacional je u Vukovaru istražio je li politika odvojenih škola za srpsku djecu u Hrvatskoj donijela samo veći stupanj segregacije i kojim bi se sve modelima obrazovanja istovremeno mogla očuvati prava nacionalnih manjina, ali i ublažiti negativne posljedice segregacije na zajednički život u Vukovaru

Krajnje je vrijeme da i Hrvatska ukine praksu de facto segregacije školske djece na etno-jezičnim osnovama”, to nije svježe predizborno obećanje neke stranke koja će uskoro postati relevantan politički faktor, nego citat iz Integrativne manjinske politike danas marginalne stranke ORaH – Održivi razvoj Hrvatske. U tom kontekstu najčešće se spominje grad Vukovar, ali od sedamnaest osnovnih škola obuhvaćenih modelom A, gdje se nastava održava na srpskom jeziku i ćirilici, tri škole nalaze se u tom gradu. Za usporedbu, prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za školsku godinu 2013./2014., u jednoj osnovnoj školi postoji model B s dvojezičnom nastavom na srpskom i hrvatskom jeziku, dok je u 33 osnovne škole u opticaju model C, odnosno, dodatni nastavni sati srpskog jezika i kulture uz regularni nastavni program i udžbenike na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Prema podacima resornog ministarstva za školsku godinu 2015./2016., modelom A, koji postoji u četiri županije za češku, mađarsku i srpsku nacionalnu manjinu, obuhvaćeno je 1413 učenika srpske nacionalnosti, dok je s druge strane 719 učenika srpske nacionalnosti upisano u škole po modelu C, pri čemu se model C kao takav pojavljuje u 17 županija.

Autori ORaHove Integrativne manjinske politike primili su se nepopularne teme odvojene nastave, iznijevši kritički stav prema modelu A koji za njih ne predstavlja zlatnu sredinu između asimilacije i tzv. pozitivne segregacije. Taj danas irelevantan dokument može biti polazišna točka za otvaranje jedne slojevite teme za koju je u ovom periodu još teže naći sugovornike jer neki misle da ta osjetljiva stvar, na koju se u kampanji gotovo uopće ne osvrću, tako može u predizborne svrhe dobiti dodatni politički biljeg. Prema ORaH-u, odvojena se nastava treba promatrati kao prijelazna mjera koja je imala funkciju nakon rata i u kontekstu mirne reintegracije Podunavlja, ali nikako kao dugoročna praksa s obzirom na to da se tako djecu “uvjetuje da razmišljaju i funkcioniraju u etničkim kategorijama, što dovodi do drastičnog razilaženja u kolektivnom sjećanju hrvatske većine i srpske manjine, a pored toga se radi o nečemu što je dijametralno suprotno postulatima integriranog društva i građanske nacije”. Kada je riječ o shvaćanju građanske nacije, ali i o samom pojmu “nacionalna manjina”, autori tog dokumenta smatraju neodrživim to što su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj koncipirana tako da izdvajaju manjine iz hrvatskog nacionalnog korpusa, pretvarajući ih u prekogranične dijelove matičnih država. U tom smislu smatraju da bi prikladniji bio termin “etnička manjina” jer bi se tako poslala poruka da su i manjine punopravni dionici hrvatske političke nacije, odnosno politički Hrvati. To evocira izjavu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je svojedobno rekla da su i Srbi politički Hrvati, unatoč različitoj nacionalnosti i vjeroispovijesti, zbog čega je podvrgnuta kritikama, a nešto slično izjavio je i bivši predsjednik Ivo Josipović u jednom intervjuu. Iz Integrativne manjinske politike proizlazi sljedeća teza: javne škole, financirane iz državnog proračuna, trebaju biti građanske, uz primjerenu dozu senzibiliteta prema specifičnim potrebama manjina. S druge strane, manjinske zajednice imaju mogućnost osnivanja privatnih škola kao što su židovska osnovna škola ‘Lauder Hugo Kon’ ili Srpska pravoslavna opšta gimnazija ‘Kantakuzina Katarina Branković’ u Zagrebu.

  • ‘JAVNE ŠKOLE TREBAJU BITI GRAĐANSKE, A NEODRŽIVO JE IZDVAJANJE MANJINA IZ NACIONALNOG KORPUSA…’

Jedan od pokušaja da se ublaže negativne posljedice segregacije djece koja po želji roditelja mogu biti odvojena već od vrtića, predstavlja ideja Nove škole. To je nešto što osječki Nansen dijalog centar pokušava provesti od 2003. i što bi značilo osnivanja prve integrirane škole u Vukovaru. Lana Mayer iz Europskog doma Vukovar u razgovoru za Nacional kaže da je rastužuje to što se ovo pitanje godinama ne rješava: “To je odlična zamisao i na dobrom putu realizacije, a koči je samo nedostatak političke volje. Iskreno vjerujem da nitko ne cilja na to da Nova škola istisne model A, ali to se naravno uvijek podmeće kada se ona spominje. Ako bi se to u nekom trenutku i dogodilo, to bi samo bio pokazatelj da su roditelji za svoju djecu htjeli nešto što smatraju boljim. Ako, pak, i dalje ima roditelja – a ima – koji svjesni nepovoljnih učinaka A modela ili tzv. pozitivne segregacije na zajednički život u Vukovaru, što su pokazala i znanstvena istraživanja, i dalje ustraju na tom modelu obrazovanja, treba im apsolutno i dalje garantirati i omogućiti ostvarenje tog prava.” Lana Mayer također smatra da se i udžbenici povijesti često koriste u različitim obračunima, ali kaže da udžbenik kao takav nije ultimativno sredstvo i garancija kvalitete u nastavi jer puno toga ovisi o stavu profesora. Govoreći o tome, istaknula je da je važno ograditi se od pojedinih teza tako da se zna da se određeni zaključci ne odnose na neki narod u cjelini

Lana Mayer podupire svaki oblik zajedničkih aktivnosti djece, a one su teže ostvarive uz model A jer su u pojedinim školama djeca čak u različitim turnusima. Da se pita Lidiju Miletić, ravnateljicu “Dragutin Tadijanović”, odvojenih smjena ne bi bilo. “Bez obzira na odvojenost nastave, pokušavamo se ponašati kao da je škola jedna. Ona mora zaživjeti kao zajednica svih njezinih učenika i profesora, a ne kao podijeljeni organizam. Nastava na srpskom jeziku organizirana je u kontra smjeni iz praktičnih razloga. Stav je kolektiva da bismo rado stavili sve učenike u prijepodnevnu smjenu, no nemamo uvjeta za to: imamo 13 učionica, 8 srpskih i 12 hrvatskih razreda”, objasnila je Lidija Miletić u razgovoru za Nacional. Mješovite radionice, zajednička terenska nastava, predstavljanje školskih projekata, obilježavanje Dana škole, Dana engleskog jezika i Olimpijskog dana, samo su neke od zajedničkih aktivnosti koje nabraja Lidija Miletić.

Ona je realna i kao ravnateljica jedne škole ne želi se miješati u ono što nije njezin posao. “Pitanje odvojenih razreda treba se politički definirati. Jednom dana prava teško je poslije oduzeti, a roditeljima je to pravo dano. Mi bismo svakako poštovali ovakvu ili onakvu političku odluku i eventualne promjene zakona. Škola ne može i ne želi utjecati na roditelje koji jedini mogu odgovoriti na pitanje zašto biraju model A, na nama je samo da djeci pružimo najbolje moguće uvjete. To je u nekim okolnostima za djecu koja pohađaju nastavu na srpskom teže jer to znači da svi tableti moraju imati tipkovnice prilagođene nacionalnoj manjini. Podcrtavam, kvalitetu nastave treba dovesti na tu razinu da djeca žele zajedno istraživati i učiti. Naravno, hrvatski jezik je službeni i lakše je djeci u daljnjem školovanju i traženju posla ako se odluče za nastavu na hrvatskom”, govori Miletić i dodaje: “Njegovanjem svog jezika i kulture u onom pozitivnom smislu, a ne odvajanjem od većine, manjine pridonose društvu jer su istodobno pripadnici zemlje u kojoj žive i one iz koje potječu. Ako samo žele ostati zatvoreni, onda su oni ti koji potenciraju to odvajanje, zaboravljajući da o njima ovisi hoće li biti asimilirani.”

O modelu A za Nacional govori i Nada Bogičević Njegić, profesorica biologije i voditeljica nastave na srpskom jeziku u istoj vukovarskoj školi. Ona je svoje mišljenje željela izraziti tako što je sažela vlastito iskustvo studiranja u Novom Sadu, naglasivši da je imala indeks na pet jezika. Neki njezini kolege sa studija, Mađari iz Vojvodine, dogurali su do fakulteta, a da nisu znali tadašnji srpsko-hrvatski jer su do tada pohađali manjinske programe. Osim toga, na fakultetu su imali predavanja kod profesora koji su bili Mađari te su imali pravo odgovaranja na mađarskom jeziku. “I sada se problematizira nešto što na ovim prostorima postoji otkad je svijeta i vijeka”, govori Njegić koja model A neupitno vidi kao dobar način očuvanja manjinskog identiteta. U razgovoru pokazuje da prihvaća drukčija mišljenja o tom modelu, kakvo je i mišljenje autora ORaH-ove Integrativne manjinske politike, ali naglašava da je svakako potrebno da se isti kriteriji primjenjuju na sve nacionalne manjine. “Ovaj model određen je na početku mirne reintegracije Podunavlja jer bi u suprotnom došlo do još većeg iseljavanja s ovih prostora. Pitanje je bi li nama palo na um u onom periodu razmišljati o tome što možemo ili ne možemo tražiti, ali je činjenica da bismo svi bili ostali bez posla. Ako kolegica iz hrvatskog razreda ima višak sati, a ja imam manjak, ne mogu dobiti te sate. Ne mogu ući u hrvatske odjele i predavati biologiju, to je između nas neka vrsta prešutnog dogovora, iako bih po zakonu imala na to pravo”, rekla je Nada Bogičević-Njegić.

Svoja gledišta za Nacional je iznio i zamjenik gradonačelnika Vukovara Marijan Pavliček. “Ne slažem se da bi došlo do asimilacije da se ne provodi model A. Kao prvo, u pitanju je različita vjeroispovijest, a matična država je u ovom slučaju udaljena dva kilometra od Vukovara, to nije isti slučaj kao kada se netko odseli na drugi kontinent pa nestane u identitetskom smislu. Ovakvo obrazovanje najviše šteti srpskoj nacionalnoj manjini i suživotu u gradu Vukovaru. Živimo odvojene živote, generacije odrastaju godinama jedne pored drugih, a da se ne poznaju. Onda djeca postanu adolescenti pa nacionalni osjećaji postanu nešto jači i dolazi do različitih provokacija”, rekao je Pavliček. Martin Lončarević, sociolog iz Slavonije, odgovorio je za Nacional na pitanje o doživljaju nacionalnog identiteta u ovakvim uvjetima. “U ovakvim situacijama dolazi do otuđivanja pojedinca i izbjegavanja aktivnosti s pripadnicima drugih nacionalnosti. Pripadnici većine trebali bi se postaviti pozitivno prema manjinskim grupama i pružiti im osjećaj sigurnosti. Tako je manja šansa da nacionalni identitet nekome postane teret i nešto što krije od ostatka društva.” Enes Kulenović, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, za Nacional rasvjetljava teorijsku pozadinu kada je riječ o multikulturalizmu: “Ako odbacujemo multikulturalnu politiku pozitivne diskriminacije u obrazovanju, možemo smatrati uspjehom dokidanje posebnih razreda za djecu koja su pripadnici nacionalne manjine. U teoriji i praksi postoji više varijanti multikulturalizma, ali zajednička im je ideja da države trebaju zakonima osigurati očuvanja kulturnog identiteta manjina, što uključuje i pozitivnu diskriminaciju. Model koji je zagovarao ORaH naziva se liberalnim univerzalizmom, a njegova je karakteristika odbacivanje ideje da grupe građana trebaju biti permanentno podložene drugačijim zakonima te da je svako izuzeće od zakona ili općih javnih politika – poput onih u obrazovanju – nepoželjno.” Stav o odvojenim razredima za Nacional je iznio i povjesničar Tvrtko Jakovina: “Kada bi se drukčije gradili hrvatsko-srpski odnosi na višoj razini, cjelokupna slika bila bi bolja i moglo bi se osjećati da se nešto mijenja. Ovako, teško će doći do poboljšanja. Dugotrajna segregacija nikako i nikada neće biti dobra za zajednički život, pa tako ni za međudržavnu suradnju Srbije i Hrvatske, pogotovo kada Srbija uđe u Europsku uniju. Vlasti bi se zbog budućnosti trebale zalagati za višu razinu od pribjegavanja najnižim nacionalističkim strastima”, rekao je Jakovina dodavši da bi Srbi u Slavoniji trebali biti osjetljivi na frustriranost Hrvata, čak i kada su oni nespremni za dijalog.

  • ‘ŽIVIMO ODVOJENE ŽIVOTE. GENERACIJE ODRASTAJU JEDNE PORED DRUGIH, A DA SE NE POZNAJU’

Na početku je sve bilo još osjetljivije. Nakon mirne reintegracije Podunavlja neko vrijeme postojao je i moratorij, tako da se nije ništa učilo o stvaranju RH i ratu koji jedni nazivaju domovinskim, drugi građanskim, a treći pribjegnu nekom neutralnom izrazu kao što je “oružani sukobi na ovim prostorima”. To je na prijedlog Vijeća Europe potpisala profesorica, ravnateljica i bivša ministrica obrazovanja Ljilja Vokić koja se u razgovoru za Nacional prisjetila tih dana. “Kada je započela mirna reintegracija, tadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith i ja jedini smo se zalagali za to da djeca budu zajedno jer smo smatrali da je to najbolji način integracije. Tada su mi rekli da su predstavnici srpske nacionalne manjine pod nagovorom Furia Radina tražili ovakav oblik nastave. Mi smo živjeli zajedno i živjet ćemo zajedno. Zajednički razredi jako bi pridonijeli suživotu i miru”, izjavila je Ljilja Vokić koja je za svoj doprinos procesima mirne reintegracije dobila spomen medalju.

Lidija Miletić u razgovoru ističe da je potrebno malim koracima ponovno graditi povjerenje kada je riječ o temama koje zadiru u suočavanje s prošlošću. U tom smislu, nije joj jasno koju bi novu vrijednost, u odnosu na postojeći model A, donijele škole koje bi bile registrirane kao manjinske. Ipak, ta ideja postoji, a kada je o tome riječ, lokalni političari imaju različite stavove. Jedno od mišljenja je ono koje je za Nacional iznio Dragan Crnogorac, predsjednik Zajedničkog vijeća općina, tijela koje usklađuje interese srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu te je kao udruga nastalo na temelju Erdutskog sporazuma. “Na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije postoje škole u kojima gotovo svi učenici pohađaju školu po modelu A. U legislativi postoji mogućnost da se one registriraju kao manjinske škole, što imaju Talijani, Mađari i Česi te smo i mi podnijeli takav zahtjev. Nadležne županije ne žele izmijeniti statute tih škola niti prebaciti osnivačka prava na jedinice lokalne samouprave”, rekao je Crnogorac. Dodao je da ovo pitanje spada u bilateralna pitanja između Hrvatske i Srbije, a dvije su zemlje nasljednice potpisanog ugovora između RH i Srbije i Crne gore iz 2004. Jovan Ajduković iz Naše stranke ima drukčiji stav. “Neki političari izazivaju pomutnju, nastupajući s temama koje opterećuju srpsku zajednicu i ukupnu hrvatsku zajednicu. Politika ne smije određivati kako će se netko obrazovati, o tim bi se pitanjima roditelji trebali referendumski izjasniti. Ja sam se školovao u vukovarskoj gimnaziji i nisam bio ni manji ni veći Srbin zbog toga te sam imao kvalitetno obrazovanje. Nisam za to da se na postojeće stanje dodaju registrirane manjinske škole. Italija je financirala talijanske škole, kada bi to činila i Srbija zar bi hrvatska djeca morala otići u Srbiju? Ovo je ambijent u kojem je, s obzirom na sve, nekorektno insistirati na takvim stvarima”, rekao je Ajduković.

  • ‘ŠKOLOVAO SAM SE U VUKOVARSKOJ GIMNAZIJI I ZATO NISAM BIO NI MANJI NI VEĆI SRBIN’, KAŽE AJDUKOVIĆ

Svetislav Mikerević, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-srijemske županije, na pitanje zasebnih srpskih škola gleda ovako: “S obzirom na to da djeca imaju različitu nastavu, ne vidim razlog da ne idu u zasebne škole, družiti se svakako mogu i izvan nastave. Mislim da je ovo problem srpske zajednice jer postoje osnovne škole u kojima približno 95 % djece nastavu pohađa po modelu A. To pitanje trebalo bi riješiti s obzirom na to da i ostale nacionalne manjine imaju takve škole”, rekao je Mikerević istaknuvši više puta da takav njegov stav nije odraz nacionalizma, nego mu je stalo do toga da ne dođe do asimilacije.

Zbog teksta pod naslovom “Hoćemo srpske škole”, objavljenom u travnju ove godine na internetskim stranicama Radija Borovo, Nacional je kontaktirao Tatjanu Lukić, ravnateljicu Bršadin u kojoj od 83 učenika dvoje ne pohađaju nastavu na srpskom jeziku i ćirilici. Kako stoji u tekstu, Lukić je izložena pritiscima roditelja koji su potpisali peticiju za njezinu smjenu te prijete bojkotiranjem nastave zato što ona ne želi na sebe preuzeti ulogu mijenjanja statuta škole koja je trenutno registrirana kao većinska škola. “Za početak, nisam napisala u statut da se nastava izvodi samo na srpskom jeziku i ćirilici jer nije na meni da o tome odlučujem. Nadalje, imala sam inspekcijski nadzor i ministarstvo je reklo da uskladim statut s aktom o osnivanju škole i sa zahtjevom nadležne županije u kojima stoji da se nastava izvodi na hrvatskom jeziku, a za pripadnike nacionalne manjine na srpskom jeziku. Imamo jedan razredni odjel od dva učenika koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, ali ja sam protiv svakog oblika diskriminacije i mislim da i ti roditelji imaju pravo odlučiti o tome na kojem će jeziku i pismu njihovo dijete pohađati nastavu dok s druge strane roditelji nemaju pravo odlučivati o statutu škole. Ja jesam pripadnica nacionalne manjine, ali poštujem propise RH i ne želim biti ravnateljica škole u kojoj će se bilo kojem djetetu zatvarati vrata.

Imamo nekoliko škola u kojima se nastava izvodi samo na srpskom jeziku te djeca koja su pripadnici većinskog naroda zbog pohađanja nastave na svom jeziku putuju u druga mjesta, što nikako ne podržavam”, izjavila je Lukić u razgovoru za Nacional te uz to rekla isto što je rekla i Lidija Miletić: korak od modela A prema registraciji manjinskih škola ne bi donio ništa novo kada je riječ o kvaliteti obrazovanja pripadnika manjinske zajednice. Nije da se protivi osnivanju manjinskih škola ako bi to bila politička inicijativa, ali smatra nepravednim da se takva stvar stavlja na teret jednoj ravnateljici koja za to nije ovlaštena. Također, drži besmislicom ideju davanja pravne osobnosti manjinskim školama dok iz Bršadina i drugih krajeva Slavonije odlaze – svi. Po njoj bi registrirane manjinske škole dodatno utjecale na to da pripadnici srpske nacionalnosti upisuju fakultete u Srbiji i ne vraćaju se u Hrvatsku te se pita u čijem je to interesu. “Mislim da bi svi trebali biti jaki i omogućiti djeci na ovom prekrasnom prostoru RH kvalitetniji život i obrazovanje. Nužno je da djeca uče i nastupaju zajedno, na taj smo način puno jači. Za to je potrebno senzibilizirati obje grupacije roditelja”, rekla je Lukić. “U dokumentima nigdje nije potpisano da će se ustanove zvati srpskim školama. Takve su škole neutralnog naziva i težilo se da se nastava postupno integrira, a oni koji inzistiraju na podijeljenosti prvenstveno škode djeci. Ja sam profesor ne samo po vokaciji nego i u duši i nikada nisam gledala koje je nacionalnosti neko dijete”, izjavila je Ljilja Vokić.

  • ‘PITANJE ODVOJENIH RAZREDA TREBA SE POLITIČKI DEFINIRATI. JEDNOM DANA PRAVA TEŠKO JE ODUZETI’

Nakon što je dokument Integrativne manjinske politike postao javno dostupan, ORaH je suočen s kritikama koje su zapravo anticipirane u samom tekstu jer je napisano da će neki prijedlozi – a među njima i prijedlog ukidanja modela A – zasigurno biti proglašeni “desničarskim” i “antimanjinskim”. Da je tako i bilo, za Nacional potvrđuje tadašnja predsjednica stranke Mirela Holy. “Dokument se proglašavao skandaloznim, ekstremno desnim i nacionalističkim. Tvrdilo se da ORaH zagovara potpunu asimilaciju manjina, iako je iz samog naziva dokumenta bilo vidljivo da se zalažemo za integrativni model. Sam model školovanja nije izazivao toliko pažnje i kritika koliko naš prijedlog postepenog smanjivanja, a potom i ukidanja posebnih manjinskih mjesta u parlamentu, što, vjerujem, samo po sebi govori za čije su se interese borili oni koji su najžešće kritizirali dokument. Ono što me je najviše razočaralo jest to što zainteresirana javnost i mediji nisu pozitivno reagirali na činjenicu da je jedna mala stranka napravila ozbiljan političko-programski dokument koji obrađuje stvari koje su u hrvatskoj politici pravi tabu. U skladu s najvišim demokratskim principima taj smo dokument stavili u javnu raspravu. Pljuvačke reakcije bile su jasan signal da ne postoji kultura dijaloga te da oni koji su najglasniji tribuni multikulturalizma ne dopuštaju mogućnost postojanja drugačijeg mišljenja”, izjavila je Holy. Jedan od komentara na tom tragu bio je onaj sugovornice iz Centra za mirovne studije koja je u medijima insinuirala da je ORaH ovakvim dokumentom i “salatom ideja” pokušao dobiti glasove s obje strane političkog spektra te je dodala da ovo nije slučaj bezrezervne podrške manjinskim pravima čemu bi trebala težiti stranka poput ORaH-a. Tko je taj koji postavlja okvire ispravnog kada je o tome riječ? Što znači bezrezervna podrška manjinskim pravima i na koji način uopće shvatiti manjinska prava u današnjici koja nosi svoje specifičnosti? Hrvatska ima svoje “stare” tj. autohtone manjine i ako je o stvarima koje se tiču njihovog odnosa s većinom – a takvo je i pitanje odvojene nastave – teško rasuđivati hladne glave, kakva će tek biti situacija kada će se, u kontekstu izbjegličke krize, promišljati pitanja identiteta i suživota domicilne kulture i onih kultura koje nemaju kontinuitet obitavanja na ovim prostorima? Šteta je što je ORaH nekonstruktivno etiketiran nakon bacanja probnog balona Integrativne manjinske politike, umjesto da je taj dokument iskorišten kao polazišna točka za dijalog i razradu pitanja koja predstavljaju izazov ne samo za Hrvatsku, nego i za europske zemlje.

Komentiraj

FOTO:PIXSELL
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.