Objavljeno u Nacionalu br. 1040, 2018-03-30

U Trsat, Sinj, Aljmaš i Mariju Bistricu godišnje dođe oko milijun i pol turista, ali je potencijal za vjerski turizam u Hrvatskoj puno veći od te brojke. Grad Dugo Selo europskim novcem planira obnoviti crkvu iz 13. stoljeća i tako razviti vjerski turizam. Hodočasnička sezona započinje u travnju, a Nacional je istražio potencijale i najveće probleme te vrste turizma u Hrvatskoj

Nenad Panian, 53-godišnji gradonačelnik Dugog Sela, upravo pokreće projekt za koji smatra da može značajno unaprijediti i revitalizirati njegovo mjesto i donijeti mu mnogo dobra u budućnosti – iako se temelji na prošlosti. U središtu projekta je mjesna crkva Sv. Martina, sagrađena davne 1209. godine. Iako on sam nije vjernik, odlučio ju je obnoviti i u Dugom Selu pokrenuti vjerski turizam. Svjetska turistička organizacija procjenjuje da vjerski turizam godišnje generira 600 milijuna putnika motiviranih vjerom, od kojih je 280 milijuna hodočasnika, a Panian je odlučio dio njih privući u Dugo Selo i u tome vidi veliku šansu za svoj grad. Ta ideja sazrela je dok je nedavno boravio u francuskom gradiću Candes-Saint-Martinu, gradu prijatelju Dugog Sela.

“Najvažnija poveznica je prijateljstvo s francuskim gradom St. Quentinom, s čijim sam turističkim uredom dogovorio jako uspješno višednevno gostovanje. Želio sam Hrvatsku i Francusku spojiti na drugačiji način – kroz život i put svetog Martina. On je putovao kao vojnik cijelom srednjom Europom, iz rodnog mađarskog Szombathelya do Amiensa gdje je prerezao svoj plašt i darovao ga siromahu, Toursa u kojem je zaređen za biskupa i Candes-Saint-Martina, gdje je pokopan. Bio je čovjek koji je živio u vremenu nakon raspada Rimskog Carstva i spajao devastirane krajeve Europe, uglavnom vinogradarske. Zašto? Zato što je vino bilo izvor sreće i zadovoljstva. U to vrijeme, pred mračni srednji vijek, bila je potrebna nit vodilja”, objasnio je Panian.

Spomenuo je i program New Pilgrim Age, odnosno Novo hodočasničko doba, koji povezuje Dugo Selo i Szombathely. Nakon svih previranja u arapskim državama, terorističkih napada i turbulencija diljem svijeta, više ne postoje dva bloka, a Europa je stala, stagnira, ustvrdio je Panian. Potrebna je neka poveznica među državama i regijama, a on ju je pronašao u svojoj mjesnoj crkvi:

“U malim mjestima crkve su oduvijek bile mjesta susreta. Samostani su bili mjesta znanja, pismenosti i znanosti. Naša crkva imat će trostruku ulogu: društvenu, kulturnu i povijesnu. Toranj će biti vidikovac; nekada su s njega templari motrili dolaze li Turci, a danas pogled puca na Prigorje i Moslavinu. U sredinu koja je raskopana, a stara je 700 godina, postavit ćemo staklo i crkva će zablistati. Zadnji dio crkve ostavit ćemo konzerviran, s gotičkim oltarom.”

Crkva Svetog Martina najznačajniji je spomenik kulture prve kategorije na tom području, a ispred crkve postavljena je skulptura sv. Martina izrađena u drvetu, rad skulptora Josipa Cikača, koja je u umanjenoj verziji službeni suvenir grada Dugog Sela. Prvi put se crkva spominje 1334., a sagrađena je na “zemlji svetoga Martina” koju je kralj Andrija II. 1209. darovao templarima. Po ukinuću templara posjed je prešao u ruke drugoga viteškog reda, ivanovaca. Završena su arheološka iskapanja prema kojima su otkriveni tragovi više faza gradnje i dogradnje crkve. Pronađeni su ostaci dviju sakristija te dviju bočnih kapelica. Utvrđeno je da danas vidljiva crkvena građevina leži na starijim, također gotičkim temeljima crkve s potpornjima oko svetišta, koju su vjerojatno gradili ivanovci, ali i da ti temelji leže na još starijim temeljima romaničke, templarske apside. Panian je iznio podatak da dvadesetak crkvi u Europi nosi ime svetog Martina. Francuzi ga jako štuju i žele se tako povezivati s ostalim europskim zemljama pa postoji i plan za pokretanje hodočasničke rute po gradovima čije crkve nose isto ime. O svemu tome Panian je rekao:

“Hrvatska se može povezati s Europom kroz kulturnu baštinu, kroz naše pretke. Grad kupuje i klet blizu crkve, iz 19. stoljeća, koju ćemo obnoviti uz pomoć sredstava iz EU fondova. Grad Dugo Selo nada se sklapanju ugovora s gradovima prijateljima iz Europe, koji neće sadržavati samo formalnu potporu već i novac. Šetnica sjevernom stranom bit će povezana sa samostanom Družbe Srca Isusova, a sa zapadne strane Dugog Sela planiramo napraviti cestu kojom će prometovati autobusi, da izmjestimo promet iz vinom bogatih krajeva. Dakle, riječ je o velikom projektu vrijednom stotine milijuna kuna, ali počinjemo s obnovom crkve i objektima oko crkve.”

Panian smatra da se povijest mora izbrendirati, to je ono što je važno. Grad planira preuređenje kulturno informativnog centra, a tagirat će se i neke točke kao što su stari bunari, primjerice, dakle povezati povijest sa sadašnjošću. Tako se vraća kulturni identitet naroda jer turizam, pojasnio je Panian, nije doći negdje i fotografirati se ispred nekog spomenika. Turizam je poštovanje kulturne baštine. Tako su u Dugom Selu pokrenuli i projekt Grafiti, u sklopu kojeg mladi umjetnici grafiteri na pročeljima zgrada – a javilo se puno zainteresiranih – uče mlađe od sebe toj umjetnosti i crtaju povijesne motive, poput Janka Draškovića. I to je baština – i to treba razvijati.

A da vjerski turizam ima veliki potencijal, potvrđuju i podaci Ministarstva turizma. Rezultati posljednjeg istraživanja TOMAS Ljeto 2017. pokazuju da su vjerski razlozi kao motiv dolaska u Hrvatsku zastupljeni s jedan posto, što je u odnosu na više od 18 milijuna dolazaka turista u Hrvatsku tijekom 2017. godine značajan broj. Osim toga, upoznavanje kulturnih znamenitosti kao motiv dolaska turista zastupljeno je s 12,3 posto.

Kristina Mamić, glasnogovornica Ministarstva turizma, o tome je rekla:

“Vjersko putovanje ili hodočašće prvi je oblik putovanja, u najranijoj povijesti ljudi su radi religijskih obreda putovali u “sveta” mjesta. Vjerski – odnosno religijski ili sakralni ili duhovni – turizam definiran je kao podgrupa kulturnog turizma, podrazumijeva prožimanje religije, kulture i turističkog gospodarstva, nije vezan za turističku sezonu, a ekonomski je vrlo isplativ. Danas religiju i turizam povezuje i činjenica da je hodočasnik napola turist, a turist je napola hodočasnik. Za današnje hodočasnike važno je putovati s grupom vjernika istomišljenika, važni su im druženje i zajednica vjernika, dok sama destinacija ne mora isključivo imati vjerski karakter. Osim vjerske motivacije, ponašanje hodočasnika ne razlikuje se od ponašanja turista iz drugih segmenta turističke potražnje.”

Hodočasnici se, nastavila je Kristina Mamić, koriste svim modernim prijevoznim sredstvima za dolazak na sveta mjesta, za sudionike organiziranih hodočašća obično je planiran jedan slobodan dan tako da mogu posjetiti i znamenitosti u okolnim mjestima. Kristina Mamić tvrdi da sva današnja hodočašća kombiniraju tradicionalne vjerske i turističke motive:

“Tako, primjerice, organizirano hodočašće na vjersko događanje u Vatikan obavezno uključuje turistički posjet kulturnim znamenitostima u Rimu. Organizirano vikend hodočašće u Međugorje uključuje razgled Mostara ili posjet Herceg Etno Selu, isključivo turističko-ugostiteljskoj ponudi nedaleko od Međugorja. U povijesti su neke destinacije s ponudom vjerskog turizma postale središte vjerskih, trgovačkih i kulturnih događanja, važnih ne samo za destinaciju, već za čitavu državu; primjerice, mjesta ukazanja kao Lourdes s oko osam milijuna hodočasnika godišnje, Fatima s oko pet milijuna, a u susjedstvu fenomen duhovnosti Međugorje s dva milijuna dolazaka turista-hodočasnika godišnje. Vjerski turizam, kao važan izvor turističke potrošnje, postao je nezaobilazan u analizama turističkih putovanja.”

Na godišnjoj razini, prema podacima Ministarstva turizma, Trsat posjeti oko 300 tisuća hodočasnika, dok Aljmaš i Sinj prosječno posjeti oko 150 tisuća hodočasnika. U svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske procjena za razdoblje početaka Devetnice i završnog hodočašća Makarskog dekanata iznosi 200 tisuća hodočasnika, a Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske na blagdan Velike Gospe posjeti oko 50 tisuća hodočasnika. Kada je riječ o stranim turistima, iz iskustva sa sajmova Hrvatske turističke zajednice, interes za svetišta ističe se posebice kod Španjolaca i Poljaka, a i turisti iz Sjedinjenih Američkih Država znaju za hrvatska svetišta te ih u velikoj mjeri prilikom dolaska u Hrvatsku i posjećuju.

Kristina Mamić smatra da vjerski turizam u Hrvatskoj, kao poseban oblik turizma, ima jako veliki potencijal za razvoj, iako značajan broj stanovnika u vlastitim aranžmanima posjećuje brojne sakralne objekte, kao mjesta tzv. pučke pobožnosti.

“Svakako da su kulturni i vjerski turizam turistički proizvodi u kojima Hrvatska ima velik potencijal za rast i razvoj te je vid turizma koji se može razvijati tijekom cijele godine. Naš je cilj biti do 2020. godine jedna od 20 najkonkurentnijih zemalja po pitanju turizma, a vjerujemo da vjerski turizam tu može imati značajnu ulogu”, zaključila je Kristina Mamić.

Sakralna baština, prema riječima Marije Šiško iz Ministarstva kulture, čini znatan dio ukupnog fonda kulturnih dobara na području Hrvatske. Tako je više od 2000 sakralnih kulturnih dobara upisano na Listu zaštićenih kulturnih dobara, a riječ je o samostanskim kompleksima, crkvama i kapelama od kojih su mnoge iznimne povijesne, umjetničke i kulturne vrijednosti. Veći dio sakralne kulturne baštine u svojoj je autentičnoj funkciji, dok je manji dio izvan funkcije, a riječ je uglavnom o sakralnim objektima iz najranijeg razdoblja kršćanstva na tlu Hrvatske, koji su očuvani na razini arheološkog ostatka u svojim temeljima ili kao visoko sačuvane ruševine.

Kao primjer izvrsne prakse kad je u pitanju razvijanje vjerskog turizma u Hrvatskoj, Ministarstvo turizma ističe općinu Marija Bistrica, u kojoj se nalazi najveće marijansko svetište u Hrvatskoj. Ta općina u Krapinsko-zagorskoj županiji, 40-ak kilometara od Zagreba, odlično je iskoristila sav potencijal najvećeg marijanskog svetišta.

Josip Milički, načelnik općine, rekao je da se u Mariju Bistricu već stoljećima slijeva vjerničko mnoštvo iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva, kao i pojedinci koji tu dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir. Najsvečanijim danom u povijesti Marije Bistrice načelnik smatra 3. listopada 1998. godine, kada je papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu i proglasio blaženim pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i bistričkoga hodočasnika kardinala Alojzija Stepinca. Načelnik Josip Milički govorio je malo i o brojkama:

“I 2017. godine Marija Bistrica ostvarila je rekordne turističke brojke. Bilježimo porast broja noćenja od 14,75 posto u odnosu na 2016. godinu te je prošle godine ujedno nadmašen ukupan broj ostvarenih noćenja na području općine Marija Bistrica od kada se bilježi statistika u uredu Turističke zajednice, od 1998. godine. Najveći broj dolazaka s inozemnih tržišta ostvarili su turisti iz Južne Koreje, Kine, Poljske te turisti iz Njemačke, koji su istovremeno ostvarili i najveći broj noćenja. Broj posjetitelja u vjerskom turizmu 2015. iznosio je 812.000 turista, od čega je 130.000 stranaca, dok je 2016. godine ta brojka narasla na 1.022.300 posjetitelja, od čega 130.900 stranaca. U 2017. godini broj vjerskih turista iznosio je 970.740, od čega 129.240 stranaca.”

Danas je, rekao je Milički, vjerski turizam jedan od glavnih motiva dolaska gostiju u Mariju Bistricu. Vjera kao jedan od sveprisutnih i najstarijih motiva putovanja i danas je važan poticaj za napuštanje mjesta stalnog boravka i potragu za jedinstvenim doživljajima i duhovnim ostvarenjima.

“Hodočasnička sezona započinje upravo ovih dana, početkom travnja, na tzv. Bijelu nedjelju, a traje sve do kraja listopada. Svoje prvo najveće slavlje Marija Bistrica doživjela je 15. kolovoza 1971. godine, kada je tu održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke”, rekao je načelnik Milički te objasnio kako općina surađuje s nacionalnim svetištem i Katoličkom Crkvom:

“Općina Marija Bistrica blisko surađuje sa Svetištem u kontekstu infrastrukturnih aktivnosti za prihvat velikog broja hodočasnika. Općina održava parkirališna mjesta, javne površine, zadužena je za regulaciju prometa i održavanje komunalne infrastrukture. Svetište ima planove za daljnji razvoj dodatne infrastrukture za prihvat što većeg broja hodočasnika kroz izgradnju dvorane za održavanje misnih slavlja koja bi olakšala održavanje svetih misa. Dvorana ne bi ovisila o vremenskim uvjetima kao što je sad situacija s Crkvom na otvorenom Blaženog Alojzija Stepinca, a i omogućila bi prihvat većeg broja vjernika. Trenutačni kapacitet Bazilike Majke Božje Bistričke je oko 800 vjernika. Sukladno tome, općina će se pobrinuti i osigurati dodatan broj parkirališnih mjesta te ostalu popratnu infrastrukturu.”

Milički je napomenuo da je osim molitve, utjehe i mira koje Marija Bistrica nudi kao svetište, potrebno generirati dodatne sadržaje koji će upotpuniti boravak turista u tom kraju. Neovisno o tome je li riječ o vjerskim ili komercijalnim sadržajima kao što su hodočasnički centar, duhovne obnove i autohtona ugostiteljska ponuda, to je preduvjet za još veći broj dolazaka turista i veću potrošnju.

“Općina i Svetište već nekoliko godina intenzivno rade na novim sadržajima te promjenama urbanističkih planova koji će zasigurno doprinijeti povećanju broja turista. Postojala je inicijativa bivšeg ministra Klimana da se upravo vjerski turizam ugradi u strategiju razvoja turizma na nacionalnoj razini te bi se samim time otvorile dodatne mogućnosti apliciranja projekata na ciljane natječaje, ali nažalost, sve je ostalo na inicijativi. Jedna od naših aktivnosti usmjerena je upravo tome da ponovno pokrenemo spomenutu inicijativu i da se konačno vjerski turizam ozbiljno ugradi u nacionalnu strategiju razvoja turizma”, rekao je Milički.

A upravo su vjerski turizam i mogućnosti njegova razvoja u Hrvatskoj bile teme na kojima je magistrirao velečasni Tomislav Korov, član Odbora HBK-a za pastoral turista. On je naglasio da Hrvatska kao zemlja koja obiluje povijesno i umjetnički izrazito vrijednim sakralnim objektima od kojih su neki uvršteni u popis zaštićene svjetske baštine UNESCO-a (Eufrazijeva bazilika u Poreču, katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, Trogirska katedrala, crkva Sv. Marka u Zagrebu i dr.) te dobro posjećenim svetištima, ima veliki potencijal za daljnje razvijanje vjerskog turizma. No unatoč svemu tome, ustvrdio je da se ipak ne može govoriti o vjerskom turizmu kao o jednom razvijenom i održivom obliku selektivnog turizma u Hrvatskoj. Smatra da Hrvatska još uvijek nije prepoznata na međunarodnom turističkom tržištu kao destinacija vjerskog turizma:

“Razvojem vjerskog turizma kod nas bave se, samostalno i bez nekog koordiniranog djelovanja, uglavnom hrvatske turističke zajednice kroz brendiranje hrvatskih turističkih destinacija. Međutim, pokazalo se da hrvatske turističke destinacije nemaju sustav upravljanja kvalitetom, pa tako ni standarde koji bi potvrdili sintagmu ‘hrvatske kvalitete’, hrvatski turistički brend općenito, kao prepoznatljivost Hrvatske u segmentu vjerskog turizma i svega onog što taj pojam nosi sa sobom. Također je vidljiv nedostatak ujednačenih standarda kvalitete i destinacijskog menadžmenta. Proces učenja od najboljih često je nepoznanica, a uloga destinacijske menadžment kompanije uglavnom prešutno pripada ‘najjačoj’ putničkoj agenciji koju, u pravilu, mnogo više zanima vlastiti profit od dobrobiti destinacije kao cjeline, osobito od dobrobiti lokalnog stanovništva koje bi trebalo imati najviše koristi od vjerskog turizma.”

Korov smatra da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji sinergija između javnog i privatnog sektora, što se odražava u nedovoljnoj privlačnosti vjerskog turizma, neefektivnom marketingu, niskoj razini produktivnosti i neuspješnom menadžmentu za jedan prikladan, kvalitativan i održivi razvoj vjerskog turizma u Hrvatskoj. Stoga je imperativ, smatra Korov, sinergija javnog i privatnog sektora odnosno suradnja i partnerstvo u turizmu svih dionika te njihovo umrežavanje.

U tom segmentu ključna je uloga države, Crkve – odnosno svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj – te svih ostalih dionika vjerskog turizma, a zahtjeva međuorganizacijske odnose, suradnju i hijerarhiju u svrhu razvoja djelotvornog i održivog vjerskog turizma. Tomislav Korov iznio je svoje viđenje takve situacije:

“Država bi se više nalazila u ulozi stimulatora ulaganja privatnoga sektora uz pomoć fiskalnih i drugih poticaja, u prevenciji i kontroli nesavjesnoga poslovanja, dok bi Crkva i ostale vjerske zajednice te svi dionici vjerskog turizma trebali imati veću ulogu moderatora razvoja vjerske ponude te stvaranja optimalnog modela razvoja vjerskog turizma. Hrvatska tek kreće putem oblikovanja vlastitog brenda vjerskog turizma. Na tom putu trebala bi se aktivno uključiti Katolička Crkva, kao i sve ostale vjerske zajednice, kako bi se u to oblikovanje na ispravan način usadila i hrvatska prepoznatljivost kao zemlje srednjoeuropske kršćanske kulturno-povijesne baštine.”

Korov je napomenuo da bez kvalitetne baze podataka, odnosno bez potpunih i pravodobnih informacija i znanja, bez suradnje svih sudionika, u prvom redu Ministarstva turizma, Hrvatske turističke zajednice, Crkve i ostalih vjerskih zajednica te turističkog sektora, teoretičara turizma i svakako lokalnog stanovništva, ukratko bez integriranog menadžmenta, nije moguće kvalitetno upravljanje. Smatra da je sustavni pristup resursima Hrvatske kao turističkog proizvoda koji se ne ograničava samo na promociju primarne turističke ponude vezane uz “more i sunce” i hotelsko-ugostiteljsku ponudu, nego svojom širinom, također, zahvaća područje kulture, umjetnosti i povijesne baštine, jedini način oblikovanja turističke ponude da bi se udovoljilo sve zahtjevnijem turističkom tržištu. U tom kontekstu, dodao je Korov, bogata kulturna, povijesna i umjetnička sakralna baština Hrvatske predstavlja okosnicu ponude koja ne samo da nadopunjuje elementarnu turističku ponudu, nego Hrvatsku predstavlja upravo kao nerazdjeljivu cjelinu srednjoeuropske kršćanske kulturno-povijesne baštine.

Iako se u Hrvatskoj, kad je taj oblik turizma u pitanju, uzori često traže u Poljskoj gdje je razvijena svijest o vjerskom turizmu i lokalno stanovništvo od njega dobro živi, Korov smatra da se možemo ugledati i na zemlje koje nisu izričito katoličke. Dovoljno je, rekao je, pogledati primjere poput Italije, Španjolske, Portugala, Austrije, Izraela pa i Francuske:

“Francuska je, primjerice, izričito sekularna država u kojoj, primjerice, građani Lourdesa žive uglavnom od vjerskog turizma. To malo mjesto od dvadesetak tisuća stanovnika ima najveći broj hotela, odmah iza višemilijunskog grada Pariza. U tim zemljama teoretičari turizma o vjerskom turizmu otvoreno su pisali i istraživali, njihova mišljenja i istraživanja s tog područja su uvažavana i na temelju njih su te zemlje donijele svoje Strategije razvoja vjerskog turizma, u kojima se osim molitve, utjehe i mira, nudi bezbroj drugih sadržaja u kojima se može nesmetano uživati te odmoriti tijelo i duh. To su zemlje koje od vjerskog turizma zarađuju stotine milijuna eura zahvaljujući adekvatnoj strategiji razvoja tog oblika turizma te njihovo lokalno stanovništvo može dobro živjeti od vjerskog turizma.”

Tomislav Korov uzrok takvog stanja u kojem svijest o vrijednostima vjerskog turizma nije toliko prisutna u Hrvatskoj kao u drugim europskim zemljama, vidi u odnosu spram religije i Crkve koji je vladao na ovim prostorima:

“U Jugoslaviji je vladalo nasilno marksističko – komunističko ideološko jednoumlje, koje je imalo negativan stav spram Crkve i vjere. Stoga taj mentalitet, prisutan i kod znanstvenika, teoretičara turizma, koji se godinama gradio u takvom jednom sistemu, jasno da je dobrim dijelom naslijeđen i u novonastalom demokratskom društveno-političkom i gospodarskom uređenju u Hrvatskoj. U istraživanjima koja sam provodio na području vjerskog turizma, pokazalo se da su dosadašnji oblici vjerskog turizma u Hrvatskoj uglavnom u fazi zrelosti svoga životnog ciklusa i potrebne su mu strukturalne promjene. Kod nas, koliko mi je poznato, nijedna vlada dosad nije pokazala interes za širenje i uređenje tog oblika turizma, još uvijek nije napisan akcijski plan ili strategija razvoja vjerskog turizma u nas. U Strategiji razvoja turizma RH koja je pisana za razdoblje od 2010. do 2020., vjerski turizam potpuno je marginaliziran te je svrstan pod kulturni turizam, i to kao posljednji među posebno relevantne proizvode kulturnog turizma za Hrvatsku. Po takvom svrstavanju ispada kao da kultura stvara religiju, dok je posve suprotno, poznato nam je kako se iz religije i vjerskog uvjerenja stvara i određena kultura vremena i prostora.”

Tomislav Korov zaključio je da je budućnost vjerskog turizma, ili kako ga Crkva naziva “vjerskih putovanja” – u pluralizmu, odnosno u uključivanju svih dionika i njihovu umrežavanju kroz Destinacijsku mrežu vjerskog turizma, jer danas je taj oblik putovanja, čak i kada se radi o hodočašćima, često povezan s kulturom, eno-gastronomijom, kulturnim rutama ili biciklizmom i podrazumijeva ponovno otkrivanje duhovnog življenja, samostana, tradicije i umjetnosti.

Komentiraj