Imala sam samo nekoliko godina kada je rat u Hrvatskoj buknuo, ali dovoljno da mi ostane u ružnom sjećanju. Skloništa, mrak, uzbune, strah. Ti mi se pojmovi pojave u mislima kad god netko spomene rat. Za vrijeme jednog bombardiranja Sinja, u rujnu 1994. godine, igrala sam se s prijateljicama blizu kuće. Baka i mama zabrinuto su nas dozivale. Počele smo puzati prema kući. Avioni su kružili, bombe su padale. Na sreću, nisu nas ozlijedile, ali su ostavile traga na mojem djetinjstvu’’, ispričala je za Nacional jedna danas mlada poslovna žena uz uvjet da joj se ne otkriva identitet. Te slike urezale su joj se duboko u misli i danas joj se znaju vraćati u snovima. U bombardiranju Sinja stradalo je tada 20 osoba. Broj onih kojima je fizičko, ali i psihičko zdravlje narušeno, zasigurno je mnogo veći. Jer ako jedan takav događaj može izazvati trajne noćne more, oni koji s tim nemaju iskustva mogu samo nagađati kako je onima koji su mjesecima sudjelovali u Domovinskom ratu ili proživjeli slična iskustva.

  • Novinarka nacionala ana malbaša u razgovoru s ivicom jelinićem koji je s nepunih 20 godina otišao u domovinski rat, gdje je radio s bojnim otrovima pa je danas nesposoban za rad, a prima mirovinu od samo 2509 kuna jer mu bolest nije priznata.

Perica, nekadašnja ratnica na prvoj liniji obrane, i danas posjećuje psihijatrijski odjel Kliničke bolnice gdje se liječi od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Na pitanje ima li s kime pričati o svom problemu, odgovara da joj samo daju tablete te zna da joj je mjesto na nekoj psihoterapiji. Otkriva da je završila u bolnici jer više nije mogla podnijeti napadaje straha i strašnu bol koju osjeća. Osjeća da je nitko ne razumije, pa ni obitelj. Nacional je nekoliko posljednjih tjedana proveo s braniteljima oboljelima od PTSP-a i neposredno doznao s kojim sve poteškoćama se susreću.

Ivan Tolić (lijevo), predsjednik Udruge branitelja liječenih od PTSP-a Grada Zagreba i članovi udruge, Ivica Jelinić (u sredini) i Zdenko Šamec (desno)
Ivan Tolić (lijevo), predsjednik Udruge branitelja liječenih od PTSP-a Grada Zagreba i članovi udruge, Ivica Jelinić (u sredini) i Zdenko Šamec (desno)

Iz zagrebačke Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a kažu da je prije svega teško čovjeku priznati da ima poremećaj. “Ljudi koji su bili u ratu, nerado govore o njemu i svim vezanim događanjima. Potiskuju to misleći da se s tim mogu boriti, da mogu to prevladati, jer znaju kakvi su bili prije rata i što su radili i taj stil života htjeli bi nastaviti i poslije rata”, kaže predsjednik Udruge Ivan Tolić. Tolić je objasnio što slijedi nakon što netko primijeti da ima određenih problema – odlazi do stručnjaka i iznosi svoj problem. Rade se testovi i snimanja kako bi se uvidjelo je li riječ o psihičkom poremećaju. Potom doktor iznosi svoje mišljenje. Kada stručnjak uspostavi dijagnozu, osobi se prepisuju medikamenti i/ili se upućuje na razgovor. Mahom to rade ekipe stručnjaka – medicinske sestre, psiholozi i psihijatri.

U udruzi u zagrebačkom kvartu Prečko svakog tjedna u 16 sati održava se grupna psihoterapija koju vodi Patricija Jelačić, psihijatrica iz Psihijatrijske bolnice Vrapče. Okupi se oko stola, kaže Tolić, između 20 i 30 branitelja. “Jedan čovjek uvijek popisuje koliko je osoba prisutno, da bismo vidjeli kontinuitet dolazaka i koliko je tko spreman na suradnju s terapeutom. Psihijatrica započinje sastanak s pričom o nekoj neobaveznoj temi. Primjerice, ‘jeste li vidjeli što se dogodilo s Mamićem? Što vi mislite o tome?’. Slijedi lavina zadovoljstava ili nezadovoljstava. Nije joj cilj pričati o pravnim problemima braće Zdravka i Zorana Mamića, nego čuti što će reći okupljeni”, objašnjava Tolić i naglašava da je vrlo bitno surađivati s psihoterapeutom. “Sam sebi čovjek mora reći, u svojem srcu i duši, da želi razgovarati s tim terapeutom, da ga želi za prijatelja. Ne možete pričati o tome što vam se događa ako niste iskreni. Znači, prvo morate sa sobom raščistiti. Mnogi misle da će si pomoći ako popiju litru alkohola svake večeri ili ako povuku nekoliko linija kokaina, ali neće im biti bolje. Sutra će biti u još gorem stanju. Ovisnosti onemogućuju liječenje te bolesti. Morate sagledati sebe, a da biste to uradili, treba vam strahovita priprema. Tek tada uspjeh je siguran. Pritom mislim na to da ćete moći obavljati osnovne životne funkcije. Nećete moći raditi u gužvi, u buci. Naša koncentracija traje otprilike sat, dva. Možemo biti korisni i želimo to, bez obzira na to koliko su ozljede teške”, kaže predsjednik udruge Tolić, koji se borio na istočnom hrvatskom bojištu. Uočivši svoje probleme otišao je prvo u bolnicu u Slavonski Brod, odakle ga je liječnik uputio u Zagreb. Na Vrapču je prvi put hospitaliziran 1995. Od tada radi na održavanju svojeg psihičkog zdravlja kroz povremeni boravak u bolnici i intenzivan rad u Udruzi.

Prisjeća se terapeuta koji su u samim početcima, ’92. i ’93. kada su ljudi dolazili s ratišta izbezumljeni, a njihovi problemi nazivali se raznim imenima poput psihoneuroze ili depresije, dali poticaj ispravnom tretiranju oboljelih. To su, navodi, Vladimir Hećimović, Zoja Pisk, Slađana Štrkalj Ivezić te Vlado Jukić, sadašnji ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče.

“Stručnjaci daju ‘alate’ ljudima oboljelima od PTSP-a da se mogu sami snaći, da odgode neke svoje reakcije ili ih ublaže, da osoba ne bude toliko upadljiva u svom nastupu. Čovjek koji boluje od PTSP-a ne želi biti upadljiv. Pogotovo ne želi na krivi način biti u centru pozornosti”, tvrdi Tolić i naglašava da je danas percepcija u javnosti da branitelji stalno izazivaju ekscese. Danas, kaže, postoji “kategorija branitelji”, što smatra bezobzirnim.

Upitan jesu li branitelji zadovoljni izborenom domovinom, odgovara negativno. Po brojnim izjavama hrvatskih branitelja posljednjih mjeseci, stječe se dojam da vlada veliko nezadovoljstvo. “Odazvali smo se dužnosti i dali koliko smo mogli. Sve što se poslije događalo – pretvorbe poduzeća, gubitak radnih mjesta i sve ostalo – otežavalo je borbu s PTSP-om. Jer ako imate neke simptome bolesti pa dođete u tvrtku i dobijete otkaz, naravno da to neće pridonijeti ozdravljenju. Imate obitelj i djecu, potrebe su velike, a vi sve nemoćniji. Tu se stvara dodatna kompresija, ljudi pucaju i provaljuje nezadovoljstvo, nevjerica prema društvu, napretku i boljitku. Sve dobre stvari onda ne vidimo jer pomaci nisu onakvi kakve priželjkujemo. Mi očekujemo da svi građani Hrvatske rade, imaju redovitu plaću, da nećemo biti izmanipulirani”, kaže Tolić.

“Ta bolest je jako teška. Zamislite da ste do jučer u podrumu imali sve poslagano. Jednog jutra dolazite u podrum i sve je razbacano, jedna kutija je na jednom kraju, a druga na drugom. To je PTSP. Imate materijal, imate sve što ste imali prije, ali nemate redoslijed, nemate prioritete. Ne možete ih posložiti jer više ne znate gdje je što bilo”, objašnjava Tolić.

Stručnjaci oboljelima od PTSPa pomažu da se vrate u prvotno stanje ili mu se barem približe. Obično, kaže Tolić, branitelji koji se liječe od PTSP-a vide samo jedan put do svojeg cilja. Međutim, u stvarnosti ne postoji samo jedan put. Ljudima koji im se priključe na terapijama, najteže se otvoriti. No kroz učestali i kontinuirani rad, svatko s vremenom ispriča svoju priču.

Zdenko Šamec za Nacional je otkrio kako je 2004. završio u Vrapču. “Bratić s kojim sam bio u 101. brigadi nagovarao me da odem u Udrugu. Tu sam od 2009. Najviše mi je pomoglo to što ovdje uvijek imam s kim razgovarati. Ljudi me tu razumiju jer su prošli isto što i ja. Družimo se, popijemo kavu, imamo razne fizičke aktivnosti”, kaže Šamec. Otkriva i da mu žena ima slične probleme. Ne stradaju, naime, samo branitelji, nego i njihove žene i djeca; to je takozvana sekundarna traumatizacija, za koju u Udruzi također postoji terapija.

Na razne načine čovjek spozna da je bolestan. Netko će normalno funkcionirati poslije rata sve do jednog trenutka, koji se kolokvijalno naziva okidačem. Zdenku Šamecu se takav okidač dogodio u dvanaestoj godini nakon rata. PTSP mu nije priznat. Promjene članka 125. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2005., prema kojem se, kaže, status PTSP-a priznaje samo onima kojima su se simptomi pojavili unutar 10 godina nakon rata, predstavlja problem brojnim oboljelima. Usporedbe radi, Johnu Blehmu, američkom ratnom veteranu iz Vijetnama koji je jednom gostovao u Udruzi, dijagnoza PTSP-a priznata je 37 godina nakon rata.

Ivica Jelinić je u Domovinskom ratu radio s bojnim otrovima, nesposoban je za rad i danas prima mirovinu od 2509 kuna. “Imam potvrdu da je stres posljedica bolesti koju mi nitko ne priznaje. Kad je moja doktorica pogledala papire, kazala je da sam stopostotni ratni vojni invalid. Kasnije je promijenila iskaz i rekla na drugoj reviziji da sam 30-postotni”, tvrdi Jelinić i dodaje da je većina njegova stresa nastala nakon rata. Najviše ga muči nepravda. “Nisam imao ni 20 godina kad sam otišao u rat. Nisu mi priznali ni srednju školu koju sam završio u SFRJ. Trebao sam polagati razliku hrvatskog jezika. A i što će mi škola kad ne mogu raditi. Opća nesposobnost za rad postoji. Mirovina mi je nedostatna da bih se adekvatno brinuo o svojoj obitelji. Imam dvoje djece, a jedno je na fakultetu. Živim od dobročinstava drugih ljudi, a trebao bih živjeti od svog rada ili pomoći države”, kaže Jelinić.

Ante Tandara, predsjednik zagrebačke HVIDRE, kaže da gotovo i nema branitelja koji nema neki oblik PTSP-a. On ga je kratko liječio nakon rata u kojem je dragovoljno sudjelovao. Od 16. srpnja 1991. bio je pripadnik 1. gardijske brigade Hrvatske vojske Tigrovi. Tijekom oslobađanja okupiranog područja zapadne Slavonije, ranjen je u obje noge. Nakon rata spas je pronašao u radu u HVIDRI te u ljubavi svoje obitelji. Iskrenom vjerom i uz pomoć obitelji, svoj duh liječi i Vinko Miličević koji se priključio sastavu redarstvenih snaga s 20 godina. Od 18. lipnja 1991. bio je u Tigrovima, a kasnije i u drugim profesionalnim postrojbama. Sudjelovao je u svim vojno-redarstvenim, kako većim, tako i manje poznatim akcijama. Bio je dva puta ranjavan, ‘91. i ‘92., a još jedno stradavanje doživio je ‘94. Tjelesne posljedice tih ranjavanja zapisane su u izviješćima komisije, koja su tri puta revidirana. Opće zdravstveno stanje mu, kaže, više priliči kakvom starcu. Višestruko je pohvaljivan i nagrađivan od svojih zapovjednika i prvog predsjednika Franje Tuđmana. Uz častan otpust, umirovljen je 6. lipnja 1999.

“Siguran sam da je svima koji su ratu gledali u lice, na duši ostavljen neizbrisiv trag. Statistike i liječničke prijave nisu pokazatelj stvarnog stanja oboljelih od PTSP-a. Ja ga nemam, ali znam i vidim da mnogi moji suborci nisu isti ljudi koji su bili prije rata”, kaže Miličević i naglašava da je to intimna sfera o kojoj ljudi nerado pričaju. On vjeruje da je rad na duhovnoj obnovi najbitniji.

Odluka da će se osobama oboljelima od PTSP-a posvećivati posebna pažnja, upisana je još 1999. u Nacionalnom programu psihosocijalne i zdravstvene pomoći sudionicima i stradalnicima iz Domovinskog rata, Drugog svjetskog rata te povratnicima iz mirovnih misija, čiji je nositelj Ministarstvo branitelja.

Iz Ministarstva branitelja kao temeljno načelo Programa psihosocijalne pomoći, ističu reintegraciju u društvo. Zbog toga su u svim hrvatskim županijama ustrojeni Centri za psihosocijalnu pomoć u kojima psihijatri, psiholozi, pravnici i socijalni radnici pokušavaju braniteljima olakšati integraciju u svakodnevni život. “Djelatnici centara posebno su educirani kako bi organizirali i provodili programe samopomoći za pojedine kategorije stradalnika. Istodobno, suradnici centara educirani su kako bi u svakom trenutku mogli reagirati u kriznim intervencijama. Posebno organizirani timovi spremni su otići do doma branitelja i na licu mjesta pružiti potporu ili potrebnu psihosocijalnu pomoć”, kažu iz Ministarstva branitelja.

Sustav zdravstvene zaštite organiziran je kroz Regionalne centre za psihotraumu pri Kliničkim bolničkim centrima u Splitu, Osijeku i Rijeci. Na nacionalnoj razini utemeljen je Nacionalni centar za psihotraumu pri KBC-u Zagreb, gdje rade psihijatri i psiholozi specijalizirani za rad s traumatiziranim osobama i oboljelima od PTSP-a. Ondje kao posebna jedinica djeluje i Centar za krizna stanja, gdje je osobama u stanju akutne psihičke krize dostupna stručna pomoć tijekom 24 sata putem telefona, uz dežurstvo liječnika psihijatra. “Prednost tog načina rada je brza uspostava kontakta, odnosno, stručna pomoć putem telefona, anonimnost te mogućnost da osobe iz udaljenih mjesta u najkraćem mogućem roku dobiju adekvatnu stručnu pomoć, osobito kada treba spriječiti suicid. Tako se omogućava osobama iz cijele Hrvatske, posebno onima koji imaju poteškoće u dobivanju psihijatrijske skrbi, da u stanju akutne psihičke krize uspostave kontakt sa stručnom osobom”, kažu u Ministarstvu branitelja.

Budući da posttraumatski stresni poremećaj često za sobom povlači promjene u obiteljskoj dinamici i narušavanje obiteljskih odnosa, centri nisu bili usmjereni samo prema braniteljima, nego prema svima izloženima ratnom stresu – suprugama i djeci branitelja, prognanicima, žrtvama seksualnog nasilja u ratu koji su bili izloženi sekundarnoj viktimizaciji i prijenosu traume. U Ministarstvu navode da su od 2008. do 2012., u sklopu Programa za poboljšanje kvalitete življenja, u obiteljima hrvatskih branitelja provodili sistematske preglede, između ostalih, za supruge čiji su muževi oboljeli od PTSP-a. Tijekom 2013. i 2014. pregledi su bili usmjereni na hrvatske ratne vojne invalide, zatočenike neprijateljskih logora. “Provođenjem sistematskih pregleda nastoji se u što ranijoj fazi identificirati moguće bolesti, s posebnim naglaskom na bolesti koje su se pokazale vodećim uzrocima smrtnosti u populaciji hrvatskih branitelja”, kažu u Ministarstvu.

Što se tiče budućih planova za poboljšanje kvalitete života hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a, naglašavaju da će Ministarstvo i dalje nastavljati s provedbom Nacionalnog programa psihosocijalne i zdravstvene pomoći, u okviru kojeg se posebna pažnja posvećuje hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a te će dodatno ojačavati sustav pomoći. Uz pomoć sredstava iz fondova EU provest će se i projekti kojima će se hrvatskim braniteljima i stradalnicima iz Domovinskog rata poboljšati pristup uslugama koje će pridonijeti njihovu psihosocijalnom osnaživanju.

Ne zna se točan broj oboljelih od PTSP-a jer ne postoji registar

U Hrvatskoj ne postoji registar koji evidentira samo oboljele od PTSP-a, pa nedostaje pravi podatak o broju bolesnih. Međutim, dostupni su podaci iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o broju hospitaliziranih osoba s dijagnozom PTSP-a, podaci iz Ministarstva branitelja o broju branitelja koji su na temelju njega ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida te podaci iz Registra osoba s invaliditetom.

Dio osoba s PTSP-om zbog ratne traume vodi se u Registru osoba s invaliditetom, u kojem su registrirane 26.493 osobe s tim poremećajem. Vodeći uzrok traume su ratna događanja.

Najveći broj osoba s PTSP-om zbog ratne traume je iz Splitsko-dalmatinske (5441 ) i Osječko-baranjske županije (2757).

Prema službenim evidencijama Ministarstva branitelja, status ratnog vojnog invalida na temelju PTSP-a ostvarilo je 20.996 hrvatskih branitelja, a još 6130 njih ima taj status na temelju PTSP-a i neke druge bolesti ili ozljede povezane s Domovinskim ratom.

Prema podacima koje vodi HZJZ, prošle godine bilo je 13.722 hospitalizacija zbog PTSP-a. Iz toga se ne može iščitati o kolikom je broju osoba riječ jer bolnička statistika evidentira samo hospitalizacije. Najveći broj zabilježen je u Gradu Zagrebu – 1861. Slijedi Zadarska županija sa 1720 hospitaliziranih osoba te Primorsko-goranska, u kojoj su prošle godine hospitalizirane 1594 osobe.

Prema podacima Registra osoba s invaliditetom, ali i prema podacima o hospitalizacijama, taj poremećaj je znatno češći kod muškaraca. U Registru je 25.138 muškaraca te 1355 žena s PTSP-om.

Najviše hospitaliziranih je u dobi od 40 do 59 godina, (11.604), dok je najveći broj osoba s PTSP-om u Registru u dobnoj skupini od 45 do 59 godina (16.655 osoba).

Komentiraj

PODIJELI
Komunikologinja s višegodišnjim iskustvom u medijima - tisak, web i televizija. Ambiciozna, radoznala, komunikativa. Zaljubljena u život i u ljudske priče. Društveno angažirane,istraživačke teme posebno su mi područje interesa.