Umjesto da im se, baš kao što se stalno govori, pruži što više prostora, hrvatski dramatičari, posebno oni mlađe generacije, gotovo su posve marginalizirani. Dino Pešut jedan je od onih nekoliko sretnika čiji se tekstovi izvode u kazalištima. Prošlog tjedna i treći mu je tekst, “Pret(posljednja) panda ili statika” – koji je prije dvije godine dobio prvu nagradu “Marin Držić” – doživio premijeru u ZeKaeM-u.

 

  • Domovinski rat je, kaže, dio njegove stvarnosti. Mogao je imati i neku drugu uspomenu iz najranijeg djetinjstva. Isto tako, kao umjetnik, a pogotovo pisac preokupira se temom koju si pokušava objasniti.
  • Pande’ ne govore o ratu. Prvi dio teksta koristi rat kao okruženje, kao jedno olovno nebo iznad to četvero djece. Ipak, mislim da je na mojoj generaciji čistom pasivnošću pao dobar dio posla oko rata, kaže Pešut.

“Mislim da su ‘Pande’ tekst koji zaokružuje jednu fazu moga rada gdje sam bio preokupiran ljudima koji su izgubljeni i usamljeni te u pokušajima poslagivanja svoga života. Inspirirao me protok vremena i pitanje možemo li zaista planirati, maštati svoj život ili on naprosto ide nekim svojim, nama parcijalno razumljivim silnicama. Svaki od četiri lika je na svoj način izgubljen u vremenu, odnosima, željama i mogućnostima. Kao uostalom i ja, i svi ljudi koje poznajem”, kaže Pešut o tekstu nabijenom emocijama, uglavnom onim negativnim, u kojem dosta piše o Domovinskom ratu, poraću, tranziciji, nezaposlenosti, a posebno o izgubljenoj generaciji kojoj i sam pripada. S obzirom na to da u još jednom tekstu koji je izveden u kazalištu, “Pritisci moje generacije”, Pešut piše o minusu na računu, dakle o financijskom aspektu, postavlja se pitanje kako vidi Hrvatsku danas.

“Prije svega, za mene su negativne emocije tjeskoba, strah, nesigurnost i ostali simptomi egzistencijalnog grča. Rat, tranzicija, ekonomsko stanje je jedan kontekst koji vrlo često zna poslužiti i kao opravdanje. Naša politička i ekonomska zbilja neodvojivi su od emotivnog stanja pojedinca kao i obiteljske relacije. Klasa i obiteljski odnosi čine, barem kako ja to vidim, bazu neke ličnosti. Jedna od ideja s kojom sam kretao pisati ‘Pande’ bila je ta da je država u kojoj sam rođen čak i malo mlađa od mene. Tako ju nekako i vidim, pomalo izgubljenu, nesigurnu, vječito u želji za nečim drugim nego ono što je. Hrvatska bi tako bila i ona od ranije i neka iz budućnosti. Gradove dekoriramo proeuropski, ali konstatno želimo živjeti u prošlosti. Zaista ima 25 godina, možda je završila faks, stvari nisu ispale kako se nadala i sada ne zna što bi sa sobom. I zasigurno ne može sve zadovoljiti: ni roditelje i stričeve, kumove, susjede, ljubavnike”, priča Dino Pešut koji je rođen 1990., ali ga unatoč tome “kopkaju” društvene i političke prilike u Hrvatskoj 1990-ih godina, posebno Domovinski rat. Zašto?

“Mislim da je Tariq Ali rekao da od traume djetinjstva ne možemo pobjeći. Moguće je da je rat bila moja trauma 90-ih na nekom apstraktnom nivou, a pisanje je uvijek neki prodor u nesvjesno. Strah i podrum stoje u meni u obliku različitih slika. No ovaj je prostor naprosto takav. Da sam pisao o nekoj drugoj generaciji, dohvatio bi je isti rat, samo u nekom drugom životnom periodu. Ili pak dva rata, ako bih pisao o generaciji baka i djedova. Političke prilike su ovdje pomalo repetativne. Uostalom, kako me ne bi intrigirale, kada ih svakodnevno proživljavamo. Intenzivnije je, dakako, ako je u igri ekonomska kriza. To je razumljivo, štoviše ljudski, ali ako ćemo moći ikada živjeti u 2015., trebali bismo prestati potiskivati”, objašnjava Pešut svoju zainteresiranost za “teške” teme.

Domovinski rat je, kaže, dio njegove stvarnosti. Mogao je imati i neku drugu uspomenu iz najranijeg djetinjstva. Isto tako, kao umjetnik, a pogotovo pisac preokupira se temom koju si pokušava objasniti.

“‘Pande’ ne govore o ratu. Prvi dio teksta koristi rat kao okruženje, kao jedno olovno nebo iznad to četvero djece. Ipak, mislim da je na mojoj generaciji čistom pasivnošću pao dobar dio posla oko rata. Naime, čini mi se da će generacije povjesničara, politologa, umjetnika koji tek dolaze morati rastvarati teme i otvarati polja dijaloga oko tog perioda. Naravno, za sve to treba vremena i strpljenja. Kao i sve drugo, to je dio neke privatne strategije i bitke. Do tada se treba nadati kako bure baruta neće ponovno negdje eskalirati”, govori dramatičar koji je zaista imao sreću da se njegov rad prepozna i počne izvoditi u kazalištima. Na kulturnoj sceni ne daje se šansa mladima, .

“Generalno nedostaje rizika, punka, nekih prostora gdje se otvara pravo na neuspjeh. Premalo je pisaca u Hrvatskoj da bismo mogli inzistirati na mladim piscima, iako bi trebalo senzibilizirati institucije i na taj segmet jer je pretpostavka da će mlađi dramatičar biti svjež, drzak. Ipak, to ovisi i o dramatičaru. Meni ne bi palo na pamet pisati komad za dvoje, troje glumaca jer imam ideju da će tako biti lakše postavljen. Pisat ću ih isključivo ako taj svijet tvore dvoje ili troje ljudi. ZeKaeM je s Dubravkom Vrgoč zaista rastvorio jedan impozatni niz suvremene drame, a izgleda da će tako nastaviti i Snježana Abramović Milković sudeći po odabiru ‘Pandi’ i njenom planu i programu. Nadam se da će i ostala kazališta uvidjeti ne samo potencijal, već i vlastitu odgovornost”, smatra Pešut i objašnjava kako nastaju njegovi tekstovi i što ga inspirira. Najviše ga, otkriva, inspirira tragikomičnost života.

“Pisac uvijek piše, Fitzgerald kaže da kapitalizira ljudsku patnju. Život vrlo često ponudi i teme i motive. Samo valja biti senzibiliziran. Ja se dovedem gotovo do ludila propitujući nešto što me zanima pa bilježim, tražim, uočavam… Odjednom kao da se sve, i ekonomija i neka baka što ide s placa i neki razgovor koji ‘uberem’ u kafiću, spajaju u tu točku preokupacije. Potom tražim jezik, on mi je važan kao i vrijeme drame, pa tek onda krećem pisati. Tada se povlačim jer najbolje radim rano ujutro. Pisanje ne mogu objasniti, to je neka vrsta potpune kontrole i potpunog gubitka kontrole istovremeno. Oprezan sam s tim darom”, priča Pešut, jedan od rijetkih koji od svoje umjetnosti može živjeti. Uglavnom se radi o pisanju, ali se “skupi” i ponešto režije, dramaturgije i asistentura.

“Živim skromno, ali si povremeno mogu priuštiti i koji luksuz, iako je dosta upitno je li izlazak vikendom zaista toliki luksuz. Ono što bih zaista volio je manja neizvjesnost. Ona zna biti poticajna, ali sada već osjećam kao da pomalo zamara. Osjećam i da bih volio pisati neku vrstu kolumne. Postoji jedan dio mog pisanja, komentara, duhovitosti, jedan suvišak koji želi redovito izlaziti, a ne pronalazi prostor u dramskom tekstu”, ispričao je i priznao da, iako piše o problemima koji muče ponajviše mlade ljude, više ni sam ne zna koji su najveći izazovi koji stoje pred njegovom generacijom. Mladi ljudi, smatra Pešut, ionako imaju pune ruke posla da uspostave neki okvir za življenje jer ne mogu više preuzeti model svojih roditelja. Nakon tri godine što se bavio s tom temom smatra da bi mladi trebali postati sebičniji, više voljeti, biti više voljeni, više se zabavljati i baviti se sobom. Ako se na tim temeljima pokušaju izgraditi, bit će teže manipulirati s njima.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture