DIMNA ZAVJESA Zbog HAVC-a ‘Doru Maar’ neću baciti u Savu, već u Senu

Stari, neuspješni hrvatski poduzetnik Željko Senečić koji nema tatu da mu pomogne, nego je već 78 godina siroče, izvinjava se mladom i uspješnom hrvatskom poduzetniku Rimcu što je USPOREDIO DORU MAAR ILI KRLEŽU S AUTOM CONCEPT S. Ni Dora Maar ni Krleža danas više nikog ne zanimaju, a nema tog hrvatskog političara i saborskog zastupnika koji ne bi sjeo u Rimčev Concept S i raspalio 300 na sat Mesničkom ulicom do Beograda ili Bruxellesa

Koliko je danas bolje nego u bivšem sistemu, može se svatko uvjeriti na konkretnim primjerima. Ovih dana je Mate Rimac, poduzetnik iz Svete Nedjelje, sa svojim autima na ženevskom sajmu automobila zasjenio Ferrarije, Porschee i Maseratije. Ništa nije lako učiniti. U Hrvatskoj danas ništa se ne može učiniti, ni vodokotlić, ni bicikl, ni dokumentarni film. Ali učiniti auto koji do 100 km na sat stiže za manje od tri sekunde, koji ima 1384 konja snagu motora, može potegnuti do 365 km na sat, a usto je na električni pogon i cijeli je napravljen u Hrvatskoj, u Svetoj Nedjelji, to je čudo i divovski pothvat koji se može uraditi samo s ogromnom energijom, strašću, talentom i bijesom. Uz jedinu pomoć oca da se pobijede protivnici koji sjede u kancelarijama od Svete Nedjelje do Zagreba. Od općina, županija, agencija, banaka do ministarstava. Dok država pomaže prevarante, neradnike, varalice i lopove, mediokritete, birokrate, političare svih stranaka s brda dola i članove njihovih porodica, iza kojih ostaju samo financijski gubici i sumnjivi stečajevi, dugovanja, predmeti na sudovima i šteta koju neće oni platiti, nego će to platiti proračun, država, odnosno narod. Iza Rimca stoji savršen automobil koji se vidi, koji nije prevara. Točno se zna koliko je potrošeno u njegove aute, nisu ih radile ni kćeri, ni sinovi, ni žene, ni njegovi prijatelji. Za Rimčeve aute sigurno nisu zaslužne neke tamo hrvatske agencije.

NIJE TAKO DAVNO da je gospođa Matilda sjedila u jednoj sobi na drugom katu ministarstva kulture. Režiseri ili producenti donosili bi svoje projekte, ispunili jedan jednostavan formular i gospođi Matildi dali scenarije. Nisu se ispunjavali nerazumljivi formulari. Matilda bi scenarije dala selektoru. Selektor bi scenarije pročitao, napisao recenzije i odobrio za snimanje po svojoj savjesti i ukusu. Selektor je bila osoba s ugledom i znanjem, kompetentna da bude selektor. Bilo je nezadovoljnih. Niti su svi ponuđeni scenariji bili dobri niti je bilo sredstava za sve. Gospođa Matilda godinama je radila u Jadran filmu. Nije izravno radila u produkciji, nego u kancelariji gdje se pratila produkcija filmova. Gospođa Matilda nije sjedila na snimanjima, nije bila ni snimatelj ni režiser, ali je u Jadran filmu naučila odgovarati na telefonske pozive i pristojno razgovarati s režiserima, nije putovala po Cannesu i San Sebastianu, ali je radeći u firmi koja je bila ozbiljan producent, sama radila i obavljala posao koji danas radi agencija HAVC u kojoj sjede pravni savjetnici, tajnice, referenti, koja ima direktora i desetke suradnika. Matilda nije mogla poklanjati milijune svojim prijateljicama jer se to nije radilo ni u Jadran filmu.

Jadran film je uspješno vodio Suljo Kapić koji je od Jadran filma učinio jedno od najuspješnijih poduzeća u Hrvatskoj koja je tada imala Plivu, Inu i Končar. Suljo Kapić odlazio je samo u Pulu gdje je s direktorom Avale filma Ratkom Draževićem vodio bitku oko nagrada u Puli. Ni Ratka Draževića ni Sulju Kapića nije se moglo vidjeti na fotografijama sa snimanja. Oni su bili ozbiljni direktori, a tada je i Jadran film bio ozbiljan producent.

Danas je bolje. Za vrijeme Ratka Draževića ili Sulje Kapića, Rimac ne bi mogao napraviti svoje aute, kao što ja ne bih mogao snimiti seriju i film o Krleži i Dori Maar.

DANAS SE MOŽE što se nije moglo u prošlom sistemu. Ne biti član partije ni ovisiti o Udbi. Treba imati želju, ideju, znanje i novac. Vremena su se promijenila, kao i mogućnosti. Ne znam tko je pomogao Rimcu da učini svoje aute. Seriju o Krleži smo Krstinić i ja snimili sami. Krstinić je snimao sliku i ton, ja sam se bavio režijom i montažom. Prodao sam oko 300 crteža Dubrovnika u Hotel Bellevue i tim honorarom platio montažera, putovanja i montažu. Poslao sam film na HAVC, tražio pola cijene vrijednosti projekta i dobio vritnjak. Ponudio sam Krležu Hrvatskoj televiziji. Tadašnji glavni urednik dokumentarnog programa u povjerenju mi je rekao da Hrvatsku televiziju Krleža ne zanima. Kada je došao gospodin Radman, kako sam glup, pomislio sam da će Hrvatsku televiziju zanimati Krleža. Krležu je kupila Srpska televizija koja mi je poklonila svoje materijale. Hrvatskoj televiziji platio sam 35.000 kuna za par minuta dokumentacije. Moj film o Krleži prikazivao se na svim simpozijima o Krleži, u Beču, Pragu, Mariboru, Beogradu, Varšavi. Preveden je na njemački, češki i slovenski. HAVC je film proglasio nerazumljivim. U filmu o Krleži šezdeset režisera, književnika, akademika i glumaca govore o Krleži svoja sjećanja na najvećeg hrvatskog pisca. Kada će se i tko će to snimiti? Nikad i nitko. Neke se ne može zaustaviti. Radi tvrdoglavosti ili gluposti, ne znam.

Početkom dvadesetog stoljeća iz Louvrea je ukradena Mona Lisa.

U ZATVORU JE ZAVRŠIO PJESNIK Apollinaire. Apollinaire je u policiji ispričao da je sliku vjerojatno ukrao Picasso. Apollinaire je izašao iz zatvora, u zatvoru je završio Picasso. Nakon pedeset godina grad Pariz odlučuje na Saint Germaineu postaviti spomenik Apollinaireu. Od Picassa naruče spomenik. Na kameno postolje Picasso je stavio portret Dore Maar. Je li to osveta Apollinaireu, ne znam, ali Dora Maar na St Germainu privukla je moju pažnju i odlučio sam o njoj snimiti film. Dora Maar u Parizu je ostavila dublji trag od svih hrvatskih slikara i kipara zajedno. Dora Maar bila je kći značajnog hrvatskog arhitekta i Francuskinje.

Kao hrvatski poduzetnik svojim sredstvima snimam film. Natacha je nagovorila književnice koje su pisale o Dori Maar da sudjeluju u filmu. U Zagrebu sam snimio Matvejevića, Maroevića i Drakulićku. Snimao sam u Picassovu ateljeu u kojem je Picasso naslikao Guernicu, a čiji je nastanak Dora Maar pratila kao fotograf dokumentarist. Snimao sam u Veneciji, Parizu, Bordeauxu i Valenciji. Zgodno i skupo. Kada sam završio film, shvatio sam da nemam dobar kraj. Film je spasila Drakulićka. Napisala je savršen tekst za svršetak filma. Hrvatsko-francuska godina prijateljstva otvorena je filmom “Dora Maar”. Francuska selektorica, gospođa Coutar, žena poznatog francuskog režisera, izabrala je Doru Maar da otvori taj događaj. U Europa kinu “Dora Maar” pretpremijerno je prikazana nakon lijepog govora francuske ambasadorice Michèle Boccoz i hrvatskog ministra kulture gospodina Šipuša. Na pozornici nakon projekcije filma rekao sam da će “Dora Maar” završiti u Seni jer nemam novca da platim autorska prava za Picassa, Doru Maar i Mana Raya. Na pitanje zašto nisam tražio prava prije snimanja, mogu odgovoriti da Fundacija Picasso unaprijed ne daje odobrenje, nego tek kada vidi film.

Moj su film odobrili. Natacha je izborila, cjenkajući se, nisku cijenu. Godinu dana pokušavam naći taj novac. U međuvremenu, “Dora Maar” je dva puta prikazana na poziv u Veneciji, ali ne komercijalno. Ovih me dana pozivaju u Budimpeštu. Ne smijem ga više prikazivati. Gotov film sam drugi put poslao na natječaj HAVC-u. Bivši ministar kulture Šipuš pokazao je razumijevanje da pomogne, ali prekasno. Kako sam od HAVC-a dobio vritnjak, ovog ljeta neću baciti “Doru Maar” u Savu, nego u Senu jer mi je postalo glupo ponižavati se i moljakati lovu. Ne za sebe, nego za hrvatsku kulturu.

STARI, NEUSPJEŠNI HRVATSKI PODUZETNIK Željko Senečić, koji nema tatu da mu pomogne, nego je već 78 godina siroče, izvinjava se mladom i uspješnom hrvatskom poduzetniku Rimcu što je usporedio Doru Maar ili Krležu s autom Concept S. Ni Dora Maar ni Krleža danas više nikog ne zanimaju, a nema tog hrvatskog političara i saborskog zastupnika koji ne bi sjeo u Rimčev Concept S i raspalio 300 na sat Mesničkom ulicom do Beograda ili Bruxellesa.

Komentiraj