DIMNA ZAVJESA Zašto me sjednice Vlade podsjećaju na Posljednju večeru

Leonardo je Posljednju večeru stilizirao. Detalji ga nisu zanimali. JE LI SE PILO VINO IZ BUKARA I KAKO SU SE GLODALA JANJEĆA REBRA, LEONARDU NIJE BILO VAŽNO. Dvanaest apostola, Isus i Magdalena. Magdalena je možda ispekla pitu od jabuka. Nakon večere pojavit će se agenti i uhapsiti šefa. Šef je izdan. Naravno, za lovu. Osim Posljednje večere moju je znatiželju poticalo nešto što se zove Sjednica Vlade

Neki događaji o kojima se govori i piše, usjeku se u pamćenje. Recimo, pobjede Jesseja Owensa u Berlinu, potonuće Titanica, atomska gljiva nad Hirošimom. Posljednja večera, na primjer. Što se jelo na Posljednjoj večeri? Kako? Je li se sjedilo za stolom kao, recimo, na Okrugljaku ili je bio švedski stol? Naravno da se nameće Leonardova “Posljednja večera”. Leonardo je Posljednju večeru stilizirao. Detalji ga nisu zanimali. Je li se pilo vino iz bukara i kako su se glodala janjeća rebra, Leonardu nije bilo važno. Dvanaest apostola, Isus i Magdalena. Magdalena je možda ispekla pitu od jabuka. Nakon večere pojavit će se agenti i uhapsiti šefa. Šef je izdan. Naravno, za lovu. Osim Posljednje večere moju je znatiželju poticalo nešto što se zove Sjednica Vlade. Jedne davne večeri, gledajući “Jučer Danas Sutra”, odmah na početku, spiker Miroslav Ilić ozbiljno je javio da je na Sjednici vlade donesen zaključak. Ne sjećam se kakav zaključak, samo se sjećam da mi se Sjednica vlade usjekla u pamćenje kao Posljednja večera. Mogao sam vidjeti Isusove apostole. Muškarci prljave duge kose, prljavih noktiju, slijede Isusa i usput se grebu. Ali Sjednica vlade me zbunila. Koja je razlika od apostola do ministara, nije mi bilo jasno. Ja, naime, nisam poznavao nikog, ni ministre ni predsjednika vlada lično, kao ni jednog apostola. Sjednice su se održavale u Beogradu. Rezultati su bili značajni. Vlada je odlučila, što je odlučila realiziralo se i mirna Bosna. Nije svako sranje komentiralo odluke. Iako su postojali televizija i TV Dnevnik, iako je bilo raznih novina i tjednika, iako su televizijski snimatelji i reporteri snimali, nije se moglo ni slučajno dogoditi da se snimi Sjednica vlade uživo kao nogometna utakmica. U svakoj vladi bilo je ljudi koji su znali da je tajna važna i da se o svemu i svačemu ne smije znati. Što se govori, kako se govori, bolje je da narod ne zna. Kako izgledaju ministri, puno je pametnije da se ne zna nego zna ili da ih se, na primjer, vidi kako sa šljemom na glavi trabunjaju o važnosti nekog aerodroma. Mora postojati iluzija da državom upravljaju džentlmeni koji imaju soli u glavi, a ne muškarčine koje se sreću u kafeima ili na tribinama lokalnih stadiona.

Zahvaljujući televiziji i što sam ostao u krevetu, imao sam priliku napokon vidjeti Sjednicu Vlade. Danas nema ničeg što se ne snima. Potreba da se snimi sve i svakog jača je od pameti. Snimaju se rađanja, umiranja, rastave, provodi, penjanja po brdima, silovanja ili skokovi s mola u more na trbuh. Važno je biti snimljen. Biti viđen. Biti spomenut. Makar kao statist. Viriti iza glava predsjednika bilo čega dok on govori o bilo čemu. Ni jedna ozbiljna vlada u stara loša vremena ne bi se dala snimati. U svakoj vladi sjedila su barem dvojica, trojica mudrih ministara s nekakvom inteligencijom koji bi svako snimanje sebe ili sjednica zabranili. Snimaju se jedino narodna veselja. Tko upravlja državom i kako – bolje je da se ne zna, a pogotovo ne vidi.

DANAS JE TELEVIZIJA ZAKON. Da nema televizije, ne bih imao priliku vidjeti Sjednicu Vlade. Zašto je to značajno? Zato što mojom državom upravlja moja vlada. Kamere će u moju sobu unijeti Sjednicu Vlade. Moći ću uživati u društvu odabranih muževa i žena ministara moje Lijepe Naše. U sobi je, doduše, nered. Kao da sam sjedim na Sjednici, gledat ću i slušati sjednicu svoje vlade i uživati. Blokirani zbilja ne trebaju vidjeti sjednicu svoje vlade. Ne preporučuje se gledanje moje vlade ni žrtvama ovrha. Bolje je da glođu pileće batake i piju Vranac – za tri kune deset litara. Ne preporučuje se gledanje Sjednica Vlade i Sabora nezaposlenima. Ako imaju bilo kakav posao, neka volontiraju i crnče za kurac, bolje nego da gledaju prijenose iz Sabora ili konferencije za štampu.

Sjednica naglo počinje. Obično čitamo da je na sjednicama vlada nešto doneseno, predložen novi zakon, dopuna zakona, imenovan direktor HEP-a… Ne vidimo kako. Sad ću vidjeti. Scenografija je barokna, što pokazuje da nismo od jučer, štoviše, da imamo i Donata, ako treba i šibensku katedralu u kojoj se mogu održati Sjednice Vlade. Predsjednik bi trebao imati sablju bana Jelačića. U sredini je veliki stol oko kojeg ispred laptopa sjede ministri. Na čelu je predsjednik Vlade. Kada neki ministar izgovori prijedlog, pažljivo ga kolege ministri slušaju. Naravno da ne upadaju u riječ jer to nije pristojno. Čekaju da čovjek što prije završi. Kolega koji čita, čita nestrpljivo, kao da mu se žuri. Oko njega ministri uprave, zdravlja, pravosuđa, branitelja, regionalnog razvoja i fondova Europske unije, poduzetništva i obrta, unutarnjih poslova, socijalne politike i mladih, obrane i vanjskih poslova, pomorstva i poljoprivrede, turizma, zaštite okoliša i graditeljstva, znanosti i obrazovanja. I kulture, na kraju. Ne znam zašto, manjkaju mi bivši ministri poljoprivrede i turizma. Predsjednik daje riječ ministru zdravlja. Ministar zdravlja Dario Nakić čita prijedlog o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Naglašava da će se novim zakonom, kad se usvoji, zajebati geliptere koji upadaju u Hitnu i mukte, bez čekanja, dobivaju nalaze i odlaze. Nakon ne zna se koliko godina, ministar je otkrio da narod mulja. Neće više. Neka čekaju mjesecima, kao drugi. Zato i postoje liste čekanja. Novi ministar je tome sranju došao glave.

KADA MINISTAR ZAVRŠI, predsjednik pita: “Javlja li se tko za riječ? Ako ne, idemo dalje.” Riječ dobiva drugi ministar. Čita. Dovrši. Predsjednik pita: “Javlja li se tko za riječ? Ima li netko kakav prijedlog?” Nema nitko. Bravo. “Prijedlog je jednoglasno usvojen”, objavi predsjednik zadovoljno. Nakon par minuta slično. Predsjednik govori: “Ako nema nitko kakav prijedlog, možemo glasati.” Dižu se ruke. “Jednoglasno”, zadovoljno primijetimo predsjednik i ja. “Idemo dalje”, odluči predsjednik. Svakako ne bi bilo loše gledateljima pokazati mjesto događanja iz zraka. Panoramski. Banski dvori, Markov trg u Zagrebu. Vrijeme lijepo. Ispred ulaza u Banske dvore, gdje se održava sjednica moje vlade, stoje novinari, TV snimatelji i fotoreporteri. Prijenos se naglo prekida i na ekranu se vidi reportaža s dodjele Billboardove nagrade iz Las Vegasa. Scenografija nije barokna. Tisuće gledatelja, cure koje vrište, crveni tepih, reflektori, jedan crnac i jedna plavuša na bini. Prijenos sjednice moje vlade je završen.

PREOSTAJU TURSKE SAPUNICE i prijenosi sjednica mog Sabora na Markovu trgu. Na prijenose iz Sabora narod se navikao. Ali za razliku od ministara na sjednici Vlade koji šute, zastupnici rutinirano melju sve i svašta. Posebno oni kojima žene zabranjuju da kod kuće za stolom govore i čija djeca glavom bez obzira napuštaju domove kada očevi počnu blebetati. Njih su spasili izbori i glasači. U Saboru su našli svoj pašnjak. Na bilo što izrečeno imaju svoje primjedbe ili ispravke krivog navoda, za razliku od sjednica Vlade. Sjednice Sabora pretvaraju se u sapunice bez scenarija i režije. I zato ih treba prenositi. Sjednice vlade ne. Ali kako su uvedene i telefonske sjednice vlade, takve sjednice postaju atraktivne za prijenos. Najvažnija je konspiracija. Ne zna se odakle govore pojedini ministar ili ministrica. Ne treba se znati ni gdje sjedi predsjednik. Satelitski se može znati, ali to je zapravo nevažno. Važnije je da se sjednica održi. Telefonske sjednice Vlade prijelaz su na sjednice vlada s telepatskim sistemom. Kako sve ide naprijed, tako će se i prijenosi vlada razvijati. Naime, nakon telefonskih sjednica treba se prijeći na telepatske sjednice vlada. Za te sjednice ne treba se ni znati. Ni kada se održavaju ni gdje. Gledatelji, birači, građani, njihova djeca, penzioneri, službenici, mladež bez posla, žrtve ovrha, zaduženi, blokirani… trebaju uživati u nogometu. Više se neće ni trebati održavati sjednice vlada, neće trebati ni izbori, neće trebati ni stranke, ni mostovi, ni birači. Sve će se znati. Čak prije negoli se dogodi.

Komentiraj