DIMNA ZAVJESA Zagrebački je jal svevremenski i iznad svih politika

Sanaderova ideja nastavila je živjeti. Da je navodno Hrvatska dobila stručnu vladu sastavljenu od kompetentne gospode, bila je uglavnom prevara. Ni za jednog kandidata nije se znalo čime je zaslužio da vodi svoje ministarstvo. Kako su te kvalifikacije bile sumnjive, KANDIDAT JE ISPUNJAVAO SAMO JEDAN UVJET. DA NIJE ROĐEN U ZAGREBU

Kada smo snimali dokumentarac “Zagreb i mi”, glavna tema bila je Arsenova pjesma “Zagreb i ja volimo se tajno”. Jednog dana Arsen Dedić mi je dao pjesmu Radovana Žilića. Pjesma se zvala “Plavi grad”. Pjesmu odmah umontiram u film. Stihovi kao da su pisani danas. Jednostavni i bolni:

JA PREVIŠE VOLIM OVAJ ZAMIŠLJENI GRAD, DA, JA PREVIŠE VOLIM OVAJ GRAD, OVAJ GRAD KOJI JE MATOŠA OTJERAO,

DA, JA PREVIŠE VOLIM OVAJ GRAD KOJI JE NA TRGOVIMA DIZAO LUDE I FAKINE,

JA PREVIŠE VOLIM GRAD SKROMNIH I MALENIH DUŠA.

Žilić je svoju pjesmu napisao 1937. Žilićevu pjesmu mogli su napisati i Matoš i Krleža. Pišući kolumnu pokušao sam više saznati o pjesniku Žiliću. Na Googleu sam o pjesniku našao minimalno. Pomogao mi je Tomislav Sabljak, od kojeg sam doznao da je Žilić rođen u Zagrebu. Najznačajnija pjesma koju je napisao je pjesma “Plavi grad”.

Čovjek ne može odabrati gde će se roditi niti može birati roditelje. Ne znam kako je s drugima koji su rođeni u Zagrebu, ali da sam ja mogao birati, ne bih izabrao Zagreb. Ali čovjek nema mogućnost izbora u najvažnijim detaljima svog života. Može birati mjesto smrti koju ne koristi. Rodio sam se u Zagrebu, završio osnovnu školu u Zagrebu, gimnaziju u Zagrebu, diplomirao sam u Zagrebu. Rodio sam se u Tvornici duhana u Klaićevoj, promijenio desetak adresa, ali svaka od reda bila je u centru Zagreba. Zagreb je za mene bio grad od Kvaternikova trga do Britanca. Nikad nisam imao potrebu pisati ili govoriti da volim Zagreb. Logično je da svatko voli zavičaj kao što voli mater ili oca. Bez obzira na to je li to zaseok na Dinari, neki otok na Jadranu ili mjesto u Podravini ili Slavoniji. Osjećaje nije lako izreći. Zato me se pjesma Žilića duboko dojmila.

KADA JE SASTAVLJAO SVOJU VLADU, gospodinu Sanaderu bilo je problem jedno ministarstvo. Nije mogao naći rješenje za jednog ministra. Našao ga je, ne sjećam se, ili u Vinkovcima ili Virovitici. Na pitanje novinara nije li mogao naći ministra u Zagrebu, gospodin Sanader odgovorio je da Zagreb nije Hrvatska.

Nakon dugog traženja i odabiranja, 2016. sastavljena je nova hrvatska vlada. Od dvadeset ministara samo je jedan rođen u Zagrebu. Skupljeni su iz cijele Hrvatske. Kao da je uvjet da se dobije ministarska fotelja bio da kandidat nije rođen u Zagrebu. Sanaderova ideja nastavila je živjeti. Obećanja da je Hrvatska dobila stručnu vladu sastavljenu od kompetentne gospode, bila su uglavnom prevara. Ni za jednog kandidata nije se znalo čime je zaslužio da vodi svoje ministarstvo. Kako su te kvalifikacije bile sumnjive, kandidat je ispunjavao samo jedan uvjet: nije rođen u Zagrebu. Ni za jednog novog ministra i javnost i mediji nisu se zapitali tko je to. Možda i jesu, nisam primijetio. Jedan kandidat izazvao je buru prosvjeda. Pisale su se peticije, organizirali javni zborovi, padale su teške riječi. Samo je ministar, Zagrepčanin, Zagrepčanima bio neprihvatljiv.

ZAGREB JE PETINA HRVATSKE. Hrvatski sabor broji preko sto pedeset zastupnika. Rođenih u Zagrebu je nekolicina, zapravo, beznačajna manjina. Ako se iz očaja prate prijenosi Sabora, mogu se čuti zastupnici koji govore u ime svojih manjina, svojih pokrajina ili gradova i sela. Još se nije čuo ni jedan zastupnik koji bi govorio u ime i u interesu Zagreba. Sanader je imao pravo. Skoro milijun građana Zagreba ne zna tko ih zastupa. Među nama, ne zastupa nas nitko.

Talentirani dječak iz Muća završit će u Splitu. Na njegovu sreću i sreću Splita. Talentirani maturanti iz Splita dolaze u Zagreb na studije. Uzdigli su se iznad Splita, ostaju u Zagrebu, na sreću Splita i Zagreba. Maturirao sam 1951. u Zagrebu. U Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu 1951. događalo se svega i svačega. Objavljeni su prvi poslijeratni prijevodi Sartrea, Steinbecka, Millera i Manna. Proizvedena je prva domaća pisaća mašina. Osnovano je preduzeće za proizvodnju crtanih filmova. Vodila se borba protiv “bugi-vugija”. Ples je okarakteriziran kao dekadentan. Ukinuta je savezna planska komisija, kao i republičke komisije za film. Duga film ukinut je 1952. godine, nakon pet uspješnih crtića Waltera Neugebauera. Ukaz o reorganizaciji Vlade FNRJ, reorganizacija državne uprave u znaku procesa “DDD” (decentralizacija, debirokratizacija i demokatizacija). Zagrebačka grupa Exat 51 suprotstavlja se socrealističkom konceptu. Te 1951. došlo je do nestašice hrane u Jugoslaviji uslijed suše 1950. SAD od proljeća do augusta 1951. šalje 520.000 tona hrane. U Parizu je snimljen film “Amerikanac u Parizu”. U Zagrebu se 1951. nije još pojavila prva Vespa, prvi šuškavac. Hit su bile sive Borovo tenisice.

U mom razredu, u gimnaziji II. muške u Križanićevoj, nekolicina je bila priglupa, nekolicina iznadprosječna. Većina smo bili mediokriteti. Velika matura polagala se bez stresova i senzacija, jednog dana pisalo se pismene zadatke, a drugog se usmeno odgovaralo. Pitanja nisu bila tajna. Svaki profesor postavljao je pitanja po svojoj savjesti i vještini. Nakon velike mature većina se upisala na fakultete. Nakon završetka studija svima su bila osigurana radna mjesta, bez obzira na to što su diplomirali, pravo, ekonomiju, Filozofski fakultet ili veterinu. Svi natprosječni završili su u Njemačkoj, Francuskoj, Australiji ili Americi. Govorilo se da su pobjegli na zapad, iz socijalizma u kapitalizam. Glavni razlog bila je sredina koju su nadvisili. Jedan je u Americi postao potpredsjednik Bechtela, najveće privatne kompanije na svijetu. Vodio je izgradnju desetak atomskih centrala. Jedan je u Baselu radio za Santos, dvojica za Mercedes u Frankfurtu. Cico je imao arhitektonske biroe u Hamburgu, Stuttgartu i Hannoveru. Što je Zagreb izgubio njihovim odlaskom? Ništa. Da nisu pobjegli, pojela bi ih zagrebačka provincija. Cicu sam slučajno sreo na aerodromu u Frankfurtu početkom devedesetih. Cico je putovao u Dubai gdje se podizao neboder, a ja sam se vraćao u Zagreb. Imali smo vremena i sjeli smo u kafe. Ja sam pio dupli espresso, Cico mineralnu vodu. Pitao sam Cicu kada je zadnji put bio u Zagrebu. “Zašto bih bio? Ja u Zagrebu više nemam nikog”, rekao mi je. “Imaš li bar kontakte s našim dečkima koji su emigrirali?” pitam. “Nemam, kao što nemam i nisam imao nikakve kontakte s jugovićima ili Hrvatima. Imao sam dvije žene, imam dvoje djece i tri biroa. Klijente od Saudijske Arabije, Kuvajta, Amerike… Nisam niti imam bilo kakvu potrebu otići u Zagreb. Ja nisam emigrirao, nego pobjegao iz našeg Zagreba”, veli on meni. “Koliko se sjećam, tata ti je bio muzičar”, kažem. “To je sve što znaš?” pita me. “Da”, kažem ja. “Kratko ću ti reći više. Moj tata je svirao flautu u simfonijskom orkestru. Na nekom provincijalnom i beznačajnom festivalu flautista u Poljskoj dobio je nagradu. Vijest o tatinoj nagradi izašla je u Vjesniku i izazvala potres u njegovu orkestru. Odmah je partijski sekretar postavio pitanje tko mu je dopustio svirati u Poljskoj i kakav je to uopće festival te je li uopće dobio nagradu. Tipična pitanja koja se u Zagrebu postavljaju kada Zagrepčanin doživi uspjeh. Tata je pokazao diplomu iz Poljske. Diploma je izgledala grozno. Rukom, amaterski crtana flauta, a ispod flaute rukom, loše i neukusno napisan tekst. Kad su vidjeli tu diplomu, koja danas visi na počasnom mjestu u mom birou u Hamburgu, tatu su udarili nogom u dupe i dali mu otkaz”, ispričao mi je Cico. “Tata nije bio član partije?” pitam. “Bio je. Zagrebački je jal iznad politike”, odgovori mi Cico i nastavi: “Diplomirao sam arhitekturu, profesor Šegvić našao mi je mjesto u Hamburgu i tako sam se riješio Zagreba i zagrebačkog jala.” Cico je otišao na Bliski istok, ja u Zagreb. Ovih dana je Janica Kostelić imenovana za pomoćnicu ministra sporta. Kada su imenovana pedesetorica raznih pomoćnika raznih ministara o kojima nitko nije čuo niti znao što znaju, odakle su i tko su, nije bilo komentara. Na imenovanje Janice, Zagrepčanke, postavljeno je pitanje je li Janica Kostelić sa svim svojim osvojenim medaljama i olimpijskim pobjedama kompetentna za pomoćnicu ministra sporta. Slažem se s Radovanom Žilićem: “Ja previše volim ovaj grad, grad skromnih i malenih duša.”

Komentiraj