DIMNA ZAVJESA U sportu se manjak inteligencije bilježi neosvajanjem medalja, a u politici je stvar teža, jača i tragičnija

Za hrvatske nogometaše daju se milijuni eura, a za hrvatskog poličara se i u Africi ne bi mogle dobiti dvije banane. Zato nema nade da se stanje u hrvatskoj politici može popraviti. Stanje je zadano. Hrvatska vlada, Hrvatski sabor i hrvatske političke stranke, to smo mi. NI U JEDNOJ HRVATSKOJ POLITIČKOJ STRANCI DANAS NEMA IJEDNOG UMJETNIKA. Pisca, slikara ili režisera. Čak ni advokata. Sveučilišnog profesora. Ušulja se na prstima poneki akademik

U maloj Hrvatskoj miješaju se četiri velike kulture. Zapadnog i Istočnog rimskog carstva, Mediterana i srednje Europe. Sljedećih tisuću godina od dolaska na obale Jadrana do danas te kulture nisu prestajale biti dio naše kulture. Kultura je učinila da tisuću godina pod utjecajima jačih kultura Hrvatska opstane. Ne samo hrvatska kultura, nego Hrvatska. Pametniji među Hrvatima njegovali su hrvatsku kulturu, davali joj značaj, svjesni važnosti kulture. Kultura je bila bitan dio svakodnevnog života. O kulturi je ovisilo kako ćete se osjećati na ulici i u vlastitom krevetu. Ne zna se je li ikome od hrvatskih političara padalo na pamet da se bez kulture može i da je kultura nepotrebna. Hrvati su trebali dobiti svoju državu da se toga sjete. Današnji hrvatski političari ne spominju kulturu. Oni se kuglaju s riječima kao što je rodoljublje. Što je više rodoljublja, manje je kulture. Za rodoljublje je sve više love, za kulturu sve manje. Državni budžet za kulturu svake godine je manji. O kulturi ni jedna politička elita ne govori. Ni desna ni lijeva. U predizbornim baladama kultura se ne spominje. Spominje se sve i svašta. Reforme svega i svačega, samo ne kulture.

SAMO ČOVJEK POSJEDUJE KULTURU i po tome se razlikuje od drugih sisavaca. Kultura je karakteristika ljudskog društva. Kako društva, tako i pojedinca. Da nema kulture, svi bi narodi bili slični. Razlikovali bi se po boji kože. Odnos pojedinca prema društvu i društva prema pojedincu ovisi o kulturi, i pojedinca i društva. Bez kulture ne bi bilo umjetnosti. Postoji sedam umjetnosti: muzika, književnost, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, kazalište… sedma umjetnost je film. Kao u svim zvanjima, tako i umjetničkima postoje razlike: talentirani i netalentirani umjetnici. Mediokriteti i geniji. O genijima ne treba govoriti jer su rijetki i obilježavaju svoju epohu. Ali i osrednji slikari, pisci ili muzičari o umjetnosti i kulturi znaju više nego bilo koji hrvatski političar. Pitanje je što hrvatski političar zna o politici. Današnji hrvatski poličar ne treba kulturu, kultura mu se gadi, kulturu ne treba, ne trebaju mu ni kulturni radnici.

SVAKI PROSJEČNI NOGOMETNI TRENER zna da u momčadi, uz šljakere, mora biti igrač koji misli. Ne mora biti najbolji, ne mora imati najjači šut ni najviše skakati pred golom ni igrati najbolje glavom. Ne mora biti ni najbrži ni najstariji. Taj je igrač najinteligentniji i zato igra momčadi ovisi o njemu. To je pravi vođa momčadi. Obično je i kapetan tima, ali nije pravilo. Biti najpametniji znači i biti neambiciozan. O njemu ovisi hoće li se prosječna momčad uzdići do natprosječne. To nije pravilo samo za nogomet. To važi za sve momčadske sportove, od košarke do rukometa ili odbojke. U individualnim sportovima, skijanju, tenisu, dizanju utega ili boksu, važna je sportska inteligencija. Tako kod sporta isto važi u kulturi, a posebno u politici. Presudnu ulogu ima prosječna inteligencija naroda. Kod naroda s niskom prosječnom inteligencijom kakvi su, nažalost, Hrvati, rezultati su tragični. I u sportu i u politici. U sportu smo bezbroj puta gubili, ne zbog manjka talenta, nego pameti. Krivili smo suce ili sreću, nikad inteligenciju. Sjetimo se utakmica vaterpola, rukometa, nogometa koje smo gubili. Sjetimo se najboljeg primjera nogometne utakmice s Turskom ili kako nismo drugi put osvojili Davis Cup. U sportu se manjak inteligencije bilježi neosvajanjem medalja, u politici je stvar teža, jača i tragičnija. Hoće li hrvatska nogometna reprezentacija pobijediti protivnika ili izgubiti, nema težinu loše i glupe političke odluke. Glupa politička odluka je neprocjenjiva. Glupa prodaja državne imovine i još gluplje zaduživanje, koštaju državu i narod. Ne koštaju političare. Oni profitiraju. Nakon ministarskih karijera sjednu u saborsku kavanu. Nije pristojno spominjati imovinske kartice, ali bilo bi zanimljivo usporediti imovinske kartice prosječnog hrvatskog političara i hrvatskog umjetnika. Ili mirovine umjetnika i političara. Ušteđevine političara i umjetnika. Vozni park i kuće.

SUVREMENICI HRVATSKIH TRAGIČNIH POLITIČARA Frana Supila, Stjepana Radića ili Vlatka Mačeka nisu kao mi danas danima gledali hrvatske poličare. Slušali ih kako brbljaju u Saboru, ispravljaju krive navode kao babe, lome jezike stranim riječima. Danas sve znamo o njihovim ženama i djeci i rodbini. Danas Hrvati satima u svojim stanovima na televizorima bulje u krupne kadrove predsjednika stranaka, njihovih zamjenika i ministara. Gledamo ih kako izlaze iz crnih, skupih limuzina koje smo im mi kupili, s mobitelima u rukama, koje smo također mi platili. Gledamo ih kako usput brbljaju u kamere reporterima koji ih satima čekaju pred ulazima u Banske dvore, Sabor ili kancelarije stranaka. Supilo, Radić i Maček su skromno životarili, nisu davali intervjue ni održavali konferencije za medije. Nisu svakodnevno pisali što im padne na pamet na Facebooku. Nisu bili u sukobima interesa iako su se za hrvatski narod jednako neuspješno borili kao i današnji hrvatski političari. Od Mohačke bitke do danas Hrvate vode Lazari. Zašto? Hrvati nisu talentirani za politiku i zato im se mora sve oprostiti. Nije ni Bog budala da nekom sve da, a nekom ništa. Svakom nešto. Talentiranih Hrvata nogometaša puna je Europa, od Madrida do Kijeva. Talentiranih Hrvata političara nema pa nema. Danas nema prevara. Točno se zna cijena. Za hrvatske nogometaše daju se milijuni eura, a za hrvatskog poličara se ni u Africi ne bi mogle dobiti dvije banane. Zato nema nade da se stanje u hrvatskoj politici može popraviti. Stanje je zadano. Hrvatska vlada, Hrvatski sabor i hrvatske političke stranke, to smo mi.

NI U JEDNOJ HRVATSKOJ POLITIČKOJ STRANCI danas nema ijednog umjetnika. Pisca, slikara ili režisera. Čak ni advokata. Sveučilišnog profesora. Ušulja se na prstima poneki akademik. U prvom sastavu Hrvatskog sabora sjedilo je desetak uglednih hrvatskih umjetnika koji su u Saboru predstavljali hrvatsku kulturu. Danas nema ni jednog. Danas, kao u čitavoj državi, u Saboru prevladavaju provincijalizam i primitivizam. Kulture nema. Ponašanje u Saboru je jednako sramotno kao i rečenice koje se čuju. Kulturi nema mjesta u hrvatskoj politici. Nema mjesta ni umjetnicima. Za razliku od priučenih političara, ni jedan umjetnik nikad neće imati šofere i kreditne kartice koje će plaćati država niti biti u sukobu interesa. Od tisuću umjetnika ili kulturnih radnika ni jedan se nije okoristio pretvorbom. Ni jedan slikar ni pisac nije hapao tvornicu ni kakav posrani hotel na plavom Jadranu. Zašto se nitko od njih nije sjetio obogatiti na vlastitoj državi i pokrasti je? Postati kakav ambasador ili viceguverner? Možda u tom grmu i leži zec. To su kreteni, zaključili su profiteri i diletanti iz politike. Tko se ne zna za sebe brinuti, za sebe ukrasti i prevariti, ne zna ni za državu. S takvima država propada. Treba ih držati sa strane. Samo gnjave, sumnjaju, kenjkaju, jednom riječju – smetaju svima. Smetaju sami sebi, smetaju poštenim rodoljubima. Kakvi su to umjetnici i kulturni radnici kada ni jednog nije snimala televizija kako izlazi s cekerima iz Remetinca? Treba ih držati što dalje od stranaka i Sabora da ne pokvare druge jer su opasni. Neka slikaju, pišu, režiraju, sviraju violine i pjevaju dok ne izumru. Neki dan izumro je posljednji primjerak nekog sisavca u Australiji pa nikom ništa. Kada izumre posljednji primjerak kulturnog radnika u Hrvatskoj, političari će odahnuti. Ukinut će Ministarstvo za kulturu, Mirovinskom fondu prodati HNK koji će adaptirati u Casino i oko njega sagraditi šest fontana

Komentiraj