DIMNA ZAVJESA U odnosu na nekad, sve je danas bolje, a ne lošije, kako govore zajebani starci

Vlak je naišao na partizansku minu ispred Jaske, ali je domobranski poručnik sa šljivama sjedio u zadnjem vagonu. Spasio je glavu i šljive. Bilo je to 1944. godine, istog dana kada su Saveznici oslobodili Pariz, kada je sve bilo gore nego danas. NITKO NIJE BRANIO PUŠENJE NITI JE ITKO BROJIO MRTVE OD NIKOTINA. Brojili su se mrtvi od bombardiranja i to okruglo. 100.000 ili 200.000. Nisu se brojili ni mrtvi ni zarobljeni, a kamoli oboljeli od gripe. Alergije nisu postojale, nisu postojali pesticidi. Šljive se nisu prskale, nego brale i jele, ili se od šljiva radila rakija

Europa je u svojoj trafici za deset kutija cigareta Drine dobila od domobranskog poručnika, kojem je kum donio šljive iz Bosanske Krupe, vreću šljiva. Iako je u cijeloj Europi bio rat, šljive su rodile kao da je mir. Iako se nije moglo putovati kako se tko sjetio, nego samo s propusnicama, ipak su šljive doputovale putničkim vlakom u Zagreb. Vreća šljiva na željezničkoj stanici u Bosanskoj Krupi bila je pregledana i ušla je s domobranskim poručnikom, koji je imao urednu propusnicu, u vagon trećeg razreda. Vlak je naišao na partizansku minu ispred Jaske, ali je domobranski poručnik sa šljivama sjedio u zadnjem vagonu. Spasio je glavu i šljive. Bilo je to 1944. godine, istog dana kada su Saveznici oslobodili Pariz, kada je sve bilo gore nego danas.

NITKO NIJE BRANIO PUŠENJE niti je itko brojio mrtve od nikotina. Brojili su se mrtvi od bombardiranja i to okruglo. 100.000 ili 200.000. Nisu se brojili ni mrtvi ni zarobljeni, a kamoli oboljeli od gripe. Alergije nisu postojale, nisu postojali pesticidi. Šljive se nisu prskale, nego brale i jele ili se od šljiva radila rakija. Vreću sa šljivama iz Europine trafike u sklonište je donio pazikuća Rukavina na svojoj specijalki Velox. Bila je zračna uzbuna, američke su se leteće tvrđave iznad Zagreba vraćale prazne i većina je stanara sjedila u skloništu u podrumu. Kada je Rukavina s Europom banuo u sklonište sa šljivama, muškarci su prestali igrati belu, a žene štrikati. Europa i šljive postali su zvijezde kao De Gaulle i Amerikanci u Parizu. Moja mama je od Europinih šljiva napravila istog dana nezaboravne knedle od šljiva i pekmez koji je namazan na kukuruzni kruh bio senzacija. Za vrijeme rata u Zagrebu se moglo na tržnici na Dolcu kupiti voće. Nije bilo grozdova banana i mandarina. Trešnje, marelice, breskve, jabuke i kruške donosile su kumice iz okolice Zagreba. Treba pošteno reći da je bar polovica jabuka i krušaka bila crvljiva, a voće koje se nije pojelo istog dana drugog bi dana uvelo. Svaka jabuka bila je drugačija. Druge boje i drugog oblika. Šljive iz Bosanske Krupe bile su pune crva, male, neugledne i smežurane, ali su mirisale na šljive i rastopile bi se u ustima. U to vrijeme nije bilo frižidera. Imućne su porodice imale ajskasne u kojima se niska temperatura održavala pomoću leda iz Zagrebačke ledane u Bauerovoj ulici. Europa je u svojoj garsonijeri imala ajskasn. Pazikuća Rukavina je rekao da je Europi ajskasn kupio Bracin tata, a da ga je Europa platila zna se kako. I Rukavina, i Bracin tata, i Braco bili su zaljubljeni u trafikanticu Europu.

OVIH DANA SAM NA PLUS 36 STUPNJEVA na Cvjetnom trgu vidio mladu ženu u špagericama. Bila je atraktivna plavuša s dugim i lijepim nogama. Duboki dekolte i oko vrata koralji, plave velike radoznale oči. Hodala je kao žena koja zna kuda ide i zašto. Bila je savršena kopija trafikantice Europe. Dugo sam gledao za njom sve dok se nije izgubila u Ilici. Na povratku kući svratio sam na Kvaternikov trg, na plac, da kupim šljive. Sjetio sam se šljiva kada sam vidio ženu u Preobraženskoj. Iako je bilo kasno, na dva, tri štanda još se prodavalo voće. “Imate li šljiva?” upitam prodavača koji nije seljak i koji nije iz okolice Zagreba. Čovjek ne odgovori, nego pokaže na šljive u plastičnim kutijama. Šljive su bile veličine ping pong loptica. Sve su bile iste. Sjajile su se na suncu kao friško olaštene cipele. Oko polovica lubenica rojile su se pčele, na šljivama ni jedna. Ja sam imao želju kupiti šljive kakve je Europa donijela u sklonište. Šljive u plastičnim kutijama to nisu bile. “Odakle su te šljive?” pitam. “Ako baš hoćete znati, iz Urugvaja su”, odgovori prodavač. Gledam šljive iz Urugvaja. Urugvaj je daleko, Bosna je blizu. “Imate li šljiva iz Bosne?” gnjavim čovjeka koji ima problem s nosom. “Nemam”, odgovori čovjek, “ako hoćete domaće, domaće su lubenice. Breskve su iz Španije, kruške iz Italije”. “Ja hoću šljive”, kažem. Prodavač nestrpljivo rukom pokaže na susjedni štand. “Tamo šljive nisu iz Urugvaja”, kaže i počne spremati svoj štand. Na susjednom štandu šljive su bile iz Izraela. Šljive iz Izraela bile su u istim plastičnim kutijama i izgledale su kao sestre šljiva iz Urugvaja. Kupim jednu kutiju. Šljive iz Izraela bile su fantastične. U odnosu na šljive iz Bosanske Krupe imale su prednosti. Prvo, bile su velike, drugo – tvrde kao kamenje, sve su bile jednake i ni u jednoj nije bilo crva. Trebalo ih je prvo izrezati oštrim nožem u manje komade i onda jesti. Šljive iz Izraela nisu imale ni miris ni okus kao šljive iz Bosanske Krupe. Bile su bez mirisa i okusa. Od šljiva iz Krupe radila je probava kao švicarski sat. Šljive iz Izraela bile su, jednom riječju, senzacionalne. Bacio sam ih u smeće.

U MOM KVARTU još je sve smeće – smeće. Nema raznog smeća, smeće se baca u jednu kantu. Ne sortira se. Odveze se po noći i mirna Bosna. Srećom, jer da se smeće razvrstava kao što će se danas – sutra razvrstavati, teško je reći u koji bi kontejner trebalo baciti šljive iz Izraela.

U koju vrstu otpada spadaju šljive koje sam kupio na placu na Kvaternikovu trgu? U opasni otpad, u koji spadaju otpadi koji imaju infektivnost, zapaljivost ili korozivnost? Ili u inertni otpad? Inertni otpad ne ugrožava ljudsko zdravlje i ne otapa se. Kemijski ne reagira i nije zapaljiv. Možda u neopasni otpad? Ili opasni? Opasni otpad je otpad koji sadrži eksplozivnost, reaktivnost, nadražljivost, štetnost, toksičnost, kancerogenost, infektivnost, zapaljivost, korozivnost, mutagenost i teratogenost. Neopasni otpad ne šteti ljudskom zdravlju i ne ugrožava okoliš. Možda su šljive iz Izraela i Urugvaja inertni otpad koji se ne otapa, kemijski ne reagira i nije zapaljiv. Nisam siguran u koju bi vrstu otpada spadale šljive iz Izraela, ali sam sto posto siguran da se od šljiva iz Izraela ili Urugvaja ne mogu napraviti knedle od šljiva ni pekmez. U odnosu na nekad, sve je danas bolje, a ne lošije, kako govore zajebani starci. Demokracija je. Izbori, stranke, krediti, auti, telefoni, avioni i šljive bolji su nego prije. Možda su lošiji klima i sudstvo.

Telefonirao sam Braci i rekao mu svoju avanturu sa šljivama. “Ti si kreten”, rekao mi je. “Sjedni u auto, zaputi se prema Krašiću, skreni na seoske puteve. Naići češ na šljivike koji su puni šljiva koje nitko ne šprica i ne bere iz nekoliko razloga. Prvi je taj što se branje šljiva ne isplati jer su šljive iz tog Urugvaja jeftinije. Drugi je da ih nema tko brati. Kako si se uopće sjetio šljiva? Šljive više nisu ‘in’. In su mango i liči”, čudi se Braco. “Vidio sam danas na Cvjetnom trgu mladu ženu koja je frapantno sličila trafikantici Europi. Ista kosa, frizura, ista figura, noge, oči, isti hod, isti izraz lica”, kažem Braci. “Ti loše vidiš”, govori mi Braco. “Ne vidim čitati, ali vidim žene”, kažem. “Gdje i kada, reci točno ako si u stanju”, prekine me Braco. “Oko podneva. Izišla je iz nove Horvatinčićeve kuće na Cvjetnom, prošla je Preobraženskom i otišla u Ilicu prema Frankopanskoj”, odgovorim precizno. Braco je danima, po vrućini ili kiši, oko podneva sve do tri sata u svojim invalidskim kolicima stajao i vozio se gore-dole po Preobraženskoj.

Komentiraj

PIŠE:Željko Senečić
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.