DIMNA ZAVJESA Tour de Croatia otkrio nam je da imamo lijepu zemlju, ali ne i jesmo li je zavrijedili

Milijuni gledatelja Eurosporta umjesto par sekundi priglupog spota satima su gledali Lijepu Našu mukte. DA SVE BUDE LUDO, NA TOUR DE CROATIA POBIJEDIO JE HRVATSKI BICIKLIST KOZLINA. Samozatajan vozač čiju se fotografiju nije moglo vidjeti u medijima. Jasenovac, krađa zlata iz sefa u policiji, Most, Bandić, izbori stranaka, autoceste, krađe, Remetinac– to su teme. I osrednji nogometaši koji zarađuju milijune

Prije nekoliko godina na Eurosportu, TV kanalu koji emitira sportske priredbe, Ministarstvo turizma ili Hrvatska turistička zajednica reklamirali su ljepote Hrvatske potencijalnim turistima Europe. Spot je trebao izazvati želju gledatelja prijenosa neke utakmice ili meča Federera s Nadalom, da se, čim vidi spot, odmah spakira ne čekajući kraj meča, sjedne u auto ili prvi avion i dojuri na Jadran. Spot je bio jezovit. Ne zna se koliko je mazohista došlo privučeno spotom na Jadran, ne zna se koliko je plaćeno snimanje spota i emitiranje. Ne zna se tko je naručio spot ni tko je autor spota, to je poslovna tajna. I bolje. Ali ideja da se na Eurosportu reklamira naš turizam nije bez veze. Drži vodu. Eurosport gledaju milijuni gledatelja. Uživo prenosi najveće nogometne lige na svijetu, englesku i španjolsku. Prenosi najveće teniske turnire, svjetska prvenstva u motoristici, golfu, Dijamantnu ligu i Tour de France.

Prije nekoliko dana tražim španjolsko nogometno prvenstvo na Eurosportu. Umjesto da gledam Barcelonu ili Real Madrid, Messia ili Ronalda, naletim na biciklističku trku. Pelaton juri kao blesav po cesti. Stotine biciklista stisnuti u grupi panično jure u koloni. Ispred i oko njih njih motoristi s kamerama, auti s rezervnim biciklima na krovovima. Izmjenjuju se krupni kadrovi biciklista s kadrovima krajolika snimljena iz helikoptera.

Učini mi se krajolik poznat. Vidim na ekranu natpis: Tour de Croatia. Nigdje nisam pročitao ni na televizijama vidio da se vozi ta trka. Jasenovac, krađa zlata iz sefa u policiji, Most, Bandić, izbori stranaka, reforme, autoceste, krađe, Remetinac, rekonstruiranja svega i svačega, su teme. Prepoznam Dalmaciju i nastavim gledati trku. Vidim Marjan i cilj trke u Splitu na rivi.

Drugog dana gledao sam sjajne snimke Šibenika. Prijatelj koji je gledao etapu kroz Istru rekao mi je da nikad nije vidio Istru tako snimljenu. Impresivni su bili kadrovi snimani iz helikoptera, kaže. Kako trku nisu vodile turističke delije ni turistički menađeri, nego stari biciklisti, etape trke prolazile su kroz najljepše predjele Hrvatske koja, osim ljepote, nema ništa. Trka je savršeno komponirana. Žao mi je što ne znam tko je direktor te trke i tko stoji iza toga pothvata. Nisam ga ni vidio ni čuo. Ljudi su obavljali profesionalno posao i nisu imali vremena za proseravanja ni na javnim ni na lokalnim televizijama. Prva etapa startala je u Osijeku, cilj je bio u Varaždinu. Druga etapa prošla je kroz Plitvice i završila u Solinu. U trećoj etapi biciklisti su prošli kroz Dalmaciju. U četrtoj se popeli na Učku. U petoj su gledatelji koji su na ekranima pratitili trku vidjeli Istru. U šestoj kraj i cilj zadnje etape bio je Zagreb, na inzistiranje organizatora baš Markov trg. Bicikliste je snimalo pedesetak kamera, uključuju kamere na helikopteru. Preko stotinu vozača, pratnja, organizacija, kotrljalo se ovih dana u savršenom redu po zbunjenoj Hrvatskoj. Režiseri prijenosa potrudili su se da gledatelj osim što vidi mjesto ili grad kroz koje juri peleton, napišu kao informaciju i kroz koji grad ili mjesto biciklisti prolaze. Milijuni gledatelja Eurosporta umjesto par sekundi priglupog spota satima su gledali Lijepu Našu mukte. Efekt trke i prijenosa nikad se neće saznati. Ali su i Hrvati mogli vidjeti koliko imaju lijepu zemlju i trebali se zapitati jesu li je zavrijedili.

Poznato je i sjećamo se kod velikih sportskih priredbi i galame oko priprema i samih natjecanja: gradile bi se dvorane, spustovi, razni treneri, direktori, predsjednici, gradonačelnici nisu silazili s ekrana televizija i prestajali davati intervjue u kojima su govorili o sebi, a onda o zlatnim medaljama i prvim mjestima koje će, bili su sigurni, osvajati Hrvati. Galama bi trajala do neba, a prestala bi početkom natjecanja i prvih poraza. Od obećanih prvih mjesta i zlatnih medalja: nula. Lova se veselo potrošila i svi bi sve lijepo zaboravili. Do sljedećeg svjetskog ili europskog prvenstva i olimpijade.

DA SVE BUDE LUDO, na Tour de Croatia pobijedio je hrvatski biciklist Kozlina. Skroman i samozatajan vozač čiju se ni malu ni veliku fotografiju nije moglo vidjeti u medijima i na televizijama. Tip čvrst, skroman, drugačiji ni ne može biti momak koji u jednom danu na biciklu prođe dvjesto kilometara bez obzira na to kakvo je vrijeme, kišno ili vruće. Znamo da bezvezni nogometaši dobivaju milijune. Možda znamo zašto milijune dobivaju zvijezde poput Messija ili Ronalda. Ali nitko prosječne pameti ni naprosječne inteligencije ne može shvatiti da osrednji nogometaši osrednjeg kluba zarađuju više od predsjednika Vlade, najboljeg kirurga ili pilota nadzvučnih aviona koji prevoze stotine putnika. Nogometne utakmice traju devedeset minuta, između dva poluvremena je odmor od petnaest minuta. Pije se čaj, maseri skaču oko umornih nogometaša. Nogometaši, vode se precizne statistike, pretrče u tih sat i pol desetak kilometara, uglavnom trčkarajući od gola do gola. Ali Kozlina na biciklu, držeći se za volan, sagnut nad ramom, okreće pedale šest sati, od prve do zadnje minute, od starta do cillja. Bez riječi, vike, dernjave, simuliranja, valjanja po travi i glumatanja trenera uz rub igrališta, koji kao majmuni skaču jer znaju da ih snimaju kamere. Bez bodrenja i pljeska navijača. Često pada kiša, ceste su skliske, često prži sunce, trke se ne voze po autostradama, nego po pokrajnjim cestama punim rupa i prašine. Kad se pada s bicikla, ne kotrljaju se biciklisti po travnjacima, ne trče odmah u teren maseri i liječnici kao na nogometnim utakmicama, nema nosila i malih crvenih autića na kojima se voze povrijeđeni. Kada se s bicikla tresne na cestu, juri se četrdeset na sat. U novinama je tek dio jedne stranice posvećen trci Tour de Croatia, a čitava susjedna stranica posvećena je provincijalnom klubu i piše se i postavlja ozbijno pitanje može li postati prvak, a neki momak koji je postigao nekoliko golova izjavljuje da je njegova cijena 25.000.000 eura.

Kozlina, pobjednik trke Tour de Croatia, potpuno je nepoznat. Samozatajan biciklist i sportaš nakon pobjede u medijima izjavljuje: “Treba mi vremena da dođem sebi. Teško sam se uspinjao danas na Markov trg. Lakše mi je bilo lani kad sam vozio pod virozom. Vjerojatno me iscrpila sveopća euforija koja je nastala, slabo sam sinoć spavao. Opet, iza mene je tisuću odvoženih kilometara i nikakvo čudo nije da mi je teško.” Čovjek nastavlja: “Uoči momčadske trke na kronometar malo sam podcijenio naše kapacitete. Preciznije rečeno, procjenjivao sam ih realno. Bilo je jako dobro što smo startali posljednji. Stigli smo vidjeti da se velike ekipe muče radeći ozbiljne pogreške na mokrim istarskim cestama. To nas je podiglo i dodatno motiviralo da odradimo dobar posao. Ono što smo napravili za mene je svejedno istinsko sportsko čudo.” Naučenom na blebetanje sportskih zvijezda i njihovih trenera, riječi Kozline djeluju mi nestvarno, kao da dolaze s drugog planeta.

Primajući nagradu i odijevajući crvenu majicu namijenjenu ukupnom pobjedniku, Kozlina je zaplakao od radosti. Nije blebetao da mu se ostvario san. Čovjek koji trenirajući prelazi tisuće kilometara svake sezone na biciklu, ne sanja. Osim Kozline u trci je sudjelovalo desetak hrvatskih biciklista. Emanuel Kišerlovski (Meridiana Kamen Team) završio je na 18., Bruno Maltar (Radenska-Ljubljana) na 46., David Jabuka (Meridiana Kamen Team) na 114., a Josip Rumac (Synergy Baku Cycling Team) na 121. mjestu. Završiti trku kao što je bila trka Tour de Croatia mogu samo maksimalno trenirani i minimalno plaćeni sportaši.

OVO JE DOBRA PRILIKA da se sjetimo hrvatskog biciklista Augusta Prosenika. Prosenik je bio pobjednik prve biciklističke trke kroz Hrvatsku i Sloveniju 1937. Prosenik je pobjedio u trci oko Rumunjske 1946., a 1948. pobijedio je u velikoj biciklističkoj trci Varšava-Prag.

Komentiraj