DIMNA ZAVJESA Sistem je ostao isti, samo sada narod daje lovu upecan na udicu rodoljublja

Spikeri su molili, vapili i plakali da svatko tko ima mobitel odmah nazove. I penzioneri, invalidi, većina pod ovrhama, nazivali su. NITKO SE NIJE SJETIO ZAMOLITI DVADESET TAJKUNA DA PLATE SVAKI PO MILIJUNČIĆ jer će im, ako ne plate, doći poreznici i zapitati ih odakle im miljarde na čudnim otocima i još čudnijim kompanijama. Međutim, sigurniji su penzioneri i invalidi. Oni bez riječi plaćaju kao ovce

Da su prevara i laž zakon u Lijepoj našoj, da su stariji od današnje hrvatske države, može se pročitati u memoarima ili esejima koje su pisali pismeni Hrvati. Stariji građani, koji govore da su laž i prevara dijete rođeno 1991., naravno da imaju krivo. Pročitajte Matoša ili Krležu.

Dobio sam 1970. zadatak napraviti scenografiju za priredbu koja se održavala u HNK povodom početka gradnje autoceste Zagreb-Split. Lovu su donirali građani, iseljenici, poduzeća. Drug Miko Tripalo u HNK je najavio početak gradnje autoceste Zagreb-Split. Ja sam dobio honorar za scenografiju na vrijeme i bez čekanja, kao što se to radi danas. Honorar sam dobio, priredba se održala, ali autocesta se nije počela graditi. Lova je nestala. Nisu još postojali ni HDZ ni SDP. O Uskoku se nije znalo. Novinari nisu trčali za političarima, nisu snimatelji i novinarke s kamerama čekali pred Centralnim komitetima. Nisu postavljali nezgodna pitanja, nisu kao ovih dana gulili kožu ministrima. Lova je nestala i mirna Bosna. Autocesta Split-Zagreb nije se sagradila. Tada nije svaka bijeda vozila starudije po cestama, nije tko se sjetio iz Njemačke uvezao stari Polo, parkiralo se na Trgu Rebublike, a pun tank benzina Fiće koštao je manje od kutije cigareta. To su bila stara takozvana dobra vremena, kada se u istim lokalima i pušilo i jele su se kremšnite, bez PDV-a. Nisu postojali presretači, ovrhe ni krediti u švicarcima.

TRIDESETAK GODINA KASNIJE dolazi tranzicija, prijelaz iz jednog sistema u drugi. Počelo je to nakon pada Berlinskog zida i javne likvidacije Ceaușescua koja se mogla gledati uživo kao danas “Big Brother”. U Zagrebu je u to vrijeme počela gradnje nove bolnice pokraj Save. Vozači koji su se vozili iz Zagreba u Karlovac mogli su na svoje oči gledati rezultate gradnje. Bolnica je rasla kao gljiva iza kiše. Svi koji su radili u Zagrebu davali su automatski dio plaće, honorara i zarade za bolnicu. Najvažnije je zdravlje, govorilo se, a Zagrepčani su nestrpljivo čekali da se nova bolnica sagradi, a oni razbole. Mnogi su, doduše, prigovarali da je glupo graditi bolnicu na močvari, ali takvi su Hrvati, a posebno Zagrepčani. Posebno Zagrepčani. Vole prigovarati. Takvima nije palo na pamet da je bolje sagraditi bolnicu na močvari nego nigdje. Sredstva, to jest lova curila je, nezaposlenost je bila neznatna, a plaće nisu bile loše. Za novu bolnicu nije se digao sumnjiv kredit u Londonu. Nije se grad zadužio i raspizdio lovu koju će budući stanovnici Zagreba vraćati. Ne. Živa lova je curila kao nafta u Saudijskoj Arabiji i gradnja bolnice tekla je kao Sava. Onda je, jebiga, stala. Došlo je novo vrijeme. Novom vremenu trebala je lova. I umjesto da se dovrši bolnica, lova je nestala, a bolnica je postala savršen scenografski objekt. Četiri stotine metara dug je hodnik iz kojeg na sve strane izlaze hodnici u razne odjele. U kosturu nove bolnice snimio sam američki film. Film naučne fantastike. Ne sjećam se kako se zvao film koji smo snimili u novoj bolnici. Taj je film imao najskuplju scenografiju u povijesti filma, veću i skuplju od „Zameo ih vjetar“. Ispostavilo se da su milijuni spiskani da se snimi žalosni, bezvezni film. Bolnica je imala i nekoliko atomskih skloništa s debelim željeznim vratima i naglašenom ventilacijom. U jednom smo atomskom skloništu snimili atraktivnu scenu za koju se ispostavilo da je ljubavna. Kao što je Autocesta Zagreb-Split bila dijete socijalističke prevare, tako je nova bolnica bila prevara prijelaznog razdoblja, nešto kao današnje fontane. Nova je bolnica znak ili spomenik prijelaza. Iz socijalizma u kapitalizam. Stoji još i danas. Nemoguće ju je srušiti. Dvadeset i pet godina nakon nove bolnice radikalni kapitalizam nameće svoj znak, svoj spomenik za koji od stoke sitnog zuba traži lovu. Vodotoranj u Vukovaru. Sistem je isti. Narod će dati lovu upecan na udicu rodoljublja. Za razliku od nove bolnice, cijena je, nažalost, bijedna. Oko 300, 400 metara autoceste Zagreb-Split ili farbanja tunela, ne iz doba Mike Tripala, nego Sanadera. Vukovarski vodotoranj izgrađen je 1968. Visok je 50 metara, a izgradila ga je zagrebačka tvrtka Hidrotehna prema projektu tvrtke Plan i profesora Mateja Meštrića koji je dovršio projekt 1962. Toranj je izgradila zagrebačla Hidrotehna s kooperantima. Koliko je love nestalo tijekom gradnje, nije zabilježeno. U to vrijeme, kada se drpila lova, nije se gulio krumpir, nego pišala krv na Golom otoku ili u Staroj Gradišci. Slični vodotornjevi sagrađeni su u Kuvajtu i Švedskoj. Vukovarski toranj je s kapacitetom rezervoara od 2200 kubnih metara bio među najvećim građevinama te vrste u Europi i poslastica za artiljeriju JNA i Migove kada je počeo napad na Vukovar.

U SVIM DOKUMENTARNIM FILMOVIMA o početku Drugog svjetskog rata projicira se kadar koji ostaje u sjećanju svih koji ga prvi put vide. U blatu njemački top, oko topa njemački topnici, a daleko u pozadini visoki tvornički dimnjak na periferiji Varšave. Oficir se užurbano vrti oko topa, a topnici unose granatu u top. Dečki poklope uši dlanovima, njemački top opali, nakon nekoliko trenutaka pogođeni tvornički dimnnjak se sruši. Godine 1991. Vodotoranj je tijekom bitke za Vukovar teško oštetila JNA. Vodotoranj je bio pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila, ali nije se srušio. Pogođen, ostao je i postao simbol i spomenik Vukovara i nesposobnosti topništva JNA. Tijekom opsade grada, na vodotornju se vijorila hrvatska zastava sve do pada Vukovara. Iako je svakom slijepcu bila jasna važnost Vodotornja, vrijeme je prolazilo, izmjenjivale su se vlade HDZ-a i SDP-a, a državni dug je rastao. Nakon četvrt stoljeća počelo je skupljanje love da se Vodotoranjan obnovi, po ideji arhitekta Gorana Rake i njegove Radionice arhitekture d.o.o. Toranj će nakon obnove postati ne samo simbol i spomenik, nego i muzej rata. Kako? Tko će platiti? To će platiti Hrvati svojim mobitelima. U jednoj večeri skupljeno je 1.200.000 kuna. Spikeri su molili, vapili i plakali da svatko tko ima mobitel odmah nazove. I penzioneri, invalidi, većina pod ovrhama, nazivali su. Nitko se nije sjetio zamoliti dvadeset tajkuna da plate svaki po milijunčić jer će im ako ne plate, doći poreznici i zapitati ih odakle im miljarde na čudnim otocima i još čudnijim kompanijama. Međutim, sigurniji su penzioneri i invalidi. Oni bez riječi plaćaju kao ovce. Oni nemaju kompanije i ne drže lovu na otocima, ali na njih se može računati. Što ako zakažu? Svaka ozbiljna država ima i plan B. Ostaje još Bruxelles sa svojim fondovima. Malo su ti frajeri sitničavi i pitaju za svaku posranu paru kada je daju, kao da je njihova, a ne europska, to jest naša. Vremenom će se omekšati. Početak radova obnove Vodotornja planiran je na jesen ove godine, a radovi bi trebali trajati godinu dana od dana početka radova. Analiza je pokazala da bi troškovi ukupno iznosili otprilike 16.700.000,00 kuna + PDV. Kada se uplete politika, gradnja Vodotornja koštat će 40.000.000,00 plus PDV državi, a od 20.000.000,00 cijene obnove Vodotornja 10,000.000,00 će nestati. U uspješnim godinama pljačke Hrvatske iz Hrvatske je na neke otoke odlazilo 15.000.000.000,00 kuna godišnje. S tom lovom koja je nestala, a maznuta je u Hrvatskoj, moglo se podići par hiljada vodotornjeva u svakom mjestu u Hrvatskoj ili svijetu u koje banu hrvatski predsjednik ili predsjednica s pratnjom.

Komentiraj

PIŠE:Željko Senečić
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.